Razumiju li 'oni' ikada 'nas' ili 'mi' uvijek moramo razumjeti 'njih'?

Možda će nekima to zvučati jako glupo, a nekima strašno ambiciozno, ali moj najveći izazov od kad sam se uhvatila svjesnog razmišljanja uvijek je bio: - razumjeti ljude. Najrazličitije ljude u najrazličitijim situacijama, na najrazličitijim pozicijama u najrazličitijim kontekstima. Uvijek mi je nekako primarno dokučiti njihove motive prije nego počnem donositi zaključke o njihovim stavovima, mišljenjima ili djelima.

Netko praktičan bi mi vjerojatno rekao da sam kao mala pimila preveliku dozu američkih odvjetničkih serija, pa me to trajno onemogućilo da jednostavno živim normalno.

Uvijek zahtjevam od sebe malo više nego je u tom trenutku objektivno moguće postići ili dostići i sretna sam poput djeteta kad mi uspije što sam naumila. I ljuta poput kakve divlje mačke kad mi ne uspije, naravno.

U naslovu ove priče dijelim ljude na 'nas' i 'njih'. Ta podjela ima ograničenu funkciju i nije trajna. Jer ljude nikada na taj način ne treba trajno dijeliti. To je jednostavno ružno, ako ne i bezobrazno. Ali u ovom je slučaju za objašnjavanje aktualnog problema jednostavno nužno. I nije ta podjela moja. Već sam je jednom pročitala u novinama. S ljudskog aspekta, nije mi je bilo lako pročitati.

Pisalo je, prije nekoliko mjeseci da se u nas dogodila jedna mentalna podjela. U vrtlogu krize i recesije nekako nam se dogodilo i podjelili smo se na one koji rade u privatnom sektoru i one koji rade u državnom i javnom sektoru. Ovi drugi primaju plaću iz državnog proračuna koji ovi prvi pune.

Nikada neću otići toliko daleko i prikloniti se onome što čak držim stanovitim govorom mržnje u kojem su oni 'na plaći' državnog proračuna tek potrošači vrijednosti, a oni koji rade u privatnom sektoru ekskluzivni stvaratelji te vrijednosti. To bi bilo strašno pogrešno pojednostavljivanje tog začaranog kruga u kojem se vrti novac.

Ali, ja jesam taj nesretni radnik u privatnom sektoru i volim se kao novinarku definirati kao radnika u proizvodnji. Proizvodnju pak želim dotjerati do što većeg stupnja dodane vriednosti jer tako ona postaje profitabilnija.

Pratite li me?

Ako sam sebe svrstala u radnike u proizvodnji u privatnom sektoru, recimo da sam za potrebe ove priče u istoj kategoriji s radnicama u tekstilnoj industriji iako se moj standard s njihovim teško može usporediti.

No, ja i radnica u tekstilnoj industriji činimo skupinu 'mi' nasuprot skupini 'oni' u koju spadaju Predsjenik Sabora i činovnica u kakvu ministarstvu, iako se ni njihov standard međusobno ne može usporediti.

Pitam se, na čisto filozofskoj osnovi u ovom trenutku, razumiju li 'oni' nas, radnike u privatnom sektoru? Razumiju li 'oni' kapitalizam u kojem zajedno živimo onako kako smo ga 'mi' jednostavno morali naučiti razumjeti?

Neću se pohvaliti da imam puno prijatelja, jer takvih u životu ne možete imati zaista puno, ali 20-ak bih ih sigurno uvijek skupila, spremnih da me vade iz bilo kakve životne nevolje, ako ikako mogu. A i ja njih. Neki od njih spadaju u 'mi', a neki u 'oni'. I jednako ih volim.

No, postavimo konačno pitanje koje želim postaviti:

Pitam se, što 'njima' prođe kroz glavu kada u novinama pročitaju da je, recimo 100 radnika u privatnom sektoru, zbog krize, recesije, nesposobnog menadžmenta ili bilo čega drugog dobilo otkaz? Pomisle li 'Hvala Bogu da radim u državnom sektoru i da mi imamo sindikate i da nam je posao siguran, a plaću garantira država?' Odu li spavati mirno i spokojno sretni danas nakon što su u gospodarski dobrim godinama bili strašno frustrirani što se u privatnom sektoru bolje zarađuje?

Ili možda ipak razumiju onaj začarani krug u kojem se vrti novac koji neka ekonomija stvara? Mogu li se nadati da profesorica u osnovnoj školi može razumjeti da ako 100 radnika u privatnom sektoru dobije otkaz jer je tvrtki pala prodaja, to znači da će se u državni proračun na ime poreza i doprinosa za mirovine i zdravstvo sliti manje prihoda. Razumije li medicinska sestra u državnoj bolnici da ako poslodavac u privatnom sektoru koji ima recimo 3000 zaposlenih svima smanji plaće za 20 posto, jer ih zbog recesije nema odakle namaknuti, to znači da će taj poslodavac državi uplatiti manje poreza? Razumiju li učiteljica iz škole i medicinska sestra iz bolnice da će u kasi iz koje one moraju primiti plaću svaki mjesec biti manje novaca, ako recimo 200 blagajnica privatnog trgovačkog lanca dobije otkaz jer ih vlasnik trgovačkog lanca više ne može plaćati jer je prodaja pala, pa neće platiti ni porez na njihove plaće, pa ni država neće dobiti ono iz čega plaća učiteljicu da blagajnici obrazuje djecu ili medicinsku sestru da im šije porezotine na koljenima kada padnu sa bicikla iako bi to liječnici zapravo trebali raditi?

