Vrijeme kad se s izlaska treba vratiti kući, visina džeparca, kazne za neispunjavanje školskih obaveza, pospremanje i čišćenje kuće... samo su neke od tema na kojima se svakog dana lome koplja u svim obiteljima u kojima odrasta tinejdžer. Jer, ma kako roditelji odlučili, izlazak uvijek traje prekratko, džeparac je prenizak, a gnjavaža sa školom i kućnim obavezama neizdrživa.
Kako bi izbjegli to svakodnevno navlačenje i svađanje oko uvijek istih stvari, roditelji jedne 16-godišnjakinje, odlične učenice u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, ovih su dana s njom sklopili pravi pravcati ugovor. U njemu su detaljno definirali sve bolne točke, izjavili da ga potpisuju dragovoljno, da će ga poštivati i da se pojedine točke mogu mijenjati tijekom godine ako se za to pokaže potreba. Ugovor ima četiri glavna poglavlja, odnosno područja koja se njime uređuju - škola, kuća, džeparac i izlasci.
Njihova kći tako, prema ugovoru, sve mora podrediti školskim obvezama i točno zna što je čeka ako zabrazdi: mjesec dana nema izlazaka ako markira ili zakasni u školu, za negativnu ocjenu uopće nema izlazaka do ispravka na vrlo dobar, a ako joj knjige i bilježnice budu neuredne ili ih zaboravi, a razrednik to unese u imenik, nema izlaska sljedećeg vikenda. U kući mora spremati svoju sobu, iznositi smeće, spremati tanjure nakon jela u perilicu i pospremati za sobom kupaonicu, pri čemu osobito mora paziti da isključi fen, ukloni dlake, isplahne kadu i lavabo. U suprotnom će joj se džeparac za taj tjedan smanjiti za pola.
A džeparac će joj iznositi 400 kuna mjesečno, koji će joj naizmjence davati mama i tata svakog petka i kojim će pokrivati tjedne kavice i druženja s prijateljima te jedan tjedni izlazak. Svoj džeparac će moći i povećati: za usisavanje stana dobit će dodatnih 15 kuna, za brisanje podova u kuhinji i hodniku još 15 kuna, za čišćenje stepenica 20 kuna, šetanje psa 10 kuna, a za pospremanje cijelog stana 50 kuna. U ugovoru se upozorava i da može skupljati plastične boce i predavati ih u dućanima te zadržati zaradu.
Izlasci će, kaže ugovor, ovisiti o uspjehu u školi, korektnom ponašanju i vraćanju kući na vrijeme. Roditelji se pak obvezuju da će se pridržavati ugovora, biti iskreni i otvoreni i da će surađivati u iznimnim prilikama i situacijama. Tijekom tjedna njihova kći može s prijateljima na kavu tijekom dana, poslije ili prije škole, i za to ne treba posebno tražiti odobrenje. Navečer može izaći jednom tjedno - petkom ili subotom do ponoći.
Iznimno može i drugačije ako ima poseban razlog. Izlasci s roditeljima u kino ili kazalište ne računaju se u izlaske. Jedan od roditelja čekat će je s autom nakon dozvoljenog večernjeg izlaska. Ako ide na neki tulum kod prijatelja u stan, roditelji moraju dobiti broj telefona tog prijatelja ili izlazak neće biti moguć. Neće moći prespavati kod prijateljice ako se prije toga roditelji međusobno o tome ne dogovore. Dužna je uvijek imati sa sobom uključen mobitel s napunjenom baterijom i karticom. Dužna je vratiti se na vrijeme i ne kasniti.
