ZAGREB -
Najviše od svega, mislio sam na ljude koje sam sretao tijekom kampanje… Nisu me samo dirnuli njihovi problemi i bitke. Više je to bila njihova odlučnost i neumorni optimizam u suočavanju s teškoćama. Pa sam pomislio na frazu koju je moj svećenik Jeremiah A. Wright jednom bio iskoristio u propovijedi: hrabrost nade.
To je ono najbolje u američkom duhu, pomislio sam. Imati hrabrost da vjerujemo, usprkos svemu što govori suprotno, imati hrabrost da vjerujemo da možemo ponovno uspostaviti osjećaj zajedništva u naciji rastrganoj sukobom… Bila je to hrabrost, pomislio sam, koja nas je združila kao narod… Bio je to duh nade koji je povezao priču o mojoj obitelji s većom, američkom pričom i moju priču s pričama američkih birača koje sam želio zastupati."
Senator iz Illinoisa Barack Obama ima realne šanse da postane prvi crni američki predsjednik. Dva dana uoči važnih demokratskih izbora u Texasu i Ohiu (te u manje važnim državama Vermontu i Rhode Islandu) Obama vodi ispred Hillary Clinton za 97 delegata.
Ako Clinton u utorak ne pobijedi u obje velike države, sasvim je moguće da istupi iz utrke za demokratskog predsjedničkog kandidata. Njezin je suprug, uostalom, to bio najavio prije nekoliko dana.
Istraživanja javnog mišljenja pokazuju da su Obama i Clinton izjednačeni i u Ohiu i u Texasu, s tim da je Obama iz dana u dan sve popularniji među Hispancima koje se smatralo odanima Hillary.
Ako, dakle, Barack Obama 4. ožujka pobijedi ili u Texasu ili u Ohiu, postoji mogućnost da Sjedinjene Države 5. ožujka, više od dva mjeseca prije demokratske izborne konvencije, dobiju prvoga crnog predsjedničkog kandidata.
U tom bi se slučaju Obama u studenom ove godine suočio s republikanskim senatorom, ratnim veteranom Johnom McCainom: istraživanja zasad daju podjednake šanse i Obami i McCainu, ali, s obzirom na 'obamomaniju' koja je zavladala SAD-om, sasvim je realno da Amerika ove godine dobije prvoga crnog predsjednika.
Fenomen Baracka Obame i 'obamomanije' samo je naizgled neočekivan.
Točno je da se do prije dva ili tri mjeseca pretpostavljalo da će Hillary Clinton lako osvojiti demokratsku nominaciju za predsjedničku utrku te da će imati najviše šansi da uđe u Bijelu kuću. Međutim, Barack Obama unio je u američku politiku te u američku pa i svjetsku javnost one elemente koji su iz visoke politike nestali prije mnogo godina.
Kada je The New York Times Magazine prije početka predizbora pitao jednoga konzervativnog senatora po čemu je Obama toliko poseban, odgovor je glasio otprilike: "On vjeruje u etiku politike. Vjeruje da je politika moralna djelatnost koja služi da bi se ljudima i zajednici donijelo dobro. I po tome podsjeća na Kennedyja."
I uistinu, Barack Obama jedini je političar najvišeg ranga koji o politici ne govori kroz jezik tehničkih termina, preciznih planova i brojčanih obećanja usmjerenih određenim društvenim grupama.
Obama naglasak stavlja na služenje politike interesima zajednice, na približavanje svih američkih građana, na temeljne ideale jednakosti i slobode, i na promjenu politike ali i stanja u društvu koje je dovelo do 'tehničke' politike i ukinulo 'vizonarsku', moralnu politiku posvećenu zajednici.
Sve ovo možemo, naravno, nazvati najgorim populizmom. Činjenica je, međutim, da je Obama pogodio duh vremena i da je Amerika, iscrpljena iračkim ratom, načeta ekonomskom krizom i frustrirana sadašnjim predsjednikom, u njemu pronašla novoga velikog vođu koji ostvaruje temeljne američke ideale.
Knjiga "Audacity of Hope" koju je Barack Obama objavio 2006., više od godinu dana prije početka demokratskih predizbora, pokazuje da je njegov idealizam autentičan.
Ova knjiga, gotovo 400 stranica neobične kombinacije autobiografskih elemenata i ideoloških eseja, napisana jednostavnim, svakodnevnim, gotovo pučkim jezikom, prezentira neke od Obaminih glavnih svjetonazorskih i političkih stavova, prelomljene kroz njegova svakodnevna iskustva, bilo u vlastitoj obitelji, bilo s biračima. Kada piše o uvjetima u kojima žive američke obitelji srednje klase i o američkom obiteljskom i socijalnom zakonodavstvu, Obama, primjerice, polazi sa stajališta svoje žene Michelle, koja je morala ograničiti vlastitu pravničku karijeru, da bi se on mogao početi baviti politikom. Sličan je pristup karakterističan i za cijeli niz ostalih, "velikih" tema kojima se knjiga bavi u svojih jedanaest pogavlja.
S djedom, majčinim ocem Stanleyjem Armourom Dunhamom, 60-ih godina na Havajima
Utoliko je "Audacity of Hope" priča o uspjehu i obiteljskom životu ambicioznoga političara kao i o svjetonazoru koji ga je doveo do statusa realnoga kandidata za povijesnu ulogu prvoga crnog američkog predsjednika.
"Prošlo je gotovo 10 godina otkako sam se prvi put kandidirao. Imao sam 35, nedavno se oženio i, općenito, bio nestrpljiv sa životom. Otvorilo se slobodno mjesto u legislaturi u Illinoisu pa me više prijatelja nagovorilo da se kandidiram, imajući u vidu moj rad kao odvjetnika za ljudska prava.
Pošto sam razgovarao sa ženom, ušao sam u utrku i činio što i svaki kandidat koji se pvi put natječe redovito čini: razgovarao sa svima koji su željeli slušati. Obilazio sam crkve, kozmetičke salone i frizeraje. Ako bi dva frajera stajala na uglu, prešao bih cestu i uvalio im literaturu iz kampanje. I kamo god sam išao, svi su mi postavljali dva ista pitanja.
Prvo: Otkud Vam to smiješno ime?
Drugo: Izgledate kao dobar momak. Zašto želite ući u nešto tako prljavo kao što je politika?
