Tumačenje nedavne prošlosti jasnije razlikuje hrvatske stranke desnice i ljevice od brzine pristupa Europskoj Uniji ili NATO-u. Povijesni sporovi mogu učas stvoriti krizu u zemlji ili krizu Hrvatske sa susjedima. Dani kad se pojedini povijesni događaji "obrađuju" znaju se unaprijed, kao i pitanja koja će se otvarati u vrijeme odlazaka u Bleiburg ili Jasenovac. U ljeto se obično analiziraju udžbenici. Javnosti zanimljivih tema i ličnosti u osnovi je samo nekoliko. Važnije su one novije, a sve imaju zajednički nazivnik: Jugoslaviju, odnosno potrebu da se što više odvojimo od susjeda na istoku.
Zajednička država Južnih Slavena kao Kraljevstvo, pa Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nastala je 1918. godine, nekoliko mjeseci prije nego što su završile mirovne konferencije u pariškoj okolici, pa i ona Versailleska, gdje se pregovara samo s Njemačkom. Zato se u hrvatskoj historiografiji, koja je mnogo toga propustila obraditi, najčešće i govorilo tek o nastanku nove države, manje o životu za vrijeme rata.
Spominjao se sarajevski atentator Gavrilo Princip, ali ne kao terorist, nego više kao hrabri ili barem očajni mladić. Sudjelovanje Josipa Broza Tita kao domobranskog podoficira na srpskom bojištu 1915. službeno nije postojalo. Desetljećima kasnije, tijekom haaškog suđenja Slobodanu Miloševiću, jedan od prijatelja suda tu je činjenicu iznio kao relevantnu, ali ga je sudac prekinuo držeći je u navedenom kontekstu besmislenom. Prvi svjetski rat nije vođen na našem prostoru, ali su žrtve bile goleme. Hrvati s ostalim narodima Bosne i Hercegovine činili su manje od 10% stanovništva Monarhije, no mobiliziranih je bilo i do 14%. Poginulo je možda i 190.000 ljudi.
Veliki rat ključni je događaj našeg doba. Završetak je epohe koja je započela Francuskom revolucijom i koju neki zovu "dugim 19. stoljećem". Početak je i "kratkog 20. stoljeća" koje je završilo krajem Hladnog rata, devedesetih. Umjesto da postane polazna točka analize naše novije povijesti, pretvoren je u historiografsku pustopoljinu. Bez Miroslava Krleže u školskoj lektiri i ekranizacije nekih njegovih romana, Prvog svjetskog rata kao i našeg sukoba u svijesti prosječnog građanina gotovo uopće ne bi bilo. Bez "Crne guje" Rowana Atkinsona teško da bi postojao i kao činjenica iz međunarodne povijesti. Europa, dijelom i svijet, temeljito se promijenila s krajem Velikog rata. Do 1918. Hrvati su podijeljeni u dva dijela Austro-Ugarske. U austrijskom su Dalmacija i Istra najsiromašnije pokrajine. Hrvatska i Slavonija u ugarskoj su polovici druge po siromaštvu, odmah po Bukovini, danas dijelu Ukrajine.
Hrvatska je bila zemlja seljaka. Postrojenja s više od 20 radnika bilo je tek nešto više od pola postotka. Tek nešto manje od 70% činili su mali obrti gdje je radio samo vlasnik-majstor. Nakon kapitulacije Njemačkog Reicha i raspada Austro-Ugarske Hrvati su uglavnom živjeli u Kraljevini SHS i Kraljevini Italiji. Iverci su završili u novonastaloj Čehoslovačkoj, Austriji, Mađarskoj i Rumunjskoj. U novoj državi s glavnim gradom u Beogradu odjednom su postali drugi po broju, drugi (u ponečemu i prvi) po gospodarskoj snazi. Za novu su zajednicu 1918. bili uglavnom svi predstavnici hrvatskog političkog naroda.
