Ne smiješ ih zvati prema imenu plemena. Ovdje više nema Tutsija i Hutua. Ovdje žive samo Ruanđani. Ako želiš pričati o tome, na svom ih jeziku zovi "dugi" (Tutsi) i "kratki" (Hutu). Naravno, možeš pričati o genocidu iz '94., kada su u sto dana "kratki" ubili gotovo milijun "dugih". Ne smiješ pričati o tome kako su "dugi" poslije radi osvete ubili vjerojatno i više "kratkih". Ruanda je danas sigurno mjesto za sve, posebno za stranca. Naravno, ako ne pita previše. Ondje u planinama žive neke od posljednjih velikih gorila. Želiš otići ondje i vidjeti ih? 'Ajde, to je bolje, ne zamaraj se glupostima.
Tim sam riječima prije desetak dana dočekan u Ruandi. Nije ih izgovorio paranoik kojeg sam slučajno susreo u jednom od desetak fenomenalnih europeiziranih barova glavnoga grada Kigalija.
Nije ih izrekao ni kakav vladin poslušnik. Rekli su ih zapravo svi koji su sa mnom pristali iskreno razgovarati o svojoj zemlji. Svi "kratki" i dio onih neindoktriniranih "dugih". Rekli su mi, dobronamjerno, i da bih zbog svoga pisanja mogao završiti u lokalnom zatvoru te da to nije mjesto za "umuzunge" (bijelce na lokalnom jeziku). Pouzdao sam se ipak u nerazumljivost hrvatskog jezika i odbio susret s vjerojatno zaista zanimljivim majmunima - onima koji najviše sliče čovjeku.
Nisam se prevario. Vrlo sam se brzo uvjerio da surovost svojstvenu samo životinjama ovdje nije teško pronaći ni u najfinijim restoranima ili klubovima. "Uostalom, kao i kod nas u Hrvatskoj i Bosni", neprestano sam ponavljao kako bi me opravdano smatrali drugačijim od ljudi iz zemalja poput Švicarske i Belgije, o kojima ovdašnji stanovnici tako jako sanjaju. Izgubljeni su ljudi ovdje gotovo jedini koje se može susresti.
Zemlja tisuću brežuljaka (Pays des Mille Collines, kako se zove i najpoznatiji hotel u državi ovjenčan slavom u filmu "Hotel Ruanda") zaista je čudnovato mjesto. Od zapadnjačkih predodžbi o Africi ondje iz dana u dan ostaje sve manje.
Boja kože, ako aktualna vlada zadrži položaj, ubrzo će vjerojatno ostati i jedina stvar po kojoj će namjernik iz Europe znati na kojem se kontinentu nalazi. Sadašnji predsjednik zemlje Tutsi Paul Kagame, koji je sa svojom vojskom RPF '94. i zaustavio genocid, od Ruande pokušava napraviti afričku Švicarsku. I što je najvažnije, ide mu odlično.
Većina je kigalskih ulica gotovo čišća nego zagrebačke. Plastične je vrećice Kagame zabranio kako ljudi u njih ne bi bacali smeće, a uskratio je i Afrikancima najdražu modu - hodanje bez cipela.
Nametnuo je pritom i zakon prema kojemu trećina zastupnika u parlamentu moraju biti žene jer se vjeruje da one nikada ne bi krenule u neki novi rat. Sa 49 posto zastupnica koje trenutačno sjede u njihovu parlamentu, Ruanda je postala najveća feminističko - politička sila svijeta. U tome je jača čak i od Švedske. Kako bi uspio u svemu tome, naravno, Kagame je policiju i vojsku naoružao do zuba.
Neovisne novinare, one sretnije, strpao je u zatvore, dok su drugi nestali bez traga. Na posljednjim je izborima pobijedio sa 95 posto glasova, poput Roberta Mugabea u Zimbabveu, Sadama Huseina svojedobno u Iraku ili Gadafija u Libiji.
Poslušnicima je dao bogatstvo, vile poput onih na Beverly Hillsu i novca kao da su šeici, a sirotinji namijenio represiju i informativnu blokadu. Sebi je namijenio doslovno polovicu najelitnije kigalske gradske četvrti tako da čak i lokalni biskup do svoje kuće ne može proći bez zaustavljanja i temeljitog pretresa na kontrolnoj točki.
