Damir Vanđelić, investicijski direktor Adris grupe i direktor tvrtke Abilia koja upravlja nekretninama Adrisa, 3. ožujka slavi svoj drugi rođendan. Toga se dana, nakon šest mjeseci provedenih u srpskom zarobljeništvu, vratio kući i zagrlio svoje najmilije.
Zarobljen je 12. rujna 1991. u Hrvatskoj Kostajnici. Branitelje koji su se odmah predali, Srbi su odveli na Manjaču. Njih 60-ak, koji su do posljednjeg trena branili položaj na brdu Djed iznad Kostajnice, a među kojima je bio i on, srpski su pobunjenici odveli najprije u Kukuruzare, a zatim u zatvor u Glinu.
U glinskom logoru Vanđelić je proveo točno 173 dana. Kao i većina zarobljenika, bio je podvrgnut zlostavljanju, tukli su ga i mučili, bio je sustavno ponižavan. Razmijenjen je među posljednjima, tek u petom pokušaju. Od dana kada se ponovno rodio prošlo je punih 15 godina, ali svega što se dogodilo toga 3. ožujka 1992. sjeća se detaljno. No, o tome nerado govori. Nositelj je i Spomenice 1990. - 1992.
Danas je Damir Vanđelić poslovni čovjek. Jedan je od deset top-menadžera u svom području, a za njega znaju i izvan granica Hrvatske. Redovno dobiva ponude za posao u inozemstvu. O Adris grupi, kompaniji koja mu je na upravljanje povjerila vođenje jednog od najvećih investicijskih ciklusa u zemlji, govori samo u superlativima. Ističe kako je to jedna od rijetkih hrvatskih tvrtki kojoj su domoljublje i hrvatski čovjek na prvome mjestu.
Adris grupa svoj je patriotizam, prema njegovim riječima, najbolje demonstrirala realizacijom projekta Kanfanar gdje su sve poslove na izradi dviju novih tvornica povjerili hrvatskim projektantima, izvođačima i dobavljačima. Cijeli je taj projekt i pokrenut kako bi se superiornom tehnologijom te dodatnim kapacitetima za rast i razvoj dugoročno osigurao posao lokalnom stanovništvu na području koje ima 135-godišnju tradiciju proizvodnje cigareta.
Razgovarali smo u prošli petak kasno poslijepodne u sablasno praznoj bivšoj zgradi Tvornice duhana Zagreb gdje su uredi Uprave Adris grupe i TDR-a. Iako je to jutro Vanđelić dojurio iz Kanfanara, a zatim održao nekoliko dugih i napornih sastanaka, tijekom razgovora za Jutarnji list, koji je trajao gotovo tri sata, nije odavao znakove umora ili nervoze. Mobitel mu je stalno zvonio, a javio se tek kada ga je nazvala njegova devetogodišnja kći Klara za koju kaže da mu je najveća sreća u životu. U razgovoru je vrlo otvoren. Dok govori, sugovornika gleda ravno u oči.
- Malo-pomalo dolazi vrijeme kada će se ljudi morati naviknuti na iskren razgovor - rekao je Vanđelić.
Na pitanje koja je tajna njegova uspjeha i otkud crpi toliku unutarnju snagu jer je nakon povratka iz zarobljeništva u rekordnom roku uspio završiti studij i ostvariti vrtoglavu poslovnu karijeru, Vanđelić je mirno odgovorio.
- Ja jednostavno ne vjerujem u to da se čovjek može tako lako slomiti. Na stranu ratne strahote, istraživanja pokazuju da ljudi dožive najveći stres kada promijene radnu sredinu, rastanu se ili izgube blisku osobu. Duboko sam uvjeren da je ljudima koji su to doživjeli, a osjetljivije su osobe, mnogo gore nego što je meni bilo u ratu ili zarobljeništvu. Zapravo, kada malo bolje pogledam, uopće mi nije krivo što sam bio u zarobljeništvu - šokirao nas je svojim stavom Vanđelić. Duboko je uvjeren da ga je sve što je proživio u glinskom logoru samo dodatno osnažilo.
- Sada bolje poznajem ljude, znam kakve životinje mogu biti i znam gdje su moje granice i koliko osobno mogu izdržati. Osim toga, u zarobljeništvu sam upoznao neke ljude koji me čvrstinom svoga karaktera motiviraju i dandanas. To su moji heroji. Jedan je vojni policajac, drugi električar, a treći akademski slikar. Ti su me ljudi motivirali svojom snagom i vjerom u ljubav, u domovinu, u Boga, u to da postoji ljubav koja je iznad svih ljubavi. Mene je to iskustvo na neki način produhovilo - dodao je iskreno.
