Nogometni sudari s Engleskom, zemljom za koju se kaže da je kolijevka nogometa i koja i sada ima najskuplju i najspektakularniju ligu na svijetu, uvijek su imali poseban odjek bez obzira na to o kakvoj je utakmici riječ: prijateljskoj, kvalifikacijskoj, povijesnoj.
No jedna utakmica ne pripada u cijelosti ni u jednu od spomenutih kategorija jer je potpuno specifična. Riječ je o utakmici za koju se odavno utvrdilo da je najveća sportska priredba održana tijekom Drugog svijetskog rata. Naime, taj je nogometni spektakl, u vrijeme dok su savezničke snage stiskale obruč oko tzv. sila osovine u središtu Europe koja se još dimila od baruta, gledalo uživo 50.000 gledatelja! Ta brojka ni danas, nakon više od 60 godina, nije zanemariva čak ni u zemljama nogometne "petice". A bilo je to 23. rujna 1944. godine u talijanskom Bariju! Na jednoj strani Hajduk kao reprezent nove države koja je tek nastajala, Jugoslavije, a na drugoj reprezentacija britanske vojske.
- Englezima nije bilo pravo što je Hajduk, tada u svojevrsnoj ambasadorskoj ulozi i pod imenom momčadi nove Jugoslavije, pobjeđivao sve od reda igrajući s različitim selekcijama Britanaca. - Prije te utakmice imali smo 18 pobjeda iako smo se od igrališta do igrališta prebacivali kojekako, najviše kamionima, trenirali gdje god bismo našli kakvu ledinu ili improviziranu pistu za slijetanje aviona, više gladni nego siti - priča o tim danima najveća legenda Hajduka, 88-godišnji Frane Matošić, igrač koji je u 22 godine nogometne karijere (ali s prekidom zbog rata i jedne godine provedene kao profesionalac u Bologni) odigrao 739 utakmica za prvu momčad, postigao 729 golova, od čega 149 prvenstvenih, i prvi je strijelac u povijesti splitskog prvoligaša.
- Britanci su odlučili da nam se osvete za sve te poraze, a vjerojatno i za onaj prije samog rata u Beogradu (2-1,1939.), pozvali su nas na veliki okršaj u Bari pripremajući najbolju moguću reprezentaciju koju su u to ratno vrijeme mogli skupiti, ne samo s ratišta diljem Europe, nego su pozvali i neke igrače koji su u to vrijeme još trenirali i igrali u Engleskoj.
Uloga selektora povjerena je Stanleyju Cullisu, jednom od prijašnjih velikih igrača Engleske i prijeratnom kapetanu reprezentacije. Cullis je imao otvorene ruke i velike mogućnosti pa je u Bari doveo impozantan sastav nogometaša s Otoka, najbolje iz pojedinih klubova. U kronikama s te utakmice zabilježeno je da su Englezi igrali u sastavu: Renny (St. Miren), Beatty (Preston), Malpass (Fulham), Collier (Aberdeen), Cullis (Wolverhampton), Merphy (West Browich), Finney (Preston), Jones (Arsenal), Wilkins (Bredford), Ruud (Manchester) i Strauss (Aberdeen).
S druge su strane bili Hajdukovi reprezentativci: Petar Brkljača, Ljubomir Kokeza, Jozo Matošić, Slavko Luštica, Dušan Bjelanović, Branko Bakotić, Ivo Alujević, Ervin Katnić, Miljenko Batinić, Frane Matošić i Ivo Radovniković.
Prema sjećanjima 88-godišnjeg Frane Matošića, ta je utakmica pala u, za naše, najnezgodnije vrijeme. Naime, nekoliko dana prije utakmice naše je nogometaše zahvatila neka vrsta malarije. Na povratku iz Napulja morali su prenoćiti na otvorenom u Formiju kod Gaette, u močvarnom kraju punom komaraca.
- Nekoliko dana jedva smo stajali na nogama, a prije utakmice uspjeli smo napraviti samo dva-tri treninga.
Možete zamisliti kako smo trenirali tako iscrpljeni, neuhranjeni, gladni. Naše vodstvo tražilo je da se utakmica odgodi, da se barem malo "rekuperamo". No Englezi nisu željeli ni čuti, utakmica je bila dogovorena, plakati po vojničkim bazama i logorima izlijepljeni. Sve je bilo pripremljeno za spektakl, htjelo se i cilome svitu pokazati kako saveznici već organiziraju život, dignuti moral borcima, dovesti ranjenike da malo uživaju u balunu - jasno se sjeća tih dana i atmosfere šjor Frane.
- Nije nam bilo druge nego se kako znaš spremit i 'okripit' pa zauzet svako svoje misto u kamionu, sjećam se da smo tada prvi put vidili pravog i dobro očuvanog dodgea, i ajmo u Bari.