Bio sam naviknut na pitanje o politici jer su mi ga u raznim varijantama postavljali godinama prije, kada sam prvi put stigao u Chicago da bih radio u siromašnim kvartovima. Takva su pitanja signalizirala cinizam, ne samo prema politici, nego prema bilo kakvu obliku sudjelovanja u javnom životu. Cinizam koji je rastao na neostvarenim obećanjima.
Na ta sam pitanja odgovarao sa smješkom. Rekao bih da razumijem skepticizam, ali da postoji, i da je uvijek postojala, drukčija tradicija politike koja se proteže od vremena nastanka SAD-a do dana pokreta za ljudska prava 60-ih godina… te da se javnim i političkim djelovanjem možda ne može riješiti svaki problem, ali se može učiniti nešto značajno.
Dovoljno ljudi koji su slušali moja uvjeravanja o smislu politike prihvatilo je moju iskrenost i tako sam ušao u Senat Illinoisa.
S majkom Ann Dunham, poočimom Lolom Soetorom, koji je Indonežanin, i polusestrom Mayom, tada mlađom od 1 godine
Šest godina poslije, kada sam se odlučio kandidrati za Senat SAD-a, više nisam bio tako siguran u sebe."
Prije kandidature za Senat, Obama je doživio prvi i zasad jedini ozbiljni politički poraz.
Na izborima za Kongres 2000. odlučio se kandidirati protiv demokratskoga kongresnika te je teško izgubio.
Godinu i pol poslije odlučio se ipak kandidirati za Senat, da još jednom provjeri ima li šanse u visokoj politici, prije nego što se smiri u stabilnijem i bolje plaćenom okruženju.
Krajem te, 2001., okolnosti mu sigurno nisu išle na ruku.
S jedne strane, predsjednik Bush i republikanci uživali su golemu potporu američkih građana zbog odlučna početnog odgovora na 11. rujna.
S druge strane, 11. rujna stvorio je Obami određene komunikacijske probleme.
Kada je Barack Obama krajem rujna 2001. ručao sa svojim medijskim savjetnikom, dogodio se sljedeći dijalog:
"Ti shvaćaš, nadam se" kazao je savjetnik, "da se politička dinamika promijenila?"
"Na što misliš?" odgovorio je Obama.
Onda su obojica pogledala na naslovnicu novina na stolu, na kojoj je, naravno, bio Osama bin Laden.
"Stvarno loša sreća" nastavio je savjetnik. "Ne možeš, naravno, promijeniti ime. Birači bi na to gledali s puno sumnje. Možda, da si na početku političke karijere, možda bi mogao koristiti nekakav nadimak. Ali, ovako…"
Kada se, dakle, odlučio kandidirati za Senat, Obama se susreo s čitavim nizom problema. Od sličnosti njegova prezimena s imenom najomraženijega čovjeka u Americi, preko teškog poraza, što ga je doživio na izborima za Kongres, do obiteljskog sukoba.
Naime, Michelle Obama snažno se suprotstavila kandidaturi svojega supruga. U jednom mu je trenutku čak rekla da ni ona možda neće glasovati za njega.
Na posljetku, njegovi protukandidati raspolagali su s neusporedivo više novca.
"Nije me bilo briga zbog toga. Nisam imao velika očekivanja. Jednostavno sam se bacio u utrku s energijom i veseljem za koje sam mislio da sam ga već izgubio… Četiri do pet sati na dan zvao sam donatore Demokratske stranke i pokušavao postići da mi se bar netko javi na telefon. Održavao sam press konferencije, na koje nitko nije dolazio…
I puno sam putovao, najčešće sam, od grada do grada, po cijelom Illinoisu… Bez potpore stranačke mašinerije morao sam se oslanjati na osobne veze. Moji prijatelji i znanci organizirali su mi sastanke u crkvama, gradskim vijećnicama ili lokalnom Rotary klubu… Katkad sam vozio satima, da bih naletio na svega dvoje ili troje ljudi koji su željeli pričati sa mnom.
Neovisno o tome gdje sam boravio i je li me dočekalo troje ili pedesetero ljudi, pažljivo sam slušao što su imali reći. Slušao sam ljude kako govore o svojim radnim mjestima, o svojim poslovima i o lokalnim školama: o ljutnji na Busha, ali i na demokrate; slušao sam kako pričaju o svojim psima, iskustvima iz rata i stvarima što ih se sjećaju iz djetinjstva…
Najviše me pogodilo kada sam se uvjerio kako su skromne njihove nade i kako njihova uvjerenja nadilaze rasna, religijska i klasna ograničenja. Skoro svi su vjerovali da oni koji žele raditi moraju moći pronaći posao koji im omogućuje da plaćaju račune…
Imao sam osjećaj kao da sam radio napornije nego ikada u životu."
Rad se isplatio. Obama je pobijedio na izborima. I tako je počela prava karijera čovjeka koji bi mogao promijeniti Ameriku i svijet.
Jedno od prvih poglavlja u knjizi, 'Republikanci i demokrati', donosi temeljno, premda naizgled naivno, Obamino uvjerenje o nužnosti međustranačke suradnje, nasuprot međustranačkom ratu, koji već više od jednog desetljeća vlada u Kongresu i Senatu. I teza o pomirbi uokvirena je u slikovito osobno iskustvo.
"Sjećam se 4. siječnja 2005. kada smo ja i trećina novih senatora položili prisegu kao članovi 109. Kongresa. Sunce je sjalo, zrak je bio neobično topao za to doba godine. Moja obitelj i prijatelji iz Illinoisa, Havaja, Londona i Kenije skupili su se na senatskoj galeriji za posjetitelje, dok smo moji kolege i ja prisezali uzdignutom rukom…
Kasnije smo se Michelle, ja i naše kćeri fotografirali s potpredsjednikom Cheneyjem (onda šestogodišnja Malia rukovala se s potpredsjednikom, a trogodišnja Sasha odlučila je da se udare dlanovima). Zatim sam promatrao kako se djevojčice igraju na stubištu istočnog Capitola, njihove ružičaste i crvene haljine lebde u zraku, dok bijeli stupovi Vrhovnog suda predstavljaju veličanstvenu pozadinu za njihovu zaigranost.