Ugovor je potpisan tek prije nekog vremena i za sada funkcionira. Mogao bi funkcionirati dosta dugo, smatraju psiholozi. Naime, ovakav način postavljanja granica tinejdžerima, objašnjava dr. Gordana Kuterovac Jagodić s Katedre za razvojnu psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, dobar je i preporučljiv i do sada se pokazao vrlo učinkovitim. Na taj način, odnosno pisanim ugovorom koji u očima i djece i autoriteta ima mnogo veću težinu od običnog dogovora, pravila i granice najčešće dogovaraju tete i učitelji s djecom u vrtićima i školama. Djeci se tog pisanog dogovora mnogo lakše držati nego usmenog, stoga nema razloga da se ista forma ne primijeni i u obitelji. To je, dakako, mnogo rjeđi, no u posljednje vrijeme sve popularniji način obiteljskog kućnog reda.
- Ako su roditelji i djeca doista zajednički radili ugovor, a nisu ga roditelji jednostavno nametnuli djetetu kao skup svojih pravila koja će sada i pismeno predstaviti, to i za dijete i za roditelja može biti veliko olakšanje u svakodnevnom životu. Na taj način djeca točno znaju što se od njih očekuje, što trebaju izvršiti i što će se dogoditi ako zaribaju, odnosno kakve će biti posljedice - objašnjava psihologinja. Roditelji, dodaje, često znaju biti nedosljedni i neke stvari koje odobre u jednoj situaciji mogu zabraniti u drugoj i obrnuto. Variraju i u dozvolama za, primjerice, izlazak, i u nametanju kućnih obveza i u određivanjima sankcija, ovisno o tome kakve su volje, što djecu zbunjuje i iznimno ljuti.
- Ako pak obitelj točno propiše što tko mora raditi, koje su im obveze i koje su kazne, bit će mnogo lakše. Kad propišu takva pravila, roditelji su u principu sretniji jer misle da su oni ugovorna stranka koja je više profitirala, no praksa obično pokaže suprotno. Kako god nam na prvi pogled izgledalo, ipak su roditelji ti koji su nedosljedniji i koji vole krojiti pravila kako im u kojoj situaciji odgovara. Ovakvi im ugovori to značajno ograničavaju, a za djecu nema neugodnih iznenađenja jer točno znaju što ih čeka - objašnjava dr. Kuterovac Jagodić.
No, ističe, ugovor mora svakako sadržavati i odredbe o tome da postoje iznimne situacije u kojima dogovorena pravila neće vrijediti, poput rođendanskih proslava koje se možda nekad neće brojiti kao redovni tjedni izlazak. Također, postoji mogućnost da se određena, ugovorom dogovorena pravila nakon nekog vremena ne pokažu dobrima, pa mora postojati i mogućnost da se odredbe s vremenom mijenjaju i dopunjavaju u skladu s praksom. No, jednostrano mijenjanje ugovora ne smije dolaziti u obzir, nego se obje strane o svemu moraju detaljno dogovoriti.
- Ovaj konkretni ugovor koji su potpisali ovi roditelji sa svojom kćerkom zapravo mi se i kao roditelju i kao psihologu sviđa, jer su mislili na sve detalje i točno definirali sve stvari koje su ih do sada 'žuljale', poput gašenja pegle za kosu. Imaju i odredbe o mogućim izmjenama i iznimkama, tako da smatram da im doista može olakšati svakodnevicu - kaže psihologinja.
Iako djeca češće profitiraju od ugovora nego roditelji, ona to vrlo često unaprijed ne vide. Ova ugovorena pravila izgledaju im jako formalizirana, iako u gotovo svim obiteljima roditelji kao papige ponavljaju da škola mora biti na prvom mjestu, da se djeca moraju držati određene aktivnosti ako su je već započela, da neće smjeti van ako imaju loše ocjene, da moraju pospremati svoju sobu i slično.
No, kad je T. V., roditelj 15-godišnjakinje, svojoj kćeri pokazao konkretan ugovor i predložio joj da ga potpišu, strahovito su se posvađali, iako su i ranije znali potpisivati "ad hoc" ugovore oko nekih konkretnih prava ili obaveza o kojima bi pregovarali.