Kad je protiv njega lani u Francuskoj jedan odvjetnik podigao kaznenu prijavu zbog organizacije ubojstva bivšeg predsjednika Ruande, Hutua Juvenala Habyarimana, Kagame je prekinuo diplomatske odnose s moćnim Parizom, izbacio francuske diplomate i nedavno čak izjavio da mu je žao što ih nije dao pogubiti.
Iz zemlje su pritom "odletjeli" i svi francuski investitori te su ubrzo pronađeni dokazi da je vojska te europske sile pomagala Hutuima u organizaciji genocida.
Znam da mi ne vjerujete, ali većina Hutua, čak i pripadnici milicije, nisu ubijali zato što su htjeli, nego su morali. Pomagali su si pivom od banane, i to u velikim količinama. Regularna je vojska rekla ljudima da 'ubiti znači živjeti'. Nisu imali izbora jer onaj tko nije želio sudjelovati, proglašen je izdajicom i ubrzo je ubijen
PIERRE
No, zbog svega toga danas, 13 godina nakon jednog od najvećih pokolja koje je čovječanstvo ikada vidjelo, Ruanda više zaista ni po čemu ne sliči na zemlju ne tako davno uronjenu u more krvi. Tako je na površini.
Što se krije ispod, je li u Ruandi uistinu tako dobro, postoji li ondje demokracija i bilo kakve ljudske slobode i prava, pitanje je koje toj zemlji poput mačete visi nad glavom. Iako to nitko neće izgovoriti naglas, većina Ruanđana - "kratki", ljudi su čija se prava, ako i postoje, sada naziru samo u tragovima.
Tutsi vladaju baš onako apsolutistički, a samo ih je 15-ak posto. Ima tu i dva posto malenog, fizičkom građom i brojem, naroda Twa, ali čak 83 posto Ruanđana dolazi iz redova onih koji trenutačno moraju šutjeti - Hutua.
A oni, nimalo nevini i ne tako davno organizatori nezamislivih zvjerstava, danas ispod glasa ali sve ljuće, tvrde da situacija neće dugo ostati takva.
Nakon što je njihov posljednji predsjednik Habyarimana 6. travnja 1994. godine ubijen, najvjerojatnije baš u režiji sadašnjega predsjednika Kagamea, njihova je milicija Interahamwe počinila strašne zločine. Iako to ni danas ne poriču, "kratki" sve glasnije ističu da su oni nakon toga bili žrtve još većeg genocida, do danas gotovo potpuno prešućenoga, u Ruandi i diljem bijeloga licemjernog svijeta koji više zanima iskorištavanje "mirne Afrike".
Ta Afrika, jasno je, uopće ne postoji, ali ključna je riječ ove priče iskorištavanje. Sjaj dijamanata, jeftina kava, gradnja bezumno skupih cesta i prodaja rashodovanih strojeva koji samo ovdje pronalaze kupce, čini se, više godi nego što izaziva grižnju savjesti. U izbjegličkom je valu iz Ruande 1994. u Zair, današnji Kongo, pobjeglo oko 2,5 miljuna ljudi. Hutua.
U ratu koji je u tamošnjim provincijama Gornji i Donji Kivu '96. povela upravo Kagameova nova vlada, ubijeno ih je oko milijun. Koliko ih je stradalo u Ruandi, čini se, zauvijek će ostati tajna. Krug zvjerstava tako bi se trebao zatvoriti podjednakim brojem mrtvih s obje strane.
No, to je Afrika i bilo kakve pomirbe teško je očekivati. Zadovoljština je samo smrt drugih. Apsolutna pobjeda. Kako mi je jedan europski kolega novinar ovih dana rekao u Kigaliju, rezultat pokolja je, nogometnim žargonom, izjednačen. I svi žele u produžetke.