Ne vjeruje ni u priče o tome da toliko branitelja boluje od PTSP-a i da je PTSP kriv zato što su branitelji posljednjih godina tako često dizali ruku na sebe.
- Ta mi se teorija čini prenapuhanom i prejednostavnom. Mislim da je riječ o opravdanom razočaranju i golemoj frustraciji ljudi koji su dali najviše što su imali kada je to najviše trebalo, a sada im je egzistencija ugrožena, zemlja nema niti jednog priznatog heroja, a društvu se prikazuju kao oboljeli od PTSP-a. Duboko sam uvjeren da moja mama i moja tadašnja djevojka, s kojom sam se poslije oženio, imaju mnogo izraženiji sindrom PTSP-a, nego što je on izražen kod mene.
One su stalno gledale televiziju i sva ta razaranja. Strašno su patile kada sam bio zarobljen jer su prvih mjesec dana mislile da sam mrtav i nisu znale što se događa - pojasnio je Vanđelić. Uvjeren je da je njemu u Glini bilo lakše nego njima jer je on ipak znao na čemu je i izabrao je svoj put.
- Meni je to što proživljavaju naši borci i invalidi vrlo blisko i teško mi pada. I sam sam nakon povratka s bojišta prepoznao da su se mnoge stvari u Hrvatskoj odigrale u neželjenom smjeru. Najveća šteta za Hrvatsku nije ratno razaranje, čak toliko ni mrtvi, iako je svaki život važan, koliko je za nas štetno ratno profiterstvo - ogorčen je Vanđelić. Mobiliziran je na samom početku rata zajedno s nekolicinom kvartovskih prijatelja. Neki od njih poginuli su upravo u Hrvatskoj Kostajnici.
- Ja sam vrlo racionalan čovjek i znam kada treba ustuknuti. No, mislim da se u Kostajnici nismo trebali predavati - napomenuo je Vanđelić. Nakon povratka iz JNA 1987., Vanđelić je kao pričuvni policajac zaveden u policijskoj postaji Maksimir-Peščenica. Jednoga dana u rujnu 1990. zvali su ga da dođe potpisati lojalnost hrvatskoj državi. Bio je tada pri kraju studija i imao velike ambicije. Godinu prije je kao jedan od najboljih studenata Sveučilišta dobio i Rektorovu nagradu.
- Ni u jednom trenu nisam se dvoumio oko toga potpisati lojalnost ili ne. To je za mene bilo nešto sasvim normalno jer sam tako odgajan - objasnio je Vanđelić.
Poslije je doznao da je bio jedan od rijetkih iz grupe koji je razmišljao na taj način i to ga je šokiralo. Drugi šok doživio je kada se vratio iz zarobljeništva. Čim je razmijenjen, odmah su ga prebacili u Gardu i ponovno htjeli mobilizirati, pa čak i s teškom upalom pluća.
- Tijekom šest mjeseci, koliko sam proveo u zarobljeništvu, nijednom se nisam oprao. Nijednom nisam promijenio donje rublje. Bio sam stalno u istoj uniformi i istim čizmama. Zamislite samo što to znači za gradsko dijete. Bio sam pun mrlja, čireva... Bio sam mršav, imunitet mi je pao, imao sam dijareju koja nije prestala, hemeroide, bio sam psihički razdražljiv, a na kraju sam dobio i upalu pluća koju puna tri tjedna nisam uspio smiriti antibioticima - otkrio je. U vojarnu Vukomerec došao je s teškom upalom pluća i temperaturom 42, no nitko ga, kako kaže, nije "doživljavao".
- Sa mnom su tamo sjedili neki vojnici koji nisu prošli ni djelić onoga što sam ja prošao. Oni su bili časnici, a ja običan vojnik. Rekao sam im: 'Ljudi, ja sam se sada vratio iz zarobljeništva, ići ću na ratište, ali sad ne mogu jer sam bolestan'. Nitko nije reagirao. To su neke stvari koje čovjeka pogode. Prvo sam pomislio 'ne uzrujavaj se, to su pojedinci'. No, kada vidite da te pojedince stvara sustav i da im je taj sustav dao činove, onda vam je užasno teško. Mogao sam i ja reći da sam apsolvent i sin jedinac, zašto me uopće šalju na frontu, kao što su to učinili mnogi moji vršnjaci - primijetio je Vanđelić.