- Njoj se činilo da u ovom konkretnom ugovoru ima strašno puno ograničenja, iako i mi imamo slična pravila. Tinejdžeri stalno hoće malo više od onoga što im se dozvoljava, stalno traže još i svaki dan se vodi borba za proširenje njihova 'teritorija'. Ovakvim ugovorom bi se njoj zapravo ukinula mogućnost da se svaki dan izbori za još malo slobode - objašnjava tata T. V. Ona u principu ne želi nikakva pravila, kaže njezin otac, ne priznaje nikakve zakone i izbjegava ih što je više moguće. Osobito pak teško reagira na kazne za neizvršenu obavezu, odnosno teško uopće priznaje da je pogriješila.
Adolescenti po prirodi stvari, objašnjava dr. Kuterovac Jagodić, počinju preispitivati sva postojeća pravila i, da bi poštivali određena pravila, više im nije dovoljan roditeljski autoritet sam po sebi, nego traže razloge, argumente, sve racionaliziraju, traže dlaku u jajetu, sve im postaje glupo, prijatelji i neki drugi vanjski faktori postaju važniji od roditelja.
- A nama je ponekad vrlo teško dati argumente jer ih zapravo nemamo. Ima situacija kad nemam odgovor zašto nešto ne smije i branim joj to u principu zato jer se bojim. Jednostavno joj moram reći da je ja trebam dovesti do određene dobi a da ne padne u provaliju i da će tako biti zato što ja tako kažem. Pošteno joj kažem da drugog argumenta nemam. Ona pak poludi na to. Sve je to užasno zamorno - kaže T. V.
To što adolescenti preziru pravila, ističe psihologinja, ne znači da ih ne trebaju imati. Upravo suprotno. I, poručuje tati T. V., apsolutno postoje situacije kad je "zato što ja tako kažem" jedini argument.
- Ako tinejdžeru ne postavite jasnu granicu, on će raditi gluposti bez granica, odnosno tako dugo dok mu netko ipak na kraju ne kaže 'dosta'. Dakle, granice moraju postojati, ali mora postojati i prostor povjerenja i sloboda za tinejdžera - kaže dr. Kuterovac Jagodić. No, dodaje, nema univerzalnog recepta ni pravila kako to izbalansirati i postići. Veliki dio stvari, ističe, treba napraviti prije nego što dijete uđe u adolescenciju. Treba mu puno objašnjavati, ne trenirati strogoću na njemu bez potrebe i mjere i postupno prihvaćati prelazak iz faze apsolutnog roditeljskog autoriteta u partnerski odnos s djetetom.
- Roditelji trebaju početi postupno puštati dijete. Trebaju mu davati određene slobode i mogućnost odlučivanja. Konkretna djevojka koja je s roditeljima sklopila ugovor, na primjer, ima lijep komad slobode unutar svih tih pravila, vjeruje joj se i ima prostora za samostalno odlučivanje. Može odlaziti, na primjer, dnevno na kave, ne pitati za to roditelje i odlučivati koliko će to trajati - kaže psihologinja. Međutim, kad se radi o zaštiti psihičkog ili fizičkog zdravlja djeteta, poptu seksualnog zdravlja, roditelj mora imati zadnju riječ i ne pregovarati s djetetom.
- Oni će biti nepopularni, dijete će vikati i plakati, ali u tom smislu ne smiju odustati. Kako god to izlizano zvučalo, to je za djetetovo dobro i s vremenom će to shvatiti i samo dijete - kaže psihologinja. Količina takvih zabrana često je povezana s fizičkim razvojem djeteta. Tako će kod djece koja se ranije razviju, narastu im grudi i slično i takve zabrane doći mnogo ranije, jer ih i roditelji i okolina doživljavaju starijima nego što stvarno jesu.
- Kod roditelja ranije razvijenih djevojčica javit će se povećana briga, koja je najčešće opravdana, jer takve djevojčice i okolina smatra starijima te su u većoj opasnosti od preranog stupanja u seksualne odnose, što za sobom nosi rizik spolnih bolesti ili trudnoće. Roditelji ranije razvijenih dječaka pak prema njima razviju mnogo veća očekivanja nego što bi ih imali prema tjelesno manje razvijenim sinovima - objašnjava psihologinja.