Za nas je ta utakmica bila važna i više od baluna jer je Crveni križ organizirao skupljanje pomoći za našu vojsku, svirala se čak i jugoslavenska himna na stadionu.
Na stadionu u Bariju tog dana, s početkom u 16 sati, skupilo se gotovo 50.000 gledatelja, vojske i ranjenika. Stadion je bio maksimalno ispunjen, a treba znati da civilima ulaz nije bio dozvoljen. I kad su dva kapetana, Cullis i Jozo Matošić, izveli svoje momčadi, bio je to urnebes od pozdravljanja i pljeska, zdravi su ustali, ranjenici pozdravljali 'štakama'... Teško je sada s tako velike vremenske distance ponuditi 'komentar' tog sraza, a može se samo zamisliti koliko je bio neobičan sam trenutak tog događaja: dok Europom grme topovi a kraj rata još je neizvjestan, dvadeset i dva 'balunjera' na jugu Italije, pred 50 tisuća navijača, igraju nogometnu utakmicu! I ako je ikad jedan samo nogometni susret bio više od igre, onda je to bilo tada, 23.rujna 1944. godine u Bariju!
Zbog iscrpljenosti od malarije Hajdukovi su nogometaši uspijevali držati ravnotežu s bolje pripremljenim Englezima tek veći dio prvog poluvremena. Taj dio završio je prednošću britanske selekcije 3-2, ali u nastavku, kad su hajdukovci posustali, reprezentativci Vojske Velike Britanije obilato su naplatili svoju bolju fizičku spremnost i moć pa su postignuli još četiri gola.
Utakmica je završila pobjedom Britanaca 7-2, a golove za Hajduk postigli su Miljenko Batinić i Frane Matošić. Onaj kojeg je postigao Frane Matošić, zapisali su kroničari te utakmice, bio je najljepši, i s udaljenosti od 25 metara uletio je poput 'projektila u gornje rašlje engleskog gola'. Nakon utakmice načelno je dogovoren revanš, ali s jednim uvjetom: u Splitu kad to bude moguće, kada bude slobodan. Iako je revanš ugovoren više zbog fair odnosa i sportske etike, do njega je ipak došlo. I to ubrzo. Split je oslobođen 26. listopada, a revnaš je dogovoren za dva mjeseca kasnije, 26.prosinca, na Hajdukovom placu.
Prije toga trebalo je dotjerati ratom razoravno igralište i pripremiti igrače za 'osvetu'. Bila je to prva i prava međunarodna utakmica na tlu nove Jugoslavije. Britanci su sjajno dočekani u Splitu, divili su se povijesnoj jezgri i Dioklecijanovoj palači iako se tu i tamo još moglo u daljini čuti tutnjavu topova. A gledalište je kao i ono tri mjeseca prije u Bariju bilo ispunjeno do zadnjeg mjesta, kroničari su ocijenili da ih je bilo više od 8000. Bila je čak i predigra između rezervnih igraša Hajduka i nogometaša boraca 26. dalmatinske divizije.
A kad su Jozo Matošić i kapetan reprezentacije Vojske Velike Britanije Andy Beatty krenuli na čelu svojih prema centru, navijači su ih posipali cvijećem (!).
Za Hajduk NOVJ igrali su: Miljenko Krstulović, Jozo Matošić, Ljubomir Kokeza, Miljenko Batinić, Ervin Katnić, Slavko Luštica, Ivo Alujević, Frane Matošić, Vojko Andrijašević, Žarko Rosić i Ive Radovniković.
A Engleski 'team' je izgledao ovako: Platt (Arsenal), Pemberton (West Bromwich), Beatty (Preston), Davies (Everton), Pryde (Blackburn), Mosgrave (West Ham), Harris (Cardif City), Stuart (Manfield), Swanscoe (Manfield), Ruud (Manchester) i Smalley (Blackpool). Odluka o pobjedniku pala je već u drugoj minuti: Alujević je prodro preko desnog krila i loptu dao najubojitijem strijelcu u povijesti splitskog nogometa, Frani Matošiću, koji varkom tijela izbacuje svog čuvara i onda neobranjivo pogađa, kao i u Bariju, u 'livi kantun'.
Platt je samo nemoćno gledao kako balun ulazi u mrežu.Tako je revanš uspio, a prema sjećanjima Frane Matošića, publika je nakon što je Leo Lemešić, tih i kasnijih godina jedan od najboljih sudaca s ovih prostora, odsvirao kraj provalila u teren i igrače iznijela na rukama.
- I tako smo se osvetili Englezima. Nismo se bojali ni njihovih imena ni slave njihova baluna. Kad izađeš na teren, ne treba se nikoga bojati - rekao je na kraju Frane Matošić, koji je sada više u krevetu nego na nogama, kao svoj sportski i životni credo kojeg se dok je igrao, a igrao je 22 godine, uvijek držao. I to je njegova poruka svim generacijama nogometaša!