O tome što se sve događalo u logoru u Glini, Vanđelić je ove godine dva puta svjedočio u procesu koje Županijsko državno odvjetništvo u Sisku vodi protiv dvojice stražara iz logora. Uhićeni su nakon rata, a tereti ih se za teška nedjela.
- Kada sam se vratio iz zarobljeništva, bio sam strašno razdražljiv i sa mnom se uopće nije moglo - iskreno je priznao Damir Vanđelić.
Duševni mir pronašao je u samoći, učenju i knjigama. Studij strojarstva, koji traje devet semestara, završio je u roku od četiri i pol godine, i to s prosjekom 5,0 i medaljom Fakulteta za značajno zalaganje i uspjeh na studiju! Odmah se zaposlio u Plivi čiji je bio stipendist. U toj je tvrtki proveo šest godina (Pliva je imala interni sustav priznavanja patenata pa su mu priznali tri patenta), a tvrtku je napustio "razočaran u tadašnji sustav selekcije".
Tjedan dana nakon toga javio se na prvi oglas. Belgijska tvrtka Interbrew, danas najveća pivarska grupacija na svijetu InBev, tražila je tehničkog menadžera. Ubrzo su ga unaprijedili te imenovali direktorom pivovare u gradnji, a zatim tehničkim direktorom i direktorom inženjeringa za središnju Europu.
Na pitanje što danas mu daje najviše snage, odgovara da je to posao: - Možda zvuči pogrešno i čudno, no posao je taj koji me najviše hrani.
Na poslu tjedno provede najmanje 60 do 80 sati, a često ga nosi i kući. Osim o poslu, ovisan je i o trčanju. Svakodnevno pretrči između šest i 12 kilometara. Primijetio je da ga to lišava stresa i uravnotežava njegov metabolizam. I dalje strastveno uči pa će uskoro diplomirati na MBA studiju u Liverpoolu gdje mu je ostao još samo jedan ispit.
Novca ima dovoljno za ugodan život, ali ističe da je ono najbolje u životu ostvario kad je imao najmanje novca: stekao prijatelje, dobio dijete i zaljubljivao se. Obožava i kazalište, a sretan je kada vidi kćer kako uživa u nekoj operi. Dio svojih godišnjih primanja Damir Vanđelić izdvaja za Dječju bolnicu u Bistri, dječje zborove i pomoć pojedincima.
- U Hrvatsku me vratio Nenad Bakić, vlasnik tvrtke Selectio. Čuo je za mene, nazvao me, našli smo se i on mi je ponudio zanimljiv posao. Trebao sam biti dio Uprave jedne velike tvrtke. Istodobno je došla i ponuda Adris grupe. Jednoga dana doletio sam iz Praga, sjeo s gospodinom Vlahovićem, predsjednikom Uprave Adrisa, i odmah smo osjetili da možemo kvalitetno surađivati i napraviti nešto izuzetno - rekao je Vanđelić.
Adris grupa ima nekretnine i u duhanskoj industriji i u turizmu, ukupne površine 650 tisuća četvornih metara. Bude li sve teklo prema planu, sljedeće sezone na tržištu će se pojaviti dva hotel se pet zvjezdica. Damir Vanđelić primjećuje kako je u javnosti ostavljen dojam da nas Europa silno želi jer smo najbolji i najpametniji te da će nam ulaskom u Europsku Uniju automatski svima biti bolje.
- To je iluzija. Živio sam u Češkoj kada su oni bili u istoj poziciji. Točno je da su neke kompanije tada procvale, no hrpa ih je propala. Sada treba vidjeti gdje je tu Hrvatska i koja je naša strategija razvoja jer Europa neće imati nikakve milosti prema nama. Europa nas želi iz njihova interesa, zato što smo im na geostrateškom položaju, zato što žele kupovati naše nekretnine i iskoristiti naše resure, posebno radnu snagu, a ja nisam siguran da mi znamo koji su naši interesi - naglasio je Vanđelić.
Ivana Kalogjera-Brkić
Zarobljen je 12. rujna 1991. u Hrvatskoj Kostajnici. Branitelje koji su se odmah predali, Srbi su odveli na Manjaču. Njih 60-ak, koji su do posljednjeg trena branili položaj na brdu Djed iznad Kostajnice, a među kojima je bio i on, srpski su pobunjenici odveli najprije u Kukuruzare, a zatim u zatvor u Glinu.