U svemu, i u ograničenjima i u davanjima sloboda, poručuje psihologinja, roditelji trebaju imati mjeru, trebaju osluškivati vlastito dijete, njegove potrebe i želje, no ne smiju nikada izgubiti iz vida da su oni roditelji, a djeca - djeca.
Kristina Turčin
Kako bi izbjegli to svakodnevno navlačenje i svađanje oko uvijek istih stvari, roditelji jedne 16-godišnjakinje, odlične učenice u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, ovih su dana s njom sklopili pravi pravcati ugovor. U njemu su detaljno definirali sve bolne točke, izjavili da ga potpisuju dragovoljno, da će ga poštivati i da se pojedine točke mogu mijenjati tijekom godine ako se za to pokaže potreba. Ugovor ima četiri glavna poglavlja, odnosno područja koja se njime uređuju - škola, kuća, džeparac i izlasci.
| Kako bi izbjegli to svakodnevno navlačenje i svađanje oko uvijek istih stvari, roditelji jedne 16-godišnjakinje, odlične učenice u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, ovih su dana s njom sklopili pravi pravcati ugovor |
A džeparac će joj iznositi 400 kuna mjesečno, koji će joj naizmjence davati mama i tata svakog petka i kojim će pokrivati tjedne kavice i druženja s prijateljima te jedan tjedni izlazak. Svoj džeparac će moći i povećati: za usisavanje stana dobit će dodatnih 15 kuna, za brisanje podova u kuhinji i hodniku još 15 kuna, za čišćenje stepenica 20 kuna, šetanje psa 10 kuna, a za pospremanje cijelog stana 50 kuna. U ugovoru se upozorava i da može skupljati plastične boce i predavati ih u dućanima te zadržati zaradu.
Izlasci će, kaže ugovor, ovisiti o uspjehu u školi, korektnom ponašanju i vraćanju kući na vrijeme. Roditelji se pak obvezuju da će se pridržavati ugovora, biti iskreni i otvoreni i da će surađivati u iznimnim prilikama i situacijama. Tijekom tjedna njihova kći može s prijateljima na kavu tijekom dana, poslije ili prije škole, i za to ne treba posebno tražiti odobrenje. Navečer može izaći jednom tjedno - petkom ili subotom do ponoći.
Iznimno može i drugačije ako ima poseban razlog. Izlasci s roditeljima u kino ili kazalište ne računaju se u izlaske. Jedan od roditelja čekat će je s autom nakon dozvoljenog večernjeg izlaska. Ako ide na neki tulum kod prijatelja u stan, roditelji moraju dobiti broj telefona tog prijatelja ili izlazak neće biti moguć. Neće moći prespavati kod prijateljice ako se prije toga roditelji međusobno o tome ne dogovore. Dužna je uvijek imati sa sobom uključen mobitel s napunjenom baterijom i karticom. Dužna je vratiti se na vrijeme i ne kasniti.
Ugovor je potpisan tek prije nekog vremena i za sada funkcionira. Mogao bi funkcionirati dosta dugo, smatraju psiholozi. Naime, ovakav način postavljanja granica tinejdžerima, objašnjava dr. Gordana Kuterovac Jagodić s Katedre za razvojnu psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, dobar je i preporučljiv i do sada se pokazao vrlo učinkovitim. Na taj način, odnosno pisanim ugovorom koji u očima i djece i autoriteta ima mnogo veću težinu od običnog dogovora, pravila i granice najčešće dogovaraju tete i učitelji s djecom u vrtićima i školama. Djeci se tog pisanog dogovora mnogo lakše držati nego usmenog, stoga nema razloga da se ista forma ne primijeni i u obitelji. To je, dakako, mnogo rjeđi, no u posljednje vrijeme sve popularniji način obiteljskog kućnog reda.