Michelle i ja uzeli smo ih za ruke te smo se uputili do Kongresne knjižnice, gdje nas je dočekalo više stotina čestitara, s kojima smo se idućih nekoliko sati grlili, rukovali i fotografirali… Ali, nakon što obitelji i prijatelji odu kući, i nakon što sunce zađe, ono što će ostati visjeti nad gradom jest sigurna činjenica: zemlja je podijeljena, i Washington je podijeljen. Politički najviše podijeljen još od vremena prije Drugoga svjetskog rata."
U poglavlju o republikancima i demokratima, ključnom za razumijevanje njegove politike, Obama prvo nabraja sva moguća mjesta američkih podjela: Irak, porezi, pobačaj, kontrola oružja, Deset zapovijedi, gay vjenčanja, imigracija, obrazovna politika, ekologija, veličina administracije, uloga sudova… "Ne samo da se oko ničega nismo mogli složiti. Nismo se mogli složiti ni oko dimenzija naših neslaganja."
Za takvo, isključivo prostranačko, neprijateljsko stanje u američkoj politici Obama ne okrivljuje republikance. Smatrajući da i njegova stranka, demokrati, snosi odgovornost, Obama opisuje kako su se demokrati, ondje gde su osvojili većinu, kao u Illinoisu, ponašali agresivno i netolerantno kao i republikanci, dok su oni bili na vlasti.
"Ne kažem da sam u tome bio pasivni prolaznik. Ja doživljavam politiku kao full contact, i ne žalim se ni zbog udaranja laktovima ni zbog kojeg udarca naslijepo. Ali, povremeno sam na nekim zakonskim tekstovima radio sa svojim konzervativnim kolegama te bismo uz poker i pivo, i jedni i drugi zaključili da imamo mnogo više zajedničkog nego što bismo to željeli javno priznati. Tih sam godina shvatio da i birači žele nešto drugo…"
No, početkom 2005. u Washingtonu, prema Obaminoj knjizi, još nije bilo ni najmanje prostora za stranački detant.
Sam se Obama prvi put suočio s negativnom kampanjom na dan kada se u Senatu potvrđivao drugi mandat Georgea Busha. Naime, pojedini demokratski kongresnici i senatori željeli su osporiti Bushev mandat, pozivajući se na određene nepravilnosti u izbornoj proceduri u Ohiju.
Obama je, kao i većina drugih senatora, glasovao za potvrdu Busheva mandata jer je vjerovao da je George Bush uistinu pobijedio na izborima. Obamino glasovanje za Busha u Senatu izazvalo je niz negativnih reakcija među njegovim biračima i suradnicima.
U poglavlju o republikancima i demokratima Obama se više obračunava s političkom praksom i zabludama vlastite stranke, nego što polemizira s republikancima.
"…Demokrati često kažu da živimo u najgorem od svih političkih vremena, da se puzajući fašizam steže oko naših vratova… Kada čujem to, mogu spomenuti interniranje japanskih Amerikanaca za vrijeme Franklina Roosevelta ili stogodišnju praksu linča pod nekoliko desetaka administracija… Ili kada me pitaju kako mogu funkcionirati u sadašnjem političkom okruženju, ja im spominjem slučajeve Nelsona Mandele, Aleksandra Solženjicina ili nekoga tko je iz političkih razloga u kineskom ili egipatskom zatvoru…"
Takvi Obamini stavovi, koji ublažavaju radikalne elemente u politici Demokratske stranke, omogućili su mu da postane prihvatljiv i brojnim neopredijeljenim američkim biračima, što je jedan od njegovih strateških ciljeva.
Nadstranačka politička orijentacija, na kojoj Obama inzistira u knjizi (pa spominje i primjere uspješne suradnje demokrata i republikanaca u "starim vremenima", osobito poslije Drugoga svjetskog rata), vjerojatno će još snažnije doći do izražaja u predsjedničkoj utrci, ako Obama osvoji demokratsku nominaciju.
Takva nadstranačka orijentacija, na kojoj Obama inzistira kao na uvjetu za uspostvljanje suradnje u američkom društvu, mogla bi se pokazati jednim od presudnih argumenata u borbi s McCainom.
Drugo značajno programatsko poglavlje u "Hrabrosti nade" zove se 'Vrijednosti'. I ono, konzekventno, počinje jednostavnim, ali dobro napisanim reportažnim uvodom:
"Prvi sam put vidio Bijelu kuću 1984. Upravo sam bio diplomirao te sam s grupom studentskih vođa, uglavnom crnaca, Portorikanaca ili ljudi istočnoeuropskog podrijetla otišao u Washington… Proveo sam nekoliko minuta gledajući u Bijelu kuću. Stajao sam na Pennsylvania Avenue, metar od stražarnice marinaca kod glavnog ulaza, dok su pješaci hodali pločnikom, dok se iza nas čuo snažan promet… Bio sam impresioniran činjenicom da je Bijela kuća toliko izložena životu grada: da nam je bilo dopušteno da stojimo tako blizu ulazu i da odemo do druge strane zgrade kako bismo pogledali Rose Garden i rezidenciju iza njega. Otvorenost Bijele kuće govorila je ponešto o našem povjerenju u demokraciju. Ona je otjelovljivala osjećaj da naši vođe nisu drukčiji od nas: da oni ostaju podložni zakonima i našem kolektivnom pristanku.
Dvadeset godina kasnije više se nije bilo tako lako približiti Bijeloj kući. Stalne kontrolne točke, naoružani stražari, ulične zapreke, psi, zrcala zapečatili su prostor od dva bloka oko Bijele kuće. Auti bez posebnog odobrenja nisu se više mogli voziti tim dijelom Pennsylvania Avenue…"
Obamini dojmovi o Bijeloj kući prije dva desetljeća i danas zapravo su metafora za pitanje razrađivanja ključnih američkih vrijednosti.
Za Obamu sloboda je ključna američka vrijednost. Važan odlomak u poglavlju o vrijednostima počinje poznatim citatom iz Deklaracije neovisnosti, koji kao samorazumljiva prava navodi: život, slobodu i potragu za srećom.
"Ove jednostavne riječi jesu naša početna polazišta kao Amerikanaca: one opisuju ne samo temelje naše vlade, nego i sadržaj naših zajedničkih uvjerenja."
