Rizvanbegović: Tuđmanu sam govorio ono što drugi nisu smjeli

Suad Rizvanbegović (70), potomak čuvenog Ali-paše Rizvanbegovića, bio je blizak prijatelj prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana, ali i prijatelj Theodora Forstmanna, jednog od najbogatijih i najmoćnijih ljudi svijeta. Rizvanbegović je od 1996. do 2000. godine bio predsjednik uprave najjače državne tvrtke, Croatia osiguranja (CO), zatim predsjednik Nadzornog odbora NK Croatije i predsjednik Hrvatskog teniskog saveza (HTS).



Rizvanbegović u ovom intervjuu otkriva nepoznate detalje o zakulisnim političkim igrama dok se družio s predsjednikom; o tome kako se ponekad radi kompromisa moraju donositi i odluke koje su suprotne uvjerenjima, ali i o tome kako je, na zahtjev predsjednika Hrvatske, morao NK Croatiji "šakom i kapom" davati novac koji je Canjuga nekontrolirano trošio.



- Predsjednika sam upoznao u Zagrebu, početkom 1992. Nakon što sam Hrvatskom olimpijskom odboru donirao 50 tisuća dolara kako bih pomogao sudjelovanje naših sportaša na Olimpijskim igrama u Barceloni Vrdoljak me odveo kod predsjednika. Nedugo poslije, kad je predsjednik dolazio u New York, u UN, opet smo se vidjeli. Imenovao me je počasnim konzulom RH u New Yorku. Od tada sam najmanje jednom mjesečno dolazio u Zagreb i družio se s predsjednikom; igrali smo tenis, kartali i zbližili se. 



• Predsjednik vas je svojedobno pogurao da postanete prvi čovjek Croatia osiguranja. Kakve su vaše veze s osiguravajućim društvima i kako komentirate najavu privatizacije?



- Do 1995. bio sam dopredsjednik uprave newyorškog osiguravajućeg društva Alexander & Alexander. Croatia osiguranje preuzeo sam 1996. i tvrtka danas vrijedi 350 do 400 milijuna dolara. Mislio sam, i danas mislim, da većinski paket Croatia osiguranja treba ostati u državnom vlasništvu. No, trebalo bi reorganizirati upravu i poraditi na tome da Croatia osiguranje prestane gubiti udio na tržištu koji, na žalost, neprestano gubi. To je rezultat lošeg vođenja firme. Od 2000. do 2004. godine Croatia je konstantno gubila na tržištu da bi predsjednik uprave Ćurković, kojem je istekao mandat, nakon vrlo kratkog vremena osvanuo u Eurohercu. Kako se to može dogoditi?!



28 milijuna kuna za Croatiju



Zar je nekome stalo do državnih firmi?! One se koriste za izvlačenje novca, zar ne? To je pravo pitanje: kome je stalo?! Na žalost, politika odlučuje tko će voditi firme, tko će biti članovi uprave i u takvim je uvjetima teško raditi.



• Nije li politika svojedobno odlučila da vi, kao prvi čovjek CO-a, donirate NK Croatiju?



- Čim sam došao u Hrvatsku, predsjednik mi je rekao kako je logično da Croatia osiguranje, kao jedna od vodećih firmi u hrvatskom gospodarstvu, bude i najveći sponzor NK Croatije. Godišnje smo davali šest milijuna kuna NK Croatiji, zatim 200 tisuća maraka Hrvatskom teniskom savezu, a pomagali smo i teniske turnire koje je u Zagrebu organizirao Branko Horvat i dva ATP turnira u organizaciji Franulovića i Ivaniševića 1996. i 1997. U četiri smo godine NK Croatiju sponzorirali s ukupno 28 milijuna kuna, a 1997. smo Hajduku dali dva milijuna kuna za plaće. Poslije su me u Splitu napadali da nisam imao iskrene namjere. Moja je osobna odluka bila da pomognemo Hajduku, a ne predsjednikova. On bi se raspitivao samo za NK Croatiju.



Canjuga je trošio bez limita



 • U čemu je bila bit vašeg sukoba sa Zlatkom Canjugom, bivšim predsjednikom NK Croatije i Zagrebačke skupštine?



- Usprotivio sam se Canjuginu trošenju novca, bez limita. Canjuga je dobivao instrukcije predsjednika Tuđmana da mora stvoriti jaku hrvatsku momčad. Međutim, nismo mogli trošiti kao pijani milijarderi, situacija nije bila takva da smo se mogli razbacivati. Međutim, nisam uspio u tome. Na kraju sam dao ostavku u Upravnom odboru koji su vodili Canjuga i Novosel. Oni su uvijek ostvarili ono što su htjeli. Canjuga je kao  predsjednik Gradske skupštine kontrolirao gradska poduzeća, tako mu je bilo lakše doći do sredstava.





