Babylon mi se nikada nije činio više retro nego u petak kasno navečer, kada sam gotovo slučajno ondje otišao na večeru.
Babylonovo parkiralište bilo je neobično puno, ni restoran, logično, nije bio baš prazan. Iz zvučnika se čuo Leonard Cohen, i to naklasičnije, stare pjesme iz šezdesetih i sedamdesetih, poput "Suzanne" i "So long Marianne". Danas starinski uređena blagavaonica, u kojoj se elementi udobnosti miješaju s elementima nevjerojatnog kiča, poput plastičnog cvijeća, doimala se, poluosvijetljena, s malim lampama na stolovima, više kao mjesto na kojem se možete dobro osjećati, nego mjesto kojem hitno treba dizajner interijera (kao što izgleda danju).
Impresivni šampanjci
Babylon je jedini preostali preživjeli predstavnik velikih zagrebačkih privatnih restorana iz sedamdesetih godina. U ono je vrijeme taj hotel-restoran, smješten blizu King Crossa, bio jedan od sinonima luksuza, ali i vrhunske gastronomije u Hrvatskoj. Primjerice, Stevo Karapandža, zasigurno najpoznatiji hrvatski predratni kuhar, citirao je recepte iz Babylona u jednoj od svojih knjiga, uz niz komplimenata za restoran. Babylon je vjerojatno bio i prvi restoran u Zagrebu i okolici gdje su se redovito mogli jesti jastozi.
U retro ugođaju naručili smo i retro večeru. Pripremili su nam hlap thermidor, starinski stil pripreme velikih rakova, izmišljen 1894. u pariškom restoranu Marie
U devedesetim se godinama taj sjaj bio izgubio, da bi početkom novog tisućljeća u Babylonu ponovno otkrili fino kuhanje: ondje sam znao pojesti neke od najbolje skuhanih rižota u Zagrebu, riba je često bila besprijekorna, prezentacija hrane katkad se mogla uspoređivati čak i s Marcellinom, a izbor vina u jednom je trenutku osobite ambicioznosti bio gotovo fascinantan, s tim da su se skoro sve buteljke otvarale i točile na čaše.
Prije tri ili četiri godine Babylon je bio uspostavio suradnju s kultnim kastavskim restoranom Kukuriku, čija je ekipa jednom mjesečno gostovala u Babylonu.
Spletom okolnosti u Babylon nisam dolazio barem dvije godine, i sada mi se, po izgledu vitrine za vino, čini da nisu u vrhunskoj formi: naime, osim Enjingijeva Venja, nisam pronašao ni jednu buteljku koju bih želio otvoriti, ni koja pripada rangu finih vina (mislim, naravno, na bijela vina).
No, mala kolekcija šampanjaca, koja uključuje Perignon iz 1996. i fantastično raskošni Taittinger Comtes de Champagne iz 1995. (trenutačno najbolji šampanjac na tržištu, prema Decanteru) dovoljna je da impresionira i one koji se u vina razumiju mnogo bolje od mene. S druge strane, od goleme većine gostiju ne smije se očekivati da će naručivati nešto tako skupo kao Comtes de Champagne.
Budući da smo, dakle, bili u retro ugođaju, naručili smo i retro večeru. Poslije finih jakovskih kapica i odličnih, kao u tempuri pohanih kamenica, pripremili su nam hlap thermidor.
Thermidor je klasični, jako starinski stil pripreme velikih rakova, izmišljen 1894. godine u pariškom restoranu Marie. Živi rak, jastog ili hlap, ubije se nožem, presiječe po duljini na pola, skuha te zatim gratinira s mornay umakom ili bešamelom.
Vrlo, vrlo skup restoran
Taj način pripreme jastoga bio je popularan u velikim hotelima i restoranima sve do sedamdesetih godina, da bi danas gotovo izumro jer se smatra kako bijeli umak s rastopljenim sirom odveć prekriva prirodnu slatkoću mesa velikih rakova.
Naš je thermidor, međutim, bio izvanredan, te se očekivano sjajno složio sa šampanjcem.
Čak i posve nedopustive, zlatnim šarama prekrive čaše u kojima su nam servirali šampanjac (vino se, pobogu, servira isključivo u prozirnim čašama jer je boja jedan od njegovih bitnih elemenata; kod šampanjca je to i mousse), nisu odveć pokvarile dojam raskošne starinske večere, koja je završila finom kolekcijom petit fours, što ih peče gospođa Horvatinčić, vlasnica lokala.
