Pustinjski ljudi stisnuti između Izraelaca i Palestinaca

O Izraelu se obično misli kao o židovskoj državi. Iako većina Izraelaca jesu Židovi, u toj maloj državi postoji cijeli niz vjerskih, etničkih i nacionalnih skupina koje u većoj ili manjoj mjeri mirno egzistiraju jedne pokraj drugih.



Najveća etnička manjina su Arapi koji se dijele na muslimane i kršćane. Arapi muslimani se dodatno dijele na sunite, Druze (sekta šijita) i beduine. Arapi kršćani dijele se na rimokatolike, pravoslavce i Kopte. Uz te kršćanske skupine, postoje još Armenci i mormoni. Pokraj Tel Aviva egzistira i skupina, njih oko 600, koja tvrdi da su potomci Samarićana, a u Haifi su smješteni pripadnici Bahai vjere. Ni Židovi nisu manje podijeljeni. Etnički se dijele na Sefarde, Aškenaze i Mizrahi Židove, a vjerski na ortodoksne, konzervativne i reformiste. Postoje i Židovi Kurdi. S obzirom na toliku raznolikost teško je naći formulu koja bi zadovoljila sve. Iako Izrael vodi računa o očuvanju prava na organiziranje života u skladu s običajima, pokatkad dolazi do konflikta i nije uvijek lako pronaći kompromis. Primjer koji najbolje opisuje takvu situaciju su beduini.



 
Beduinsko naselje između Jeruzalema i Ramallaha na području zvanom Jahleen



Dogovorila sam sastanak s beduinima u pustinji. Trebalo mi je neko vrijeme da ih nađem. Ahmed, moj domaćin, telefonom mi je davao koordinate: - Siđi s glavne ceste kod benzinske, kod trećeg brda skreni lijevo pa kod pećine desno. Kad vidiš devu, tu smo. I uistinu, iza skupine deva naziralo se malo beduinsko naselje, jedno od mnogih stiješnjenih između Jeruzalema i Ramallaha na području zvanom Jahleen. Temperatura u Judejskoj pustinji premašivala je 40 stupnjeva. Dok sam uzaludno pogledom tražila hladovinu, obitelj mog domaćina stoički je stajala na suncu, čekajući da se uspnem do njihove nastambe. Riječ je o potleušici, ne većoj od deset četvornih metara, izrađenoj od šperploče i lima, s nekoliko madraca. U njoj je smještena deseteročlana obitelj, ali, kako kaže Ahmed, nije im tijesno jer beduini provode cijeli dan izvan kuće. Oni su nomadi koji se ne zadržavaju dugo na istome mjestu. Nazivaju se izvornim Arapima i ljude koji obitavaju u gradovima smatraju nižom vrstom.

Ljude koji obitavaju u gradovima smatraju nižom vrstom


- Ahlan wa sahlan ya binti - zaželio mi je dobrodošlicu Ahmed, a njegova žena Sara poslužila nam je vrući slatki čaj te u skladu s arapskom gostoljubivošću vodila brigu da nam šalice ne budu prazne. Običaji i način života beduina nisu se mnogo promijenili u posljednjih 2000 godina, tvrdi Ahmed koji ima dvije žene i osmero djece.



- Moja prva žena je nakon rođenja trećeg djeteta pretrpjela moždani udar i više nije mogla rađati pa je sama tražila da uzmem još jednu ženu. Njih dvije ne svađaju se često jer svaka živi u svojoj kući, a kad se i posvađaju, to ne čine preda mnom jer kad ja dođem, one moraju utihnuti - objasnio je Ahmed.



Ahmed, školovani beduin, u društvu novinarke JL-a  


Poligamija je uobičajena kod beduina jer se smatra da je neudana žena nezaštićena pa svaka zajednica nastoji udati sve djevojke.Ipak, ne može si svaki muškarac priuštiti više žena jer za svaku treba platiti, a cijene dosežu i 20.000 kuna. Djevojke su spremne za udaju već s navršenih 16 godina i očevi im biraju ženika. Rastava nije česta, a ako se dogodi, supružnici se vrlo brzo ponovno ožene. U slučaju rastave djeca ostaju s ocem jer nose njegovo ime.



Pustinja je okrutna. Dani su vrući, a noći hladne. Nema vode ni struje. Hrane nema u izobilju, a do vode se teško dolazi.



nikada ne

zovu izraelsku

policiju niti idu

na njihov sud
Beduini

- Beduini tisućljećima žive na isti način. Dnevno nam je dovoljna čaša mlijeka, pokoja datulja i malo sira. Za važnije prigode poput vjenčanja zakoljemo ovcu pa jedemo meso. Ne zadržavamo se dugo na istome mjestu jer stalno moramo tražiti nove izvore vode i pašnjake za stoku. Žena ustaje prva, i to u pet sati, a onda budi svoje kćeri da joj pomognu pomusti koze i pripremiti doručak. Muž i sinovi spavaju do sedam. Poslije doručka neka djeca idu u školu, a druga vode stoku na ispašu. Žena cijeli dan priprema hranu od koje se dio pojede, a dio proda. Sve je uvijek svježe i spravljeno na prirodan način. Hrana nikad ne ostaje za sutra jer se u pustinjskim uvjetima brzo pokvari. Žena također brine o stoci i prodaji viška hrane. Muževi, koji su uglavnom nezaposleni, druže se sa starješinama, pijuckaju  čaj i puše nargilu - opisao je Ahmed beduinsku svakodnevicu.