Dalmatinci, suočeni s talijanskim napredovanjem, inzistirali su na ujedinjenju. Konačno, govor prvaka Hrvatske pučke seljačke stranke Stjepana Radića s općim mjestom našeg političkog izričaja - o nesrljanju poput gusaka u maglu - nije bio protiv zajednice, nego zajednice bez dogovora o njezinu ustroju. Govor izrečen na dramatičnoj sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća kratkotrajne Države Slovenaca, Hrvata i Srba zapisao je sam Radić, tri mjeseca nakon što je taj dugački govor, pa valjda i ovu poznatu rečenicu, izgovorio. Radić je to učinio po sjećanju, i to u - zatvoru.
Jedan od motiva Jelene Borošak Marijanović iz Hrvatskog povijesnog muzeja koja je priredila izložbu naslovljenu "Dadoh zlato za željezo" bila je potaknuti razmišljanje, a nadati se je i raspravu o tome što je Prvi svjetski rat nama značio. Izlošci pokazuju kako je nastajao fundus središnje ustanove toga tipa u zemlji i koliko je Dalmacija, posve nezastupljena, bila daleko od Zagreba iako formalno u istoj državi. Sada je jedinstvena prilika da se na jednom mjestu vide, sve dok se ne ostvari obećanje o dobivanju primjerenog prostora Muzeju (navodno u nekadašnjoj Tvornici duhana Zagreb), sva odlikovanja, medalje, uniforme, plinske maske i strojnice, dopisnice s bojišta ili porculanski, kičasti, servisi urešeni portretima vođa zemalja Centralnih sila. "Dadoh zlato za željezo" geslo je upisivano na patriotskom prstenju koje je bogatijim dobročiniteljima davano u znak zahvalnosti za pomoć obiteljima poginulih.
Hrvatski su političari početkom Velikog rata nastavili ulogu koju su imali i do tada: uvjeravati čimbenike sa stvarnom snagom da ne zanemare interese malih.
Ante Trumbić na čelu Jugoslavenskog odbora u Londonu, kasnije prvi Hrvat koji je postao ministar vanjskih poslova, i Frano Supilo, kasnije razočarani član Odbora i možda najbolji hrvatski rasni političar, mogli su se nadati da će najprije doći do raspada Austro-Ugarske. Potom su mogli vjerovati da se neće ostvariti Londonski ugovor kojim su Talijani, kako su to pokazivale i propagandne medalje, zabili nož u leđa ostalim članicama Centralnih sila i uspjeli zauzeti golema područja istočne obale Jadrana. Trebalo se nadati i da Srbija neće jednostavno uzeti ono što su smatrali minimalnom nagradom za rat, dvije trećine hrvatskih zemalja i Bosnu i Hercegovinu. Da se to dogodilo, da su trupe maršala Svetozara Borojevića, Srbina iz Hrvatske, bile manje uspješne u odbijanju talijanskih ofenziva na Sočanskom bojištu, da su srbijanski političari bili manje ambiciozni, da se američki politički vrh nije umiješao u rasplet Velikog rata, od hrvatskih zemalja ostao bi uski prostor od granice s Mađarskom do Rijeke.
Talijani isprva nisu tražili Rijeku, ostavljajući je kao zalog budućih pregovora s Mađarima. Što bi i kako bi se povezivali pabirci slovenskih i hrvatskih prostora, teško je zamisliti. Država Slovenaca, Hrvata i Srba, sa Zagrebom kao glavnim gradom, proglašena 29. listopada 1918. nije bila priznata, nije imala vojsku i nije značila ništa u međunarodnom pravu. Datuma po kojem se danas zove ulica zagrebačkog Gornjeg grada prisjetio se u vrijeme svoje predizborne kampanje krajem šezdesetih tek Richard Nixon. Hrvatima u Americi tada je uputio čestitku za dan državnosti, izbjegavajući jasno i Tita i Pavelića.
