Psovači možda i nisu svjesni toga u kako krasnim vremenima žive. Istina je, ima publike koja se zgraža nad psovkama u “Mamutici” i nije spremna prihvatiti da su te psovke danak realizmu serije, jer reflektiraju konkretan običaj u konkretnome društvu (konkretno: zagrebačkome hrvatskome, ali ima ih gdje psuju još i žešće). Istina je, ponajboljemu talijanskome nogometnom vrataru Buffonu prijeti suspenzija jer mu je s usana pročitano da je opako opsovao Boga kad je razumio kako je svojom pogreškom skrivio gol, izjednačenje i gubitak dvaju bodova.
Stari zavjet
Ali što je to prema zemljama gdje i dan danas za psovku skidaju glavu, naprosto se držeći doslovce onoga što piše i u Svetom pismu Starog zavjeta. A ondje i dan danas, na više mjesta lijepo možemo pročitati: “Tko god opsuje Boga svoga, neka snosi svoju krivnju; tko izgovori hulu na ime Jahvino, neka se smakne - neka ga sva zajednica kamenuje; bilo stranac ili domorodac, ako pohuli ime Jahvino, mora mrijeti!“ (Lev 24,10-16; usp. Izl 20,7; 22,27; 1 Kr 21,13).
Ne treba čak ni psovka, jer u drugoj svojoj zapovijedi Mojsijev Bog poručuje svima na svijetu: “Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.” (Izl 20,7). Hajde, shvati to ozbiljno, pa se zakuni “Tako mi Bog pomogao” i onda slaži, ako si baja! A kamoli da opsuješ!
Korištenje poštapalica
Zabrane - to se obično zaboravlja - utoliko bivaju jače i kategoričnije ukoliko ih se češće odnosno lakše krši. Veoma se rijetko opetuju zabrane nečega što golema većina smatra neprihvatljivim, na primjer koprofagije (ali i ona će se naći u psovci, u zapovjednom obliku).
Stoga je dovoljno pogledati najperentornije zapovjedi Božje, pa ustanoviti što ljudi čine suviše često iako osuđuju, a psovka pritom nije ni izbliza fatalna kao, na primjer, ubojstvo, ino nasilje da i ne spominjemo.
Buffona stoga mogu i kazniti, ali kad bi i u vrhunskom nogometu zaista kažnjavali svaku psovku, utakmice bi potrajale desetak-petnaestak minuta, a onda bi broj igrača pao ispod granice nužne za igranje. A po istoj logici bi se brzo prorijedio automobilski promet. Stoga se na terenu kažnjavaju samo psovke na račun suca (licemjerno uvrštene u “prigovore”), a ostalo samo kad se baš mora (a mora se rijetko: da Zidane svojedobno nije drmnuo Materazzija lubanjom u prsnu kost, nikome ništa, nitko ne bi istraživao što je bludno Materazzi prethodno izrekao na račun Zidaneove sestre).
Psovka, pisali smo jučer, može biti upućena pragmatično, s nakanom da se koga uvrijedi, izvrgne ruglu ili izazove (kako se njome poslužio svojedobno Materazzi), ili pak u gnjevu, katarktički. Katarktičnoj psovci se približava, ili u nju zadire, korištenje vulgarnih izraza kao poštapalica. Već smo ovdje spominjali kako se i u Italiji i u Hrvatskoj silna i uglavnom pristojna čeljad u govoru nerijetko oslanja o “kurac”, baš kao i o “super”, i ne razmišljajući je li to u redu, a adolescenti nerijetko, makar podsvjesno, pokušavaju istaći svoju “zrelost” i “odraslost” time što koriste izraze tipične za govor odraslih.
Komunikacijska nemoć
“Cazzo” i “incazzarsi” već su odavna dio uobičajenoga javnog diskursa dostupnoga preko televizije. I naša je književnica Vedrana Rudan tvrdila - originalna kakva jest - da “kurac” nije psovka nego spolovilo. Enzo Biagi se desetljećima uzalud izrugivao onima koji svađalački dreknu: “Ma che cazzo vuoi?”, pitajući ih imaju li kolekciju kad nude izbor.