Svi ipak snivaju samo o pobjedi. Tko će za nju u konačnici imati više izgleda, teško je reći. Ovisno o tome s kim se razgovara, predviđanja i argumenti dijametralno su različiti. Zajednička je svim tim ljudima jedino neizmjerna patnja koja u Ruandi gotovo da nije zaobišla nijednu obitelj.
Yves Kamuronsi mladić je koji je smrt od Interehamweovih mačeta '94. izbjegao samo zato što su ga roditelji iz Kigalija na vrijeme poslali na selo baki i djedu. Mamu i tatu ubili su mu odmah na početku pokolja prijatelji obitelji, kao što su poslije neki drugi bivši kolege iz sela pokušali zaklati i Yvesova djeda.
To je ponekad i smiješno. Nađemo se vani i nakon nekoliko piva više počnemo se pogrdno nazivati. Mi njih 'koljači', oni nas 'žohari'. Živimo zajedno, ali nema tu ljubavi. Nikad ne bih oženio djevojku iz plemena Hutu
YVES
Nisu uspjeli, ali mu danas nedostaje pola vrata koji je odsjekla mačeta Hutu milicije. Yvesa sam susreo u muzeju genocida u Kigaliju. Od lani je ondje i zaposlen, i to kao direktor dokumentacijskog odjela. Odmah me odveo do dijela postava u kojem se čuvaju fotografije ubijenih.
U moru slika nekoć živih i sretnih ljudi, čije će ostatke forenzičari još pronalaziti u masovnim grobnicama, Yves mi je pokazao i onu svojega tate. Silno ga je volio. Želio je biti poput njega. Intelektualac, bogat i omiljen.
Danas Yves više nema uzor i jedini čovjek za kojega mi je poslije priznao da ga može usporediti s ocem hrvatski je svećenik, misionar don Sebastijan Marković. On mu je dao ljubav koju su mu bili oteli ljudi koje želi oslovljavati samo kao koljači. No, Yves je mlad čovjek, nema ni trideset, izlazi gotovo svaku večer i u Kigaliju ne može izbjeći druženje s ljudima koji nisu "dugi" kao on. Mrzi li ih?
- Ne mrzim "kratke", ali svakako ih ni ne volim. Zamislite situaciju u kojoj vas u jednom trenutku najbolji prijatelji žele ubiti. Zapravo zaklati, silovati vašu majku, sestru ili kći. Zamislite da netko želi doslovno preko noći ubiti sve koji nisu kao oni.
To je strašno. Većini nezamislivo - rekao je Yves pokazujući sliku svoga oca zakvačenu na zid istinske boli. No, kako on ipak pripada manjinskom narodu u Ruandi, bez obzira na to što upravo taj narod trenutačno drma njegovom zemljom, Yves, kao i njegov predsjednik, pokušava barem donekle zaboraviti stvarnost. Zato se pretvara da je samo Ruanđanin. Ponosan je što je Tutsi, ali to radi pristojnosti i nove politike ne želi naglašavati.
U Ruandi kažu da su Hutu i Tutsi uvijek bili jednaki, dok prvo Nijemci, a zatim Belgijci nisu uočili
razlike među njima i Tutsije proglasili naprednijima. Danas su ponovno svi Ruanđani, ali više nikada neće biti jednaki
- To je ponekad i smiješno. Nađemo se vani u nekom klubu i nakon nekoliko piva previše počnemo se međusobno pogrdno nazivati. Mi "kratkima" kažemo da su koljači, a oni nas nazivaju žoharima (naziv bolno promoviran početkom genocida kad je radiopostaja Hutu-milicije Interehamwe u eteru na taj način pozivala na klanje svih Tutsija). Ali ne. Nikada ne bih oženio djevojku iz plemena Hutu.
Nikada. Nema tu ljubavi, samo živimo zajedno i trpimo se - priznao je Yves i ne pazeći na to tko ga sluša, rekao da zna da su Tutsiji nakon genocida počinili mnoge odmazde nad Hutuima. Nije ga bilo sram. Nije osjetio žaljenje. "Osveta je slatka, moj Yves. Ali nije dobra jer će je ponovno netko poželjeti", pokušao sam mu objasniti. Smekšao se. Naravno, on je ne smatra opravdanom, ali pritom i spremno laže da u njoj nisu stradali civili, nego samo Interehamwe koji su bježali prema Kongu.
