Stotine ljudi na Plesu, tisuće ljudi na Jelačićevu trgu, pjevaju Nina Badrić, Novi fosili, Severina, toči se šampanjac, s državnog vrha najavljuju da će "odriješiti kesu" za najbolje ambasadore Hrvatske - naše sportaše, gradonačelnik, premijer ili već netko u eforiji obećava kako će Hrvatska biti domaćin nekog velikog natjecanja već iduće godine "i pokazat ćemo velikima kako je mala Hrvatska sportska supersila"...
Tako se dočekuju naši vrhunski, uspješni sportaši kada se iz bijelog svijeta vraćaju sa zlatom, srebrom ili broncom i nema sigurno nikoga među nama koji barem jednom nije bio na dočeku Janice, rukometaša, vaterpolista i svih ostalih koji su barem na jedan dan stavili Hrvatsku na sve svjetske naslovnice.
Međutim, ima i onih vrhunskih i uspješnih sportaša sa zlatom oko vrata, koje na povratku dočekaju mama i tata na nekom parkiralištu jer oni se ne vraćaju avionom u biznis klasi, nego u razdrmanim kombijima, njihovi uspjesi neće otići dalje od očiju i ušiju obitelji, susjeda i prijatelja, a na saborskim i Vladinim hodnicima na prste jedne ruke možete prebrojiti ljude koji su za njih čuli.
To su naši karatisti, atletičari, padobranci, kajakaši, kanuisti, golferi, gimnastičari, prvaci u badmintonu i biljaru, kuglaši i brojni drugi sportaši iz kruga "malih sportova", koji u podrumima osnovnih i srednjih škola te unajmljenim dvoranama, koje sami plaćaju, vježbaju u vrijeme kada im drugi to odrede.
No, 2007. godine kući su se vratili s više od 360 medalja, barem tako stoji na stranicama Hrvatskog olimpijskog odbora. Vraćali su se prošle godine s jednom medaljom dnevno u Hrvatsku i nastavili trenirati u ranu zoru ili kasno navečer jer to su jedini termini koje si mogu priuštiti.
Maša Martinović, Pero Vučić i Vedran Turković
Karate, djevojke i Bruce Lee
Gomila nepoznatih sportskih prvaka iz podrumskih dvorana popela se na vrh sportskog svijeta, pa tako i mladi karatisti Vedran Turković, Maša Martinović i Pero Vučić. Vedran i Pero članovi su Karate kluba Hrvatski dragovoljac, a zajedno s Mašom i ostalim članovima reprezentacije osvojili su prvo mjesto na nedavnom Europskom prvenstvu u Trstu. Posjetili smo ih na treningu u Frizerskoj školi u Zagrebu, gdje u maloj dvorani u podrumu vježbaju svaki dan nakon 20 sati, a iz tog podruma njihov je klub osvojio oko 200 medalja. Vedran je u Trstu bio jedini koji je dobio sve mečeve, a trenirati je počeo u prvom razredu osnovne škole.
- Nekad sam igrao nogomet, ali istodobno sam trenirao i karate koji mi se mnogo više sviđao. Kao mali volio sam gledati karate filmove, Brucea Leeja naravno, i tako mi se svidio taj sport. Treba imati volje jer trebalo mi je otprilike tri godine treniranja da prvi put odem na neko službeno natjecanje.
Međutim, dosad se isplatio svaki moj trud jer sam osvojio neka velika natjecanja, dobio stipendiju, ali jedino je važno da volim taj sport i ozbiljno se njime želim baviti - objasnio je Vedran za kojega njegovi treneri kažu da je zasigurno jedna od najvećih mladih nada u hrvatskom sportu.
Naime, za razliku od velikih sportova u kojima se vrti mnogo više novca, mali sportovi još nemaju isti tretman, a svi oni dio opreme moraju kupovati sami, ponekad i sami plaćati odlaske na turnire te istodobno od nečega živjeti. Stoga im ne preostaje ništa drugo nego se negdje zaposliti i pokušati uskladiti radno vrijeme s treninzima, pa tako dio njih i odustane od profesionalnog bavljenja sportom.