Nikica Vukašin
No jedna utakmica ne pripada u cijelosti ni u jednu od spomenutih kategorija jer je potpuno specifična. Riječ je o utakmici za koju se odavno utvrdilo da je najveća sportska priredba održana tijekom Drugog svijetskog rata. Naime, taj je nogometni spektakl, u vrijeme dok su savezničke snage stiskale obruč oko tzv. sila osovine u središtu Europe koja se još dimila od baruta, gledalo uživo 50.000 gledatelja! Ta brojka ni danas, nakon više od 60 godina, nije zanemariva čak ni u zemljama nogometne "petice". A bilo je to 23. rujna 1944. godine u talijanskom Bariju! Na jednoj strani Hajduk kao reprezent nove države koja je tek nastajala, Jugoslavije, a na drugoj reprezentacija britanske vojske.
- Englezima nije bilo pravo što je Hajduk, tada u svojevrsnoj ambasadorskoj ulozi i pod imenom momčadi nove Jugoslavije, pobjeđivao sve od reda igrajući s različitim selekcijama Britanaca. - Prije te utakmice imali smo 18 pobjeda iako smo se od igrališta do igrališta prebacivali kojekako, najviše kamionima, trenirali gdje god bismo našli kakvu ledinu ili improviziranu pistu za slijetanje aviona, više gladni nego siti - priča o tim danima najveća legenda Hajduka, 88-godišnji Frane Matošić, igrač koji je u 22 godine nogometne karijere (ali s prekidom zbog rata i jedne godine provedene kao profesionalac u Bologni) odigrao 739 utakmica za prvu momčad, postigao 729 golova, od čega 149 prvenstvenih, i prvi je strijelac u povijesti splitskog prvoligaša.
- Britanci su odlučili da nam se osvete za sve te poraze, a vjerojatno i za onaj prije samog rata u Beogradu (2-1,1939.), pozvali su nas na veliki okršaj u Bari pripremajući najbolju moguću reprezentaciju koju su u to ratno vrijeme mogli skupiti, ne samo s ratišta diljem Europe, nego su pozvali i neke igrače koji su u to vrijeme još trenirali i igrali u Engleskoj.
Uloga selektora povjerena je Stanleyju Cullisu, jednom od prijašnjih velikih igrača Engleske i prijeratnom kapetanu reprezentacije. Cullis je imao otvorene ruke i velike mogućnosti pa je u Bari doveo impozantan sastav nogometaša s Otoka, najbolje iz pojedinih klubova. U kronikama s te utakmice zabilježeno je da su Englezi igrali u sastavu: Renny (St. Miren), Beatty (Preston), Malpass (Fulham), Collier (Aberdeen), Cullis (Wolverhampton), Merphy (West Browich), Finney (Preston), Jones (Arsenal), Wilkins (Bredford), Ruud (Manchester) i Strauss (Aberdeen).
S druge su strane bili Hajdukovi reprezentativci: Petar Brkljača, Ljubomir Kokeza, Jozo Matošić, Slavko Luštica, Dušan Bjelanović, Branko Bakotić, Ivo Alujević, Ervin Katnić, Miljenko Batinić, Frane Matošić i Ivo Radovniković.
Prema sjećanjima 88-godišnjeg Frane Matošića, ta je utakmica pala u, za naše, najnezgodnije vrijeme. Naime, nekoliko dana prije utakmice naše je nogometaše zahvatila neka vrsta malarije. Na povratku iz Napulja morali su prenoćiti na otvorenom u Formiju kod Gaette, u močvarnom kraju punom komaraca.
- Nekoliko dana jedva smo stajali na nogama, a prije utakmice uspjeli smo napraviti samo dva-tri treninga.
Možete zamisliti kako smo trenirali tako iscrpljeni, neuhranjeni, gladni. Naše vodstvo tražilo je da se utakmica odgodi, da se barem malo "rekuperamo". No Englezi nisu željeli ni čuti, utakmica je bila dogovorena, plakati po vojničkim bazama i logorima izlijepljeni. Sve je bilo pripremljeno za spektakl, htjelo se i cilome svitu pokazati kako saveznici već organiziraju život, dignuti moral borcima, dovesti ranjenike da malo uživaju u balunu - jasno se sjeća tih dana i atmosfere šjor Frane.
- Nije nam bilo druge nego se kako znaš spremit i 'okripit' pa zauzet svako svoje misto u kamionu, sjećam se da smo tada prvi put vidili pravog i dobro očuvanog dodgea, i ajmo u Bari.
Za nas je ta utakmica bila važna i više od baluna jer je Crveni križ organizirao skupljanje pomoći za našu vojsku, svirala se čak i jugoslavenska himna na stadionu.