Kada sam ga, praveći se da ne znam, upitao da mi objasni razliku između Hutua i Tutsija, samo se nasmijao. Yves je ipak pametan dečko i znao je da bi se zapetljao. Iako akteri nezamislivog klanja, ovi su se ljudi sve do dolaska bijelih kolonizatora početkom 20. stoljeća smatrali jednakima. Istina, Tutsi su se bavili stočarstvom, a Hutui ratarstvom, ali to u tadašnje vrijeme gladi i jednostavnosti skromnog života nije bila bitna razlika.
Govorili su istim jezikom, dijelili običaje i ženili se međusobno. Onda su prvo Nijemci, pa poslije još glasnije Belgijci, odlučili naglas izgovoriti ono što su uočili. Fizionomija im je drugačija, i to zaista stoji: Hutu i Tutsi nisu nikada bili isti narod. Kako su bijeli kolonizatori to odlučili i dokazati, radi praktičnosti su odlučili da su manjinski Tutsi vrjedniji, a oni su to vrlo rado prihvatili. Dodijeljena im je uloga saveznika dalekih sila. Neko su vrijeme vladali, a zatim dugo trpili promjenu odnosa snaga.
Od 60-ih godina, kada se Ruanda izborila za samostalnost, pleme Hutu neprestano se osvećivalo nekad povlaštenim Tutsijima i tako je bilo sve do 1990. godine. Nekoliko godina ranije sadašnji predsjednik Kagame uz pomoć SAD-a prvo je pomogao srušiti ugandskoga predsjednika Obotea, a zatim je, početkom posljednjeg desetljeća 20. stoljeća sa svojim RPF-om, s teritorija te susjedne zemlje krenuo u napad na ruandske Hutue.
Odmazda i genocid '94., priznao on to danas ili ne, posljedica su upravo tih događaja. Nakon što je na Kagameovu sreću cijela krvava priča završena njegovom pobjedom, većinski Hutui morali su platiti tešku cijenu gorkoga poraza. To što Yves zna, a nije želio reći, rekao je jedan mladić njegovih godina iz plemena Hutu. Mnogo tiše i pomalo uplašeno, 26-godišnji vlasnik priručne telefonske govornice na ugandskoj granici Pierre, otkrio je stranu priče koju njegov narod smatra istinitom.
- Znam da mi ne vjerujete, ali većina Hutua, čak i pripadnici Interehamwea, nisu ubijali zato što su htjeli, nego su morali. Pomagali su si pivom od banane, i to u velikim količinama. Regularna je vojska rekla ljudima da "ubiti znači živjeti". Nisu imali izbora jer onaj tko nije želio sudjelovati, proglašen je izdajicom i ubrzo je ubijen. Danas mi se čini da su neke druge sile izvana imale svoje prste u tome. No, to više nije važno.
S druge strane, treba reći da je osveta nad nama bila jednako strašna kao što su bili pokolji koje smo mi počinili. Osobno mislim da je na kraju u Ruandi i u ratovima u Kongu ubijeno više Hutua nego što je '94. stradalo Tutsija. Bolje da šutim. Znam da to danas baš nije pametno pričati - ubrzo se predomislio Pierre. Za razliku od Yvesa koji ima dobar posao i za njega je pristojno plaćen, uzaludni student ekonomije Pierre u toj svojoj priručnoj govornici, koju nisam shvatio iako mi je objašnjeno da je riječ o nekom velikom kineskom mobitelu koji izgleda kao uredski brzoglas, zarađuje malo. Gotovo ništa.
On, zato što je Hutu, i to smatra boljim od onoga čime većina raspolaže. Pierre, kojemu to nije pravo ime, me se ipak nemalo uplašio. On je znao da naš razgovor nije igra riječima, nego pletenje omče koja bi mogla završiti oko njegova vrata ako netko od ljudi u finim odijelima u Kigaliju sazna što je rekao. On je danas u Ruandi samo jedan Hutu. A kao takvome, život mu vrijedi malo. Gotovo ništa. S time se nisam želio igrati.
