Karaka je, dakle, jednom bila legenda. Zapravo, ne jednom, nego više puta u zadnjih tridesetak godina.
Krajem sedamdesetih dva najpoznatija kluba-kafića u Zagrebu zvala su se Panta (pravim imenom No.1.) i Karaka: oba su bila smještena na Zelenom valu i u oba su Dinamovi igrači, u ono vrijeme najveće zvijezde lokalne celebrity scene, redovito igrali biljar i proslavljali pobjede, jednako rijetke kao i danas.
Karaka je, i otkako je početkom devedesetih postala restoran, neko vrijeme bila ukrašena slikama mladog Zajeca, Kranjčara, Mlinarića i Bore Cvetkovića za šankom i biljarskim stolovima.
Najslavnije razdoblje Karake zbivalo se u prvoj polovici devedesetih godina kada su ondje svoje stolove imali Edo Murtić, Vlado Gotovac i neki drugi važni protagonisti hrvatske javne scene.
U ono sam vrijeme, između 1993. i 1995., u Karaku dolazio barem dvaput tjedno, nadajući se da ću dobiti jedan od dva stola na so called Zapovjednom mostu koji više ne postoji, a koji se nalazio na dnu druge prostorije, lijevo od stepenica kojima se silazi u taj i danas neodoljivo romantičan podrum.
U prvoj polovici devedesetih Karaku je vodio moj prijatelj Zdravko Perčin, čovjek koji je kasnije počinio previše pogrešaka da bi opstao u bilo kojem ozbiljnom poslu, ali čiji prirodni talent za komuniciranje s gostima u zagrebačkom restoranskom biznisu nikada nitko nije nadmašio.
Perčinov odlazak
Perčin i njegova supruga Jelena predstavljali su magnet zbog kojih su ljudi dolazili u Karaku i ostajali do dva ujutro, uvjereni da su baš ondje jeli najbolju ribu i najbolje školjke u gradu, što, s gastronomske točke gledišta, nije baš uvijek moralo biti točno.
Karaka je izgubila status jednog od središta zagrebačkog društvenog života kada je Zdravko Perčin preuzeo kaptolski Lopud, a pogotovo nakon što se upustio u avanturu s Dubravkinim putom, koja mu je donijela najveću, ali posve kratkotrajnu slavu i koja ga je, gledajući iz današnje perspektive, definitivno poslovno upropastila.
Karaku je krajem devedesetih preuzeo Perčinov nećak, no tada je restoran u Hebrangovoj već postao posve marginalan za zagrebačku gastronomsku i društvenu pozornicu.
Zadnji važniji poslovni ručak u Karaki imao sam s Markom Škrebom kojega se danas malo tko sjeća: u zadnjim godinama Tuđmanova režima dr. Škreb bio je guverner Hrvatske narodne banke.
Poslije pada svih poslova dubrovačke obitelji Perčin, nostalgični podrum u Hebrangovoj preuzela je jedna zagrebačka obitelj koja, stekao sam takav dojam, nema osobitog iskustva u ugostiteljstvu.
Čini mi se da se sadašnji vlasnici Karake bore za preživljavanje.
Uvjeren sam da ih valja podržati, ne samo zbog značaja Karake kao jedne od rijetkih klasičnih zagrebačkih ugostiteljskih institucija. Treba ih podržati prije svega zato što se trude voditi pošteni riblji restoran, bez ikakvog pretjeranog luksuza, bez ikakvog prenemaganja, bez pokušaja imitiranja visoke kuhinje, ali i bez pretjerano visokih cijena. Današnja Karaka bazična je riblja gostionica, s nekoliko maštovitijih i nesigurnih kuharskih izleta, ali, prije svega, s dobrim ulaznim sastojcima.
Sirove kamenice bile su apsolutno vrhunske (dok su pohane bile preopterećene mrvicama i prepečene). Kućno marinirani inćuni spadaju među najbolje što sam probao ove godine, a divlja orada (konobar nas je uredno upozorio da na istom pladnju drži i divlju i uzgojenu oradu) uljepšala mi je večer svojim bogatim okusom i perfektnom strukturom.
Tri vrste ulja
Mogli smo birati između tri vrhunska maslinova ulja: Kozlovićeva, Lagunina i korčulanskog Torkula, što definitivno označava određeni stupanj dobrog ukusa onih koji vode restoran.