U vojnom je smislu Veliki rat bio prekretnica. Bio je prvi globalni u kojem se mobiliziralo cjelokupno društvo.Kada je sukob počeo, ako ne u redovitoj uporabi, onda u prototipvima, postojali su svi izumi koji će se poslije usavršavati i obilježiti sljedeće ratove.
Za razliku od prijašnjih sukoba, zapovjedništva u Prvom svjetskom ratu bila su duboko u pozadini. Najveći su gubici nastajali upravo zbog putovanja zapovijedi do prvih redova bojišta
Kada su ratne operacije završile, europski se pejzaž promijenio ne samo nestankom velikih carstava i nastankom niza novih država, raspadom vladajućih elita, promjenom središta moći, novim ideologijama, nego i plastičnije, po ljudima kojima su granate raznijele tijela i iznakazile lica. Odmah po stvaranju zajedničke države, na njezinu se prostoru otvara niz logora. U njima su završili gotovo isključivo talijanski i sovjetski zarobljenici iz bivših habsburških zemalja priključenih Srbiji i Crnoj Gori. Strah da su mogli biti inficirani idejama boljševizma pa ih je trebalo ili preodgojiti ili spriječiti u njihovu širenju već je zarana postao važan, mada ne smrtni, problem nove države.
Jedan od najvažnijih fenomena novog vremena, komunistička ideologija, zaživio je tijekom Prvog svjetskog rata i dao još jednu važnu značajku 20. stoljeću. Nekim povjesničarima Hladnog rata taj je sukob prije svega sraz dva svjetonazora koji je započeo 1917. godine, tijekom Velikog rata. Logori za potencijalne boljševike nisu bili mjesta umiranja. Masovno se nije umiralo niti zbog batinjanja žandara, ali nepovoljna promjena krune u srpske dinare, ponašanje srbijanskih vojnika kao okupatora, a ne braće, stvarala je neugodnu, napetu, situaciju. Hrvatsko pitanje postalo je prvorazredni politički problem države koji je rješavala do pred sami kraj Kraljevine Jugoslavije. Slavenima, Hrvatima i Slovencima, koji su živjeli u istočnim dijelovima Kraljevine Italije, nametnuto je potalijančenje ili egzodus. Oružju se može suprotstaviti zakonima i tradicijom jedino ako jača strana pristane da zapisano u knjigama bude teško poput olova. Jači koji je nametao pravila 1918. nije imao razumijevanja za hrvatsko historijsko pravo.
U vojnom je smislu Veliki rat bio prekretnica. Bio je prvi globalni, totalni rat u kojem se mobiliziralo cjelokupno društvo. Kada je sukob počeo, ako ne u redovitoj uporabi, onda u prototipovima postojali su svi izumi koji će se kasnije usavršavati i obilježiti sljedeće ratove: podmornica, tenk, strojnica u obrani, bojni plinovi, zameci zračnih snaga.
Na ovratnicima uniformi nekih hrvatskih jedinica stilizirani su baloni, jer su s tla konopima povlačili balonske jedinice i pripremali ih za prizemljenje. Do 1916. ratovalo se na način 19. stoljeća. Svaka sljedeća bitka bila je kraća i s manje žrtava. Iskustva koja su bila vidljiva u ranijim sukobima, Japansko-ruskom ili Burskim ratovima, tek su postupno prepoznata. Bolje i brže uočavali su ih Nijemci, čiji su ratni diktatori, maršali Ludendorff i Hindenburg, kasniji predsjednik Weimarske Njemačke, uveli novi način ratovanja koji je do danas osnova za taktiku. Iza Prvog svjetskog rata više nema zbijenog poretka, jasno je, što je pokazao već Američki građanski rat, da nekoliko velikih bitaka neće biti dovoljno da bi se sukob završio. Nijemci su imali veći nedostatak sirovina, ratovali su na više bojišta, zato su spretniji s inovacijama. Nedovoljno za pobjedu, važno za budućnost ratovanja.
