Postanite svijetski putnik preko Beča", poziva Austrian Airlines sa stranica našeg lista. Očito, netko je tu imao problema, nije uspio čuti, odnosno prepoznati, duljinu toga "jata" (flektiranoga, navodno), a nije se sjetio, ili nije mario, uključiti program pravopisne provjere koji bi mu rekao da u standardnome hrvatskome postoje svjetski putnici, a da su svijetski putnici - nepismenost, naprosto.
Tu sitnu razliku, između svjetskih i svijetskih putnika, određuje pravopis, iliti ortografija, u nekih znanje, u manje sretnih propis.
Budući da je naš pravopis (navodno) fonološki, svaki bi dobar poznavatelj standardnoga hrvatskog jezika morao znati čuti i primijetiti treba li napisati svjetski ili svijetski, bjelo ili bijelo, dalje da ne duljimo.
Praksa pokazuje da mnogi naši građani, obrazovani građani, to ne znaju.
Gdje je kvaka? U pravopisu ili u građanima?
Ako je u pravopisu - ništa lakše. Pravopis je konvencija, dogovor, pa se može mijenjati, prilagoditi građanima, uklopivši razboritija, jednostavnija rješenja umjesto kompliciranih, teških za razumijevanje i za primjenu.
Petnaest godina, ako ne i trideset i pet, znalci su mudrovali kako da to riješimo, kako da pravopis u standardnome hrvatskom jeziku bude prilagođeniji standardima hrvatskim građanima. Otkrili su da je problem bio u tome što su Srbi, podlo i nasilno, nametnuli Novosadski dogovor, što su u primjeni i takav dogovor tumačili na svoju vodu, pa neke pojmove pišemo loše i neprirodno, nehrvatski, zapravo srpski, horribile dictu.
Zato se uvode nova pravopisna pravila.
Spreman sam kladiti se smjesta da će nakon godina primjene novog načela dramatično porasti broj učenika i obrazovanih građana koji neće biti sigurni treba li pisati 'griješka' ili pak 'grješka', a bit će više i onih koji neće znati jesu li pogriješili ili pogrješili
Na primjer, nećemo više pisati "greška", nego "grješka". Budući da je pravopis fonološki (navodno), mijenjat će se i izgovor, dakle ortoepija. Promjena nije samo ortografska, dakle, nego leksička: jedna se riječ ukida kao tuđa, nehrvatska, te se uvodi druga, hrvatska.
Pravopisno pojednostavljenje?
To ćemo tek vidjeti i uvidjeti.
Spreman sam kladiti se, smjesta, da će nakon nekoliko godina primjene novoga pravopisnog načela dramatično porasti broj učenika i obrazovanih građana koji neće baš biti sigurni treba li pisati "griješka" (što mi je program automatski pretvorio u: "greška") ili ipak "grješka" (što je program tolerirao). A mogao bih se kladiti da će, shodno tome nedoumlju, biti još više nego dosad onih koji neće biti sigurni, pišući, jesu li pogriješili ili pogrješili.
Možda zaista postoji još neki indoevropski jezik, izvan štokavskoga ijekavskog okružja, gdje se neki vokal ili dvoglas piše različito, s obzirom na duljinu i na promjene njegove duljine.
Ljudevit Gaj, otac suvremene hrvatske abecede, riješio je taj problem jednostavno, genijalnošću Kolumbova jaja: težeći fonološkom rješenju, preuzeo je grafem (slovo, pučki rečeno) za taj fonem (glas) "jat" iz češkoga husitskog alfabeta. Bilo je to "e" dijakritičkim znakom (u nas zvano "rogatim e" - ako imate neki Microsoftov program, vidjet ćete ga otipkavši Alt+0236, a imate li Mackintosheve fontove, poput naše tiskare, najvjerojatnije ga nećete moći otisnuti). To je bilo razborito pravopisno rješenje: flektiran ili ne, dug ili kratak, "jat" se pisao jednako, kao što se i "a" ili "e" pišu posve jednako uvijek, neovisno o duljini, a i neovisno o eventualnoj dijalektalnoj fleksiji, po kojoj nerijetko lako primijetimo je li govornik iz Prigorja ili iz Like.