Kao posebni kuriozitet, koji me veseli, želim navesti činjenicu da je Karaka jedini meni poznati riblji restoran koji drži šest ili sedam vrhunskih, vrlo ozbiljnih belgijskih piva, poput Orvala i Duvela.
Loše strane Karake dolaze do izražaja jednako lako kao i njene dobre značajke.
Primjerice, neobično je, blago rečeno, da nam u petak navečer posluže stari kruh, i to u gradu koji je postao prijestolnica pekarske manufakture u krugu od barem pet stotina kilometara.
Nadalje, opisi jela u menuu ne odgovaraju u potpunosti stvarnom stanju.
Nadalje, vinska lista nema gotovo nikakve veze sa stvarnim stanjem zaliha vina.
U Karaki se, zapravo, može popiti četiri ili pet dobrih bijelih ili pjenušavih buteljki: Eningijevo Venje, Kozlovićeva i Rossijeva malvazija, Peršurićev Misal i Brocardov Chablis St. Claire. Kompletan popis pjenušaca je netočan, a šampanjaca uopće nema, iako se nalaze na listi.
Nadalje, u vrlo bogatoj juhi od bakalara, koju sam jeo prije dva tjedna, posve su nepotrebno plivali komadići vegete.
No, usprkos svim tim pogreškama, Karaka je sasvim dobar restoran, ako ne želite više od pristojne ribe, finog ulja, svježih školjki i sasvim civilizirane atmosfere.
Karaka je, naposljetku, jedna od jeftinijih ribljih gostionica u Zagrebu: večeru za dvoje, koja je uključivala dvanaest kamenica, oradu, Venje, četiri čaše Misala i deserte, platili smo oko sedamsto kuna, dok su juha od bakalara, mali arbun i buteljka Rossijeve malvazije (moj ručak prije dva tjedna) stajali 250 kuna.
U većini drugih restorana koji prodaju bolju ribu prošao bih nešto do bitno skuplje.
Karaka je primjer nepretencioznog, ali zabavnog mjesta gdje se može vrlo solidno jesti, i gdje imate osjećaj da vlasnici i osoblje jako pošteno rade svoj posao.
Nadam se da će preživjeti.
OCJENA:
Davor Butković
Krajem sedamdesetih dva najpoznatija kluba-kafića u Zagrebu zvala su se Panta (pravim imenom No.1.) i Karaka: oba su bila smještena na Zelenom valu i u oba su Dinamovi igrači, u ono vrijeme najveće zvijezde lokalne celebrity scene, redovito igrali biljar i proslavljali pobjede, jednako rijetke kao i danas.
Karaka je, i otkako je početkom devedesetih postala restoran, neko vrijeme bila ukrašena slikama mladog Zajeca, Kranjčara, Mlinarića i Bore Cvetkovića za šankom i biljarskim stolovima.
Najslavnije razdoblje Karake zbivalo se u prvoj polovici devedesetih godina kada su ondje svoje stolove imali Edo Murtić, Vlado Gotovac i neki drugi važni protagonisti hrvatske javne scene.
U ono sam vrijeme, između 1993. i 1995., u Karaku dolazio barem dvaput tjedno, nadajući se da ću dobiti jedan od dva stola na so called Zapovjednom mostu koji više ne postoji, a koji se nalazio na dnu druge prostorije, lijevo od stepenica kojima se silazi u taj i danas neodoljivo romantičan podrum.
U prvoj polovici devedesetih Karaku je vodio moj prijatelj Zdravko Perčin, čovjek koji je kasnije počinio previše pogrešaka da bi opstao u bilo kojem ozbiljnom poslu, ali čiji prirodni talent za komuniciranje s gostima u zagrebačkom restoranskom biznisu nikada nitko nije nadmašio.
Perčinov odlazak
Perčin i njegova supruga Jelena predstavljali su magnet zbog kojih su ljudi dolazili u Karaku i ostajali do dva ujutro, uvjereni da su baš ondje jeli najbolju ribu i najbolje školjke u gradu, što, s gastronomske točke gledišta, nije baš uvijek moralo biti točno.
Karaka je izgubila status jednog od središta zagrebačkog društvenog života kada je Zdravko Perčin preuzeo kaptolski Lopud, a pogotovo nakon što se upustio u avanturu s Dubravkinim putom, koja mu je donijela najveću, ali posve kratkotrajnu slavu i koja ga je, gledajući iz današnje perspektive, definitivno poslovno upropastila.