Veliki rat donio je dotad nezamislive situacije. U Kini, u njemačkom interesnom području na poluotoku Šantung, sukobili su se Japanci i Nijemci. Jedini uspješni napad njemačkih postrojbi na teritorij britanskog imperija zbio se u Africi. Jedinice generala Paula Emila von Lettow-Vorbecka napale su Sjevernu Rodeziju, uspješno odbijajući združene udare Portugalaca, Belgijanaca i Britanaca nekoliko godina. Australci i Novozelanđani, koje je prvi lord Admiraliteta Winston Churchill 1915. poslao na Galipolje kako bi brzo izbacili Osmansko Carstvo iz rata, svoju su nacionalnu svijest zapravo iskovali tamošnjim porazom. Turci su tamo dobili pobjedom ovjenčanog ratnika, Mustafu Kemala, budućeg Ataturka, oca sekularne Turske.
Nakon rata u središtu Zagreba, nedaleko od današnjeg Muzeja Mimara, boravili su i povremeno za građanstvo organizirali predstave "Kinezi", zapravo Vijetnamci koji su ovamo došli nakon probijanja Solunskog bojišta u sastavu francuskih jedinica. Bez obzira nazvali stradanje Armenaca u Osmanskom Carstvu nakon 1915. genocidom, pogromom ili tek nizom masakra, činjenica jest da su Armenci nestali s područja gdje su obitavali stoljećima.
Osmanski saveznici Nijemci promatrali su kako se Armenci najprije okupljaju na jednom mjestu, vlakovima prevoze do pustinje, njihove crkve pale, kako taj posao često obavljaju Kurdi, kako se promatračima govori da su prevoženi do novih obitavališta. Sve je neobično podsjećalo na ono što je prije svega Židove i Rome zadesilo dva desetljeća kasnije. Devedeset godina kasnije, a zbog rata u Iraku i važnosti turskog geografskog položaja, rasprava o genocidu ponovo kvari odnose Washingtona i Ankare. Neraskidivo jedinstvo njemačkog Keisera, habsburškog cara i kralja, osmanskog sultana i bugarskog cara trebalo je osigurati novu raspodjelu snaga u svijetu.
Silne plakete i odličja, kovanice, slogani i zastave, na kraju su bili uzaludni. Mada Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo, a još manje Carska Rusija nisu bili najuzornije demokracije u današnjem smislu, rat je ipak bio sukob liberalnog kapitalizma protiv autokratskih režima. Svijet koji je nastao nakon 1918. bio je u nacionalnom smislu pravedniji, mada su mnogi narodi i dalje ostali podijeljeni i nesamostalni.
Demokracija, drugi ideal američkog predsjednika Woodrowa Wilsona, s izuzetkom Čehoslovačke, zaživio je još slabije i rjeđe. Kolektivne sigurnosti nije bilo, Liga naroda pokazala se slabašnom i neutjecajnom. Mir koji je Njemačkoj diktiran u Versaillesu bio je daleko povoljniji od onog nametnutog Berlinu nakon Drugog svjetskog rata. Bio je nedovoljno strog da ju ubije, nedovoljno blagonaklon da ju kupi. Bugarska i Mađarska doživjele su katastrofu koju možda ispravlja osjećaj da su konačno, u Europskoj Uniji, bez stvarnih granica povezane s onima koje su izgubili nakon poraza u Velikom ratu.