U glinskom logoru Vanđelić je proveo točno 173 dana. Kao i većina zarobljenika, bio je podvrgnut zlostavljanju, tukli su ga i mučili, bio je sustavno ponižavan. Razmijenjen je među posljednjima, tek u petom pokušaju. Od dana kada se ponovno rodio prošlo je punih 15 godina, ali svega što se dogodilo toga 3. ožujka 1992. sjeća se detaljno. No, o tome nerado govori. Nositelj je i Spomenice 1990. - 1992.
Danas je Damir Vanđelić poslovni čovjek. Jedan je od deset top-menadžera u svom području, a za njega znaju i izvan granica Hrvatske. Redovno dobiva ponude za posao u inozemstvu. O Adris grupi, kompaniji koja mu je na upravljanje povjerila vođenje jednog od najvećih investicijskih ciklusa u zemlji, govori samo u superlativima. Ističe kako je to jedna od rijetkih hrvatskih tvrtki kojoj su domoljublje i hrvatski čovjek na prvome mjestu.
Adris grupa svoj je patriotizam, prema njegovim riječima, najbolje demonstrirala realizacijom projekta Kanfanar gdje su sve poslove na izradi dviju novih tvornica povjerili hrvatskim projektantima, izvođačima i dobavljačima. Cijeli je taj projekt i pokrenut kako bi se superiornom tehnologijom te dodatnim kapacitetima za rast i razvoj dugoročno osigurao posao lokalnom stanovništvu na području koje ima 135-godišnju tradiciju proizvodnje cigareta.
Razgovarali smo u prošli petak kasno poslijepodne u sablasno praznoj bivšoj zgradi Tvornice duhana Zagreb gdje su uredi Uprave Adris grupe i TDR-a. Iako je to jutro Vanđelić dojurio iz Kanfanara, a zatim održao nekoliko dugih i napornih sastanaka, tijekom razgovora za Jutarnji list, koji je trajao gotovo tri sata, nije odavao znakove umora ili nervoze. Mobitel mu je stalno zvonio, a javio se tek kada ga je nazvala njegova devetogodišnja kći Klara za koju kaže da mu je najveća sreća u životu. U razgovoru je vrlo otvoren. Dok govori, sugovornika gleda ravno u oči.
- Malo-pomalo dolazi vrijeme kada će se ljudi morati naviknuti na iskren razgovor - rekao je Vanđelić. Na pitanje koja je tajna njegova uspjeha i otkud crpi toliku unutarnju snagu jer je nakon povratka iz zarobljeništva u rekordnom roku uspio završiti studij i ostvariti vrtoglavu poslovnu karijeru, Vanđelić je mirno odgovorio.
- Ja jednostavno ne vjerujem u to da se čovjek može tako lako slomiti. Na stranu ratne strahote, istraživanja pokazuju da ljudi dožive najveći stres kada promijene radnu sredinu, rastanu se ili izgube blisku osobu. Duboko sam uvjeren da je ljudima koji su to doživjeli, a osjetljivije su osobe, mnogo gore nego što je meni bilo u ratu ili zarobljeništvu. Zapravo, kada malo bolje pogledam, uopće mi nije krivo što sam bio u zarobljeništvu - šokirao nas je svojim stavom Vanđelić. Duboko je uvjeren da ga je sve što je proživio u glinskom logoru samo dodatno osnažilo.
- Sada bolje poznajem ljude, znam kakve životinje mogu biti i znam gdje su moje granice i koliko osobno mogu izdržati. Osim toga, u zarobljeništvu sam upoznao neke ljude koji me čvrstinom svoga karaktera motiviraju i dandanas. To su moji heroji. Jedan je vojni policajac, drugi električar, a treći akademski slikar. Ti su me ljudi motivirali svojom snagom i vjerom u ljubav, u domovinu, u Boga, u to da postoji ljubav koja je iznad svih ljubavi. Mene je to iskustvo na neki način produhovilo - dodao je iskreno.