Zna to dobro i oko 130 tisuća Hutua koji danas čame u zatvorima diljem Ruande. Vjerojatno su neki od njih zaista i počinili zločin tijekom '94., ali je jednako tako gotovo sigurno da ih većina nije bila među ubojicama. No, malo koga to u današnjoj Ruandi uopće zanima. Država cvjeta, poduzetnici kupuju automobile kao da su vlasnici najskupljih londonskih restorana. Sirotinja i dalje nema struju i vodu, a napojnica konobaru u visini jedne kune kod većine izaziva reakcije kakve bi bile naše nakon dobitka na španjolskom lotu.
Yves i Pierre zato nisu u istoj skupini ljudi. Jedan je "dugi", a drugi "kratki". Jedan laže da živi u demokraciji, a drugi negdje kod kuće, barem u mislima, ponovno brusi onu mačetu. "Dobrodošli u Afriku"! To je jedino što su mi obojica rekli.
Iz Kigalija Krešimir Raguž
|
U parlament Ruande mora se imenovati gotovo polovica zastupnica. Veruju da žene ne bi ponovile sukob iz '94.
|
Nije ih izrekao ni kakav vladin poslušnik. Rekli su ih zapravo svi koji su sa mnom pristali iskreno razgovarati o svojoj zemlji. Svi "kratki" i dio onih neindoktriniranih "dugih". Rekli su mi, dobronamjerno, i da bih zbog svoga pisanja mogao završiti u lokalnom zatvoru te da to nije mjesto za "umuzunge" (bijelce na lokalnom jeziku). Pouzdao sam se ipak u nerazumljivost hrvatskog jezika i odbio susret s vjerojatno zaista zanimljivim majmunima - onima koji najviše sliče čovjeku.
Nisam se prevario. Vrlo sam se brzo uvjerio da surovost svojstvenu samo životinjama ovdje nije teško pronaći ni u najfinijim restoranima ili klubovima. "Uostalom, kao i kod nas u Hrvatskoj i Bosni", neprestano sam ponavljao kako bi me opravdano smatrali drugačijim od ljudi iz zemalja poput Švicarske i Belgije, o kojima ovdašnji stanovnici tako jako sanjaju. Izgubljeni su ljudi ovdje gotovo jedini koje se može susresti.
Zemlja tisuću brežuljaka (Pays des Mille Collines, kako se zove i najpoznatiji hotel u državi ovjenčan slavom u filmu "Hotel Ruanda") zaista je čudnovato mjesto. Od zapadnjačkih predodžbi o Africi ondje iz dana u dan ostaje sve manje.
Boja kože, ako aktualna vlada zadrži položaj, ubrzo će vjerojatno ostati i jedina stvar po kojoj će namjernik iz Europe znati na kojem se kontinentu nalazi. Sadašnji predsjednik zemlje Tutsi Paul Kagame, koji je sa svojom vojskom RPF '94. i zaustavio genocid, od Ruande pokušava napraviti afričku Švicarsku. I što je najvažnije, ide mu odlično.
| Tutsi i Hutu danas se moraju nazivati 'dugima' i 'kratkima' |
Nametnuo je pritom i zakon prema kojemu trećina zastupnika u parlamentu moraju biti žene jer se vjeruje da one nikada ne bi krenule u neki novi rat. Sa 49 posto zastupnica koje trenutačno sjede u njihovu parlamentu, Ruanda je postala najveća feminističko - politička sila svijeta. U tome je jača čak i od Švedske. Kako bi uspio u svemu tome, naravno, Kagame je policiju i vojsku naoružao do zuba.
Neovisne novinare, one sretnije, strpao je u zatvore, dok su drugi nestali bez traga. Na posljednjim je izborima pobijedio sa 95 posto glasova, poput Roberta Mugabea u Zimbabveu, Sadama Huseina svojedobno u Iraku ili Gadafija u Libiji.
Poslušnicima je dao bogatstvo, vile poput onih na Beverly Hillsu i novca kao da su šeici, a sirotinji namijenio represiju i informativnu blokadu. Sebi je namijenio doslovno polovicu najelitnije kigalske gradske četvrti tako da čak i lokalni biskup do svoje kuće ne može proći bez zaustavljanja i temeljitog pretresa na kontrolnoj točki.