Karaku je krajem devedesetih preuzeo Perčinov nećak, no tada je restoran u Hebrangovoj već postao posve marginalan za zagrebačku gastronomsku i društvenu pozornicu.
Zadnji važniji poslovni ručak u Karaki imao sam s Markom Škrebom kojega se danas malo tko sjeća: u zadnjim godinama Tuđmanova režima dr. Škreb bio je guverner Hrvatske narodne banke.
Poslije pada svih poslova dubrovačke obitelji Perčin, nostalgični podrum u Hebrangovoj preuzela je jedna zagrebačka obitelj koja, stekao sam takav dojam, nema osobitog iskustva u ugostiteljstvu.
Čini mi se da se sadašnji vlasnici Karake bore za preživljavanje.
Uvjeren sam da ih valja podržati, ne samo zbog značaja Karake kao jedne od rijetkih klasičnih zagrebačkih ugostiteljskih institucija. Treba ih podržati prije svega zato što se trude voditi pošteni riblji restoran, bez ikakvog pretjeranog luksuza, bez ikakvog prenemaganja, bez pokušaja imitiranja visoke kuhinje, ali i bez pretjerano visokih cijena. Današnja Karaka bazična je riblja gostionica, s nekoliko maštovitijih i nesigurnih kuharskih izleta, ali, prije svega, s dobrim ulaznim sastojcima.
Sirove kamenice bile su apsolutno vrhunske (dok su pohane bile preopterećene mrvicama i prepečene). Kućno marinirani inćuni spadaju među najbolje što sam probao ove godine, a divlja orada (konobar nas je uredno upozorio da na istom pladnju drži i divlju i uzgojenu oradu) uljepšala mi je večer svojim bogatim okusom i perfektnom strukturom.
Tri vrste ulja
Mogli smo birati između tri vrhunska maslinova ulja: Kozlovićeva, Lagunina i korčulanskog Torkula, što definitivno označava određeni stupanj dobrog ukusa onih koji vode restoran.
Kao posebni kuriozitet, koji me veseli, želim navesti činjenicu da je Karaka jedini meni poznati riblji restoran koji drži šest ili sedam vrhunskih, vrlo ozbiljnih belgijskih piva, poput Orvala i Duvela.
Loše strane Karake dolaze do izražaja jednako lako kao i njene dobre značajke.
Primjerice, neobično je, blago rečeno, da nam u petak navečer posluže stari kruh, i to u gradu koji je postao prijestolnica pekarske manufakture u krugu od barem pet stotina kilometara.
Nadalje, opisi jela u menuu ne odgovaraju u potpunosti stvarnom stanju.
Nadalje, vinska lista nema gotovo nikakve veze sa stvarnim stanjem zaliha vina.
U Karaki se, zapravo, može popiti četiri ili pet dobrih bijelih ili pjenušavih buteljki: Eningijevo Venje, Kozlovićeva i Rossijeva malvazija, Peršurićev Misal i Brocardov Chablis St. Claire. Kompletan popis pjenušaca je netočan, a šampanjaca uopće nema, iako se nalaze na listi.
Nadalje, u vrlo bogatoj juhi od bakalara, koju sam jeo prije dva tjedna, posve su nepotrebno plivali komadići vegete.
No, usprkos svim tim pogreškama, Karaka je sasvim dobar restoran, ako ne želite više od pristojne ribe, finog ulja, svježih školjki i sasvim civilizirane atmosfere.
Karaka je, naposljetku, jedna od jeftinijih ribljih gostionica u Zagrebu: večeru za dvoje, koja je uključivala dvanaest kamenica, oradu, Venje, četiri čaše Misala i deserte, platili smo oko sedamsto kuna, dok su juha od bakalara, mali arbun i buteljka Rossijeve malvazije (moj ručak prije dva tjedna) stajali 250 kuna.
U većini drugih restorana koji prodaju bolju ribu prošao bih nešto do bitno skuplje.
Karaka je primjer nepretencioznog, ali zabavnog mjesta gdje se može vrlo solidno jesti, i gdje imate osjećaj da vlasnici i osoblje jako pošteno rade svoj posao.
Nadam se da će preživjeti.
OCJENA:
Davor Butković
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....