Babylon je, naravno, kao i skoro svi zagrebački riblji restorani, vrlo, vrlo skup.
No, punih trideset godina u biznisu pokazuje kako u različitim vremenima u Zagrebu uvijek ima dovoljno potrošača koji su to kadri platiti.
OCJENA:
Davor Butković
Babylonovo parkiralište bilo je neobično puno, ni restoran, logično, nije bio baš prazan. Iz zvučnika se čuo Leonard Cohen, i to naklasičnije, stare pjesme iz šezdesetih i sedamdesetih, poput "Suzanne" i "So long Marianne". Danas starinski uređena blagavaonica, u kojoj se elementi udobnosti miješaju s elementima nevjerojatnog kiča, poput plastičnog cvijeća, doimala se, poluosvijetljena, s malim lampama na stolovima, više kao mjesto na kojem se možete dobro osjećati, nego mjesto kojem hitno treba dizajner interijera (kao što izgleda danju).
Impresivni šampanjci
Babylon je jedini preostali preživjeli predstavnik velikih zagrebačkih privatnih restorana iz sedamdesetih godina. U ono je vrijeme taj hotel-restoran, smješten blizu King Crossa, bio jedan od sinonima luksuza, ali i vrhunske gastronomije u Hrvatskoj. Primjerice, Stevo Karapandža, zasigurno najpoznatiji hrvatski predratni kuhar, citirao je recepte iz Babylona u jednoj od svojih knjiga, uz niz komplimenata za restoran. Babylon je vjerojatno bio i prvi restoran u Zagrebu i okolici gdje su se redovito mogli jesti jastozi.
U retro ugođaju naručili smo i retro večeru. Pripremili su nam hlap thermidor, starinski stil pripreme velikih rakova, izmišljen 1894. u pariškom restoranu Marie
|
Prije tri ili četiri godine Babylon je bio uspostavio suradnju s kultnim kastavskim restoranom Kukuriku, čija je ekipa jednom mjesečno gostovala u Babylonu.
Spletom okolnosti u Babylon nisam dolazio barem dvije godine, i sada mi se, po izgledu vitrine za vino, čini da nisu u vrhunskoj formi: naime, osim Enjingijeva Venja, nisam pronašao ni jednu buteljku koju bih želio otvoriti, ni koja pripada rangu finih vina (mislim, naravno, na bijela vina).
No, mala kolekcija šampanjaca, koja uključuje Perignon iz 1996. i fantastično raskošni Taittinger Comtes de Champagne iz 1995. (trenutačno najbolji šampanjac na tržištu, prema Decanteru) dovoljna je da impresionira i one koji se u vina razumiju mnogo bolje od mene. S druge strane, od goleme većine gostiju ne smije se očekivati da će naručivati nešto tako skupo kao Comtes de Champagne.
Budući da smo, dakle, bili u retro ugođaju, naručili smo i retro večeru. Poslije finih jakovskih kapica i odličnih, kao u tempuri pohanih kamenica, pripremili su nam hlap thermidor.
Thermidor je klasični, jako starinski stil pripreme velikih rakova, izmišljen 1894. godine u pariškom restoranu Marie. Živi rak, jastog ili hlap, ubije se nožem, presiječe po duljini na pola, skuha te zatim gratinira s mornay umakom ili bešamelom.
Vrlo, vrlo skup restoran
Taj način pripreme jastoga bio je popularan u velikim hotelima i restoranima sve do sedamdesetih godina, da bi danas gotovo izumro jer se smatra kako bijeli umak s rastopljenim sirom odveć prekriva prirodnu slatkoću mesa velikih rakova.
Naš je thermidor, međutim, bio izvanredan, te se očekivano sjajno složio sa šampanjcem.
Čak i posve nedopustive, zlatnim šarama prekrive čaše u kojima su nam servirali šampanjac (vino se, pobogu, servira isključivo u prozirnim čašama jer je boja jedan od njegovih bitnih elemenata; kod šampanjca je to i mousse), nisu odveć pokvarile dojam raskošne starinske večere, koja je završila finom kolekcijom petit fours, što ih peče gospođa Horvatinčić, vlasnica lokala.
Babylon je, naravno, kao i skoro svi zagrebački riblji restorani, vrlo, vrlo skup.
No, punih trideset godina u biznisu pokazuje kako u različitim vremenima u Zagrebu uvijek ima dovoljno potrošača koji su to kadri platiti.
OCJENA:
Davor Butković
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....