| Zarobljen je 1991. u Hrvatskoj Kostajnici. Odveli su ga najprije na Kukuruzare, a potom u zatvor u Glinu. Podvrgnut je zlostavljanju, tukli su ga i mučili, bio je sustavno ponižavan. Razmijenjen je među posljednjima, tek u petom pokušaju. Danas je Damir Vanđelić investicijski direktor Adris grupe i direktor tvrtke Abilia koja upravlja nekretninama Adrisa |
- Ta mi se teorija čini prenapuhanom i prejednostavnom. Mislim da je riječ o opravdanom razočaranju i golemoj frustraciji ljudi koji su dali najviše što su imali kada je to najviše trebalo, a sada im je egzistencija ugrožena, zemlja nema niti jednog priznatog heroja, a društvu se prikazuju kao oboljeli od PTSP-a. Duboko sam uvjeren da moja mama i moja tadašnja djevojka, s kojom sam se poslije oženio, imaju mnogo izraženiji sindrom PTSP-a, nego što je on izražen kod mene.
One su stalno gledale televiziju i sva ta razaranja. Strašno su patile kada sam bio zarobljen jer su prvih mjesec dana mislile da sam mrtav i nisu znale što se događa - pojasnio je Vanđelić. Uvjeren je da je njemu u Glini bilo lakše nego njima jer je on ipak znao na čemu je i izabrao je svoj put.
- Meni je to što proživljavaju naši borci i invalidi vrlo blisko i teško mi pada. I sam sam nakon povratka s bojišta prepoznao da su se mnoge stvari u Hrvatskoj odigrale u neželjenom smjeru. Najveća šteta za Hrvatsku nije ratno razaranje, čak toliko ni mrtvi, iako je svaki život važan, koliko je za nas štetno ratno profiterstvo - ogorčen je Vanđelić. Mobiliziran je na samom početku rata zajedno s nekolicinom kvartovskih prijatelja. Neki od njih poginuli su upravo u Hrvatskoj Kostajnici.
- Ja sam vrlo racionalan čovjek i znam kada treba ustuknuti. No, mislim da se u Kostajnici nismo trebali predavati - napomenuo je Vanđelić. Nakon povratka iz JNA 1987., Vanđelić je kao pričuvni policajac zaveden u policijskoj postaji Maksimir-Peščenica. Jednoga dana u rujnu 1990. zvali su ga da dođe potpisati lojalnost hrvatskoj državi. Bio je tada pri kraju studija i imao velike ambicije. Godinu prije je kao jedan od najboljih studenata Sveučilišta dobio i Rektorovu nagradu.
- Ni u jednom trenu nisam se dvoumio oko toga potpisati lojalnost ili ne. To je za mene bilo nešto sasvim normalno jer sam tako odgajan - objasnio je Vanđelić.
Poslije je doznao da je bio jedan od rijetkih iz grupe koji je razmišljao na taj način i to ga je šokiralo. Drugi šok doživio je kada se vratio iz zarobljeništva. Čim je razmijenjen, odmah su ga prebacili u Gardu i ponovno htjeli mobilizirati, pa čak i s teškom upalom pluća.
- Tijekom šest mjeseci, koliko sam proveo u zarobljeništvu, nijednom se nisam oprao. Nijednom nisam promijenio donje rublje. Bio sam stalno u istoj uniformi i istim čizmama. Zamislite samo što to znači za gradsko dijete. Bio sam pun mrlja, čireva... Bio sam mršav, imunitet mi je pao, imao sam dijareju koja nije prestala, hemeroide, bio sam psihički razdražljiv, a na kraju sam dobio i upalu pluća koju puna tri tjedna nisam uspio smiriti antibioticima - otkrio je. U vojarnu Vukomerec došao je s teškom upalom pluća i temperaturom 42, no nitko ga, kako kaže, nije "doživljavao". - Sa mnom su tamo sjedili neki vojnici koji nisu prošli ni djelić onoga što sam ja prošao. Oni su bili časnici, a ja običan vojnik. Rekao sam im: 'Ljudi, ja sam se sada vratio iz zarobljeništva, ići ću na ratište, ali sad ne mogu jer sam bolestan'. Nitko nije reagirao. To su neke stvari koje čovjeka pogode. Prvo sam pomislio 'ne uzrujavaj se, to su pojedinci'. No, kada vidite da te pojedince stvara sustav i da im je taj sustav dao činove, onda vam je užasno teško. Mogao sam i ja reći da sam apsolvent i sin jedinac, zašto me uopće šalju na frontu, kao što su to učinili mnogi moji vršnjaci - primijetio je Vanđelić.