- U mojoj generaciji, kada sam se počeo baviti karateom, u prvom razredu osnovne škole bilo je nas 60. Danas nas je ostalo samo dvoje. Gotovo svugdje u svijetu ljudi mogu živjeti od karatea, ali kod nas je to gotovo nemoguće - istaknuo je Pero Vučić. Unatoč predrasudama, karate je sport koji vole i djevojke. Naša reprezentacija ima i dvadesetak djevojaka, a Maša Martinović ističe kako često ljudi misle da je karate grub sport.
- Nema u njemu toliko grubosti, ne više nego u drugim sportovima. Moj tata je poznavao trenera u mom sadašnjem klubu i tako sam počela. Na početku sam, kao i moji prijatelji iz kluba, sve sama plaćala, odnosno moji roditelji, ali nakon što sam ostvarila dobre rezultate, počela sam dobivati stipendiju - rekla je Maša.
Ivica Putnik
Samouki prvaci
Osobni liječnici, menadžeri, fizioterapeuti, treneri i svi oni koji bi trebali biti dio tima koji osvaja zlatne medalje, našim sugovornicima nisu uvijek na raspolaganju, a najčešće ni nemaju iza sebe cijelu tu mašineriju koja bi za njih mogla organizirati odlazak na turnire, putovanja i kompletnu karijeru.
Ivica Putnik, osvajač srebrne medalje s reprezentacijom na Europskom prvenstvu u biljaru u Poljskoj, nekoliko puta mjesečno odlazi na turnire po Hrvatskoj i Europi, a putovanja i prijave na turnire organizira mu supruga.
- Većina onih koji se kod nas bave biljarom su samouki, pa tako i ja. Sve što znam o biljaru, uglavnom sam naučio sam, a volio bih imati trenera jer i to je sport u kojemu se stalno može razvijati tehnika.
Nitko od nas nema ni menadžera, a meni je menadžer supruga jer ne bih stigao sam organizirati putovanja i prijave na natjecanja. Prvi put sam zaigrao biljar sa 16 godina, a na turnirima su mi protivnici ljudi koji igraju od desete godine, i to pod stalnim nadzorom trenera. Konkurencija je jaka - rekao je Ivica Putnik koji je sam našao sponzora, i to tek nakon što je ostvario zapažene rezultate na turnirima.
- Sponzori žele da ih se vidi, a kako se kod nas biljar rijetko prikazuje u medijima, teško je naći ljude koji će vas financijski podržati. Savez također nagrađuje one koji imaju dobre rezultate, ali zapravo nam se najviše isplati igrati na turnirima koji imaju dobar nagradni fond - istaknuo je Ivica Putnik koji je, među ostalim, 17 puta bio prvak Hrvatske.
Sport zbog spektakla
S njim je srebro osvojio i Josip Šušnjara. I on je počeo igrati biljar slično kao i Ivica kojega je tako i upoznao. - Nas nekoliko prijatelja počeli smo igrati i od prvog dana uporno treniram.
Od prvog dana uporno treniram. Pravi sam zaljubljenik u bilijar
Josip Šušnjara
To je dosta skup sport i bez podrške je teško stalno kupovati opremu. Štapove se mora često mijenjati jer se lako razbiju, ali sada ih se može i kod nas kupiti. Kada sam počinjao, morali smo ih kupovati vani, a kako sam pravi zaljubljenik u biljar, naručio sam da mi izrade unikatni štap u Americi, koji je cijeli ukrašen motivima iz Sinja.
Platio sam ga 4000 dolara, ali danas je njegova vrijednost neprocjenjiva jer je jedini takav u svijetu. Nemam sponzora, ali zaradim na turnirima i Savez nam povremeno pokrije troškove. No, najveći dio troškova sam plaćam - ispričao je Josip Šušnjara, četverostruki državni prvak, a od rezultata posljednjih godina među veće se ubraja i titula ekipnog prvaka tri godine zaredom.
Dva zlata s Europskog juniorskog kupa u badmintonu donijeli su
Zvonimir Đurkinjak i
Staša Poznanović u kategoriji mješovitih parova, a njihova kolegica
Matea Čiča također u parovima, osvojila je zlato na nacionalnom prvenstvu. Unatoč poteškoćama, ostvaruju vrlo dobre rezultate.