Umro je, a ništa nije postigao, jer Talijanima nije ta sintagma ništa neuobičajenija u njihovu jeziku nego nama u prijevodu: “Koji kurac hoćeš?”
Stoljeće ranije, kada je Janko Polić “Kamov” unio psovku u svoj i hrvatski pjesnički diskurs, ona je možda i bila književni novum. “Psovka je kao opće mjesto reakcija na okoštali, isfrazirani i ritualni jezik. Njime se više ne može puno toga jednostavno i prirodno reći. Žestina psovke je poput vatre koja grije ohlađene prostore jezika, društva i kulture, posebno u umjetnosti”, rekla je prije desetak godina Mani Gotovac.
“Osim emocionalnog stanja, psovka je katkad izraz komunikacijske nemoći. Ona sužava rječnik i ustvari je degeneracija jezika. Psovka ne mora niti pokazivati emocije, može biti dio podsvjesnog jezika”, objašnjavao je Tomislav Sabljak, autor Rječnika šatrovačkog govora.
Stara vjerovanja
A ima naroda gdje je ona znak prisnosti: “Mi smo ti na ‘je.. ti pas mater’”, znaju u Zagrebu naznačiti stupanj prijateljske intimnosti. Možemo i psovku - ako baš hoćemo - smatrati znakom metropolitanske bliskosti.
A možemo je smatrati i kulturološkom činjenicom, u punom smislu te riječi - imamo li na umu da podsvjesni supstrat u psovci odaje strahove psovača, ali i njihovo religijsko i kulturno podrijetlo. Naime, kako smo višeput podsjetili, u psovkama - kao i u nekim uzvicima i izrekama - možemo otkriti slojeve prethodnih religija i vjerovanja.
Već smo pisali o dokumentu iz XIII stoljeća, koji se čuva u Vatikanskom arhivu i govori o apostolskoj vizitaciji biskupa Triventa upućenoga u Bosnu, koji se u nekom samostanu porječkao s gvardijanom. “Pater guardianus mittit me in utero matris!”, piše zaprepašteni biskup, koji očito nije shvatio u čemu je merak te psovke (pa i prevodi nepreciznom riječju i u pogrešnom padežu, “in utero” umjesto “in vaginam”).
Dovoljno je sjetiti se da su davni naši preci pokapani u fetalnom položaju (skvrčeni poput novorođenčeta) i s jajom (kokošjim) na prsima - pa da se dosjetimo da je to bila prauskrsna poruka višim silama, eda bi se pokojnik ponovo ispilio kao novorođenče. Vjerojatno je u tom vjerovanju i iskon najpoznatije kletve na tračkim, ilirskim, sardinskim i još nekim primediteranskim prostorima: slanja u materinu.
Ta se kletva u Trakiji nalazi i na turskome, i na grčkome, i na bugarskome, u Sardiniji na sardskome, navodno i na nekim španjolskim područjima, pa nema sumnje da svjedoči o nekome davnome supstratu, da je zaostali svjedok starih vjerovanja (kao što u psovanju boga Jarca u Dalmaciji neki prepoznaju sjećanje na jarcolika boga ilirskoga koji je ostavio ime prevedeno i na hrvatski u Kozjaku i na grčki u Trogiru, dok drugi na spomen boga Joke ili boga Jokina prepoznaju u njemu Jovisa, dakle Jupitra, rimsku verziju Đausa Pitara ili Zeusa Patera, ukratko Diva po kojemu se i danas nekome ili nečemu divimo).
Magijska kletva
Slanje u materinu bilo je, već smo tvrdili, magijska kletva: eda bi se prekinuo ciklus preporađanja (iz jaja na prsima): osuda na prekid ciklusa, povratak u ništavilo, u vječnu smrt. To je vjerovanje opstalo u psovci, i skupa s njime opstao je dojam da je to strašna psovka - iako bi suvremeniji vjerski diskurs sugerirao da je mnogo strašnije psovanje Boga, za što se kamenovalo u Mojsijevo doba, a i u Homejnijevo.