Baveći se individualnom slobodom, kao temeljem postojanja američke ideje, Obama opet navodi svoj primjer:
"Moje poštovanje slobode utemeljeno je i u tome što sam dio djetinjstva proveo u Indoneziji, i što još imam obitelj u Keniji. Radi se o zemljama u kojima su individualna prava stalno u rukama vojnih zapovjednika ili korumpiranih birokrata… Sjećam se kada sam prvi put odveo Michelle u Keniju, neposredno prije našeg vjenčanja. Kao Afroamerikanka bila je jako uzbuđena zbog svojega prvog posjeta Africi…
Međutim, brzo je osjetila da mnogi Kenijci ne mogu upravljati svojom sudbinom. Moji rođaci govorili su nam kako je teško pokrenuti biznis, a da nekog ne potplate. Aktivisti su nam govorili kako ih zatvaraju jer se suprotstavljaju vladinoj politici… Na letu za Chicago Michelle je priznala da je jedva čekala da se vrati kući. "Nisam imala pojma da sam toliko Amerikanka", rekla mi je u avionu. Pomislio sam, nije imala pojma da joj je sloboda toliko važna."
Osim slobode, kao ključnog svjetonazorskog elementa, Obama navodi i druge važne američke vrijednosti, uz ostalo želju za stalnim samopoboljšanjem te sposobnost preuzimanja rizika, održavanja discipline i teškog rada.
No, pitanje slobode postavlja se kao ključno pitanje u vremenu kada američka vlada, poslije 11. rujna, sve više ograničava slobodu.
I u ovom, iznimno važnom pitanju za unutarnje ustrojstvo Amerike, ali i za status Sjedinjenih Država u svijetu, Barack Obama nadilazi stranačku liniju političkih podjela.
Dok većina američkih liberala ismijava i najoštrije kritizira represivne mjere koje je Busheva vlada uvela poslije 11. rujna, Obama piše da bi i najmudriji predsjednik teško uspio balansirati između kritičnih zahtjeva da se zajamči "naša kolektivna sigurnost i jednako važne potrebe da se podrže građanske slobode".
Posebno je zanimljivo, kada je riječ o vrijednostima, da se Obama ne zauzima za ukidanje smrtne kazne, nego smatra da je država ima pravo izricati u osobito teškim slučajevima ubojstava.
Nadalje, politički je važno što je Obama, čija je kampanja skupila najviše novca u demokratskim predizborima, u "Hrabrosti nade" kritizirao američki korporacijski sustav zbog njegove unutarnje nepravednosti. Podatak da je prije dvadeset godina CEO velike kompanije imao prosječno 42 puta veću zaradu od običnog radnika, a da danas ima čak 262 puta veću zaradu, Obama smatra katastrofalnim odmakom od američkih vrijednosti koji uništava osjećaj zajedništva u američkom društvu.
"Hrabrost nade" završava poglavljem o obitelji, koje je važno i zanimljivo i zbog sve važnije uloge koju Michelle Obama zauzima u predsjedničkoj utrci.
"Mnogi ljudi koji su upoznali moju ženu, kasnije kažu: 'Znaš Barack, mislim sve najbolje o tebi. Ali, tvoja žena… Wow!' Uvijek kimnem glavom, znajući da bi me Michelle pobijedila bez problema, u borbi za bilo koje političko mjesto… Srećom za mene, Michelle se ne bavi politikom."
Barack Obama i Michelle Robinson upoznali su se u ljeto 1988., kada su oboje radili u čikaškoj korporacijskoj odvjetničkoj tvrtki Sidley and Austin. Iako je tri godine mlađa, Michelle je već bila zaposlena, dok je Obama dobio tek tromjesečno, ljetno stažiranje.
Michelle je postala njegova mentorica te je zbog njihova profesionalnog odnosa odbijala njegove pozive da izlaze.
Kada je napokon pristala, krajem ljeta, veza je odmah postala ozbiljna. Obama je, barem prema knjizi, bio impresioniran toplim obiteljskim ugođajem koji su stvarali Michellini roditelji.
Šest mjeseci nakon što su se Michelle i Barack upoznali, Michellein otac umro je zbog komplikacija nakon operacije bubrega. "Dok su lijes spuštali u zemlju, obećao sam Fraiseru Robinsonu da ću se brinuti o njegovoj curi. Tog sam trenutka shvatio da smo Michelle i ja već postajali obitelj."
Obama zatim razmatra probleme američke obitelji, suglasan da je institucija obitelji u krizi, da se ta kriza manifestira kroz velik broj rastava, još veći broj roditelja koji samostalno podižu djecu te da je najprisutnija u crnačkom dijelu američke populacije.
Navodeći konzervativne argumente o seksualnim slobodama kao o razlozima krize obitelji, Obama se suprotstavlja takvoj argumentaciji: "Nemam mnogo razumijevanja za one koji žele da se vlada angažira u utjerivanju seksualne moralnosti. Smatram da su odluke o seksu, braku, rastavi i djeci osobne, da je riječ o samom temelju našega sustava individualne slobode."
Obama uvjete za oporavak institucije obitelji vidi u drukčijoj socijalnoj politici koja bi trebala omogućiti roditeljima da osiguraju elementarne materijalne potrebe svoje djece.
Kada ga je starija kći pitala: "Tata, jesmo li mi bogati?", Obama je odgovorio: "Nismo bogati, ali imamo mnogo toga što većina drugih Amerikanaca ne može platiti."
Ideja o održavanju i oživljavanju tipične obitelji srednje klase kojoj sustav mora omogućiti pristojan prihod i brigu za djecu, temelj je Obamine obiteljske politike.
Epilog "Hrabrosti nade" još jednom podcrtava Obamin idealizam kao glavni credo njegova političkog djelovanja.
"Osnivači ove nacije izdigli su se iznad osobnih ambicija i uskih računica, imali su viziju nacije koja se širi preko cijelog kontinenta… Ti ljudi, poput Lincolna i Kinga, dali su živote u svrhu usavršavanja nesavršene Unije. Ali i brojni ljudi bez lica, imena, robovi i vojnici, krojači i mesari gradili su živote za sebe i svoju djecu, svoju unučad, ciglu po ciglu, tračnicu po tračnicu, da ispune krajolik svojih kolektivnih snova.
To je proces u kojem želim sudjelovati. Moje je srce puno ljubavi za ovu zemlju."
Barack Obama politički je propovjednik, idealist i vizionar, kakav je Americi sada trebao. Bez obzira na populizam i patetičnost nekih Obaminih poruka, njegov eventualan izbor za predsjednika SAD-a značit će samu esenciju ostvarenja američkog sna.
