Premijera predstave 'Vrata do'

ZAGREB - Rene Medvešek, najoriginalniji hrvatski redatelj posljednjih petnaestak godina, napravio je još jednu zanimljivu ali ovaj put ne i antologijsku predstavu. 

"Vrata do" svojevrsna je kazališna fuga po motivima pripovijetke Svjetlana Vidulića "Jedanaest uboda ljutnje" koju je Medvešek obradio uz pomoć dramaturginje Olje Lozice.

Neki rastrojeni muškarac, karlovački profesor ili zubar, izbo je jedanaest puta nožem u debelo meso suprugu, također intelektualku.

 Taj osnovni motiv Medvešek varira u dvadesetak prizora: svaki je put priča ispričana iz drugog kuta tako da joj se pridodaje neko dodatno tumačenje. Događaj beskonačno eksploatiraju mediji, kojima se ispovijedaju neizravni očevici, o tom neobičnom slučaju razglabaju TV fenomenolozi, on seli i u zabavni TV program ali, postupno, predmet kritike postaje i sam kazališni medij.

Materijal za roman u 10 tomova

Najdojmljiviju ulogu, pri kraju predstave, dala Urša Raukar - koja je šeficu psihijatrijskog odjela odigrala tako da "autoritativno" šuti

Kad je "izvanjski" svijet posrijedi, Medvešek uglavnom docira, što baš i nije umjetnički produktivan položaj, a kad je posrijedi "unutarnji" svijet kazališta, on se zadovoljava ismijavanjem avangardnog teatra. Redateljski postupak je maštovit: četrnaest glumaca - Davor Borčić, Rajko Bundalo, Zoran Čubrilo, Filip Nola, Ksenija Marinković, Danijel Ljuboja, Katarina Bistrović Darvaš, Dora Polić, Urša Raukar, Doris Šarić-Kukuljica, Jasmin Telalović, Petar Leventić, Marica Vidušić, Barbara Prpić - uglavnom svi cijelo vrijeme borave na sceni, sami kreiraju i preslaguju mjesta radnje, i u sat i pol naprave stotinjak uloga, pri čemu im je, kao na diplomskom ispitu, ostavljena monološka "praznina" koju moraju, najbolje što znaju, ispuniti vlastitom interpretacijom. 

Pritom tekst uvelike improviziraju, u zadanom okviru teme. Pogreška je u tome što ne improviziraju nekakve tipične karaktere, nego diskurzivne kreature, nekovrsne vjerne nastavke redateljeve "misli" o ispraznosti svuremenog čovjeka. U takvu "diskurzivnost" teško je uvesti glumačko tijelo, pa svi oni odreda pretežito ostaju fizički neuklopljeni. 

Geste, tijelo i mimika

Ondje gdje nestaje teksta, njihova inače koncentrirana gluma postane stvaran teatarski događaj. Tako je najdojmljiviju ulogu, pri kraju predstave, dala Urša Raukar - koja je šeficu psihijatrijskog odjela odigrala tako da "autoritativno" šuti. Koristeći gestu, tijelo i  mimiku ona je kreirala i potpunu sliku lika koji tumači i društveno-socijalni kontekst u kojem je on moguć.

Osnovni je dakle problem Medvešekove predstave što je prenatrpana diskursom. Tu prenatrpanost redatelj vješto skriva duhovitim teatarskim dosjetkama, ali je ne uspijeva do kraja izgladiti.  Redatelj je naprosto htio da se kroz predstavu prelome baš sve točke suvremenog hrvatskog društva koje on smatra neuralgičnim, osim valjda slučaja Gotovina. A to je vjerojatno nemoguće postići i u romanu u deset tomova. 

Ukratko, mediji su površni i jeftino senzacionalistički, izrijekom se navode Nacional, Imperijal i Arena, a televizijske emisije, Medvešek pravi mutanta Kola sreće i Piramide, nepodnošljivo su isprazne. Medvešek, nadalje, ismijava talk-showove, a kroz sugovornike koji sudjeluju u takvim emisijama nastoji podastrijeti aktualnu razinu javnog dikursa. No on žargon feministica ne persiflira nego ga programski krivotvori, što nije uspio postupak.

Diskretna Reneova duhovitost

Tako ispada da ismijava feministice kao takve, a ne žene koje feminizam koriste kao etiketu za vlastiti probitak, ispada da ismijava globalizam i tehnički napredak kao takav, a ne samozvane futuriste iz našeg sokaka etc. On, čak, ovaj put uspjelo, jer se služi isključivo glazbom, teatralnošću njezina citiranja, problematizira i hrvatsku himnu, Lijepu našu domovinu, koja zborno pjevana neprimjetno otklizi u patetičnu, pučku pop-pjesmicu.

Medvešekova je kreativna energija međutim i u ovoj predstavi življa od zadane teme. Scenski prostor-vrijeme često se čudesno zakrivi i promijeni perspektivu.

 Medvešekov otprije poznat specifičan sustav realiziranih metafora, bezvoljnik koji bulji u TV ekran doista je lutak, daje joj diskretnu duhovitost. Sam kraj, kad glumica Ksenija Marinković, koja cijelo vrijeme štrika u kutu, odlazi sa scene razmatajući za sobom desetmetarsku naštrikanu vrpcu, svoje "djelo", najuspjeliji je koji sam vidio posljednjih godina u našem teatru.