Demokracije nisu postale pravilo europskog kontinenta ni nakon Drugog svjetskog rata, Ujedinjeni narodi nisu puno djelotvorniji od Lige naroda, ali je ono što je trebalo zaživjeti početkom "kratkog dvadesetog stoljeća" zaživjelo s njegovim završetkom, na kraju Hladnog rata. Tada, početkom devedesetih godina, kao i 1918. ponovo su se mijenjale granice, raspalo se carstvo koje je opstalo zbog prihvaćanja boljševičke religije, a demokracije i liberalni kapitalizam konačno su trijumfirali. Hrvati su 1918. promijenili željezo za željezo, ali bez te zamjene vjerojatno nikada ne bi došli nadomak zlatu.
dr. Tvrtko Jakovina
Zajednička država Južnih Slavena kao Kraljevstvo, pa Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nastala je 1918. godine, nekoliko mjeseci prije nego što su završile mirovne konferencije u pariškoj okolici, pa i ona Versailleska, gdje se pregovara samo s Njemačkom. Zato se u hrvatskoj historiografiji, koja je mnogo toga propustila obraditi, najčešće i govorilo tek o nastanku nove države, manje o životu za vrijeme rata.
Spominjao se sarajevski atentator Gavrilo Princip, ali ne kao terorist, nego više kao hrabri ili barem očajni mladić. Sudjelovanje Josipa Broza Tita kao domobranskog podoficira na srpskom bojištu 1915. službeno nije postojalo. Desetljećima kasnije, tijekom haaškog suđenja Slobodanu Miloševiću, jedan od prijatelja suda tu je činjenicu iznio kao relevantnu, ali ga je sudac prekinuo držeći je u navedenom kontekstu besmislenom. Prvi svjetski rat nije vođen na našem prostoru, ali su žrtve bile goleme. Hrvati s ostalim narodima Bosne i Hercegovine činili su manje od 10% stanovništva Monarhije, no mobiliziranih je bilo i do 14%. Poginulo je možda i 190.000 ljudi.
Veliki rat ključni je događaj našeg doba. Završetak je epohe koja je započela Francuskom revolucijom i koju neki zovu "dugim 19. stoljećem". Početak je i "kratkog 20. stoljeća" koje je završilo krajem Hladnog rata, devedesetih. Umjesto da postane polazna točka analize naše novije povijesti, pretvoren je u historiografsku pustopoljinu. Bez Miroslava Krleže u školskoj lektiri i ekranizacije nekih njegovih romana, Prvog svjetskog rata kao i našeg sukoba u svijesti prosječnog građanina gotovo uopće ne bi bilo. Bez "Crne guje" Rowana Atkinsona teško da bi postojao i kao činjenica iz međunarodne povijesti. Europa, dijelom i svijet, temeljito se promijenila s krajem Velikog rata. Do 1918. Hrvati su podijeljeni u dva dijela Austro-Ugarske. U austrijskom su Dalmacija i Istra najsiromašnije pokrajine. Hrvatska i Slavonija u ugarskoj su polovici druge po siromaštvu, odmah po Bukovini, danas dijelu Ukrajine.
 |
|
Hrvatska je bila zemlja seljaka. Postrojenja s više od 20 radnika bilo je tek nešto više od pola postotka. Tek nešto manje od 70% činili su mali obrti gdje je radio samo vlasnik-majstor. Nakon kapitulacije Njemačkog Reicha i raspada Austro-Ugarske Hrvati su uglavnom živjeli u Kraljevini SHS i Kraljevini Italiji. Iverci su završili u novonastaloj Čehoslovačkoj, Austriji, Mađarskoj i Rumunjskoj. U novoj državi s glavnim gradom u Beogradu odjednom su postali drugi po broju, drugi (u ponečemu i prvi) po gospodarskoj snazi. Za novu su zajednicu 1918. bili uglavnom svi predstavnici hrvatskog političkog naroda.
Dalmatinci, suočeni s talijanskim napredovanjem, inzistirali su na ujedinjenju. Konačno, govor prvaka Hrvatske pučke seljačke stranke Stjepana Radića s općim mjestom našeg političkog izričaja - o nesrljanju poput gusaka u maglu - nije bio protiv zajednice, nego zajednice bez dogovora o njezinu ustroju. Govor izrečen na dramatičnoj sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća kratkotrajne Države Slovenaca, Hrvata i Srba zapisao je sam Radić, tri mjeseca nakon što je taj dugački govor, pa valjda i ovu poznatu rečenicu, izgovorio. Radić je to učinio po sjećanju, i to u - zatvoru.