- Ako su roditelji i djeca doista zajednički radili ugovor, a nisu ga roditelji jednostavno nametnuli djetetu kao skup svojih pravila koja će sada i pismeno predstaviti, to i za dijete i za roditelja može biti veliko olakšanje u svakodnevnom životu. Na taj način djeca točno znaju što se od njih očekuje, što trebaju izvršiti i što će se dogoditi ako zaribaju, odnosno kakve će biti posljedice - objašnjava psihologinja. Roditelji, dodaje, često znaju biti nedosljedni i neke stvari koje odobre u jednoj situaciji mogu zabraniti u drugoj i obrnuto. Variraju i u dozvolama za, primjerice, izlazak, i u nametanju kućnih obveza i u određivanjima sankcija, ovisno o tome kakve su volje, što djecu zbunjuje i iznimno ljuti.
- Ako pak obitelj točno propiše što tko mora raditi, koje su im obveze i koje su kazne, bit će mnogo lakše. Kad propišu takva pravila, roditelji su u principu sretniji jer misle da su oni ugovorna stranka koja je više profitirala, no praksa obično pokaže suprotno. Kako god nam na prvi pogled izgledalo, ipak su roditelji ti koji su nedosljedniji i koji vole krojiti pravila kako im u kojoj situaciji odgovara. Ovakvi im ugovori to značajno ograničavaju, a za djecu nema neugodnih iznenađenja jer točno znaju što ih čeka - objašnjava dr. Kuterovac Jagodić.
No, ističe, ugovor mora svakako sadržavati i odredbe o tome da postoje iznimne situacije u kojima dogovorena pravila neće vrijediti, poput rođendanskih proslava koje se možda nekad neće brojiti kao redovni tjedni izlazak. Također, postoji mogućnost da se određena, ugovorom dogovorena pravila nakon nekog vremena ne pokažu dobrima, pa mora postojati i mogućnost da se odredbe s vremenom mijenjaju i dopunjavaju u skladu s praksom. No, jednostrano mijenjanje ugovora ne smije dolaziti u obzir, nego se obje strane o svemu moraju detaljno dogovoriti.
- Ovaj konkretni ugovor koji su potpisali ovi roditelji sa svojom kćerkom zapravo mi se i kao roditelju i kao psihologu sviđa, jer su mislili na sve detalje i točno definirali sve stvari koje su ih do sada 'žuljale', poput gašenja pegle za kosu. Imaju i odredbe o mogućim izmjenama i iznimkama, tako da smatram da im doista može olakšati svakodnevicu - kaže psihologinja.
Iako djeca češće profitiraju od ugovora nego roditelji, ona to vrlo često unaprijed ne vide. Ova ugovorena pravila izgledaju im jako formalizirana, iako u gotovo svim obiteljima roditelji kao papige ponavljaju da škola mora biti na prvom mjestu, da se djeca moraju držati određene aktivnosti ako su je već započela, da neće smjeti van ako imaju loše ocjene, da moraju pospremati svoju sobu i slično.
No, kad je T. V., roditelj 15-godišnjakinje, svojoj kćeri pokazao konkretan ugovor i predložio joj da ga potpišu, strahovito su se posvađali, iako su i ranije znali potpisivati "ad hoc" ugovore oko nekih konkretnih prava ili obaveza o kojima bi pregovarali.
- Njoj se činilo da u ovom konkretnom ugovoru ima strašno puno ograničenja, iako i mi imamo slična pravila. Tinejdžeri stalno hoće malo više od onoga što im se dozvoljava, stalno traže još i svaki dan se vodi borba za proširenje njihova 'teritorija'. Ovakvim ugovorom bi se njoj zapravo ukinula mogućnost da se svaki dan izbori za još malo slobode - objašnjava tata T. V. Ona u principu ne želi nikakva pravila, kaže njezin otac, ne priznaje nikakve zakone i izbjegava ih što je više moguće. Osobito pak teško reagira na kazne za neizvršenu obavezu, odnosno teško uopće priznaje da je pogriješila.
