Odluka predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića kako će se tečaj švicarskog franka (CHF) zamrznuti na 6,39 kuna jasno upućuje na to da za vrijeme njegova mandata neće više biti stresova za građane zadužene u toj valuti. No ta politička odluka ide u korist sadašnjoj Vladi, a zaduženima u CHF to dugoročno ne odgovara. Građanima zaduženima u CHF potrebno je održivo rješenje za 30-ak sljedećih godina.
Postoji niz mogućih rješenja. Jedno je i konverzija kredita iz CHF u kune. No kako se radi o podijeljenoj odgovornosti, moguće bi rješenje bilo bankama odrediti da se odreknu dijela kamate, npr. do 33 posto, da država intervenira tako da formira nacionalni fond za pomoć dužnicima u CHF alokacijom, npr. 5 posto sredstava iz mirovinskih fondova, a uz preduvjet da su zaduženi građani zaposleni kako bi bili u mogućnost podnijeti svoj dio odgovornosti. Sigurno je da postoji niz rješenja, ali za kvalitetno dugoročno rješenje koje će biti win-win za sve uključene strane prije svega je potreban transparentan dijalog.
U slučaju da ne postoji dobra volja bankarskog sektora za podjelom odgovornosti zbog izgubljenih profita, banke uvijek mogu tražiti dokapitalizaciju. Tu se otvara mogućnost RH da djeluje, a time bi stekla dio suvlasništva u bankama. Građani, mediji i stručna javnost trebaju prihvatiti kako se u ovom slučaju radi o podijeljenoj odgovornosti između: zaduženih u CHF, HNB-a, banaka, Sabora, Ministarstva financija, saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost, itd. Prije svega HNB je nedovoljno transparentno komunicirao rizike, a s druge strane banke su agresivno promovirale kredite u CHF. Također je nepravedno tvrditi da su građani sami krivi. Građani RH trebali bi u svakom smislu biti zaštićeni budući da plaćaju poreze i prireze, što omogućava rad državnih institucija. Podrazumijeva se da bi u državnim institucijama trebali biti zaposleni stručnjaci koji znaju predvidjeti rizike i jasno ih komunicirati prema svim građanima.
Potrebno bi bilo osvrnuti se i na same banke. Pogrešno ih je doživljavati kao i svaku drugu profitabilnu industriju.
Zašto? Osobni dohodak građani po zakonu moraju primati preko banaka. Dakle, već tu se radi o uvjetu koji je u interesu građana, ali banke stavlja u drugačiju, povoljniju, ali i odgovorniju poziciju od drugih industrija.
Na samom primjeru zaduženih u CHF jasno je da su banke iskoristile svoju poziciju na štetu građana, pa bi temeljem toga trebalo preispitati politike korporativne društvene odgovornosti banaka, te sadržaj istih.
Dokapitalizacija za pokriće “gubitaka” banaka (u stvari bi se samo odrekle ekstra profita) bila bi najbolje rješenje, iz nekoliko razloga.
Oni koji su uzeli CHF kredite mogli bi ih konvertirati u kunske po tečaju na dan uzimanja kredita. Bankama bi se pokrio “gubitak” kroz dokapitalizaciju. Nikome se ne bi morao uzeti novac za dokapitalizaciju. Takva operacija ne bi imala utjecaj na inflaciju ili pad tečaja kune, jer korisnici konvertiranih CHF kredita preplaćenu razliku ne bi dobili u novcu, već bi im se za to umfanjila sadašnja glavnica kredita i u budućnosti bi imali bitno niže rate. Na taj način mogli bi se riješiti i krediti s valutnom klauzulom u drugim valutama.
Nakon toga bilo bi potrebno zabraniti valutnu klauzulu u budućim kreditima ili banke prisiliti da klijentima uz takve kredite ubuduće obavezno ponude instrumente osiguranja od promjene tečaja. To bi doduše povećalo troškove kredita, ali nitko ne bi mogao tvrditi da građani nemaju slobodan izbor.
Postavlja se pitanje kako bi država opravdala građanima koji nisu dužnici zagriz u njihovu ušteđevinu u mirovinskim fondovima?
Podjela odgovornosti između građana, banaka i države na način da država intervenira tako da formira nacionalni fond za pomoć dužnicima u CHF alokacijom, npr. 5 posto sredstava iz mirovinskih fondova, bila bi moguća ako bi država izdala obveznice koje bi otkupili mirovinski fondovi kako bi država došla do sredstava koja bi uplatila u taj fond. Iako ovo nije najbolje rješenje, a budući da se radi o više od 60.000 građana RH, svakako bi bilo društveno odgovorno razmisliti i o toj opciji.
Uza sve navedeno potrebno je odgovoriti i na pitanje odakle državi novac da sudjeluje u dokapitalizaciji banaka? Jedna od mogućnosti je da HNB otkupi državne obveznice s niskom kamatnom stopom u svrhu zatvaranja gubitka kroz dokapitalizaciju. Druga mogućnost bi bila da HBOR izda obveznice s niskom kamatnom stopom koje bi otkupio HNB i napravio dokapitalizaciju. U svakom slučaju svakako je potrebno raspolagati konkretnim i točnim podacima o gubicima banaka kako bi se moglo doći do kvalitetnog izračuna.
-----------------------------------------------------------------
Autorica je konzultantica, na Hrvatskim studijima predaje upravljanje rizicima i kriznim komunikacijama