- Ne smeta mi što se badminton smatra malim sportom jer se njime bavim iz ljubavi, a ne zbog nekakvog spektakla. Svi smo počeli gotovo na isti način, a uglavnom su mi sve plaćali roditelji - objasnio je Zvonimir Đurkinjak.
Zanimljivo je da rade s trenerima iz Kine, zemlje gdje je badminton jedan od najpopularnijih sportova i čiji reprezentativci imaju najbolje rezultate u badmintonu na svijetu. Slično kao i u biljaru, ne čini se kao težak i skup sport, no jako su važni kondicija i dobar zamah rukom, a reketi se, poput biljarskih štapova, moraju često mijenjati.
Skup sport, velika ljubav
Kada se uzme u obzir da jedan reket stoji u prosjeku oko 1000 kuna, a godišnje ih zbog velikog broja natjecanja i turnira zamijene barem deset puta, nije teško izračunati koliko im je novca potrebno da bi uopće igrali, a kamoli postizali dobre rezultate. Ako se tome još doda i posebna oprema - majice, hlače, tenisice i ostalo - godišnji troškovi za jednog od njih iznose i nekoliko desetaka tisuća kuna. Osim toga, badminton je sport u kojemu ozljede koljena ili zglobova nisu rijetkost, a troškove liječenja pokrivaju sami. O sponzorima, kao i njihovi kolege iz ostalih sportova, mogu samo sanjati.
- Na razne adrese poslala sam mnogo životopisa, a većina mi nije odgovorila. No, oni koji jesu, imali su bezbroj pitanja: od toga koliko često nastupam, koliko sam često u medijima i mogu li me vidjeti na televiziji do toga je li badminton popularan. Nakon mojih odgovora uvijek bi odustali - ispričala je Matea Čiča.
Njezina prijateljica Staša Poznanović uspjela je dobiti Inu kao sponzora i ističe kako bi odavno odustala da nema njihovu pomoć.
Golem novac koji je potreban za bavljenje sportom često je razlog zbog kojega mnogi odustanu prije nego što ostvare neki rezultat, ali golfer Miro Raić ističe kako se nikada ne bi bavio golfom da je išao s tezom da je to skup sport. Golf, naravno, nije sport u koji ne treba uložiti dosta novca, ali nije toliko skup koliko se nerijetko misli, osobito u kontekstu kada se o njemu govori kao o nekakvom elitističkom sportu.
- Od prvoga dana kada sam uzeo golf-palicu u ruku, nisam razmišljao o tome koliko ću novca morati uložiti, nego da će me, ako budem dobar u tome, zvati na turnire na kojima se može zaraditi pristojan novac. Golf je sport od kojega se može živjeti čak i kod nas jer ja živim samo od toga. Počeo sam kao klinac, živio sam u Mokricama pokraj golf-terena, a ja često kažem da sam 'odrastao pokraj druge rupe'. Ispočetka me malo podučavala ekipa koja se tamo skupljala, ali gotovo sve sam naučio sam jer me zapravo nije niti imao tko učiti - naglasio je Miro, pobjednik golf-turnira na Brijunima prošle godine, koji je često gost na europskim turnirima.
Varaždinac Emil Milihram europski je prvak u kanuu na divljim vodama, a 2006. osvojio je Svjetsko prvenstvo. Ostvario je svjetski uspjeh, a Hrvatska uopće nema divlje vode, pa se Emil priprema u Sloveniji i Francuskoj.
Emil Milihram
Natjecanja bez publike
- Time mi se bave tata i stric, pa sam ih nekoliko puta gledao i svidjelo mi se. Otkad sam postao prvak, mnogo mi je lakše jer imam podršku Grada i Saveza, a godišnje mi je samo za opremu potrebno oko 40.000 kuna. Žao mi je što ovaj sport nema više poklonika, ali ne smeta mi što nije toliko medijski raspuhan kao neki drugi sportovi. Na natjecanjima nema ni puno publike, osim na cilju, ali ni to mi nije neki problem. Volim ovo čime se bavim i pomirio sam se s tim da je za druge ovaj sport pomalo marginalan. Više mi je žao što, unatoč rezultatima, nisam upao u olimpijski program za mlade jer imam dvije godine 'viška'. To mi je najveće razočaranje - rekao je Emil Milihram.