Davor Butković
To je ono najbolje u američkom duhu, pomislio sam. Imati hrabrost da vjerujemo, usprkos svemu što govori suprotno, imati hrabrost da vjerujemo da možemo ponovno uspostaviti osjećaj zajedništva u naciji rastrganoj sukobom… Bila je to hrabrost, pomislio sam, koja nas je združila kao narod… Bio je to duh nade koji je povezao priču o mojoj obitelji s većom, američkom pričom i moju priču s pričama američkih birača koje sam želio zastupati."
Senator iz Illinoisa Barack Obama ima realne šanse da postane prvi crni američki predsjednik. Dva dana uoči važnih demokratskih izbora u Texasu i Ohiu (te u manje važnim državama Vermontu i Rhode Islandu) Obama vodi ispred Hillary Clinton za 97 delegata.
Ako Clinton u utorak ne pobijedi u obje velike države, sasvim je moguće da istupi iz utrke za demokratskog predsjedničkog kandidata. Njezin je suprug, uostalom, to bio najavio prije nekoliko dana.
Istraživanja javnog mišljenja pokazuju da su Obama i Clinton izjednačeni i u Ohiu i u Texasu, s tim da je Obama iz dana u dan sve popularniji među Hispancima koje se smatralo odanima Hillary.
Ako, dakle, Barack Obama 4. ožujka pobijedi ili u Texasu ili u Ohiu, postoji mogućnost da Sjedinjene Države 5. ožujka, više od dva mjeseca prije demokratske izborne konvencije, dobiju prvoga crnog predsjedničkog kandidata.
U tom bi se slučaju Obama u studenom ove godine suočio s republikanskim senatorom, ratnim veteranom Johnom McCainom: istraživanja zasad daju podjednake šanse i Obami i McCainu, ali, s obzirom na 'obamomaniju' koja je zavladala SAD-om, sasvim je realno da Amerika ove godine dobije prvoga crnog predsjednika.
Fenomen Baracka Obame i 'obamomanije' samo je naizgled neočekivan.
Točno je da se do prije dva ili tri mjeseca pretpostavljalo da će Hillary Clinton lako osvojiti demokratsku nominaciju za predsjedničku utrku te da će imati najviše šansi da uđe u Bijelu kuću. Međutim, Barack Obama unio je u američku politiku te u američku pa i svjetsku javnost one elemente koji su iz visoke politike nestali prije mnogo godina.
|
|
| Barack Obama u somalijskoj odjeći tijekom posjeta Keniji - to je fotografija koju se u predizborima pokušalo iskoristiti protiv njega, aludiranjem na njegovo djelomično muslimansko podrijetlo
|
Malik Obama, Barackov stariji polubrat, pokazuje snimku na kojoj su njih dvojica i zajednički prijatelj
|
Kada je The New York Times Magazine prije početka predizbora pitao jednoga konzervativnog senatora po čemu je Obama toliko poseban, odgovor je glasio otprilike: "On vjeruje u etiku politike. Vjeruje da je politika moralna djelatnost koja služi da bi se ljudima i zajednici donijelo dobro. I po tome podsjeća na Kennedyja."
I uistinu, Barack Obama jedini je političar najvišeg ranga koji o politici ne govori kroz jezik tehničkih termina, preciznih planova i brojčanih obećanja usmjerenih određenim društvenim grupama.
Obama naglasak stavlja na služenje politike interesima zajednice, na približavanje svih američkih građana, na temeljne ideale jednakosti i slobode, i na promjenu politike ali i stanja u društvu koje je dovelo do 'tehničke' politike i ukinulo 'vizonarsku', moralnu politiku posvećenu zajednici.
Sve ovo možemo, naravno, nazvati najgorim populizmom. Činjenica je, međutim, da je Obama pogodio duh vremena i da je Amerika, iscrpljena iračkim ratom, načeta ekonomskom krizom i frustrirana sadašnjim predsjednikom, u njemu pronašla novoga velikog vođu koji ostvaruje temeljne američke ideale.
Knjiga "Audacity of Hope" koju je Barack Obama objavio 2006., više od godinu dana prije početka demokratskih predizbora, pokazuje da je njegov idealizam autentičan.
Ova knjiga, gotovo 400 stranica neobične kombinacije autobiografskih elemenata i ideoloških eseja, napisana jednostavnim, svakodnevnim, gotovo pučkim jezikom, prezentira neke od Obaminih glavnih svjetonazorskih i političkih stavova, prelomljene kroz njegova svakodnevna iskustva, bilo u vlastitoj obitelji, bilo s biračima. Kada piše o uvjetima u kojima žive američke obitelji srednje klase i o američkom obiteljskom i socijalnom zakonodavstvu, Obama, primjerice, polazi sa stajališta svoje žene Michelle, koja je morala ograničiti vlastitu pravničku karijeru, da bi se on mogao početi baviti politikom. Sličan je pristup karakterističan i za cijeli niz ostalih, "velikih" tema kojima se knjiga bavi u svojih jedanaest pogavlja.
S djedom, majčinim ocem Stanleyjem Armourom Dunhamom, 60-ih godina na Havajima
|
|
| Roditelji, Barack Hussein Obama stariji i Stanley Ann Dunham (prvo ime bilo joj je muško jer je otac želio da ima i njegovo ime)
|
|
Utoliko je "Audacity of Hope" priča o uspjehu i obiteljskom životu ambicioznoga političara kao i o svjetonazoru koji ga je doveo do statusa realnoga kandidata za povijesnu ulogu prvoga crnog američkog predsjednika.
"Prošlo je gotovo 10 godina otkako sam se prvi put kandidirao. Imao sam 35, nedavno se oženio i, općenito, bio nestrpljiv sa životom. Otvorilo se slobodno mjesto u legislaturi u Illinoisu pa me više prijatelja nagovorilo da se kandidiram, imajući u vidu moj rad kao odvjetnika za ljudska prava.
Pošto sam razgovarao sa ženom, ušao sam u utrku i činio što i svaki kandidat koji se pvi put natječe redovito čini: razgovarao sa svima koji su željeli slušati. Obilazio sam crkve, kozmetičke salone i frizeraje. Ako bi dva frajera stajala na uglu, prešao bih cestu i uvalio im literaturu iz kampanje. I kamo god sam išao, svi su mi postavljali dva ista pitanja.
Prvo: Otkud Vam to smiješno ime?
Drugo: Izgledate kao dobar momak. Zašto želite ući u nešto tako prljavo kao što je politika?
