Prva postjugoslavenska kultna serija

Priča kao da je stotinu puta čuvena: dva najbolja druga, Švaba i Ekser, bave se sitnim švercom svega i svačega. Na Švabin šarm i Ekserovu snalažljivost valjaju tako lažne Gucci parfeme, na kojima je bugarski proizvođač greškom napisao Guchi. Švaba je iz obične građanske obitelji, nečega što je jednom bilo tipičnom srednjestaleškom jugoslavenskom porodicom, pa je u tranziciji osiromašilo i predalo se očaju. Otac rano umirovljeni niži oficir s preboljenim infarktom, a majka, hm, ona je od onih majki, energičnih i poraženih, koje igra, i uvijek treba da igra, upravo Mirjana Karanović.







A Ekser je siroče, ne sjeća se oca i majke, odrastao je po domovima, živi kao podstanar u nekoj straćari, i zapravo davno se pomirio s time da je rođen da bi u životu bio nitko i ništa. Jedan je naivan, blesav i zgodan frajer na onaj beogradski način, a drugi je pametan i totalno utučen. Robu nabavljaju na gradskoj tržnici, ustvari buvljaku, kod lika kojeg zovu Dule Pacov, i koji je prototip lopova u razvoju. Možda će od njega jednoga dana biti karijerni mafijaš i poduzetnik, a možda će i propasti švercajući tako nasitno. On uza se ima pomoćnika i tjelohranitelja, glupoga, kao od bukve odvaljenog Bosanca, koji je spreman zavrnuti šijom svakome tko mu dirne u gazdu. Švaba i Ekser dužni su Duletu neku lovu, on ih drži za taj dug, pa ne pušta, Švaba ga se plaši, Ekser ga prezire.



Starinski zamišljena serija



Eto, iz ta tri lika i njihovoga odnosa rađa se serija “Vratiće se rode”, koja je od početka svoga emitiranja 9. studenog 2007. na beogradskoj televiziji B92, a potom na televizijama susjednih zemalja, osvojila publiku i stekla status kakav nakon raspada Jugoslavije nije imao nijedan dramski serijal. Skoro bez ikakve reklame, usmenom predajom koja je lako prelazila državne granice, stvoren je kult “Roda” još prije početka emitiranja, dok su se mogle gledati samo u Srbiji. U Bosni i Hercegovini pravo prikazivanja otkupile su dvije najveće entitetske postaje, a dramski program HTV-a odbio je ponudu, pa se serija počela prikazivati na Novoj, i to u nekom nemogućem pretponoćnom terminu. Ali uzalud, ni to nije moglo ništa oduzeti ovoj seriji.



U vrijeme kada su u modi telenovele i sitcomi, žanrovska prenemaganja i prepisivanje stranih predložaka, kada se sapunice projektiraju i snimaju na čisto znanstvenoj osnovi, tako da producenti unaprijed znaju koliki će biti koeficijent gledanosti i isplativosti, serija “Vratiće se rode” sasvim je starinski zamišljena. U prvoj, pilot epizodi koja je trajala 90 minuta, dvostruko duže nego svaka sljedeća, predstavljeni su likovi, postavljena je dramaturška osnovica, i sve je krenulo, onako lijepo, u nastavcima, tako da je svaki sljedeći u vezi s onim prethodnim, i nije baš sasvim lako iznebuha se uključiti u priču, pa započeti s gledanjem od pete-šeste epizode.



Misteriozni Toza

To nikako ne ide, jer se “Rode”, kao i sve klasične serije iz zlatnoga doba jugoslavenskih televizija, od “Našeg malog mista”, preko “Gruntovčana”, “Grlom u jagode” i “Sivog doma”, moraju gledati polako i po redu, kao jedan jako dugi cjelovečernji film.



Vjerojatno je bilo hrabro igrati na takav koncept u vrijeme kada te svaka šuša uvjerava kako je prošlo to vrijeme, nego bi valjalo snimiti naše “Prijatelje”, naš “Seks i grad”, naše interpretacije toplih ljudskih priča u Sjedinjenim Američkim Državama. Ali, eto, braća Bjelogrlić, čiji je Kobra film jedan od dva producenta (drugi je Adrenalin), odvažili su se te su uz pomoć Hypo banke, kao glavnoga pokrovitelja, na kraju i uspjeli.



