Remeta: Nekima se Crkva nije znala odužiti

Molim da se sukladno Zakonu o slobodi medija objavi ovo moje pismo u svezi Ivana Miklenića - glavnog urednika Glasa Koncila. Spomenuti gospodin sustavno i namjerno ignorira moje predstavke a u svezi moga djeda, hrvatskog i katoličkog književnika dr. Zvonimira Remete. Isto tako, uraci koje sam slao Glasu Koncila, a bilo ih je mnogo i to vrlo vrijednih pažnje, nikad nisu bili objavljeni. Postavlja se pitanje čije i kakve interese promiče spomenuti Miklenić i koji je to njegov sistem vrijednosti. Kad je prije nekoliko dana tiskana književna kritika o katoličkom piscu Zvonimiru Remeti, očito ni Crkvi, ali i uredniku GK nisu bile po volji neke stvari koje su zapravo čista faktografija i istina. Svi kritičari, počevši od Branimira Donata, prof. Krešimira Nemca, akad. Dubravka Jelčića, uočavali su u Remetinim romanima i životu autorovu odanost Crkvi rimskog zakona, spominje se njegov istinski katolicizam, ali su u duhu katoličkih književnih časopisa kojih je bio vjeran suradnik, i stvarni šapion njihovih skromnih književnih kvaliteta, koje bi bile još skromnije da u njima nije surađivao Zvonimir Remeta, a njega zaboravilo, kao i na mnoge druge, posebice Ljubomira Marakovića. Kako je u pitanju književnost, a ne samo ona, volim šira određenja u kojima su podjele manje zamjetljive, pa plediram, makar sa zakašnjenjem, da se u Remetinu slučaju katoličanstvo podredi obuhvatnijoj ideji kršćanstva. Remeta je jedan od mnogobrojnih slučajeva u kojima Crkva u nas nije umjela niti htjela odlučiti primjereno se odužiti onima koji su otkupljivali grijehe svijeta, a kojih je napretek, posvud gdje se kreće čovjek.      



Ivan Remeta, unuk Z. R.  i predsjednik književne udruge Remeta