Bio sam naviknut na pitanje o politici jer su mi ga u raznim varijantama postavljali godinama prije, kada sam prvi put stigao u Chicago da bih radio u siromašnim kvartovima. Takva su pitanja signalizirala cinizam, ne samo prema politici, nego prema bilo kakvu obliku sudjelovanja u javnom životu. Cinizam koji je rastao na neostvarenim obećanjima.
Na ta sam pitanja odgovarao sa smješkom. Rekao bih da razumijem skepticizam, ali da postoji, i da je uvijek postojala, drukčija tradicija politike koja se proteže od vremena nastanka SAD-a do dana pokreta za ljudska prava 60-ih godina… te da se javnim i političkim djelovanjem možda ne može riješiti svaki problem, ali se može učiniti nešto značajno.
Dovoljno ljudi koji su slušali moja uvjeravanja o smislu politike prihvatilo je moju iskrenost i tako sam ušao u Senat Illinoisa.
S majkom Ann Dunham, poočimom Lolom Soetorom, koji je Indonežanin, i polusestrom Mayom, tada mlađom od 1 godine
Šest godina poslije, kada sam se odlučio kandidrati za Senat SAD-a, više nisam bio tako siguran u sebe."
Prije kandidature za Senat, Obama je doživio prvi i zasad jedini ozbiljni politički poraz.
Na izborima za Kongres 2000. odlučio se kandidirati protiv demokratskoga kongresnika te je teško izgubio.
Godinu i pol poslije odlučio se ipak kandidirati za Senat, da još jednom provjeri ima li šanse u visokoj politici, prije nego što se smiri u stabilnijem i bolje plaćenom okruženju.
Krajem te, 2001., okolnosti mu sigurno nisu išle na ruku.
S jedne strane, predsjednik Bush i republikanci uživali su golemu potporu američkih građana zbog odlučna početnog odgovora na 11. rujna.
S druge strane, 11. rujna stvorio je Obami određene komunikacijske probleme.
Kada je Barack Obama krajem rujna 2001. ručao sa svojim medijskim savjetnikom, dogodio se sljedeći dijalog:
"Ti shvaćaš, nadam se" kazao je savjetnik, "da se politička dinamika promijenila?"
"Na što misliš?" odgovorio je Obama.
Onda su obojica pogledala na naslovnicu novina na stolu, na kojoj je, naravno, bio Osama bin Laden.
"Stvarno loša sreća" nastavio je savjetnik. "Ne možeš, naravno, promijeniti ime. Birači bi na to gledali s puno sumnje. Možda, da si na početku političke karijere, možda bi mogao koristiti nekakav nadimak. Ali, ovako…"
Kada se, dakle, odlučio kandidirati za Senat, Obama se susreo s čitavim nizom problema. Od sličnosti njegova prezimena s imenom najomraženijega čovjeka u Americi, preko teškog poraza, što ga je doživio na izborima za Kongres, do obiteljskog sukoba.
Naime, Michelle Obama snažno se suprotstavila kandidaturi svojega supruga. U jednom mu je trenutku čak rekla da ni ona možda neće glasovati za njega.
Na posljetku, njegovi protukandidati raspolagali su s neusporedivo više novca.
"Nije me bilo briga zbog toga. Nisam imao velika očekivanja. Jednostavno sam se bacio u utrku s energijom i veseljem za koje sam mislio da sam ga već izgubio… Četiri do pet sati na dan zvao sam donatore Demokratske stranke i pokušavao postići da mi se bar netko javi na telefon. Održavao sam press konferencije, na koje nitko nije dolazio…
I puno sam putovao, najčešće sam, od grada do grada, po cijelom Illinoisu… Bez potpore stranačke mašinerije morao sam se oslanjati na osobne veze. Moji prijatelji i znanci organizirali su mi sastanke u crkvama, gradskim vijećnicama ili lokalnom Rotary klubu… Katkad sam vozio satima, da bih naletio na svega dvoje ili troje ljudi koji su željeli pričati sa mnom.
Neovisno o tome gdje sam boravio i je li me dočekalo troje ili pedesetero ljudi, pažljivo sam slušao što su imali reći. Slušao sam ljude kako govore o svojim radnim mjestima, o svojim poslovima i o lokalnim školama: o ljutnji na Busha, ali i na demokrate; slušao sam kako pričaju o svojim psima, iskustvima iz rata i stvarima što ih se sjećaju iz djetinjstva…
Najviše me pogodilo kada sam se uvjerio kako su skromne njihove nade i kako njihova uvjerenja nadilaze rasna, religijska i klasna ograničenja. Skoro svi su vjerovali da oni koji žele raditi moraju moći pronaći posao koji im omogućuje da plaćaju račune…
Imao sam osjećaj kao da sam radio napornije nego ikada u životu."
Rad se isplatio. Obama je pobijedio na izborima. I tako je počela prava karijera čovjeka koji bi mogao promijeniti Ameriku i svijet.
Jedno od prvih poglavlja u knjizi, 'Republikanci i demokrati', donosi temeljno, premda naizgled naivno, Obamino uvjerenje o nužnosti međustranačke suradnje, nasuprot međustranačkom ratu, koji već više od jednog desetljeća vlada u Kongresu i Senatu. I teza o pomirbi uokvirena je u slikovito osobno iskustvo.
"Sjećam se 4. siječnja 2005. kada smo ja i trećina novih senatora položili prisegu kao članovi 109. Kongresa. Sunce je sjalo, zrak je bio neobično topao za to doba godine. Moja obitelj i prijatelji iz Illinoisa, Havaja, Londona i Kenije skupili su se na senatskoj galeriji za posjetitelje, dok smo moji kolege i ja prisezali uzdignutom rukom…
Kasnije smo se Michelle, ja i naše kćeri fotografirali s potpredsjednikom Cheneyjem (onda šestogodišnja Malia rukovala se s potpredsjednikom, a trogodišnja Sasha odlučila je da se udare dlanovima). Zatim sam promatrao kako se djevojčice igraju na stubištu istočnog Capitola, njihove ružičaste i crvene haljine lebde u zraku, dok bijeli stupovi Vrhovnog suda predstavljaju veličanstvenu pozadinu za njihovu zaigranost.