Zbog ljubavi, volje, ambicije i upornosti naši se sugovornici, ali i tisuće ostalih sportaša za čije iznimne rezultate možda nikada nećemo čuti, bave malim sportovima koji su za njih ipak veliki, kao i rezultati koje postižu. Ili, kako je objasnio Miro Raić motive zašto voli golf: - U golfu ti je svaki teren novi izazov. Na njemu si sam i igraš sam sa sobom. Ili sam protiv sebe.
Merita Arslani
Tako se dočekuju naši vrhunski, uspješni sportaši kada se iz bijelog svijeta vraćaju sa zlatom, srebrom ili broncom i nema sigurno nikoga među nama koji barem jednom nije bio na dočeku Janice, rukometaša, vaterpolista i svih ostalih koji su barem na jedan dan stavili Hrvatsku na sve svjetske naslovnice.
| Nemaju osobne trenere, liječnike i menadžere, a ipak su prvaci. Za uspjeh je, kažu, važna samo volja |
To su naši karatisti, atletičari, padobranci, kajakaši, kanuisti, golferi, gimnastičari, prvaci u badmintonu i biljaru, kuglaši i brojni drugi sportaši iz kruga "malih sportova", koji u podrumima osnovnih i srednjih škola te unajmljenim dvoranama, koje sami plaćaju, vježbaju u vrijeme kada im drugi to odrede.
No, 2007. godine kući su se vratili s više od 360 medalja, barem tako stoji na stranicama Hrvatskog olimpijskog odbora. Vraćali su se prošle godine s jednom medaljom dnevno u Hrvatsku i nastavili trenirati u ranu zoru ili kasno navečer jer to su jedini termini koje si mogu priuštiti.
Maša Martinović, Pero Vučić i Vedran Turković
Karate, djevojke i Bruce Lee
Gomila nepoznatih sportskih prvaka iz podrumskih dvorana popela se na vrh sportskog svijeta, pa tako i mladi karatisti Vedran Turković, Maša Martinović i Pero Vučić. Vedran i Pero članovi su Karate kluba Hrvatski dragovoljac, a zajedno s Mašom i ostalim članovima reprezentacije osvojili su prvo mjesto na nedavnom Europskom prvenstvu u Trstu. Posjetili smo ih na treningu u Frizerskoj školi u Zagrebu, gdje u maloj dvorani u podrumu vježbaju svaki dan nakon 20 sati, a iz tog podruma njihov je klub osvojio oko 200 medalja. Vedran je u Trstu bio jedini koji je dobio sve mečeve, a trenirati je počeo u prvom razredu osnovne škole.
- Nekad sam igrao nogomet, ali istodobno sam trenirao i karate koji mi se mnogo više sviđao. Kao mali volio sam gledati karate filmove, Brucea Leeja naravno, i tako mi se svidio taj sport. Treba imati volje jer trebalo mi je otprilike tri godine treniranja da prvi put odem na neko službeno natjecanje.
Međutim, dosad se isplatio svaki moj trud jer sam osvojio neka velika natjecanja, dobio stipendiju, ali jedino je važno da volim taj sport i ozbiljno se njime želim baviti - objasnio je Vedran za kojega njegovi treneri kažu da je zasigurno jedna od najvećih mladih nada u hrvatskom sportu.
Naime, za razliku od velikih sportova u kojima se vrti mnogo više novca, mali sportovi još nemaju isti tretman, a svi oni dio opreme moraju kupovati sami, ponekad i sami plaćati odlaske na turnire te istodobno od nečega živjeti. Stoga im ne preostaje ništa drugo nego se negdje zaposliti i pokušati uskladiti radno vrijeme s treninzima, pa tako dio njih i odustane od profesionalnog bavljenja sportom.
- U mojoj generaciji, kada sam se počeo baviti karateom, u prvom razredu osnovne škole bilo je nas 60. Danas nas je ostalo samo dvoje. Gotovo svugdje u svijetu ljudi mogu živjeti od karatea, ali kod nas je to gotovo nemoguće - istaknuo je Pero Vučić. Unatoč predrasudama, karate je sport koji vole i djevojke. Naša reprezentacija ima i dvadesetak djevojaka, a Maša Martinović ističe kako često ljudi misle da je karate grub sport.