Na stadionu u Bariju tog dana, s početkom u 16 sati, skupilo se gotovo 50.000 gledatelja, vojske i ranjenika. Stadion je bio maksimalno ispunjen, a treba znati da civilima ulaz nije bio dozvoljen. I kad su dva kapetana, Cullis i Jozo Matošić, izveli svoje momčadi, bio je to urnebes od pozdravljanja i pljeska, zdravi su ustali, ranjenici pozdravljali 'štakama'... Teško je sada s tako velike vremenske distance ponuditi 'komentar' tog sraza, a može se samo zamisliti koliko je bio neobičan sam trenutak tog događaja: dok Europom grme topovi a kraj rata još je neizvjestan, dvadeset i dva 'balunjera' na jugu Italije, pred 50 tisuća navijača, igraju nogometnu utakmicu! I ako je ikad jedan samo nogometni susret bio više od igre, onda je to bilo tada, 23.rujna 1944. godine u Bariju!
Zbog iscrpljenosti od malarije Hajdukovi su nogometaši uspijevali držati ravnotežu s bolje pripremljenim Englezima tek veći dio prvog poluvremena. Taj dio završio je prednošću britanske selekcije 3-2, ali u nastavku, kad su hajdukovci posustali, reprezentativci Vojske Velike Britanije obilato su naplatili svoju bolju fizičku spremnost i moć pa su postignuli još četiri gola.
Utakmica je završila pobjedom Britanaca 7-2, a golove za Hajduk postigli su Miljenko Batinić i Frane Matošić. Onaj kojeg je postigao Frane Matošić, zapisali su kroničari te utakmice, bio je najljepši, i s udaljenosti od 25 metara uletio je poput 'projektila u gornje rašlje engleskog gola'. Nakon utakmice načelno je dogovoren revanš, ali s jednim uvjetom: u Splitu kad to bude moguće, kada bude slobodan. Iako je revanš ugovoren više zbog fair odnosa i sportske etike, do njega je ipak došlo. I to ubrzo. Split je oslobođen 26. listopada, a revnaš je dogovoren za dva mjeseca kasnije, 26.prosinca, na Hajdukovom placu.
Prije toga trebalo je dotjerati ratom razoravno igralište i pripremiti igrače za 'osvetu'. Bila je to prva i prava međunarodna utakmica na tlu nove Jugoslavije. Britanci su sjajno dočekani u Splitu, divili su se povijesnoj jezgri i Dioklecijanovoj palači iako se tu i tamo još moglo u daljini čuti tutnjavu topova. A gledalište je kao i ono tri mjeseca prije u Bariju bilo ispunjeno do zadnjeg mjesta, kroničari su ocijenili da ih je bilo više od 8000. Bila je čak i predigra između rezervnih igraša Hajduka i nogometaša boraca 26. dalmatinske divizije.
A kad su Jozo Matošić i kapetan reprezentacije Vojske Velike Britanije Andy Beatty krenuli na čelu svojih prema centru, navijači su ih posipali cvijećem (!).
Za Hajduk NOVJ igrali su: Miljenko Krstulović, Jozo Matošić, Ljubomir Kokeza, Miljenko Batinić, Ervin Katnić, Slavko Luštica, Ivo Alujević, Frane Matošić, Vojko Andrijašević, Žarko Rosić i Ive Radovniković.
A Engleski 'team' je izgledao ovako: Platt (Arsenal), Pemberton (West Bromwich), Beatty (Preston), Davies (Everton), Pryde (Blackburn), Mosgrave (West Ham), Harris (Cardif City), Stuart (Manfield), Swanscoe (Manfield), Ruud (Manchester) i Smalley (Blackpool). Odluka o pobjedniku pala je već u drugoj minuti: Alujević je prodro preko desnog krila i loptu dao najubojitijem strijelcu u povijesti splitskog nogometa, Frani Matošiću, koji varkom tijela izbacuje svog čuvara i onda neobranjivo pogađa, kao i u Bariju, u 'livi kantun'.
Platt je samo nemoćno gledao kako balun ulazi u mrežu.Tako je revanš uspio, a prema sjećanjima Frane Matošića, publika je nakon što je Leo Lemešić, tih i kasnijih godina jedan od najboljih sudaca s ovih prostora, odsvirao kraj provalila u teren i igrače iznijela na rukama.
- I tako smo se osvetili Englezima. Nismo se bojali ni njihovih imena ni slave njihova baluna. Kad izađeš na teren, ne treba se nikoga bojati - rekao je na kraju Frane Matošić, koji je sada više u krevetu nego na nogama, kao svoj sportski i životni credo kojeg se dok je igrao, a igrao je 22 godine, uvijek držao. I to je njegova poruka svim generacijama nogometaša!
Nikica Vukašin
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....