Kad je protiv njega lani u Francuskoj jedan odvjetnik podigao kaznenu prijavu zbog organizacije ubojstva bivšeg predsjednika Ruande, Hutua Juvenala Habyarimana, Kagame je prekinuo diplomatske odnose s moćnim Parizom, izbacio francuske diplomate i nedavno čak izjavio da mu je žao što ih nije dao pogubiti.
Iz zemlje su pritom "odletjeli" i svi francuski investitori te su ubrzo pronađeni dokazi da je vojska te europske sile pomagala Hutuima u organizaciji genocida.
Znam da mi ne vjerujete, ali većina Hutua, čak i pripadnici milicije, nisu ubijali zato što su htjeli, nego su morali. Pomagali su si pivom od banane, i to u velikim količinama. Regularna je vojska rekla ljudima da 'ubiti znači živjeti'. Nisu imali izbora jer onaj tko nije želio sudjelovati, proglašen je izdajicom i ubrzo je ubijen
PIERRE
|
Što se krije ispod, je li u Ruandi uistinu tako dobro, postoji li ondje demokracija i bilo kakve ljudske slobode i prava, pitanje je koje toj zemlji poput mačete visi nad glavom. Iako to nitko neće izgovoriti naglas, većina Ruanđana - "kratki", ljudi su čija se prava, ako i postoje, sada naziru samo u tragovima.
Tutsi vladaju baš onako apsolutistički, a samo ih je 15-ak posto. Ima tu i dva posto malenog, fizičkom građom i brojem, naroda Twa, ali čak 83 posto Ruanđana dolazi iz redova onih koji trenutačno moraju šutjeti - Hutua.
A oni, nimalo nevini i ne tako davno organizatori nezamislivih zvjerstava, danas ispod glasa ali sve ljuće, tvrde da situacija neće dugo ostati takva.
Nakon što je njihov posljednji predsjednik Habyarimana 6. travnja 1994. godine ubijen, najvjerojatnije baš u režiji sadašnjega predsjednika Kagamea, njihova je milicija Interahamwe počinila strašne zločine. Iako to ni danas ne poriču, "kratki" sve glasnije ističu da su oni nakon toga bili žrtve još većeg genocida, do danas gotovo potpuno prešućenoga, u Ruandi i diljem bijeloga licemjernog svijeta koji više zanima iskorištavanje "mirne Afrike".
Ta Afrika, jasno je, uopće ne postoji, ali ključna je riječ ove priče iskorištavanje. Sjaj dijamanata, jeftina kava, gradnja bezumno skupih cesta i prodaja rashodovanih strojeva koji samo ovdje pronalaze kupce, čini se, više godi nego što izaziva grižnju savjesti. U izbjegličkom je valu iz Ruande 1994. u Zair, današnji Kongo, pobjeglo oko 2,5 miljuna ljudi. Hutua.
U ratu koji je u tamošnjim provincijama Gornji i Donji Kivu '96. povela upravo Kagameova nova vlada, ubijeno ih je oko milijun. Koliko ih je stradalo u Ruandi, čini se, zauvijek će ostati tajna. Krug zvjerstava tako bi se trebao zatvoriti podjednakim brojem mrtvih s obje strane.
No, to je Afrika i bilo kakve pomirbe teško je očekivati. Zadovoljština je samo smrt drugih. Apsolutna pobjeda. Kako mi je jedan europski kolega novinar ovih dana rekao u Kigaliju, rezultat pokolja je, nogometnim žargonom, izjednačen. I svi žele u produžetke.
Svi ipak snivaju samo o pobjedi. Tko će za nju u konačnici imati više izgleda, teško je reći. Ovisno o tome s kim se razgovara, predviđanja i argumenti dijametralno su različiti. Zajednička je svim tim ljudima jedino neizmjerna patnja koja u Ruandi gotovo da nije zaobišla nijednu obitelj.