Ako su negdje hrvatski pravopisci nasjeli Vuku i vukovcima, bilo je to kada su se odrekli "rogatoga e" i ostavili nam u nasljedstvo ovu nesretnu zbrku. Vuk, podrijetlom iz Drobnjaka, izvorni govornik "južnoga" ili zetskoga štokavskog narječja, zaista je mogao "ije" izgovarati kao dva sloga (u Crnoj Gori kažu i "pijat"). Svi mi ini, koji "jat" i dalje izgovaramo kao dvoglas, znamo da dobroga fonološkog rješenja nema: "lijep" nam i dalje zvuči kao jednosložna riječ, da jamačno nije "ljep", ali da nije baš ni "lijep", ni "liep", ako ćemo fonološki. Naravno, nekako se valjalo dogovoriti, pa kad su oca abecede izdali naknadni očusi, poslije gotovo da je bilo svejedno koje rješenje prihvatiti: svako je generiralo dvojbe, a hrvatska pismenost bila je kolateralna žrtva.
I sada se pravopisci i dalje drže istoga uzaludnog smjera, popravljajući nepopravljivo, makar morali biti svjesni da će opet samo uvećati postotak virtualno nepismenih.
"Ne ću" je pritom vjerojatno i logičnije rješenje nego "neću". Napokon, dugo već pišemo "ne bih" a ne "nebih" - ali to svejedno ne sprečava/sprječava ignorante da napišu "nebi smo" (po istom načelu po kojemu je u susjednoj državi ime dobio mali Džontra Volta, bez ikakve veze s Alessandrom Voltom).
Naši jezikoslovci ne žele shvatiti da problem nije toliko pravopis, koliko ignorancija onih koji ga rabe (kad u katoličkom okružju netko piše o militantnome šijitskom kleriku, pitam se što bi trebalo činiti s njegovim vjeroučiteljem i hoće li se taj peći na ognju neotvorenih enciklopedija i rječnika).
Ne hvataju se onoga što u pravopisu jest nepotrebno i gnjavaža, poput gomilanja interpunkcija, npr. viška točaka: iza rednih brojeva, premda su oni generalno prepoznatljivi iz konteksta, iza nekih skraćenica (eto u Zagrebu dobismo i Ulicu fra. Grge Martića, pošto je netko uvrtio u glavu da je kratica "dr" srpska, a samo "dr." hrvatska), možda čak i iza inicijala (ako se negdje treba ugledati na anglosaksonske pojednostavnitelje, prije će to biti tu, nego kad u antikatoličkoj ignoranciji izmišljaju šijitske klerike).
Muče pravopisci sve koji pišu računalom, možda i zato jer se u glavi nisu riješili guščjih pera. Ali zato imaju nepogrešiv smisao da nazru srpski zlokoban utjecaj svugdje, osim u zlosretnu i vjerojatno već nepopravljivu odbacivanju "rogatog e". I da pruže novu i novu izliku ignoranciji, politizirajući pravopis, koji sretniji narodi i nemaju jer znaju pisati, ugledajući se na dobre pisce.
Inoslav Bešker
Tu sitnu razliku, između svjetskih i svijetskih putnika, određuje pravopis, iliti ortografija, u nekih znanje, u manje sretnih propis.
Budući da je naš pravopis (navodno) fonološki, svaki bi dobar poznavatelj standardnoga hrvatskog jezika morao znati čuti i primijetiti treba li napisati svjetski ili svijetski, bjelo ili bijelo, dalje da ne duljimo.
Praksa pokazuje da mnogi naši građani, obrazovani građani, to ne znaju.
Gdje je kvaka? U pravopisu ili u građanima?
Ako je u pravopisu - ništa lakše. Pravopis je konvencija, dogovor, pa se može mijenjati, prilagoditi građanima, uklopivši razboritija, jednostavnija rješenja umjesto kompliciranih, teških za razumijevanje i za primjenu.
Petnaest godina, ako ne i trideset i pet, znalci su mudrovali kako da to riješimo, kako da pravopis u standardnome hrvatskom jeziku bude prilagođeniji standardima hrvatskim građanima. Otkrili su da je problem bio u tome što su Srbi, podlo i nasilno, nametnuli Novosadski dogovor, što su u primjeni i takav dogovor tumačili na svoju vodu, pa neke pojmove pišemo loše i neprirodno, nehrvatski, zapravo srpski, horribile dictu.
Zato se uvode nova pravopisna pravila.
Spreman sam kladiti se smjesta da će nakon godina primjene novog načela dramatično porasti broj učenika i obrazovanih građana koji neće biti sigurni treba li pisati 'griješka' ili pak 'grješka', a bit će više i onih koji neće znati jesu li pogriješili ili pogrješili
|
Pravopisno pojednostavljenje?
To ćemo tek vidjeti i uvidjeti.