Jedan od motiva Jelene Borošak Marijanović iz Hrvatskog povijesnog muzeja koja je priredila izložbu naslovljenu "Dadoh zlato za željezo" bila je potaknuti razmišljanje, a nadati se je i raspravu o tome što je Prvi svjetski rat nama značio. Izlošci pokazuju kako je nastajao fundus središnje ustanove toga tipa u zemlji i koliko je Dalmacija, posve nezastupljena, bila daleko od Zagreba iako formalno u istoj državi. Sada je jedinstvena prilika da se na jednom mjestu vide, sve dok se ne ostvari obećanje o dobivanju primjerenog prostora Muzeju (navodno u nekadašnjoj Tvornici duhana Zagreb), sva odlikovanja, medalje, uniforme, plinske maske i strojnice, dopisnice s bojišta ili porculanski, kičasti, servisi urešeni portretima vođa zemalja Centralnih sila. "Dadoh zlato za željezo" geslo je upisivano na patriotskom prstenju koje je bogatijim dobročiniteljima davano u znak zahvalnosti za pomoć obiteljima poginulih.
Hrvatski su političari početkom Velikog rata nastavili ulogu koju su imali i do tada: uvjeravati čimbenike sa stvarnom snagom da ne zanemare interese malih.
Ante Trumbić na čelu Jugoslavenskog odbora u Londonu, kasnije prvi Hrvat koji je postao ministar vanjskih poslova, i Frano Supilo, kasnije razočarani član Odbora i možda najbolji hrvatski rasni političar, mogli su se nadati da će najprije doći do raspada Austro-Ugarske. Potom su mogli vjerovati da se neće ostvariti Londonski ugovor kojim su Talijani, kako su to pokazivale i propagandne medalje, zabili nož u leđa ostalim članicama Centralnih sila i uspjeli zauzeti golema područja istočne obale Jadrana. Trebalo se nadati i da Srbija neće jednostavno uzeti ono što su smatrali minimalnom nagradom za rat, dvije trećine hrvatskih zemalja i Bosnu i Hercegovinu. Da se to dogodilo, da su trupe maršala Svetozara Borojevića, Srbina iz Hrvatske, bile manje uspješne u odbijanju talijanskih ofenziva na Sočanskom bojištu, da su srbijanski političari bili manje ambiciozni, da se američki politički vrh nije umiješao u rasplet Velikog rata, od hrvatskih zemalja ostao bi uski prostor od granice s Mađarskom do Rijeke.
Talijani isprva nisu tražili Rijeku, ostavljajući je kao zalog budućih pregovora s Mađarima. Što bi i kako bi se povezivali pabirci slovenskih i hrvatskih prostora, teško je zamisliti. Država Slovenaca, Hrvata i Srba, sa Zagrebom kao glavnim gradom, proglašena 29. listopada 1918. nije bila priznata, nije imala vojsku i nije značila ništa u međunarodnom pravu. Datuma po kojem se danas zove ulica zagrebačkog Gornjeg grada prisjetio se u vrijeme svoje predizborne kampanje krajem šezdesetih tek Richard Nixon. Hrvatima u Americi tada je uputio čestitku za dan državnosti, izbjegavajući jasno i Tita i Pavelića.
U vojnom je smislu Veliki rat bio prekretnica. Bio je prvi globalni u kojem se mobiliziralo cjelokupno društvo.Kada je sukob počeo, ako ne u redovitoj uporabi, onda u prototipvima, postojali su svi izumi koji će se poslije usavršavati i obilježiti sljedeće ratove.