Razumiju li ljudi koji rade u državnom i javnom sektoru, te oni u lokalnoj upravi i samoupravi da ako se u privatnom sektoru ne stvori novac i ako sve više ljudi u njemu bude ostajalo bez posla da onda u državnu kasu neće biti uplaćen novac kojim država financira svima usluge koje daju zaposleni u državnom, javnom i sektoru lokalne samouprave?

Nikada neću pasti u jeftinu zamku poništavanja vrijednosti nečijeg rada, nikada neću generalizirati i tvrditi da su ljudi u državnoj birokraciji paraziti koji žive na novcu stvorenom u privatnom sektoru. Ali jednostavno se moram pitati jesu li oni svjesni da 'njihov' opsatanak, da 'njihov' životni standard ovisi o 'našoj' uspješnosti, o 'našem' stvaranju nove vrijednosti. Da bismo 'mi' mogli stvarati novu vrijednost 'oni' moraju u tom začaranom krugu dati svoj doprinos jer tako zarađuju svoju plaću. Plaća se u kapitalizmu uvijek zarađuje. Efikasan, pametan, sposoban, obrazovan i snalažljiv činovnik u državnoj administraciji biznismenu koji zapošljava 1000 ljudi može svojim radom uštedjeti novac. I tako zarađuje svoju plaću koju dobija iz proračuna u koji biznismen uplaćuje poreze na plaće svojih zaposlenih. Birokracija bi trebala služiti tome da bisnisu štedi vrijeme, a vrijeme je novac. Svi su, dragi moji 'oni' zapravo na tržištu, ali im je ta stvarnost zahvaljujući politici zamagljena.

Bit je ove moje priče, u ovom našem malom hrvatskom kapitalizmu u pelenama, kako ga ja volim od milja nazvati, osvjestiti neke činjenice. A činjenice jasno kažu da 750 tisuća ljudi koji rade u privatnom sektoru u recesiji ne mogu zaraditi dovoljno da kroz protočni bojler zvan državni i lokalni proračuni plate i kupe usluge koje nudi oko 400 tisuća zaposlenih u državnom i javnom sektoru, da isfinanciramo mirovine za više od milijun umirovljenika i da pomognemo beskonačnom broju socijalno ugoženih.

Zaista, kao gospodarstvo, svi 'mi' ne možemo zaraditi dovoljno. Recesija je. Ali 'mi' 'njima' ne možemo dati otkaz, zato što više ne možemo plaćati 'njihove' usluge. Zamislite, ne možemo zaraditi dovoljno da platimo uslugu učiteljice u školi? Ili ne možemo zaraditi dovoljno da platimo činovnicu u ministarstvu koja radni dan provodi na Facebooku ili u tračanju kolegice iz susjednog odjela s prpravnikom na kojeg je bacila oko, a da pri tom zahtjev nekog poduzetnika za riješavanjem hitne situacije stavlja u ladicu jer i onako ima zakonski rok da to riješi tijekom 30 dana?

Da, tu dolazimo do malog problema. Za učiteljicu bismo trebali moći zaraditi. Ne za onu koja se ne pripremi za sat lektire, nego za onu koja od sebe uvijek očekuje malo više nego što može postići pa pretjera u pripremi da bude još bolja, ali za opisanu činovnicu niti ne želimo zarađivati, jer nju ne želimo plaćati, ako nam ne ispuručuje uslugu za koju je plaćamo.

Možda sam zaista pretjerala u filozofiji. Možda će mi domaći sindikati s kojima i onako nikad nisam bila na 'ti' pokušati skinuti glavu ili barem skalp, ali nikako ne mogu a da se ne pitam razumiju li ljudi koji primaju plaću iz državnog proračuna da svaki otkaz u privatnom sektoru znači da će i za njih biti manje novca i da nema tog prava na svijetu kojim si mogu osigurati životni standard ako ne počnu raditi na tome da stvaraju uvijete da se u privatnom sektoru ljudi počnu masovno zapošljavati.

Bojim se da 'oni' ipak žive u nekom drugom stanju svijeti, sa nekim sasvim drugačijim načinom razmišljanja od onoga koji smo 'mi' morali naučiti usvojiti. Bojim se da će taj način razmišljanja kad tad skupo platiti. Bojim se da ne razumiju da je uvijet 'njihovog' opstanka 'naš' opstanak.

To što je jedna analiza Erste banke kako čitam u novinama pokazala da hrvatski javni dug tek 43 posto i da stranci drže tek 6 posto našeg duga i da Hrvatskoj ne prijeti bankrot kao Grčkoj ne znači da se država može zadužiti za plaće državnog i javnog sektora. To ne znači da državnom i javnom sektoru dugoročno može biti dobro, ako privatnom sektoru nije dobro.

Drago mi je što će zaposleni u državnom i javnom sektoru dobiti drugi dio svoje Božićnice, kako je najavila premijerka Kosor.

Bilo bi mi još draže da kad im bude uplaćena shvate odakle je došla. Iz onoga što smo uplatili ili onoga što ćemo otplatiti. I da je ne smatraju samo svojim pravom, već i svojom obvezom.

Pitam se na kraju jesu li 'oni' svjesni da ako 'mi' prestanemo disati, da ni 'oni' neće imati zraka za udahnuti?

Ili se samo frustrirano ljute kad u novinama pročitaju da je državna birokracija daleko veća nego je možemo podnijeti i da je javni sektor mnogo neefikasniji nego bi trebao biti?

Ajmo malo misliti o tome...