Robusni vojni savez sve brižnije osluškuje osjećaje država članica

Hladnog rata nema, stanje na Balkanu se smirilo, NATO počinje proces postupnog izlaska iz Afganistana. Rusija je partner, a ne protivnik. Troškovi za obranu, kao i za mnoge druge stvari, moraju se srezati, a NATO ipak i dalje postoji. Ima li to smisla i je li potrebno?

Šefovi 28 sadašnjih članica Saveza, stvorenog prije više od 60 godina kako bi se spriječio eventualni upad sovjetskih tenkova na Zapad, smatraju da NATO nije samo potreban, nego i nužan. Našli su novi smisao postojanja Saveza, ali on mora biti bitno drugačiji. Drugačije su prijetnje današnjem svijetu, zato je potreban i drugačiji NATO. Novim strateškim konceptom, koji su usvojili na summitu u Lisabonu, šefovi 28 država smatraju da su postavili temelje novog Sjevernoatlantskog saveza.

Najuspješniji u povijesti

- I evo, potvrdilo se još jednom da nisu bili u pravu oni koji su stalno dovodili u pitanje opravdanost postojanja NATO-a. Ovaj savez ostaje najuspješniji savez u povijesti - ustvrdio je Barack Obama, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, glavne NATO-ove članice koja u sposobnostima Saveza predstavlja - u vojno-obrambenom, ali i znanstveno-tehnološkom smislu - više od svih ostalih članica zajedno.

S Obamom se slažu i svi ostali saveznici. Bez obzira na učestala razmimoilaženja oko raznih pitanja između SAD-a i europskih saveznika, nikad nije bilo dvojbe o nužnosti stalnog savezništva. Tako je i sada kad Zapadnoj Europi više ne prijeti komunistički blok. Europljani se čak katkad pribojavaju da bi im Washington mogao okrenuti leđa dok identificira nove zone interesa u svijetu. Zato se one stvari koje se ne mijenjaju u djelovanju NATO-a čine čak važnijima od onih koje se mijenjaju.

Koncept kolektivne obrane, prema kojemu svaka članica mora braniti bilo koju drugu ako je to potrebno, ostaje. Za nuklearne sile poput Francuske i Britanije bitno je da NATO ostaje nuklearni savez sve dok bude postojalo i nuklearno oružje. Takvo oružje, koje Francuzi, Britanci i Amerikanci smatraju “sredstvom odvraćanja”, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy čak je nazvao “našim životnim osiguranjem”. Za Njemačku, koja nema nuklearno oružje niti ga želi te čak planira gasiti nuklearne elektrane i po cijenu ugrožavanja opskrbe energijom, bitno je to što je novim konceptom potvrđeno da i NATO-ove članice teže svijetu bez nuklearnog oružja. Za Njemačku je bitno i da je NATO počeo novu eru dobrih odnosa s Rusijom, čemu Nijemci daju poseban značaj. Suradnja s Rusijom oko sustava novog raketnog štita predstavlja preokret u posljednjih nekoliko mjeseci. Pri odluci i poboljšanju odnosa s Rusijom NATO je pazio na osjećaje novih članica, pogotovo triju baltičkih država i Poljske, koje nisu posve sigurne da im Rusija više nije prijetnja. NATO će u antiraketnom štitu surađivati s Rusijom, ali štit ostaje samo NATO-ov. I odluka o boljoj pripremi NATO-a za obranu od kibernetičkih napada dobro je primljena među baltičkim državama. Estonija je jednom već bila žrtva takvog napada.

U Savezu su mislili i na osjećaje Turske, jedne od najvažnijih članica koja je tijekom hladnog rata dala velik doprinos, a sada želi veću ulogu na Bliskom istoku. Kako se ne bi ugrozili interesi Turske, NATO ni u svom konceptu, ni u deklaraciji sa summita u Lisabonu nije imenovao Iran kao prijetnju. Turska je zato podržala novi koncept i najvjerojatnije će prihvatiti da se dio sustava antiraketnog štita postavi na njezinu teritoriju.

Važna uloga Balkana

Balkan zauzima važno mjesto u NATO-ovoj strategiji, iako se rijetko spominje. To je područje na kojemu je NATO prvi put nakon hladnog rata našao razlog daljnjeg postojanja. Kad je pao Berlinski zid, počela je rasprava o ukidanju NATO-a jer je bipolarna podjela svijeta, na zapadni i istočni blok, nestala. NATO-ov stari koncept nije predviđao moguće intervencije “izvan teritorija”, osim u slučajevima samoobrane. Znači, NATO je mogao bez problema promatrati kako se razaraju Vukovar i Dubrovnik i kako se provodi genocid u Srebrenici. No, tada se Savez probudio. Prvi put u povijesti iskoristio je svoje vojne sposobnosti. Najprije je to učinio ograničeno u BiH 1995., iako prekasno, a zatim na Kosovu gdje je zračnim napadima na tadašnju krnju Jugoslaviju zaustavio genocid. Prvo u BiH, pa na Kosovu NATO je vodio misije za nametanje mira nakon tragičnog neuspjeha UN-ova načina “očuvanja mira”.

NATO i dalje smatra Balkan posebnom strateškom zonom. Ulazak Hrvatske i Albanije u članstvo, ispunjenje uvjeta Makedonije da postane članica čim se pronađe rješenje spora s Grčkom zbog imena, početak provedbenog plana za članstvo Crne Gore i BiH, odlučnost nastavka angažiranja NATO-a na Kosovu te sve bolji odnosi NATO-a sa Srbijom dokazi su da se stanje na Balkanu stabiliziralo. Zato je Hrvatska posebno pozdravila odlučnost nastavka politike otvorenih vrata prema Balkanu.

Hrvatska se već, kako je rekao i predsjednik Ivo Josipović na summitu, afirmirala kao uspješna članica. Njezin se doprinos u NATO-ovim misijama na terenu, poput Afganistana i Kosova, cijeni, ali još se više cijeni doprinos u raspravama u NATO-u koji je i politički savez. Zanimljivo je da su i hrvatski građani, godinama skeptični oko članstva u Savezu, počeli sve više vjerovati toj organizaciji.

Prema Gallupovu istraživanju, hrvatski građani više vjeruju NATO-u, nego Europskoj Uniji te puno više nego vlastitim nacionalnim institucijama.

Kakav će biti novi NATO

Ipak, i nakon summita u Lisabonu ostaje mnogo pitanja o budućnosti NATO-a. Neće biti lako pomiriti oba prioriteta: smanjiti troškove i pojačati sposobnosti ili, kako je slikovito rekao glavni tajnik, “skidati salo i jačati mišiće”. Zbog financijske i gospodarske krize niz članica smanjuju troškove za obranu.

NATO smatra da će pojednostavljenjem i smanjenjem zapovjedne strukture, boljom koordinacijom između članica, suradnjom s EU i drugim međunarodnim organizacijama te izbjegavanjem dupliciranja moći postati moderan savez, spreman za nove oblike ugroza.

NATO ima novi strateški koncept, ali na pitanje imamo li novi NATO odgovor ipak treba pričekati.