Spreman sam kladiti se, smjesta, da će nakon nekoliko godina primjene novoga pravopisnog načela dramatično porasti broj učenika i obrazovanih građana koji neće baš biti sigurni treba li pisati "griješka" (što mi je program automatski pretvorio u: "greška") ili ipak "grješka" (što je program tolerirao). A mogao bih se kladiti da će, shodno tome nedoumlju, biti još više nego dosad onih koji neće biti sigurni, pišući, jesu li pogriješili ili pogrješili.
Možda zaista postoji još neki indoevropski jezik, izvan štokavskoga ijekavskog okružja, gdje se neki vokal ili dvoglas piše različito, s obzirom na duljinu i na promjene njegove duljine.
Ljudevit Gaj, otac suvremene hrvatske abecede, riješio je taj problem jednostavno, genijalnošću Kolumbova jaja: težeći fonološkom rješenju, preuzeo je grafem (slovo, pučki rečeno) za taj fonem (glas) "jat" iz češkoga husitskog alfabeta. Bilo je to "e" dijakritičkim znakom (u nas zvano "rogatim e" - ako imate neki Microsoftov program, vidjet ćete ga otipkavši Alt+0236, a imate li Mackintosheve fontove, poput naše tiskare, najvjerojatnije ga nećete moći otisnuti). To je bilo razborito pravopisno rješenje: flektiran ili ne, dug ili kratak, "jat" se pisao jednako, kao što se i "a" ili "e" pišu posve jednako uvijek, neovisno o duljini, a i neovisno o eventualnoj dijalektalnoj fleksiji, po kojoj nerijetko lako primijetimo je li govornik iz Prigorja ili iz Like.
Ako su negdje hrvatski pravopisci nasjeli Vuku i vukovcima, bilo je to kada su se odrekli "rogatoga e" i ostavili nam u nasljedstvo ovu nesretnu zbrku. Vuk, podrijetlom iz Drobnjaka, izvorni govornik "južnoga" ili zetskoga štokavskog narječja, zaista je mogao "ije" izgovarati kao dva sloga (u Crnoj Gori kažu i "pijat"). Svi mi ini, koji "jat" i dalje izgovaramo kao dvoglas, znamo da dobroga fonološkog rješenja nema: "lijep" nam i dalje zvuči kao jednosložna riječ, da jamačno nije "ljep", ali da nije baš ni "lijep", ni "liep", ako ćemo fonološki. Naravno, nekako se valjalo dogovoriti, pa kad su oca abecede izdali naknadni očusi, poslije gotovo da je bilo svejedno koje rješenje prihvatiti: svako je generiralo dvojbe, a hrvatska pismenost bila je kolateralna žrtva.
I sada se pravopisci i dalje drže istoga uzaludnog smjera, popravljajući nepopravljivo, makar morali biti svjesni da će opet samo uvećati postotak virtualno nepismenih.
"Ne ću" je pritom vjerojatno i logičnije rješenje nego "neću". Napokon, dugo već pišemo "ne bih" a ne "nebih" - ali to svejedno ne sprečava/sprječava ignorante da napišu "nebi smo" (po istom načelu po kojemu je u susjednoj državi ime dobio mali Džontra Volta, bez ikakve veze s Alessandrom Voltom).
Naši jezikoslovci ne žele shvatiti da problem nije toliko pravopis, koliko ignorancija onih koji ga rabe (kad u katoličkom okružju netko piše o militantnome šijitskom kleriku, pitam se što bi trebalo činiti s njegovim vjeroučiteljem i hoće li se taj peći na ognju neotvorenih enciklopedija i rječnika).
Ne hvataju se onoga što u pravopisu jest nepotrebno i gnjavaža, poput gomilanja interpunkcija, npr. viška točaka: iza rednih brojeva, premda su oni generalno prepoznatljivi iz konteksta, iza nekih skraćenica (eto u Zagrebu dobismo i Ulicu fra. Grge Martića, pošto je netko uvrtio u glavu da je kratica "dr" srpska, a samo "dr." hrvatska), možda čak i iza inicijala (ako se negdje treba ugledati na anglosaksonske pojednostavnitelje, prije će to biti tu, nego kad u antikatoličkoj ignoranciji izmišljaju šijitske klerike).
Muče pravopisci sve koji pišu računalom, možda i zato jer se u glavi nisu riješili guščjih pera. Ali zato imaju nepogrešiv smisao da nazru srpski zlokoban utjecaj svugdje, osim u zlosretnu i vjerojatno već nepopravljivu odbacivanju "rogatog e". I da pruže novu i novu izliku ignoranciji, politizirajući pravopis, koji sretniji narodi i nemaju jer znaju pisati, ugledajući se na dobre pisce.
Inoslav Bešker
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....