Za razliku od prijašnjih sukoba, zapovjedništva u Prvom svjetskom ratu bila su duboko u pozadini. Najveći su gubici nastajali upravo zbog putovanja zapovijedi do prvih redova bojišta
 |
|
Kada su ratne operacije završile, europski se pejzaž promijenio ne samo nestankom velikih carstava i nastankom niza novih država, raspadom vladajućih elita, promjenom središta moći, novim ideologijama, nego i plastičnije, po ljudima kojima su granate raznijele tijela i iznakazile lica. Odmah po stvaranju zajedničke države, na njezinu se prostoru otvara niz logora. U njima su završili gotovo isključivo talijanski i sovjetski zarobljenici iz bivših habsburških zemalja priključenih Srbiji i Crnoj Gori. Strah da su mogli biti inficirani idejama boljševizma pa ih je trebalo ili preodgojiti ili spriječiti u njihovu širenju već je zarana postao važan, mada ne smrtni, problem nove države.
Jedan od najvažnijih fenomena novog vremena, komunistička ideologija, zaživio je tijekom Prvog svjetskog rata i dao još jednu važnu značajku 20. stoljeću. Nekim povjesničarima Hladnog rata taj je sukob prije svega sraz dva svjetonazora koji je započeo 1917. godine, tijekom Velikog rata. Logori za potencijalne boljševike nisu bili mjesta umiranja. Masovno se nije umiralo niti zbog batinjanja žandara, ali nepovoljna promjena krune u srpske dinare, ponašanje srbijanskih vojnika kao okupatora, a ne braće, stvarala je neugodnu, napetu, situaciju. Hrvatsko pitanje postalo je prvorazredni politički problem države koji je rješavala do pred sami kraj Kraljevine Jugoslavije. Slavenima, Hrvatima i Slovencima, koji su živjeli u istočnim dijelovima Kraljevine Italije, nametnuto je potalijančenje ili egzodus. Oružju se može suprotstaviti zakonima i tradicijom jedino ako jača strana pristane da zapisano u knjigama bude teško poput olova. Jači koji je nametao pravila 1918. nije imao razumijevanja za hrvatsko historijsko pravo.
U vojnom je smislu Veliki rat bio prekretnica. Bio je prvi globalni, totalni rat u kojem se mobiliziralo cjelokupno društvo. Kada je sukob počeo, ako ne u redovitoj uporabi, onda u prototipovima postojali su svi izumi koji će se kasnije usavršavati i obilježiti sljedeće ratove: podmornica, tenk, strojnica u obrani, bojni plinovi, zameci zračnih snaga.
Na ovratnicima uniformi nekih hrvatskih jedinica stilizirani su baloni, jer su s tla konopima povlačili balonske jedinice i pripremali ih za prizemljenje. Do 1916. ratovalo se na način 19. stoljeća. Svaka sljedeća bitka bila je kraća i s manje žrtava. Iskustva koja su bila vidljiva u ranijim sukobima, Japansko-ruskom ili Burskim ratovima, tek su postupno prepoznata. Bolje i brže uočavali su ih Nijemci, čiji su ratni diktatori, maršali Ludendorff i Hindenburg, kasniji predsjednik Weimarske Njemačke, uveli novi način ratovanja koji je do danas osnova za taktiku. Iza Prvog svjetskog rata više nema zbijenog poretka, jasno je, što je pokazao već Američki građanski rat, da nekoliko velikih bitaka neće biti dovoljno da bi se sukob završio. Nijemci su imali veći nedostatak sirovina, ratovali su na više bojišta, zato su spretniji s inovacijama. Nedovoljno za pobjedu, važno za budućnost ratovanja.