“Vratiće se rode” priča je koja se priča na jedan prilično jednostavan način. Na okosnicu postavljenu na odnosima tri glavna lika vezuju se desetine većih i manjih epizoda, pričica koje su u neizravnoj vezi s glavnom radnjom i bez kojih bi ona zapravo i mogla. Pritom, svaka od epizoda savršeno je napisana, pogotovo u prvih desetak nastavaka, kada je scenarist genijalni Nikola Pejaković, i svaka je emocionalno i racionalno potpuno prepoznatljiva.



Ako bismo sad baš morali gnjaviti s alegorijskom razinom, dalo bi se reći kako su “Rode” alegorija o tranzicijskoj Srbiji i o izgubljenom raju. S tim da raj doista postoji. To je selo Baranda, u južnom Banatu, gdje je misteriozni Toza Stefanović Švabinoj majci ostavio imanje. Žena ga nikada nije ni čula ni vidjela, hvata je strah što se iza toga krije, i jedva se ohrabri poći u Barandu.



Ono što nalazi druga je njezina biografija, o kojoj nije lijepo pričati da se ne bi previše ispričalo onima koji još uvijek nisu pogledali “Rode”, ali i neki drukčiji svijet. Baranda je pomaknuta od velegradske stvarnosti onoliko koliko je onaj gradić čijim ulicama prije svake priče prošeta divni los pomaknut od američke stvarnosti, no tu i završava svaka sličnost sa “Životom na sjeveru”.



U Barandi živi Milenko, kojega je jednom davno napustila žena, pa on obilazi njezin fiktivni grob i žali što se ove godine rode nisu vratile u svoja gnijezda. On pokušava ljude upozoriti i okupiti oko te onespokojavajuće misterije, a ljudima i jest malo žao, ali neće sad valjda svoje živote izvrnuti naglavce zato što nema roda.



Nesreća Deše Inhofa



Tu je i baka Ruža, koja živi u kući što ju je Toza ostavio Švabinoj majci, jedna krasna starinska žena, prava Mira Banjac, koja kuha i brine se za sve oko sebe. Onda, tu je mahniti Raka, raspsovani i neotesani paor koji voli dvije žene i stalno se voza na traktoru. A veliki lik, koji kao da je neka vrsta posvete Ankl Jakobu iz Bauerova “Zimovanja u Jakobsveldu”, je Deša Inhof, stari folksdojčer, koji cijeloga života traga za onim tko mu je 1945. ubio oca. U Barandi živi i Bosanac, fotograf koji je za vrijeme zadnjega rata izbjegao iz Sarajeva…



U osnovi, priča “Roda” je na jedan suptilan, lijep i nadasve čestit i pošten način jako politična i katarzična. Onako kako okolina tretira Bosanca, sa simpatijama i s omalovažavanjem, kao stranca koji bi se i trebao ponašati kao stranac, a sve to u nekim dalekim naznakama, u drugom, trećem ili četvrtom planu, tako je tipski i tako nepodnošljivo istinito. Kao što je istinit i taj Deša Inhof (“Nekad je pola Barande pripadalo Inhofu!”), iz čije se priče otvara, opet posve diskretno, još jedna tipska nesreća i frustracija.



A onaj drugi Bosanac, tjelohranitelj Duleta Pacova, za kojeg se otpočetka čovjeku čini da je riječ o jednoslojnom, plošnom karakteru potpunoga kretena, u jednom trenutku, u toj jednoj jedinoj sceni, okrene glavu i kaže: “Ja ne mogu da gledam kada nekoga ćeraju iz njegove kuće!”



I tako, u kratkoj i za dramu nevažnoj replici, lik koji služi za zabavu, koji je karikatura od karaktera, postaje tragična i stvarna osoba. Priča se više ne vraća na njega, jer on i nije važan izvan te tri sekunde koliko mu je trebalo da izgovori rečenicu.



Pikčeva smrt vrijedna suza

Seriju “Vratiće se rode” režirao je, što u ovom slučaju gotovo doslovno znači - njezinu priču ispričao, Amerikanac zagrebačkog zavičaja Goran Gajić.



