U razdoblju izdašnog dotoka novca i nikada jeftinijih kredita Hrvatska je ekspandirala izdatke državnog proračuna za 50%, s 80 na 120 milijardi kuna. Gotovo sve stavke proračunskih izdataka porasle su u prosjeku 50%. Ta ekspanzija zasnivala se na rastu proračunskih prihoda, na ekonomskom rastu (rastu osobne potrošnje, državnih i privatnih investicija), a sve u velikoj mjeri počiva na brzom, prije svega inozemnom zaduživanju.
A onda se dogodila svjetska financijska, pa onda ekonomska kriza. Dotok novca je prestao, kamate su se povećale, a s njima je stao i rast, prihodi države su se preko noći smanjili.
I u takvim okolnostima - kad svaka obitelj zna da mora napraviti ono temeljno, smanjiti potrošnju i uskladiti je sa smanjenim prihodima - hrvatska je država tu elementarnu logiku ignorirala i nastavila održavati visoku javnu potrošnju, bez obzira na smanjenje prihoda proračuna.
Rastuća razlika, koju ekonomisti zovu deficit, pokrivala se porezima i uvijek novim zaduživanjima države jer se govorilo - ako se štedi, tada će ekonomija rasti još sporije.
No kuda nas je sve to vodilo? U sve veći i veći dug. U razdoblju prošle Vlade (2011. - 2015.) državni dug povećan je za 50% i sada iznosi blizu 90% BDP-a. To je odraz održavanja potrošnje bez pokrića u prihodima proračuna. Rastući dug i izostanak prilagodbi izazivali su sve veće nepovjerenje i sumnju vjerovnika, pad rejtinga kreditne sposobnosti i sve skuplje zaduživanje, odnosno relativno sve više kamate na nove kredite. Tako je Hrvatska dospjela u situaciju da samo za kamate na stari dug plaća više od 1,5 milijardu eura i mora zato ulaziti još dublje u nove dugove kako bi servisirala one stare.
To je već na samo malo duži rok neodrživo stanje, a ublažilo ga je prvo američko pa onda europsko monetarno popuštanje, što je rezultiralo niskim kamatama u eurozoni. Veliko sniženje cijena energenata potaknulo je ekonomski rast u zemljama EU koje su nam važno izvozno tržište, a pogodovalo je i rastu hrvatskog turizma.
No ta su olakšanja samo za koju godinu produljila muku nošenja tereta duga, ali problem nije riješen, a Hrvatska i u takvim okolnostima plaća najskuplje kamate na svoj vanjski dug.
Što nam je činiti, postoji li bezbolno rješenje? Ne činimo li ništa, ne mijenjamo li se, hoće li se stanje poboljšati? Naravno, neće.
Moramo prestati živjeti na dug i njime opterećivati buduće naraštaje, odnosno prihvaćati situaciju da nam vjerovnici, videći da dugove ne možemo vraćati, za taj dug i umjesto njega preuzimaju svu preostalu vrijednu nacionalnu imovinu. Bit ćemo suvereni onoliko koliko budemo uspješni u upravljanju državnim financijama, a to podrazumijeva bitno smanjenje deficita proračuna te slijedom toga i državnog duga. Vrijeme izmiče jer dug raste pa je rješenje svakim danom i godinom sve skuplje i bolnije. Grčka nam služi kao zastrašujući primjer.
Nova hrvatska Vlada mora prvo imati dva cilja.
Prvi je provesti prilagodbu javnog sektora u cilju smanjenja deficita i prestanka života na dug. To praktički znači već proračun za 2016. oblikovati s deficitom od 3%, a ne kao do sada više od 5%. Takvim će potezom Hrvatska pokazati da je država koja drži do svoje suverenosti i da je kadra odgovorno upravljati svojim državnim financijama. To će vratiti povjerenje vjerovnika i omogućiti refinanciranje starih dugova uz povoljnije uvjete.
Drugi prioritet je olakšati ulaganja prije svega domaćih obrtnika i poduzetnika, a onda i učiniti puno više u privlačenju inozemnih investicija te posebno dobivanju i ulaganju sredstava europskih fondova. Srećom, za drugi prioritet ne treba toliko novca koliko bolje organizacije javne administracije. Otvorimo vrata pametnoj državi koja je partner privatnom poduzetništvu i koja svoje ciljeve postiže surađujući s privatnim sektorom. Od države koja je teret stvorimo državu koja je partner u stvaranju vrijednosti.
Oba prioriteta su međusobno povezana i međuovisna. Smanjenje deficita vodi mogućnosti jeftinijeg zaduživanja ne samo države nego i poduzeća i obitelji, što je dobro za investiranje i zapošljavanje. U isto vrijeme poboljšanje učinkovitosti administracije i njeno preoblikovanje u partnera obrtniku, poduzetniku i građaninu uopće u stvaranju vrijednosti, te olakšanje domaćih i inozemnih ulaganja vodi višem ekonomskom rastu, zapošljavanju, a onda i većim poreznim prihodima i nižem deficitu javnog sektora.
Pred Hrvatskom je, naravno, još puno drugih izazova i potrebnih prilagodbi, no gornja dva zahvata Hrvatska mora učiniti žurno ako ne želimo uskoro gledati hrvatsku inačicu grčkog scenarija. Hrvatska za pospremanje po kući i za pokretanje svojih umrtvljenih kapitala i politika još ima vremena barem do proljeća 2017., do kada će politika Europske središnje banke nuditi eurozoni vremenski prozor zasnovan na mjerama kvantitativnog popuštanja i okružju svima povoljnih niskih kamatnih stopa!
*autor je dekan Zagrebačke škole ekonomije i managementa