• Jeste li se usprotivili megalomanskom projektu gradnje maksimirskog stadiona?



- Dr. Šimunić, Ognjen Naglić, Jadranka Kosor i ja nismo bili za gradnju takvog stadiona. Međutim, u Upravnom su nas odboru nadglasali pa to nismo mogli zaustaviti. Potrošena je ogromna svota novca, do sada 480 milijuna kuna, a treba potrošiti još 130 milijuna eura za dovršetak radova. Takav stadion Zagrebu nije potreban jer po utakmici imamo prosječno 1500 gledatelja. Nisam bio za megalomanske projekte pa sam se sukobio s Canjugom. Usto, bio sam protiv transfera Roberta Prosinečkog koji nas je koštao 12 milijuna maraka i bio sam protiv dovođenja trenera Ardilasa u NK Croatiju. Bila je to previsoka cijena, ali je uvijek prošlo ono što je Canjuga htio.



• Tuđman je, čini se, više vjerovao Canjugi koji mu je na kraju "zabio nož u leđa". 



- Predsjednik je imao viziju o jakom europskom klubu i rekao je Canjugi da napravi sve što je potrebno. Canjuga je imao velike ovlasti.



• Kad je Canjuga obznanio povratak imena Dinamo, tvrdio je da je to predsjednikova osobna želja.



-  Predsjednik je bio protiv promjene imena kluba, nije htio komunističke nazive. Canjuga je proširio takvu "vijest" kad je vidio da predsjednik to ne može osobno demantirati. 



Razgovori u šest očiju



• S predsjednikom ste igrali tenis i navodno ste mu uvijek puštali da pobijedi.



- Predsjednik je silno volio tenis i, objektivno, igrao je jako dobro. Priče da smo mu puštali da pobijedi obične su bezvezarije. Dr. Šimunić i ja nismo mogli pobijediti Brunu Orešara i njega. Orešar je bio mnogo jači od nas, a predsjednik je držao svoju stranu veoma solidno. Mi smo, tu i tamo, dobili neku partiju, ali u većini slučajeva smo gubili.



• Antun Vrdoljak tvrdi da je predsjednik igrao u paru s Orešarom jer nije volio gubiti.



- Predsjednik ni u čemu nije volio gubiti. Njegova je životna filozofija - pobijediti u svemu. I u tenisu je pobjeđivao. Vjerujte, nismo mu puštali. 



• Navodno ste mu samo vi i dr. Šimunić otvoreno govorili sve ono što se drugi nisu usudili?



- Doktor Šimunić i ja smo s njim vrlo često razgovarali u šest očiju. Govorili smo ono što mu drugi nisu govorili; često smo kritizirali pojave koje su se događale, nismo imali dlake na jeziku. Govorili smo mnoge stvari u vezi s privatizacijom, u vezi s NK Croatijom, ali to nisu bile prioritetne teme. Prioritetne su teme bile oslobođenje zemlje i očuvanje državne suverenosti i nezavisnosti. 



• U predsjednikovoj su okolini bili jaki sukobi lobija?



-  Bili su to sukobi između tehnomenadžera, Valentića, Mateše, Vedriša i drugih, i grupe oko pokojnog ministra Gojka Šuška, a poslije i Ivića Pašalića. Tih ljudi danas nema u politici.



• Pašalić vas nije podnosio, sukobili ste se s njim?



- To je bilo u vezi s krizom vlasti u Gradu Zagrebu. Htio sam otpustiti jednog od direktora Croatia osiguranja. Tome se usprotivio Pašalić koji se s Canjugom došao žaliti predsjedniku. Kad se taj sukob dogodio, jedan me od mojih namještenika, Božo Odak, vijećnik HDZ-a u Gradskoj skupštini, ucijenio. Rekao je da će on, ako dam otkaz tom namješteniku, glasovati protiv HDZ-a u Gradskoj skupštini i da će HDZ izgubiti prevlast. Od predsjednika Tuđmana su tražili moju smjenu. Iako je predsjednik bio na mojoj strani, rekao je da pričekam sa svojom odlukom da ne bismo izgubili većinu u Skupštini.



Tuđman nije htio umrijeti



• Za razliku od Pašalića, bili ste u prijateljskim odnosima sa Sanaderom, ali je vaše prijateljstvo puklo.