- Nema u njemu toliko grubosti, ne više nego u drugim sportovima. Moj tata je poznavao trenera u mom sadašnjem klubu i tako sam počela. Na početku sam, kao i moji prijatelji iz kluba, sve sama plaćala, odnosno moji roditelji, ali nakon što sam ostvarila dobre rezultate, počela sam dobivati stipendiju - rekla je Maša.
Ivica Putnik
Samouki prvaci
Osobni liječnici, menadžeri, fizioterapeuti, treneri i svi oni koji bi trebali biti dio tima koji osvaja zlatne medalje, našim sugovornicima nisu uvijek na raspolaganju, a najčešće ni nemaju iza sebe cijelu tu mašineriju koja bi za njih mogla organizirati odlazak na turnire, putovanja i kompletnu karijeru.
Ivica Putnik, osvajač srebrne medalje s reprezentacijom na Europskom prvenstvu u biljaru u Poljskoj, nekoliko puta mjesečno odlazi na turnire po Hrvatskoj i Europi, a putovanja i prijave na turnire organizira mu supruga.
- Većina onih koji se kod nas bave biljarom su samouki, pa tako i ja. Sve što znam o biljaru, uglavnom sam naučio sam, a volio bih imati trenera jer i to je sport u kojemu se stalno može razvijati tehnika.
Nitko od nas nema ni menadžera, a meni je menadžer supruga jer ne bih stigao sam organizirati putovanja i prijave na natjecanja. Prvi put sam zaigrao biljar sa 16 godina, a na turnirima su mi protivnici ljudi koji igraju od desete godine, i to pod stalnim nadzorom trenera. Konkurencija je jaka - rekao je Ivica Putnik koji je sam našao sponzora, i to tek nakon što je ostvario zapažene rezultate na turnirima.
- Sponzori žele da ih se vidi, a kako se kod nas biljar rijetko prikazuje u medijima, teško je naći ljude koji će vas financijski podržati. Savez također nagrađuje one koji imaju dobre rezultate, ali zapravo nam se najviše isplati igrati na turnirima koji imaju dobar nagradni fond - istaknuo je Ivica Putnik koji je, među ostalim, 17 puta bio prvak Hrvatske.
Sport zbog spektakla
S njim je srebro osvojio i Josip Šušnjara. I on je počeo igrati biljar slično kao i Ivica kojega je tako i upoznao. - Nas nekoliko prijatelja počeli smo igrati i od prvog dana uporno treniram.
Od prvog dana uporno treniram. Pravi sam zaljubljenik u bilijar
Josip Šušnjara
|
Platio sam ga 4000 dolara, ali danas je njegova vrijednost neprocjenjiva jer je jedini takav u svijetu. Nemam sponzora, ali zaradim na turnirima i Savez nam povremeno pokrije troškove. No, najveći dio troškova sam plaćam - ispričao je Josip Šušnjara, četverostruki državni prvak, a od rezultata posljednjih godina među veće se ubraja i titula ekipnog prvaka tri godine zaredom.
Dva zlata s Europskog juniorskog kupa u badmintonu donijeli su
Zvonimir Đurkinjak i
Staša Poznanović u kategoriji mješovitih parova, a njihova kolegica
Matea Čiča također u parovima, osvojila je zlato na nacionalnom prvenstvu. Unatoč poteškoćama, ostvaruju vrlo dobre rezultate.
- Ne smeta mi što se badminton smatra malim sportom jer se njime bavim iz ljubavi, a ne zbog nekakvog spektakla. Svi smo počeli gotovo na isti način, a uglavnom su mi sve plaćali roditelji - objasnio je Zvonimir Đurkinjak.
Zanimljivo je da rade s trenerima iz Kine, zemlje gdje je badminton jedan od najpopularnijih sportova i čiji reprezentativci imaju najbolje rezultate u badmintonu na svijetu. Slično kao i u biljaru, ne čini se kao težak i skup sport, no jako su važni kondicija i dobar zamah rukom, a reketi se, poput biljarskih štapova, moraju često mijenjati.