Michelle i ja uzeli smo ih za ruke te smo se uputili do Kongresne knjižnice, gdje nas je dočekalo više stotina čestitara, s kojima smo se idućih nekoliko sati grlili, rukovali i fotografirali… Ali, nakon što obitelji i prijatelji odu kući, i nakon što sunce zađe, ono što će ostati visjeti nad gradom jest sigurna činjenica: zemlja je podijeljena, i Washington je podijeljen. Politički najviše podijeljen još od vremena prije Drugoga svjetskog rata."
U poglavlju o republikancima i demokratima, ključnom za razumijevanje njegove politike, Obama prvo nabraja sva moguća mjesta američkih podjela: Irak, porezi, pobačaj, kontrola oružja, Deset zapovijedi, gay vjenčanja, imigracija, obrazovna politika, ekologija, veličina administracije, uloga sudova… "Ne samo da se oko ničega nismo mogli složiti. Nismo se mogli složiti ni oko dimenzija naših neslaganja."
Za takvo, isključivo prostranačko, neprijateljsko stanje u američkoj politici Obama ne okrivljuje republikance. Smatrajući da i njegova stranka, demokrati, snosi odgovornost, Obama opisuje kako su se demokrati, ondje gde su osvojili većinu, kao u Illinoisu, ponašali agresivno i netolerantno kao i republikanci, dok su oni bili na vlasti.
"Ne kažem da sam u tome bio pasivni prolaznik. Ja doživljavam politiku kao full contact, i ne žalim se ni zbog udaranja laktovima ni zbog kojeg udarca naslijepo. Ali, povremeno sam na nekim zakonskim tekstovima radio sa svojim konzervativnim kolegama te bismo uz poker i pivo, i jedni i drugi zaključili da imamo mnogo više zajedničkog nego što bismo to željeli javno priznati. Tih sam godina shvatio da i birači žele nešto drugo…"
No, početkom 2005. u Washingtonu, prema Obaminoj knjizi, još nije bilo ni najmanje prostora za stranački detant.
Sam se Obama prvi put suočio s negativnom kampanjom na dan kada se u Senatu potvrđivao drugi mandat Georgea Busha. Naime, pojedini demokratski kongresnici i senatori željeli su osporiti Bushev mandat, pozivajući se na određene nepravilnosti u izbornoj proceduri u Ohiju.
Obama je, kao i većina drugih senatora, glasovao za potvrdu Busheva mandata jer je vjerovao da je George Bush uistinu pobijedio na izborima. Obamino glasovanje za Busha u Senatu izazvalo je niz negativnih reakcija među njegovim biračima i suradnicima.
U poglavlju o republikancima i demokratima Obama se više obračunava s političkom praksom i zabludama vlastite stranke, nego što polemizira s republikancima.
"…Demokrati često kažu da živimo u najgorem od svih političkih vremena, da se puzajući fašizam steže oko naših vratova… Kada čujem to, mogu spomenuti interniranje japanskih Amerikanaca za vrijeme Franklina Roosevelta ili stogodišnju praksu linča pod nekoliko desetaka administracija… Ili kada me pitaju kako mogu funkcionirati u sadašnjem političkom okruženju, ja im spominjem slučajeve Nelsona Mandele, Aleksandra Solženjicina ili nekoga tko je iz političkih razloga u kineskom ili egipatskom zatvoru…"
Takvi Obamini stavovi, koji ublažavaju radikalne elemente u politici Demokratske stranke, omogućili su mu da postane prihvatljiv i brojnim neopredijeljenim američkim biračima, što je jedan od njegovih strateških ciljeva.
Nadstranačka politička orijentacija, na kojoj Obama inzistira u knjizi (pa spominje i primjere uspješne suradnje demokrata i republikanaca u "starim vremenima", osobito poslije Drugoga svjetskog rata), vjerojatno će još snažnije doći do izražaja u predsjedničkoj utrci, ako Obama osvoji demokratsku nominaciju.
Takva nadstranačka orijentacija, na kojoj Obama inzistira kao na uvjetu za uspostvljanje suradnje u američkom društvu, mogla bi se pokazati jednim od presudnih argumenata u borbi s McCainom.
Drugo značajno programatsko poglavlje u "Hrabrosti nade" zove se 'Vrijednosti'. I ono, konzekventno, počinje jednostavnim, ali dobro napisanim reportažnim uvodom:
"Prvi sam put vidio Bijelu kuću 1984. Upravo sam bio diplomirao te sam s grupom studentskih vođa, uglavnom crnaca, Portorikanaca ili ljudi istočnoeuropskog podrijetla otišao u Washington… Proveo sam nekoliko minuta gledajući u Bijelu kuću. Stajao sam na Pennsylvania Avenue, metar od stražarnice marinaca kod glavnog ulaza, dok su pješaci hodali pločnikom, dok se iza nas čuo snažan promet… Bio sam impresioniran činjenicom da je Bijela kuća toliko izložena životu grada: da nam je bilo dopušteno da stojimo tako blizu ulazu i da odemo do druge strane zgrade kako bismo pogledali Rose Garden i rezidenciju iza njega. Otvorenost Bijele kuće govorila je ponešto o našem povjerenju u demokraciju. Ona je otjelovljivala osjećaj da naši vođe nisu drukčiji od nas: da oni ostaju podložni zakonima i našem kolektivnom pristanku.
Dvadeset godina kasnije više se nije bilo tako lako približiti Bijeloj kući. Stalne kontrolne točke, naoružani stražari, ulične zapreke, psi, zrcala zapečatili su prostor od dva bloka oko Bijele kuće. Auti bez posebnog odobrenja nisu se više mogli voziti tim dijelom Pennsylvania Avenue…"
Obamini dojmovi o Bijeloj kući prije dva desetljeća i danas zapravo su metafora za pitanje razrađivanja ključnih američkih vrijednosti.
Za Obamu sloboda je ključna američka vrijednost. Važan odlomak u poglavlju o vrijednostima počinje poznatim citatom iz Deklaracije neovisnosti, koji kao samorazumljiva prava navodi: život, slobodu i potragu za srećom.
"Ove jednostavne riječi jesu naša početna polazišta kao Amerikanaca: one opisuju ne samo temelje naše vlade, nego i sadržaj naših zajedničkih uvjerenja."