Adolescenti po prirodi stvari, objašnjava dr. Kuterovac Jagodić, počinju preispitivati sva postojeća pravila i, da bi poštivali određena pravila, više im nije dovoljan roditeljski autoritet sam po sebi, nego traže razloge, argumente, sve racionaliziraju, traže dlaku u jajetu, sve im postaje glupo, prijatelji i neki drugi vanjski faktori postaju važniji od roditelja.
- A nama je ponekad vrlo teško dati argumente jer ih zapravo nemamo. Ima situacija kad nemam odgovor zašto nešto ne smije i branim joj to u principu zato jer se bojim. Jednostavno joj moram reći da je ja trebam dovesti do određene dobi a da ne padne u provaliju i da će tako biti zato što ja tako kažem. Pošteno joj kažem da drugog argumenta nemam. Ona pak poludi na to. Sve je to užasno zamorno - kaže T. V.
To što adolescenti preziru pravila, ističe psihologinja, ne znači da ih ne trebaju imati. Upravo suprotno. I, poručuje tati T. V., apsolutno postoje situacije kad je "zato što ja tako kažem" jedini argument.
- Ako tinejdžeru ne postavite jasnu granicu, on će raditi gluposti bez granica, odnosno tako dugo dok mu netko ipak na kraju ne kaže 'dosta'. Dakle, granice moraju postojati, ali mora postojati i prostor povjerenja i sloboda za tinejdžera - kaže dr. Kuterovac Jagodić. No, dodaje, nema univerzalnog recepta ni pravila kako to izbalansirati i postići. Veliki dio stvari, ističe, treba napraviti prije nego što dijete uđe u adolescenciju. Treba mu puno objašnjavati, ne trenirati strogoću na njemu bez potrebe i mjere i postupno prihvaćati prelazak iz faze apsolutnog roditeljskog autoriteta u partnerski odnos s djetetom.
- Roditelji trebaju početi postupno puštati dijete. Trebaju mu davati određene slobode i mogućnost odlučivanja. Konkretna djevojka koja je s roditeljima sklopila ugovor, na primjer, ima lijep komad slobode unutar svih tih pravila, vjeruje joj se i ima prostora za samostalno odlučivanje. Može odlaziti, na primjer, dnevno na kave, ne pitati za to roditelje i odlučivati koliko će to trajati - kaže psihologinja. Međutim, kad se radi o zaštiti psihičkog ili fizičkog zdravlja djeteta, poptu seksualnog zdravlja, roditelj mora imati zadnju riječ i ne pregovarati s djetetom.
- Oni će biti nepopularni, dijete će vikati i plakati, ali u tom smislu ne smiju odustati. Kako god to izlizano zvučalo, to je za djetetovo dobro i s vremenom će to shvatiti i samo dijete - kaže psihologinja. Količina takvih zabrana često je povezana s fizičkim razvojem djeteta. Tako će kod djece koja se ranije razviju, narastu im grudi i slično i takve zabrane doći mnogo ranije, jer ih i roditelji i okolina doživljavaju starijima nego što stvarno jesu.
- Kod roditelja ranije razvijenih djevojčica javit će se povećana briga, koja je najčešće opravdana, jer takve djevojčice i okolina smatra starijima te su u većoj opasnosti od preranog stupanja u seksualne odnose, što za sobom nosi rizik spolnih bolesti ili trudnoće. Roditelji ranije razvijenih dječaka pak prema njima razviju mnogo veća očekivanja nego što bi ih imali prema tjelesno manje razvijenim sinovima - objašnjava psihologinja.
U svemu, i u ograničenjima i u davanjima sloboda, poručuje psihologinja, roditelji trebaju imati mjeru, trebaju osluškivati vlastito dijete, njegove potrebe i želje, no ne smiju nikada izgubiti iz vida da su oni roditelji, a djeca - djeca.
Kristina Turčin
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....