Beduini se odupiru životu u gradu, ali satelitska antena se može naći i u njihovim naseljima u pustinji  


- Mi živimo zdravo, a u slučaju bolesti oslanjamo se na vlastitu medicinu, ljekovite biljke. Rijetko idemo liječniku jer ga nema, bolnice su daleko, a i nemamo zdravstveno osiguranje - dodao je Ahmed. Svi problemi u zajednici se rješavaju u skladu s beduinskim pravom i običajima.



- Nikad ne zovemo izraelsku policiju, niti idemo na njihov sud. To bi bio znak slabosti. Imamo vlastito pravo i običaje, koji se tisućama godina prenose s generacije na generaciju. Svaki beduin zna koja su mu prava i obveze - naglasio je Ahmed.



Ako postoji sukob dviju obitelji, za posredovanje angažira se treća obitelj. Ako dođe do incidenta, ubojstva ili krađe, uspostavlja se sud. Na njegovu je čelu mukhtar. To je uglavnom stariji član zajednice koji slovi za mudrog i pravičnog, a biraju ga svi muški članovi zajednice. Prema Ahmedovu objašnjenju, ubojstvo se kod beduina smatra opravdanim u tri situacije: zbog krađe deve, kad muškarac uvredi ženu i zbog ženina nedoličnog ponašanja koje najčešće podrazumijeva bračnu nevjeru. U takvim slučajevima smrću se kažnjavaju i žena i muškarac upleteni u aferu. Način dokazivanja na sudu je sličan kao i kod nas: ispituju se svjedoci i dokazuje istinitost iskaza. Osumnjičeni prijestupnik bit će oslobođen krivnje samo ako petorica najuglednijih članova njegove obitelji prisegnu na Kuran i potvrde da osumnjičenik nije griješio. Na moju nevjericu o takvim dokazima, Ahmed me uvjeravao da je krivokletstvo ravno samoubojstvu jer ako se ustanovi da je netko krivokletnik, taj gubi čast, a čast je sve što beduin ima. Krivokletnik biva izgnan,a  sam u pustinji ne može preživjeti.



U arapskim zemljama beduini i žive kao i prije 2000 godina, ali u Izraelu nije tako.



 
Potleušica sagrađena od šperploča i lima, s nekoliko naslaganih madraca



- Skučili su nas i ne daju nam da odlazimo dublje u pustinju. To je kao da smo u zatvoru. Budući da smo Palestinci, od izraelskih vlasti ne dobivamo pomoć. Izraelci dođu k nama samo kad nam trebaju uzeti zemlju ili srušiti kuću sagrađenu bez dozvole. Najviše nas pogađa to što Palestinska samouprava o nama ne vodi brigu, a pod njihovou nadležnost spadamo - opisao je Ahmed situaciju 70-ak beduinskih obitelji, smještenih na ničijoj zemlji. Dodao je da je beduinima u Negevu mnogo bolje. Osim beduinske zajednice Jahleen koja se nalazi u Judejskoj pustinji i čiji su pripadnici palestinske nacionalnosti, u Izraelu postoji i beduinska zajednica u pustinji Negev, čiji pripadnici imaju izraelsko državljanstvo. Sveukupno je riječ o 170.000 beduina unutar Izraela i na granici sa Zapadnom obalom.



Obje zajednice imaju slične probleme. Prije svega, ograničeno im je slobodno kretanje u beduinskom stilu "danas ovdje, a sutra tko zna gdje". Izraelske su vlasti pokušale te nomade pretvoriti u građane. Nisu sve metode koje je Izrael primijenio bile i uspješne. Prije svega, zbog gradnje naselja i tvornica u pustinjama vlasti su dislocirale pojedina beduinska plemena, ne vodeći računa o višestoljetnoj podjeli teritorija koju su beduinska plemena između sebe dogovorila pa se dogodilo da pojedina plemena obitavaju na tuđem teritoriju, što je često rezultiralo sukobima. Nadalje, po istom bi principu dva stoljećima zaraćena klana (neprijateljstvo se prenosi s generacije na generaciju) bila stavljena da žive jedni pokraj drugih, što je također rezultiralo sukobima, pa čak i ubojstvima. Uvidjevši da dislokacija nije najbolje rješenje, izraelske su vlasti sagradile niz tzv. beduinskih gradova te dale kompenzaciju beduinskim obiteljima koje su bile voljne pustinjski pijesak zamijeniti za asfalt. U gradovima su otvorene škole i igrališta a svi stanovi su potpuno namješteni čekali na useljenje beduinskih obitelji. Ni to se nije pokazalo najsretnijim rješenjem. U najvećem beduinskom gradu, Rahatu, stopa nezaposlenosti je visoka kao i broj ovisnika o drogama i alkoholu. Beduini se nisu prilagodili gradskom životu. Neki su čak na krovovima zgrada i u vrtovima podigli šatore dok su drugi izbacili namještaj i usred  dnevnog boravka napravili ognjište.



