Riječka banka: Tko je sve znao za lažne izvještaje?

RIJEKA - Uz veliku medijsku pozornost na Županijskom sudu u Rijeci pred vijećem sutkinje Ike Šarić danas je počelo suđenje šestero optuženih koje se tereti da su prouzročili štetu od 97 milijuna USD što je dovelo do kraha i propasti Riječke banke.



Suđenje je počelo čitanjem optužnice koja je u ožujku 2003. godine, godinu dana nakon izbijanja afere, podignuta protiv prvooptuženog deviznog dilera Eduarda Nodila, dviju zaposlenica banke, Snježane Podobnik i Mirte Vlah, predsjednika Uprave Ivana Štokića, člana Uprave Borislava Perožića te direktora Milojka Tankosića. Optuženi su po šest točka optužnice, koja ima 17 stranica, a za čitanje činjenično-pravnog opisa tužiteljici je trebalo 40 minuta.



Nodila se tereti da je trgujući devizama tijekom četiri i pol godine Riječkoj banci nanio štetu od 816 milijuna kuna. Ostali optuženici, tvrdi tužiteljstvo, pomogli su mu, i to zaposlenice banke Podobnik i Vlah tako što su prikrivale gubitke, a Štokić, Perožić i Tankosić potpisali ugovore na temelju kojih se Nodilo mogao "kockati". Prvo je saslušan pravnik Erste banke da obrazloži imovinsko-pravni zahtjev. - Čime dokazujete da su ovi ljudi oštetili banku - pitala je sutkinja, na što je rekao da je teško vjerovati da nisu znali što se događa.



- Pustite vjerovanje. Odakle vama da su oni znali što Nodilo radi i pomagali mu - još je jasnije pitala sutkinja, ukazujući na  jedno od ključnih pitanja afere. Pravnik je odgovorio da banka zahtjev temelji na navodima optužnice te potvrdio da nema ni jednog materijalnog dokaza.



U sudnicu je, kao prvi svjedok, pozvan bivši član Uprave Anton Jurman, koji je na toj funkciji bio od siječnja '97. do siječnja 2001. godine. Pročitan je njegov iskaz iz istrage gdje je objasnio rad uprave te način kontrole. Tamo je izjavio: "Ruku bih dao u vatru da Štokić i Perožić nisu mogli znati da su izvještaji netočni." Jurman je nakon čitanja pojasnio kontrolu poslovanja i godišnjih revizija u Riječkoj banci.



Rekao je da je u proljeće '98. provedena kontrola sustava unutarnje kontrole te da je '99. počela privatizacija: - Tada je provjeru ukupnog poslovanja provela ugledna londonska tvrtka koja nije pronašla ništa sumnjivo - svjedočio je Jurman, spominjući i kontrolu HNB-a iz ljeta 2000.



Na njegov iskaz tužiteljica je žestoko reagirala rekavši da joj se vrti u glavi od silnih kontrola i da joj nije jasno što sada svi rade u sudnici. Brojna pitanja za Jurmana imao je i Štokić, a zbog kraja radnog vremena suđenje je prekinuto. Saslušanje Jurmana nastavlja se prekosutra.

Kronologija afere

- Nodilo 'kockao' od listopada 1997. godine

- u svibnju 2000. banka prodana BLB-u

- afera buknula u ožujku 2002. 

- štediše dižu 3 milijarde kuna

- u 4,5 godine 17.000 transakcija

- izgubljeno 97 milijuna USD po optužnici, odnosno 87 po nalazu vještaka

- BLB vraća banku državi za kunu

- 29. 4. 2002. RB prodana Erste banci za 55 milijuna eura, plus 80 milijuna kao dopunski kapital 

- država više nema vlasništva

Uobičajeno, prije početka rasprave "provjereni" su osnovni podaci o optuženicima, među kojima i njihovo trenutno imovinsko stanje. Zanimljivo je bilo čuti da su se gotovo svi riješili svoje imovine prepisavši je na članove obitelji, a ništa im bolje, sudeći prema izjavama, nije ni bankovno stanje.



Prvooptuženi Nodilo prvo je odbio odgovoriti na pitanje o imovini, odnosno ušteđevini pred novinarima i fotoreporterima, no potom je ipak rekao da nema ništa i da je trenutno nezaposlen. Snježana Podobnik također nema imovine i živi kod roditelja. Štokić je prodao stan u Rijeci kako bi uredio obiteljsku kuću u Kostreni, a svoju polovicu potom je prepisao na suprugu.



Trenutno je zaposlen u Gramatu, prima plaću od 15.000 kuna, a od ušteđevine ima tek 40-50 tisuća kuna. Perožić je pak suvlasništvo na stanu prepisao djeci, vlasnik je zemljišta od 1900 kvadrata, a od 150 tisuća eura ušteđevine "ostalo" mu je 40 tisuća. Polovicu stana na suprugu je prepisao i Tankosić, sada umirovljenik sa 2700 kuna i također bez ušteđevine.    (A. K.)