Veliki rat donio je dotad nezamislive situacije. U Kini, u njemačkom interesnom području na poluotoku Šantung, sukobili su se Japanci i Nijemci. Jedini uspješni napad njemačkih postrojbi na teritorij britanskog imperija zbio se u Africi. Jedinice generala Paula Emila von Lettow-Vorbecka napale su Sjevernu Rodeziju, uspješno odbijajući združene udare Portugalaca, Belgijanaca i Britanaca nekoliko godina. Australci i Novozelanđani, koje je prvi lord Admiraliteta Winston Churchill 1915. poslao na Galipolje kako bi brzo izbacili Osmansko Carstvo iz rata, svoju su nacionalnu svijest zapravo iskovali tamošnjim porazom. Turci su tamo dobili pobjedom ovjenčanog ratnika, Mustafu Kemala, budućeg Ataturka, oca sekularne Turske.
Nakon rata u središtu Zagreba, nedaleko od današnjeg Muzeja Mimara, boravili su i povremeno za građanstvo organizirali predstave "Kinezi", zapravo Vijetnamci koji su ovamo došli nakon probijanja Solunskog bojišta u sastavu francuskih jedinica. Bez obzira nazvali stradanje Armenaca u Osmanskom Carstvu nakon 1915. genocidom, pogromom ili tek nizom masakra, činjenica jest da su Armenci nestali s područja gdje su obitavali stoljećima.
Osmanski saveznici Nijemci promatrali su kako se Armenci najprije okupljaju na jednom mjestu, vlakovima prevoze do pustinje, njihove crkve pale, kako taj posao često obavljaju Kurdi, kako se promatračima govori da su prevoženi do novih obitavališta. Sve je neobično podsjećalo na ono što je prije svega Židove i Rome zadesilo dva desetljeća kasnije. Devedeset godina kasnije, a zbog rata u Iraku i važnosti turskog geografskog položaja, rasprava o genocidu ponovo kvari odnose Washingtona i Ankare. Neraskidivo jedinstvo njemačkog Keisera, habsburškog cara i kralja, osmanskog sultana i bugarskog cara trebalo je osigurati novu raspodjelu snaga u svijetu.
Silne plakete i odličja, kovanice, slogani i zastave, na kraju su bili uzaludni. Mada Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo, a još manje Carska Rusija nisu bili najuzornije demokracije u današnjem smislu, rat je ipak bio sukob liberalnog kapitalizma protiv autokratskih režima. Svijet koji je nastao nakon 1918. bio je u nacionalnom smislu pravedniji, mada su mnogi narodi i dalje ostali podijeljeni i nesamostalni.
Demokracija, drugi ideal američkog predsjednika Woodrowa Wilsona, s izuzetkom Čehoslovačke, zaživio je još slabije i rjeđe. Kolektivne sigurnosti nije bilo, Liga naroda pokazala se slabašnom i neutjecajnom. Mir koji je Njemačkoj diktiran u Versaillesu bio je daleko povoljniji od onog nametnutog Berlinu nakon Drugog svjetskog rata. Bio je nedovoljno strog da ju ubije, nedovoljno blagonaklon da ju kupi. Bugarska i Mađarska doživjele su katastrofu koju možda ispravlja osjećaj da su konačno, u Europskoj Uniji, bez stvarnih granica povezane s onima koje su izgubili nakon poraza u Velikom ratu.
Demokracije nisu postale pravilo europskog kontinenta ni nakon Drugog svjetskog rata, Ujedinjeni narodi nisu puno djelotvorniji od Lige naroda, ali je ono što je trebalo zaživjeti početkom "kratkog dvadesetog stoljeća" zaživjelo s njegovim završetkom, na kraju Hladnog rata. Tada, početkom devedesetih godina, kao i 1918. ponovo su se mijenjale granice, raspalo se carstvo koje je opstalo zbog prihvaćanja boljševičke religije, a demokracije i liberalni kapitalizam konačno su trijumfirali. Hrvati su 1918. promijenili željezo za željezo, ali bez te zamjene vjerojatno nikada ne bi došli nadomak zlatu.
dr. Tvrtko Jakovina
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....