Sara, jedna od dvije žene beduina Ahmeda s djetetom u naručju

 


Beduinsko selo Wadi al Na'am nedaleko od grada Beer Sheve u Negevu zbog sve manje prostora u pustinji svoju upornost plaća stješnjenošću između izraelske industrijske zone Ramat Hovav, elektrane i vodovodne crpke, a pritom nije priključeno na vodu i struju. Upornost u zadržavanju svog načina života beduine često odvede i u zatvor. Primjerice, događa se da izraelski beduin zaželi posjetiti rođaka u Egiptu. On neće ići na granični prijelaz jer on i njegova deva već stoljećima imaju rutu kojom prelaze iz jedne pustinje u drugu. Također, kod beduina otimačina je legalno stjecanje imovine. U modernim državama to se zove krađa. Ipak, nisu svi napori Izraela u rješavanju pitanja beduina propali i nisu svi beduini u Izraelu nesretni. Prije svega, beduini u Negevu su izraelski građani i kao takvi imaju jednaka prava, pa među ostalim i na socijalnu pomoć. Nadalje, beduini su uz Druze jedini Arapi kojima je dopušteno služiti u izraelskoj vojsci. Štoviše, oni su u vojsci visokocijenjeni kao vrsni tragači i izviđači. Osim toga, u izraelskom parlamentu jedan je zastupnik beduin. Školovani beduini se redovno vraćaju u zajednice. Jedan od njih je i Ahmed.



- Završio sam srednju graditeljsku školu, a u selu je i jedan učitelj. Pravi beduin ne napušta zajednicu. Mnogi rade različite poslove, ali se ne sele u gradove i svaki dan odlaze na posao - ispričao je Ahmed. Ipak, on bi se najradije vratio u pustinju. Na pitanje što bi učinio da mu netko da milijun dolara, Ahmed je odgovorio: - Otišao bih u pustinju, podigao šator te kupio još koza i dvije deve.





Beduini su nomadi i autohtoni Arapi. Potječu iz Saudijske Arabije iz koje se počinju širiti na Bliski istok u 8. stoljeću zajedno sa širenjem islamskog carstva. Vojska muslimanskih kalifa - nasljednika proroka Muhameda - se prilikom osvajanja najviše oslanjala na beduine jer su slovili kao vrsni i nadasve okrutni ratnici. Danas nastanjuju sve pustinje na Bliskom Istoku, a najviše ih ima u Saudijskoj Arabiji, Egiptu i Jordanu. Obzirom su nomadi, teško se pokoravaju vlastima koje zbog toga često imaju problema pogotovo u prikupljanju poreza i regrutiranja u vojsku.



Prije pojave proroka Muhameda, beduini su vjerovali u mnoga božanstva. Kao nomadi koji se teško pokoravaju, zadali su mnoge muke i proroku Muhamedu. U konačnici, Beduini su prihvatili Islam ali i zadržali neke običaje koji su suprotni nauku Kurana, prije svega ubojstva iz časti. Beduinske zajednice su organizirane u plemena, klanove i obitelji. Uglavnom se bave stočarstvom i kožarstvom.




Ubojstvo iz časti kao običaj





Beduinsko pravo je jedno od najstarijih i najkompleksnijih prava. Ono nigdje nije zapisano već se usmeno prenosi sa generacije na generaciju. Osnove tog prava su "oko za oko, zub za zub" te institucija časti. Pravni položaj žene je detaljno reguliran. Primjerice, ženin život vrijedi kao četiri života muškaraca. Ukoliko netko ubije ženu, njezina obitelj će tražiti odštetu kroz ubojstvo četvorice muškaraca iz ubojičinog klana ili plemena. Nadalje, ukoliko se žena pojavi na sudu kao svjedok, istinitost njenog iskaza se nikada ne dovodi u pitanje jer se smatra da žena nikada ne laže. Ipak, položaj žene je prilično otežan uslijed činjenice da bez odobrenja oca ili muža ne može učiniti ništa. Spomenuti muškarci imaju funkciju tzv. čuvara što im daje široke ovlasti nad njom uključivši i pravo na fizičko zlostavljanje.  

Žene nikad ne lažu





Sandra Milković
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
13. siječanj 2026 03:21