Skup sport, velika ljubav
Kada se uzme u obzir da jedan reket stoji u prosjeku oko 1000 kuna, a godišnje ih zbog velikog broja natjecanja i turnira zamijene barem deset puta, nije teško izračunati koliko im je novca potrebno da bi uopće igrali, a kamoli postizali dobre rezultate. Ako se tome još doda i posebna oprema - majice, hlače, tenisice i ostalo - godišnji troškovi za jednog od njih iznose i nekoliko desetaka tisuća kuna. Osim toga, badminton je sport u kojemu ozljede koljena ili zglobova nisu rijetkost, a troškove liječenja pokrivaju sami. O sponzorima, kao i njihovi kolege iz ostalih sportova, mogu samo sanjati.
- Na razne adrese poslala sam mnogo životopisa, a većina mi nije odgovorila. No, oni koji jesu, imali su bezbroj pitanja: od toga koliko često nastupam, koliko sam često u medijima i mogu li me vidjeti na televiziji do toga je li badminton popularan. Nakon mojih odgovora uvijek bi odustali - ispričala je Matea Čiča.
Njezina prijateljica Staša Poznanović uspjela je dobiti Inu kao sponzora i ističe kako bi odavno odustala da nema njihovu pomoć.
Golem novac koji je potreban za bavljenje sportom često je razlog zbog kojega mnogi odustanu prije nego što ostvare neki rezultat, ali golfer Miro Raić ističe kako se nikada ne bi bavio golfom da je išao s tezom da je to skup sport. Golf, naravno, nije sport u koji ne treba uložiti dosta novca, ali nije toliko skup koliko se nerijetko misli, osobito u kontekstu kada se o njemu govori kao o nekakvom elitističkom sportu.
- Od prvoga dana kada sam uzeo golf-palicu u ruku, nisam razmišljao o tome koliko ću novca morati uložiti, nego da će me, ako budem dobar u tome, zvati na turnire na kojima se može zaraditi pristojan novac. Golf je sport od kojega se može živjeti čak i kod nas jer ja živim samo od toga. Počeo sam kao klinac, živio sam u Mokricama pokraj golf-terena, a ja često kažem da sam 'odrastao pokraj druge rupe'. Ispočetka me malo podučavala ekipa koja se tamo skupljala, ali gotovo sve sam naučio sam jer me zapravo nije niti imao tko učiti - naglasio je Miro, pobjednik golf-turnira na Brijunima prošle godine, koji je često gost na europskim turnirima.
Varaždinac Emil Milihram europski je prvak u kanuu na divljim vodama, a 2006. osvojio je Svjetsko prvenstvo. Ostvario je svjetski uspjeh, a Hrvatska uopće nema divlje vode, pa se Emil priprema u Sloveniji i Francuskoj.
Emil Milihram
Natjecanja bez publike
- Time mi se bave tata i stric, pa sam ih nekoliko puta gledao i svidjelo mi se. Otkad sam postao prvak, mnogo mi je lakše jer imam podršku Grada i Saveza, a godišnje mi je samo za opremu potrebno oko 40.000 kuna. Žao mi je što ovaj sport nema više poklonika, ali ne smeta mi što nije toliko medijski raspuhan kao neki drugi sportovi. Na natjecanjima nema ni puno publike, osim na cilju, ali ni to mi nije neki problem. Volim ovo čime se bavim i pomirio sam se s tim da je za druge ovaj sport pomalo marginalan. Više mi je žao što, unatoč rezultatima, nisam upao u olimpijski program za mlade jer imam dvije godine 'viška'. To mi je najveće razočaranje - rekao je Emil Milihram.
Zbog ljubavi, volje, ambicije i upornosti naši se sugovornici, ali i tisuće ostalih sportaša za čije iznimne rezultate možda nikada nećemo čuti, bave malim sportovima koji su za njih ipak veliki, kao i rezultati koje postižu. Ili, kako je objasnio Miro Raić motive zašto voli golf: - U golfu ti je svaki teren novi izazov. Na njemu si sam i igraš sam sa sobom. Ili sam protiv sebe.
Merita Arslani
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....