Baveći se individualnom slobodom, kao temeljem postojanja američke ideje, Obama opet navodi svoj primjer:
"Moje poštovanje slobode utemeljeno je i u tome što sam dio djetinjstva proveo u Indoneziji, i što još imam obitelj u Keniji. Radi se o zemljama u kojima su individualna prava stalno u rukama vojnih zapovjednika ili korumpiranih birokrata… Sjećam se kada sam prvi put odveo Michelle u Keniju, neposredno prije našeg vjenčanja. Kao Afroamerikanka bila je jako uzbuđena zbog svojega prvog posjeta Africi…
Međutim, brzo je osjetila da mnogi Kenijci ne mogu upravljati svojom sudbinom. Moji rođaci govorili su nam kako je teško pokrenuti biznis, a da nekog ne potplate. Aktivisti su nam govorili kako ih zatvaraju jer se suprotstavljaju vladinoj politici… Na letu za Chicago Michelle je priznala da je jedva čekala da se vrati kući. "Nisam imala pojma da sam toliko Amerikanka", rekla mi je u avionu. Pomislio sam, nije imala pojma da joj je sloboda toliko važna."
Osim slobode, kao ključnog svjetonazorskog elementa, Obama navodi i druge važne američke vrijednosti, uz ostalo želju za stalnim samopoboljšanjem te sposobnost preuzimanja rizika, održavanja discipline i teškog rada.
No, pitanje slobode postavlja se kao ključno pitanje u vremenu kada američka vlada, poslije 11. rujna, sve više ograničava slobodu.
I u ovom, iznimno važnom pitanju za unutarnje ustrojstvo Amerike, ali i za status Sjedinjenih Država u svijetu, Barack Obama nadilazi stranačku liniju političkih podjela.
Dok većina američkih liberala ismijava i najoštrije kritizira represivne mjere koje je Busheva vlada uvela poslije 11. rujna, Obama piše da bi i najmudriji predsjednik teško uspio balansirati između kritičnih zahtjeva da se zajamči "naša kolektivna sigurnost i jednako važne potrebe da se podrže građanske slobode".
Posebno je zanimljivo, kada je riječ o vrijednostima, da se Obama ne zauzima za ukidanje smrtne kazne, nego smatra da je država ima pravo izricati u osobito teškim slučajevima ubojstava.
Nadalje, politički je važno što je Obama, čija je kampanja skupila najviše novca u demokratskim predizborima, u "Hrabrosti nade" kritizirao američki korporacijski sustav zbog njegove unutarnje nepravednosti. Podatak da je prije dvadeset godina CEO velike kompanije imao prosječno 42 puta veću zaradu od običnog radnika, a da danas ima čak 262 puta veću zaradu, Obama smatra katastrofalnim odmakom od američkih vrijednosti koji uništava osjećaj zajedništva u američkom društvu.
"Hrabrost nade" završava poglavljem o obitelji, koje je važno i zanimljivo i zbog sve važnije uloge koju Michelle Obama zauzima u predsjedničkoj utrci.
"Mnogi ljudi koji su upoznali moju ženu, kasnije kažu: 'Znaš Barack, mislim sve najbolje o tebi. Ali, tvoja žena… Wow!' Uvijek kimnem glavom, znajući da bi me Michelle pobijedila bez problema, u borbi za bilo koje političko mjesto… Srećom za mene, Michelle se ne bavi politikom."
Barack Obama i Michelle Robinson upoznali su se u ljeto 1988., kada su oboje radili u čikaškoj korporacijskoj odvjetničkoj tvrtki Sidley and Austin. Iako je tri godine mlađa, Michelle je već bila zaposlena, dok je Obama dobio tek tromjesečno, ljetno stažiranje.
Michelle je postala njegova mentorica te je zbog njihova profesionalnog odnosa odbijala njegove pozive da izlaze.
Kada je napokon pristala, krajem ljeta, veza je odmah postala ozbiljna. Obama je, barem prema knjizi, bio impresioniran toplim obiteljskim ugođajem koji su stvarali Michellini roditelji.
Šest mjeseci nakon što su se Michelle i Barack upoznali, Michellein otac umro je zbog komplikacija nakon operacije bubrega. "Dok su lijes spuštali u zemlju, obećao sam Fraiseru Robinsonu da ću se brinuti o njegovoj curi. Tog sam trenutka shvatio da smo Michelle i ja već postajali obitelj."
Obama zatim razmatra probleme američke obitelji, suglasan da je institucija obitelji u krizi, da se ta kriza manifestira kroz velik broj rastava, još veći broj roditelja koji samostalno podižu djecu te da je najprisutnija u crnačkom dijelu američke populacije.
Navodeći konzervativne argumente o seksualnim slobodama kao o razlozima krize obitelji, Obama se suprotstavlja takvoj argumentaciji: "Nemam mnogo razumijevanja za one koji žele da se vlada angažira u utjerivanju seksualne moralnosti. Smatram da su odluke o seksu, braku, rastavi i djeci osobne, da je riječ o samom temelju našega sustava individualne slobode."
Obama uvjete za oporavak institucije obitelji vidi u drukčijoj socijalnoj politici koja bi trebala omogućiti roditeljima da osiguraju elementarne materijalne potrebe svoje djece.
Kada ga je starija kći pitala: "Tata, jesmo li mi bogati?", Obama je odgovorio: "Nismo bogati, ali imamo mnogo toga što većina drugih Amerikanaca ne može platiti."
Ideja o održavanju i oživljavanju tipične obitelji srednje klase kojoj sustav mora omogućiti pristojan prihod i brigu za djecu, temelj je Obamine obiteljske politike.
Epilog "Hrabrosti nade" još jednom podcrtava Obamin idealizam kao glavni credo njegova političkog djelovanja.
"Osnivači ove nacije izdigli su se iznad osobnih ambicija i uskih računica, imali su viziju nacije koja se širi preko cijelog kontinenta… Ti ljudi, poput Lincolna i Kinga, dali su živote u svrhu usavršavanja nesavršene Unije. Ali i brojni ljudi bez lica, imena, robovi i vojnici, krojači i mesari gradili su živote za sebe i svoju djecu, svoju unučad, ciglu po ciglu, tračnicu po tračnicu, da ispune krajolik svojih kolektivnih snova.
To je proces u kojem želim sudjelovati. Moje je srce puno ljubavi za ovu zemlju."
Barack Obama politički je propovjednik, idealist i vizionar, kakav je Americi sada trebao. Bez obzira na populizam i patetičnost nekih Obaminih poruka, njegov eventualan izbor za predsjednika SAD-a značit će samu esenciju ostvarenja američkog sna.
Davor Butković
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....