Vodeće hrvatske stranke počele su objavljivati ekonomske programe kojima će pokušati pridobiti birače pa na dolazećim parlamentarnim izborima osvojiti mandat za sastavljanje Vlade i operativno vođenje države. Ima tu svega i svačega, od ideja najvišeg stupnja općenitosti (“socijalno-tržišno gospodarstvo”) do konkretnih poteza (“PDV manji od 23 posto”). Stranke bi, međutim, morale ponuditi rješenja za tri hrvatske najkrupnije makroekonomske neravnoteže, što od Hrvatske, uostalom, traži i EU, preciznije Europska komisija.
Prva je takva neravnoteža premaleni udjel aktivnih (zaposlenih) u odnosu na stanovnike u radnoj životnoj dobi (EU tu skupinu definira kao osobe u dobi između 20 i 64 godine).
U Hrvatskoj je 2014. prema Eurostatu bilo aktivno oko šest od deset radno sposobnih stanovnika (točno 59,2 posto), dok je prosjek EU oko sedam od deset (69,2 posto). Zemlje s kojima se Hrvatska može uspoređivati, od Mađarske, preko Slovenije, do Češke, imaju od 66,7 do 73,5 posto aktivnih. Norveška ima gotovo 80 posto aktivnih, a EU je Hrvatskoj kao cilj u srednjem roku postavio 62,9 posto zaposlenih.
Hrvatska kronično ima mali udjel aktivnog stanovništva. Zašto? Gubitak jugoslavenskog i klirinškog tržišta, kaotična tranzicija, rat i zloupotreba mirovinskog i socijalnog osiguranja... sve su to dobro poznati uzroci. No, u Hrvatskoj očito postoje i neki slabije vidljivi, dublji razlozi koji je drže prikovanu u društvu “mediteranskog kluba” - Italije, Španjolske, Grčke...
Hrvatska je osobito loše prošla u Velikoj recesiji: do 2008. bilježila je solidan rast udjela aktivnih stanovnika pa je postigla i više od onoga što od nje sada traži EU (64,9 posto), ali krizu nije bila u stanju savladati onako kako su to bile sposobne zemlje anglosaksonskog ili protestantskog svijeta.
Druga najveća hrvatska neodrživa makroekonomska neravnoteža je prevelika negativna neto međunarodna investicijska pozicija (NIIP). To je razlika između ulaganja stranaca na hrvatskom tlu i ulaganja hrvatskih rezidenata u inozemstvu, a izražava se u postotku BDP-a. Za Hrvatsku je lani, ponovo prema Eurostatu, iznosila minus 88,6 posto BDP-a: toliko su stranci više uložili u Hrvatskoj nego hrvatski rezidenti u svijetu.
S tim nesretnim rezultatom Hrvatska se nalazi u društvu Irske, Grčke, Cipra i Portugala. Za razliku od njih, Češka ima izvrsnih minus 35,6 posto, Slovenija minus 43,7 posto, i to su za male otvorene ekonomije puno prihvatljiviji pokazatelji nego hrvatskih blizu minus 90 posto.
Negativna neto međunarodna investicijska pozicija neke zemlje govori da je ona dužnik, a velika negativna pozicija da je “u dužničkom ropstvu”. Na ulaganja stranaca, naime, treba plaćati kamate, dividende, transferne cijene i ostalo, što iz neke zemlje može odlijevati svu novu vrijednost stvorenu tijekom godine, što znači da u njoj ne nastaje nikakva akumulacija.
Štoviše, iz zemlje s visokom negativnom međunarodnom investicijskom pozicijom poput Hrvatske stranci crpe i odlijevaju u inozemstvo i postojeću imovinu koju su akumulirale prethodne generacije.
Hrvatski NIIP od minus 88,6 posto govori da Hrvatska ima previše, a ne premalo inozemnih ulaganja, i da bi se ona morala smanjiti za barem 30-ak posto BDP-a ili za oko 15 milijardi eura. Ili bi za toliko hrvatski rezidenti morali povećati svoja ulaganja u inozemstvu. Ili bi se postojećim ulaganjima morao jako povećati BDP.
To također znači da Hrvatska svoj daljnji rast i razvoj ne može temeljiti na novom priljevu inozemnog kapitala, nego na vlastitim izvorima. Kojima? Kakvima? Na to prevažno pitanje makroekonomske politike moraju dati odgovor oni koji traže da se kreiranje i provedba te politike povjeri upravo njima.
Treća ključna makroekonomska neravnoteža je visoki i rastući javni dug, osobito njegova inozemna komponenta, a krucijalno je pitanje kako taj dug relativno (prema BDP-u) sniziti, a da se pritom zemlja ne strmoglavi u novu recesiju.
Nije problem sama relativna visina javnoga duga, ili njegova inozemnoga dijela, nego sposobnost države da se s njime nosi. Obično se misli da državi ozbiljno prijeti ogluha ako bruto inozemni (“devizni”) javni dug, na primjer, prijeđe 90 ili 100 posto BDP-a, no najveći broj državnih bankrota u povijesti dogodio se pri razini inozemnoga javnog duga od samo 35 posto BDP-a (Reinhart i Rogoff “Ovaj put je drukčije”). Meksiko 1982. i Argentina 2001. oglušili su se na dug od 47 i tek nešto malo više od 50 posto.
Hrvatska država ne može smanjivati svoju potrošnju i snižavati svoj dug sve dok ne počne rasti potrošnja privatnog sektora. Privatna potrošnja ove godine već raste, ali slabašno. I građani i privatna poduzeća su (pre)zaduženi, a sadašnje deflacijsko okruženje motivira na čuvanje i gomilanje, a ne na trošenje i ulaganje novca. Korigirane stope promjene bankovnih kredita građanima neprekidno su negativne još od 2009., a u zadnje vrijeme se i pogoršavaju (Bilten HNB-a).
Nastavi li se, i pojača li se, dužničko-deflacijsko propadanje, hrvatskoj će državi doista zaprijetiti bankrot. Stoga je moje pitanje i HDZ-u i SDP-u vrlo jednostavno: kako mislite zaustaviti deflaciju?
O tom gorućem problemu, o kojemu ovisi sudbina svih ostalih makroekonomskih pokazatelja, do sada nismo čuli niti riječi. Možda stranke misle da je deflacija problem HNB-a i monetarne politike u koju se izvršna vlast ne treba i ne smije miješati, no otvore li bilo koji standardni udžbenik ekonomske politike, saznat će da je i monetarna politika samo dio ukupne makroekonomske politike.