Učinio je to na najbolji mogući način, vidljivo je popravljao priču otkako se pisanja scenarija u drugom dijelu serije poduhvatio Ranko Božić ( Kusturičin i Kenovićev scenarist, rođenjem Tuzlak, jako darovit pisac, kojemu “Rode” očito nisu sasvim legle). Božić je, naime, razdrmao i mjestimično razvalio Pejakovićev izrazito realističan pripovjedački prosede, likovi su mu počeli gubiti motivaciju, pojedine epizode počele su gubiti vezu i sa stvarnošću i sa serijom, no sve je to Gajić tako pokrpao i sredio da se cijela stvar i dalje drži. Uostalom, problemi su počeli negdje od dvanaeste epizode, kada je gledatelj već toliko navučen da greške i ne primjećuje.



Gajićeva zasluga je, sasvim sigurno, i ta što mu glumci, od glavnoga do svakog epizodista, igraju da im se vjeruje svaka riječ.



Nikola Đuričko kao Švaba, Dragan Bjelogrlić kao Ekser i Srđan Todorović kao Dule Pacov, ali recimo i Miodrag Radovanovi ć Mrgud kao Deša Inhof. Sjećate li se Mrguda? To vam je onaj glumac koji je u seriji “Salaš u Malom Ritu” igrao Šicera, onog švapskog policajca što postavlja pitanje: “Ko je zapalio žito?” No, među popularnijim je likovima iz serije, iako se opet radi o maloj ulozi, narkoman Pikac. Odigrao ga je, neshvatljivo dobro, Bojan Dimitrijević. Trebao je umrijeti nakon samo par epizoda, ali mu je, zbog stečene popularnosti, scenarist produžavao život, sve dok se nisu pobunili pokrovitelji jer lik simpatičnoga narkomana nekako baš i nije dobra reklama za banku, ni preporuka za obiteljsku televizijsku seriju. Pikčeva smrt bila je tužna, veličanstveno odigrana, napisana i režirana. Goni čovjeka koji nije pustio suzu za Pikcem! Makar onu koja iznutra poteče.



Semka po posljednji put

Eto, tako bi se, uz sav trud da se ne ispriča ništa što je važno u priči, mogla opisati fascinacija serijom “Vratiće se rode”. Iako je beogradska i srpska, gledatelj je konačno, nakon tolikih godina i silnih repriza onih davnih televizijskih remek djela, mogao reći: nešto dobro, a naše! Osim Gorana Gajića i Mire Furlan, koja glumi Milenkovu odbjeglu ženu, što se pojavljuje samo u snovima, u “Rodama” nastupa i Zrinka Cvitešić. Ona igra jednu iz skupine kurvi koje stižu u Barandu, i to Dalmatinku, Hrvaticu. Već vidite da je stvar krajnje delikatna i nacionalno osjetljiva, ali nemojte brinuti. Osim što je Cvitešićka savršeno odglumila svoje, dobro se pazilo da se nitko ne nađe povrijeđenim. Uostalom, u ovako velikim pričama ne može ni biti nešto što bi pametnoga čovjeka uvrijedilo. A budale ionako ne gledaju ovakve filmove.



U “Rodama” je svoju posljednju ulogu pred odlazak odigrala Semka Sokolović Bertok. Vratila se u svoj stari lik školske direktorice, iz Markovićeva filma “Majstori, majstori”, pojavila se u jednoj epizodi, i nastavila živjeti negdje izvan priče. Pravedno je što je na tako dobrom mjestu zaigrala posljednji put.





Pravim imenom Dušan Krtola. Gadan i neotesan tip, brbljivi, hiperaktivni švercer na veliko i malo. Stalno nešto prijeti, pokušava utjerati stare dugove. Ekser ga je  prokužio, ali  Švaba nije

 

Dobra, duševna žena. Svakome bi učinila, svakoga nahranila. Kod nje pola Barande dolazi ručati. Toza ju je ostavio u nasljedstvo, skupa s kućom. A ona, čim je vidjela Švabu, oči joj se napunile suzama, pa sve ponavlja: ‘Isti Toza’. Jedna od onih žena kojoj  je cijeli svijet unuče



Dobričina, sav mio i drag,  narkoman u terminalnoj fazi. Ima curu, ista je kao on. Tako žive, drogiraju se  i kljucaju, sve dok jednoga dana jedno za drugim ne umru. I to je najtužnija scena u seriji

Dule Pacov
Tetka Ruža
Pikac

Miljenko Jergović