O tome što se sve događalo u logoru u Glini, Vanđelić je ove godine dva puta svjedočio u procesu koje Županijsko državno odvjetništvo u Sisku vodi protiv dvojice stražara iz logora. Uhićeni su nakon rata, a tereti ih se za teška nedjela.
- Kada sam se vratio iz zarobljeništva, bio sam strašno razdražljiv i sa mnom se uopće nije moglo - iskreno je priznao Damir Vanđelić.
Duševni mir pronašao je u samoći, učenju i knjigama. Studij strojarstva, koji traje devet semestara, završio je u roku od četiri i pol godine, i to s prosjekom 5,0 i medaljom Fakulteta za značajno zalaganje i uspjeh na studiju! Odmah se zaposlio u Plivi čiji je bio stipendist. U toj je tvrtki proveo šest godina (Pliva je imala interni sustav priznavanja patenata pa su mu priznali tri patenta), a tvrtku je napustio "razočaran u tadašnji sustav selekcije".
Tjedan dana nakon toga javio se na prvi oglas. Belgijska tvrtka Interbrew, danas najveća pivarska grupacija na svijetu InBev, tražila je tehničkog menadžera. Ubrzo su ga unaprijedili te imenovali direktorom pivovare u gradnji, a zatim tehničkim direktorom i direktorom inženjeringa za središnju Europu. Na pitanje što danas mu daje najviše snage, odgovara da je to posao: - Možda zvuči pogrešno i čudno, no posao je taj koji me najviše hrani.
Na poslu tjedno provede najmanje 60 do 80 sati, a često ga nosi i kući. Osim o poslu, ovisan je i o trčanju. Svakodnevno pretrči između šest i 12 kilometara. Primijetio je da ga to lišava stresa i uravnotežava njegov metabolizam. I dalje strastveno uči pa će uskoro diplomirati na MBA studiju u Liverpoolu gdje mu je ostao još samo jedan ispit.
Novca ima dovoljno za ugodan život, ali ističe da je ono najbolje u životu ostvario kad je imao najmanje novca: stekao prijatelje, dobio dijete i zaljubljivao se. Obožava i kazalište, a sretan je kada vidi kćer kako uživa u nekoj operi. Dio svojih godišnjih primanja Damir Vanđelić izdvaja za Dječju bolnicu u Bistri, dječje zborove i pomoć pojedincima.
- U Hrvatsku me vratio Nenad Bakić, vlasnik tvrtke Selectio. Čuo je za mene, nazvao me, našli smo se i on mi je ponudio zanimljiv posao. Trebao sam biti dio Uprave jedne velike tvrtke. Istodobno je došla i ponuda Adris grupe. Jednoga dana doletio sam iz Praga, sjeo s gospodinom Vlahovićem, predsjednikom Uprave Adrisa, i odmah smo osjetili da možemo kvalitetno surađivati i napraviti nešto izuzetno - rekao je Vanđelić.
Adris grupa ima nekretnine i u duhanskoj industriji i u turizmu, ukupne površine 650 tisuća četvornih metara. Bude li sve teklo prema planu, sljedeće sezone na tržištu će se pojaviti dva hotel se pet zvjezdica. Damir Vanđelić primjećuje kako je u javnosti ostavljen dojam da nas Europa silno želi jer smo najbolji i najpametniji te da će nam ulaskom u Europsku Uniju automatski svima biti bolje.
- To je iluzija. Živio sam u Češkoj kada su oni bili u istoj poziciji. Točno je da su neke kompanije tada procvale, no hrpa ih je propala. Sada treba vidjeti gdje je tu Hrvatska i koja je naša strategija razvoja jer Europa neće imati nikakve milosti prema nama. Europa nas želi iz njihova interesa, zato što smo im na geostrateškom položaju, zato što žele kupovati naše nekretnine i iskoristiti naše resure, posebno radnu snagu, a ja nisam siguran da mi znamo koji su naši interesi - naglasio je Vanđelić.
Živio je u Rumunjskoj, Velikoj Britaniji, Belgiji, Češkoj, PoljskojVanđelić je živio u Velikoj Britaniji, Belgiji, Češkoj, Poljskoj i Rumunjskoj, gradio i preuređivao tvornice, surađivao s ljudima iz cijeloga svijeta. Tako stečeno iskustvo neizmjerno mu je koristilo i kada je vodio gradnju nove tvornice cigareta u Kanfanaru. |
Ivana Kalogjera-Brkić