Samo gradovi imaju sposobnost za razvoj, dok su nacionalne ekonomije statističke konstrukcije, uči nas briljantna američko-kanadska spisateljica Jane Jacobs u svojoj knjizi “Gradovi i bogatstvo naroda”. No, zemlje i regije prepune su propalih gradova, pa tako i Hrvatska.
Nekoć Andautonija, Salona, Gabela... danas Sisak, Karlovac, Bjelovar. Kada u njima stane razvoj, kada prestanu uvozne proizvode nadomještati vlastitom proizvodnjom, kada prestanu trgovati s drugim gradovima na podjednakom stupnju razvoja - gradovi propadaju.
“A društva u kojima gradovi zamru više se ne razvijaju i ne bogate. I ona propadaju”, piše Jane Jacobs. Jer, “razvoj se ne može nekome podariti. On je proces (pokušaja i promašaja), on se mora obaviti.” Razvoj se ne može ni kupiti, ni presaditi. No, što je to uopće razvoj?
“Razvoj je proces samootkrivanja”, piše i američki ekonomist Dani Rodrik u svojoj “Industrijskoj politici za 21. stoljeće”. Rodrik je razvoj temeljen na supstituciji uvoza podigao na suvremeniju razinu upravljanja razvojnim procesima. Za Jane Jacobs razvoj je stvaranje, usvajanje i primjena novih, netradicionalnih, proizvodnih postupaka pomoću kojih gradovi obilato stvaraju nove proizvode za vlastitu potrošnju i razmjenu s drugim gradovima. Ključna je riječ, dakle, “gradski izvoz”.
A zašto nekoć uspješni, prosperitetni i bogati gradovi propadaju? Zašto u njima razvoj u nekom trenutku prestaje? Jane Jacobs je gradove i gradske regije genijalno razvrstala u skupine prema uzrocima njihova propadanja. A jedan od uzroka je pogrešan način na koji gradovi osiguravaju kapital za svoj razvoj.
Gradovi propadaju kada se počnu upuštati u “transakcije propadanja”, kaže Jacobs, kada svoj razvoj počnu temeljiti na inozemnim kreditima, subvencijama i darovanom novcu: “Transferi novca iz bogatih u siromašne regije otklanjaju bijedu, ali ne mogu učiniti ništa na prevladavanju uzroka siromaštva”. Besplatni, darovani novac je prokletstvo za gradski, pa tako i za nacionalni razvoj. Ovih dana vidimo to lijepo i u Hrvatskoj.
Hrvatskim gradovima europski fondovi nude i isplaćuju besplatne milijarde kuna i eura. Da bi uzeli taj novac, hrvatski gradovi smišljaju “projekte” na koje će novac potrošiti. Tih je projekata na stotine, a niti jedan jedini nije takav da bi gradovima donio razvoj, “nove, netradicionalne, proizvodne postupke za obilatu proizvodnju robe za vlastitu potrošnju i razmjenu s drugim gradovima”.
Novinar Jutarnjeg Tomislav Kukec napravio je izvrstan posao kada je istražio, prikupio i u pet nastavaka opisao projekte koje 20-ak hrvatskih gradova nudi na financiranje europskim fondovima. Najveći dio njih čini gradnja komunalne infrastrukture. Smetišta, vodovod, pročistače otpadnih voda, kanalizaciju, ceste, dječja igrališta, šetnice, groblja, žičare... žele europskim novcem graditi Zadar, Split, Imotski, Ploče, Rovinj, Dubrovnik. Tu ideje pršte s najvišim iznosima, od pet do 50 milijuna eura.
Sljedeća je kategorija “uređenje” i “revitalizacija”. U toj su ladici opatijski vrtovi, dubrovački ljetnikovci, otok Unije, kompleks propalog riječkog Benčića i zagrebačkog Gredelja, zemljani grudobrani brodske tvrđave, kurije, stare tvrđave, krajobrazne cjeline.
Najbliže ideji razvoja, barem kao njegova infrastruktura, mogli bi biti novi tehnološki i industrijski parkovi (Nova Gradiška), zone malog gospodarstva (Valpovo), radne zone (Dračevac), poduzetničke zone (Imotski), brojni inkubatori ili centri izvrsnosti (Rovinj) i centri kompetencije (Zagreb).
Slijede kulturni i društveni projekti poput Muzeja tambure u Slavonskom Brodu, rekonstrukcije kazališta u Rovinju, natkrivanja Ljetne pozornice u Opatiji, Muzeja umjetnosti i obrta za 22. stoljeće u Zagrebu. U modi su i “pametni gradovi” i “energetska učinkovitost” pa tako Zagreb želi 4,5 milijuna eura potrošiti na brojenje putnika u tramvajima i autobusima, a gotovo svi gradovi planiraju toplinsku izolaciju kuća.
Ima i bizarnosti: ako nije pogreška u prijepisu, čak 25 milijuna eura Zagreb će zatražiti od EU za “istraživanje sučelja kotača i tračnica na mreži tramvajske pruge”...
Najprije, čovjek se pita kako su Hrvati dosad bez europskih fondova (ili zapravo nikada i nisu...?) gradili kanalizaciju i groblja? Zar suvremeni Hrvati zaista nisu u stanju sagraditi ni šekret ako im netko za to ne daruje novac? No, ako im netko novac već poklanja, zašto ga ne uzeti. Ali...
Šetnice, žičare i pročistači uljepšat će život građanima, ali im neće donijeti nove dohodovne proizvode za gradski izvoz, novu zaradu kojom će ubuduće graditi zahode, ulice ili škole. Samo će predstavljati novi trošak za gradske proračune.
Zone, inkubatore, institute i centre izvrsnosti već ima svaki, pa i najmanji hrvatski grad i svi su poluprazni ili posve propali. Vidi nekoć velebni Brodarski institut u Zagrebu. Ni novi im neće donijeti razvoj, sposobnost za pokretanje novih i netradicionalnih proizvodnji (turizam to nije!).
Besplatni, poklonjeni novac samo će dodatno naviknuti i suvremene Hrvate na kruh bez motike. Nakon četvrt stoljeća rasta temeljenog na inozemnim kreditima, inozemne donacije samo će produljiti narkomansku ovisnost (Guste Santini) Hrvata o stranom kapitalu. A da su europski fondovi samo nova “transakcija propadanja”, lijepo se vidi već na prvom koraku njihova korištenja, u smišljanju i predlaganju projekata.