- Sanader je bio moj dobar prijatelj. Upoznao sam ga dok je bio šef Ureda predsjednika i postali smo jako bliski, viđali smo se često i izlazili s dr. Šimunićem. Kada su me 2000. godine, tri mjeseca prije isteka menadžerskog ugovora, s mjesta predsjednika uprave CO-a smijenili Račan i Crkvenac, odnos između mene i Sanadera je zahladio. On se distancirao od mene. Često sam se pitao zašto. Jedino objašnjenje za takvo što je, možda, zato što sam bio blizak predsjedniku Tuđmanu. Nekako su nam se putovi razišli. Sretnemo se ponekad i lijepo pozdravimo, ali nema srdačnosti kakva je bila nekada. 



• Kako je Sanader otišao s mjesta predstojnika Ureda predsjednika?



- Bio je smijenjen i otišao je u Ministarstvo vanjskih poslova, gdje je postao zamjenik Mati Graniću. Dugo se govorilo o tome da Sanader mora otići iz Ureda predsjednika, da je gore predugo, itd. Predsjednik je pričao o tome da će Ivo otići, nije navodio razloge, samo je rekao da će morati otići. Na mjesto predstojnika Ureda došao je Šarinić koji se, kao i Sanader, sukobio s Pašalićem. Predsjednik je vjerovao Pašaliću i mislio je da se na njega može osloniti. Ni Šarinić nije ništa mogao u sukobu s Pašalićem koji je bio prejak.



• Je li vas iznenadio Sanaderov povratak?



- Pokazao je čvrstinu u okršaju s Ivićem Pašalićem, uspio je u nečemu za što su mu davali vrlo male šanse.



• Kako se predsjednik Tuđman nosio sa zloćudnom bolešću?



- Predsjednik se nije mogao pomiriti s činjenicom da se približava kraj. Osjećao sam njegovu unutarnju borbu. On je osjećao da mu se stanje pogoršava, da mu je sve teže, međutim, vjerovao je da će ipak na kraju pobijediti tu bolest. Rekao mi je: "Ja ću to pobijediti, neću umrijeti!" Brinuo se o tome tko će ga naslijediti kada ode. Nije poimence mislio na nekoga, ali je bio zabrinut. Govorio je: "Stvorili smo Hrvatsku, moramo je održati!" Brinuo se o tome kako održati Hrvatsku!

Potomak Ali-paše Rizvanbegovića

Pradjed Suada Rizvanbegovića je Ali-paša Rizvanbegović (1783.-1851.), hercegovački velmoža iz Stoca. Ali-paša je, kao iskusan ratnik, u bitki kod Sarajeva 1832. porazio pobunjenu bosansku vlastelu, koju je predvodio Gradaščević. Usto, Ali-paša je, zajedno sa Smail-agom Čengićem, porazio i Crnogorce 1836. Međutim, kad su se polovicom 19. stoljeća Ali-paša i ostali velikaši suprotstavili agrarnim reformama, Porta je u Bosnu poslala Omer-pašu Latasa da uguši pobunu. Omer-paša Latas ponizio je Ali-pašu: dao je da ga svjetina kamenuje i usmrti dok su ga vezanoga vodili na magarcu kroz Dobrinu pokraj Banje Luke.  Rizvanbegovićev je otac doselio u Zagreb prije 1941., ali je poslije rata imao velikih problema. - Izjašnjavao se kao Hrvat, a iako se nije bavio politikom, 1945. je osuđen na sedmogodišnju robiju jer je imao radnju na Jelačić-placu. Sve su mu uzeli - priča Rizvanbegović.  



Otac Rizvanbegovićeve majke bio je gradonačelnik Banje Luke - Kulenović. Kulenovići su poznata bosanska familija koja nikada nije poricala svoje hrvatstvo. - Tuđman je često govorio da smo Janko Dobrinović-Vranyczany i ja pravi aristokrati - sjeća se Rizvanbegović.

Sukob s ocem i sinom Ivanišević

- Bio je to sukob s ljudima koji su organizirali dva ATP turnira, 1996. i 1997. Nakon što Željko Franulović, koji je bio glavni organizator, nije ispunio dana obećanja, a obećao je da će donirati 50 tisuća maraka za razvoj mladih tenisača, odlučio sam da Croatia osiguranje to više neće sponzorirati. Nakon toga su Franulović te Srđan i Goran Ivanišević išli kod predsjednika Tuđmana i tražili da me smijeni s mjesta predsjednika Hrvatskog teniskog saveza. Ivanišević je to uvjetovao igranjem u Davis Cupu. Predsjednik za to nije htio ni čuti, a Ivanišević je sljedeće dvije godine odbio igrati za hrvatsku reprezentaciju - prisjetio se Rizvanbegović.