Doajen glumišta Rade Šerbedžija ove je godine u finalu nagrade Zlatnog Studija u kategoriji Najbolji glumac u kazalištu, zahvaljujući interpretaciji Georgea u predstavi “Tko se boji Virginije Woolf” u režiji Lenke Udovički, a publika bira između legendarnog glumca, Frane Maškovića i Ozrena Grabarića.
Liz i Richard
- Uistinu sam počašćen što su me čitatelji Studija izabrali u finale Zlatnog Studija za najbolju kazališnu ulogu. Još je veća moja radost što sam u društvu dvojice meni tako dragih glumaca i prijatelja, Frane i Ozrena. ‘Tko se boji Virginije Woolf’ jedna je od najdivnijih drama 20. stoljeća. A uloga Georgea daje glumcu toliko mogućnosti.
No, mojem izboru za ovo finale sigurno su pridonijele neke moje uloge koje sam davno igrao sedamdesetih i osamdesetih godina, s velikanima hrvatskog kazališta Perom Kvrgićem, Ličinom, Šovom, Vanjom Drachom, Buzančićem, Bobanom, Vidovićem, Vitezom, Stevom Krnjaićem, Krivokapićem, Ivom Marjanovićem i Koraljkom Hrs, mojom Ingom Appelt... Bilo je to vjerojatno najplodnije vrijeme hrvatskog kazališta, sa sjajnim predstavama i vrhunskim režijama koje su imale glumca u prvome planu.
A što se tiče moje generacije, njoj pripadaju svi moji prijatelji glumci i glumice jer naša profesija ne poznaje godine. U našim žilama vrijeme drukčije teče - rekao je na početku.
Richard Burton i Liz Taylor u ekranizaciji drame o intelektualnom i emotivnom nadmetanju dvaju parova i razotkrivanju naoko vrlo solidnih građanskih brakova imali su u svoje vrijeme i osobni obračun. Kako je to glumačko-partnersko iscrpljivanje Šerbedžiji funkcioniralo s kolegicom Katarinom Bistrović Darvaš, koja, dakako, nije njegova supruga?
- Ovo pitanje o iznošenju privatnih emotivnih iskustava i trauma pred javnost, to jest pred gledatelje, više bi se moglo odnositi na Lenkinu i moju interakciju. Jer ona je moja žena i moja redateljica. U životu i na sceni.
Moja divna partnerica Katarina Bistrović toliko je emotivno i bistro biće, već kako joj i samo ime kaže, da je u nju lako biti istinski zaljubljen i u životu i na pozornici. A, bogami, u našim strastvenim scenama zbog nje se može duboko i silno patiti - rekao je o kolegici.
“Virginia” Edwarda Albeeja je, unatoč mračnoj temi s mnogim humornim elementima, jako ugodna predstava za gledanje jer donosi toplinu klasičnog teatra: teatra lijepe glumačke igre, nenametljive režije, teatra gledatelju ugodnog rada cijelog autorskog tima. Ako je nekad isti komad bio kritika suvremenog građanskog braka, možda je danas, kad brak više nije u toj mjeri u modi, isti komad i slavljenje braka jer ti se parovi na svoj način ipak vole i ne vidimo da zovu advokata...
O brakovima
- Da... Izgleda da institucija braka sve više slabi i da čak i oni crkveno ovjereni brakovi lome donedavno neraskidive okove. Mnogi su brakovi nesretni. Tužno je gledati ljude koji postaju stranci jedno drugome i ostaju u neuspješnom braku uglavnom zbog djece, roditelja, okoline ili naprosto duhovne lijenosti.
Albee u svojoj drami oštro i kritički progovara o frustraciji američkoga društva, o lažnom moralu i etici i na neki način još podređenom položaju žene u društvu. George i Martha, kao glavni akteri drame, razdiru jedno drugo do kraja i kada se pomisli da su sve veze među njima smrvljene i srušene, oni ipak na kraju pronalaze još malo snage da ostanu jedno uz drugo jer u svem tome teškom i nepredvidivom u životu u njima ipak ima dovoljno neke stare ljubavi koju razumiju samo njih dvoje, tako ostarjeli i ranjeni, ali tako potrebni jedno drugome.
Dozvolite mi da na kraju ovoga moga lamentiranja o ljudima koji su dugo zajedno ili u braku citiram neke stihove iz divne pjesme mojeg prijatelja, velikog hrvatskog pjesnika Nikice Petraka.
“... I sad te gledam... pomalo si tuđa a ipak posve moja... I gledam kako tvoje noge idu kao moje... i tvoje lice... i tvoje tijelo... I kako zapravo tek sad se znamo....
I kako se znak jednakosti povećava čim ono što drugi zovu ljubav biva manje... Pa treba ići... Dugo ići... Bit ćeš mi tu... I ja ću biti tu... I nećemo se znati... Sve dok nam jedne noći naša lica, obraz uz obraz tiho naslonjena, ne šapnu nešto što kao glazba mami... Već triput umrli mi smo triput jači... I tvoja ruka zrači u mojoj šaci... I nema više pitanja... A što to znači... Nećemo više znati ni mi sami - stihovi su koje je glumac želio podijeliti s čitateljima.
Rekao je ljetos da je “Virginia” možda njegova zadnja predstava.
- Tako sam se, valjda, toga časa osjećao - nije još odustao.