KONTROLNA TOČKA

Postoje Njemačka, Irska i Švedska, ostali su rezerva

Društvo se može smatrati zdravim kada je zanemariv broj ljudi koji žive od državne pomoći i kada većina građana, domaćih i doseljenih, bez straha pokreće vlastite biznise
 REUTERS

Bojite li se da će vam imigranti oteti posao? Što ako vas imigranti zaposle, hoćete li se snaći? Ne volite raditi za stranca? Sigurno je bolje nego da ne radite uopće. I zašto su velike strane korporacije prihvaćene kao odlični poslodavci, iako neupitno, gdje god se pojave, ugrožavaju male lokalne kompanije, dok su stranci često nepoželjni kao mali poduzetnici iako stvaraju radna mjesta i donose ideje koje nedostaju? Odgovor na ovakva, većinom iracionalna, pitanja može biti iznenađujuće izravan.

Nedavno objavljena njemačka statistika pokazala je da su prošle godine 44 posto novih biznisa u Njemačkoj pokrenuli ljudi sa stranim putovnicama. To ne moraju nužno biti emigranti iz posljednjeg velikog vala, iako je njihov udio vjerojatno značajan, jer 2003. godine stranci su pokrenuli samo 13 posto novih biznisa u Njemačkoj. Značajan dio tih poslova u Njemačkoj do tog trenutka nije postojao. Nijemci su odlični radnici, među najproduktivnijima na svijetu. Poznati su i kao organizirani menadžeri. Nisu, međutim, nacija avanturističkih poduzetnika.

Velike europske migracije su trajan proces bez odredivog početka, s povijesnim vrhuncima koji se ponavljaju u doba ratova ili, kao danas, u razdobljima oštrih kriza na europskoj periferiji. Kada iz statistike izbacimo porezne oaze Andoru, Kanalske otoke, Luksemburg i Monako, gdje je velik broj prijavljenih, ali ne i stvarno naseljenih stranaca, kao i Vatikan, crkvenu državu bez domicilnog stanovništva, karta migracija otkriva čvrstu povezanost migranata s povijesnom uspješnošću pojedinih država.

Najveći udio useljenika u ukupnom broju stanovnika ima Švicarska, 28,9 posto. Država koja je kao neutralna zona preživjela dva svjetska rata i na toj neutralnosti izgradila bogatstvo danas je meka prije svega za najbogatije stanovnike svijeta, ali i za znanstvenike, kao i za servisni sektor koji je tim grupama na usluzi, a uključuje domaćima neprivlačna zanimanja. U Švedskoj, koja je bogato, zatvoreno, ali socijalno odgovorno društvo, nakon otvaranja europskog Istoka udio imigranata u stanovnštvu dosegao je 15,9 posto, a taj omjer, kao i u Irskoj, raste, što je odraz posljednjeg, još trajućeg velikog vala migranata. Austrija je sa svojom "carskom" prošlošću tradicionalna meka useljenicima iz srednje Europe, tu su imigranti 15,87 posto populacije, u postkolonijalnoj Španjolskoj i naftom bogatoj (i radne snage žednoj) Norveškoj ih je 13,8 posto, u nekad snažnim kolonijalnim središtima Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu 12,4 posto, u Njemačkoj, koja je poratnu obnovu temeljila na imigrantima, omjer je 11,9 posto, ali strmo raste s posljednjim valom izbjeglica, postkolonijalna Nizozemska danas s udjelom imigranata od 11,7 posto usporava useljavanje...

Na meti useljenika u pravilu su države s najvećim BDP-om po stanovniku i s najvišim neto plaćama. Izuzmemo li Švicarsku (BDP po stanovniku je 59.376 USD), koja zbog profila vlastite ekonomije traži i specifičan stručni profil useljenika (znanstvenici, liječnici, bankari, servisno osoblje), današnjim ekonomskim migrantima najdraža su odredišta Irska (BDP 69.375 USD), Švedska (BDP 49.678 USD) i Njemačka (BDP 48,190 USD). Sve ostale zemlje mogu se smatrati rezervnima. Ujedinjeno Kraljevstvo (BDP 42.514 USD) izgubilo je na privlačnosti izglasavanjem Brexita, Francuska (BDP 42.384 USD) ima problem s radikalnim islamom i s radikalnom desnicom, kao i Nizozemska (BDP 50.846 USD), dok Austrija (BDP 47.856), osim samog Beča, unatoč visokom standardu življenja privlači većinom Istočnoeuropljane. Statistika je MMF-ova.

Irska je u tom društvu posebna, jer se od zemlje odakle je stoljećima odlazio najveći broj iseljenika transformirala u jedno od doseljenicima najpoželjnijih odredišta. Njihov model ponovnog punjenja države ne možemo kopirati, ali dijelovi njihove politike, poput rezanja poreza i pojednostavljivanja birokracije, primjenjivi su svugdje. Kao i Hrvatska, Irska je visoko zadužena država. Za razliku od Hrvata, Irci su vjerojatno najveći pobjednici danas zamrznutog procesa globalizacije.

Nedavno objavljeni podaci Porezne uprave pokazali su da je prošle godine u Hrvatskoj 30 menadžera iz neimenovanih kompanija mjesečno zarađivalo više od pola milijuna kuna. Brzi zaključak: to je posljedica utjecaja velikih stranih korporacija čiji doseljeni menadžeri danas u Hrvatskoj imaju prihode na kakve su navikli kod kuće. Zbog toga, pisao je nakon tog "otkrića" jedan tjednik, i domaći menadžeri sada traže vanorbitalne iznose.

Zaključak ne stoji, jer nijedan poslodavac neće mjesečno izdvojiti pola milijuna kuna (800 tisuća eura godišnje) za menadžera ako zna da jednako kvalitetnog može dobiti značajno jeftinije. Je li problem društvenog raslojavanja u onima koji imaju, pa i ako je riječ o naizgled nerazumno visokim prihodima, ili u tome zašto nemaju oni koji nemaju? Treba li spuštati gornju ili podizati donju granicu?

U zdravim kompanijama i u zdravim društvima te varijable nisu nužno povezane. Društvo se može smatrati zdravim kada je zanemariv broj ljudi koji žive od državne pomoći i kada većina građana, domaćih i doseljenih, bez straha pokreće vlastite biznise. Takvo društvo ne strahuje od negativne demografije. Je li Hrvatska takvo društvo? Nije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. siječanj 2021 13:23