Yves Kamuronsi mladić je koji je smrt od Interehamweovih mačeta '94. izbjegao samo zato što su ga roditelji iz Kigalija na vrijeme poslali na selo baki i djedu. Mamu i tatu ubili su mu odmah na početku pokolja prijatelji obitelji, kao što su poslije neki drugi bivši kolege iz sela pokušali zaklati i Yvesova djeda.
To je ponekad i smiješno. Nađemo se vani i nakon nekoliko piva više počnemo se pogrdno nazivati. Mi njih 'koljači', oni nas 'žohari'. Živimo zajedno, ali nema tu ljubavi. Nikad ne bih oženio djevojku iz plemena Hutu
YVES
|
|
U moru slika nekoć živih i sretnih ljudi, čije će ostatke forenzičari još pronalaziti u masovnim grobnicama, Yves mi je pokazao i onu svojega tate. Silno ga je volio. Želio je biti poput njega. Intelektualac, bogat i omiljen.
Danas Yves više nema uzor i jedini čovjek za kojega mi je poslije priznao da ga može usporediti s ocem hrvatski je svećenik, misionar don Sebastijan Marković. On mu je dao ljubav koju su mu bili oteli ljudi koje želi oslovljavati samo kao koljači. No, Yves je mlad čovjek, nema ni trideset, izlazi gotovo svaku večer i u Kigaliju ne može izbjeći druženje s ljudima koji nisu "dugi" kao on. Mrzi li ih?
- Ne mrzim "kratke", ali svakako ih ni ne volim. Zamislite situaciju u kojoj vas u jednom trenutku najbolji prijatelji žele ubiti. Zapravo zaklati, silovati vašu majku, sestru ili kći. Zamislite da netko želi doslovno preko noći ubiti sve koji nisu kao oni.
To je strašno. Većini nezamislivo - rekao je Yves pokazujući sliku svoga oca zakvačenu na zid istinske boli. No, kako on ipak pripada manjinskom narodu u Ruandi, bez obzira na to što upravo taj narod trenutačno drma njegovom zemljom, Yves, kao i njegov predsjednik, pokušava barem donekle zaboraviti stvarnost. Zato se pretvara da je samo Ruanđanin. Ponosan je što je Tutsi, ali to radi pristojnosti i nove politike ne želi naglašavati.
U Ruandi kažu da su Hutu i Tutsi uvijek bili jednaki, dok prvo Nijemci, a zatim Belgijci nisu uočili
razlike među njima i Tutsije proglasili naprednijima. Danas su ponovno svi Ruanđani, ali više nikada neće biti jednaki
|
Sjeme mržnje
|
Nikada. Nema tu ljubavi, samo živimo zajedno i trpimo se - priznao je Yves i ne pazeći na to tko ga sluša, rekao da zna da su Tutsiji nakon genocida počinili mnoge odmazde nad Hutuima. Nije ga bilo sram. Nije osjetio žaljenje. "Osveta je slatka, moj Yves. Ali nije dobra jer će je ponovno netko poželjeti", pokušao sam mu objasniti. Smekšao se. Naravno, on je ne smatra opravdanom, ali pritom i spremno laže da u njoj nisu stradali civili, nego samo Interehamwe koji su bježali prema Kongu.
Kada sam ga, praveći se da ne znam, upitao da mi objasni razliku između Hutua i Tutsija, samo se nasmijao. Yves je ipak pametan dečko i znao je da bi se zapetljao. Iako akteri nezamislivog klanja, ovi su se ljudi sve do dolaska bijelih kolonizatora početkom 20. stoljeća smatrali jednakima. Istina, Tutsi su se bavili stočarstvom, a Hutui ratarstvom, ali to u tadašnje vrijeme gladi i jednostavnosti skromnog života nije bila bitna razlika.
Govorili su istim jezikom, dijelili običaje i ženili se međusobno. Onda su prvo Nijemci, pa poslije još glasnije Belgijci, odlučili naglas izgovoriti ono što su uočili. Fizionomija im je drugačija, i to zaista stoji: Hutu i Tutsi nisu nikada bili isti narod. Kako su bijeli kolonizatori to odlučili i dokazati, radi praktičnosti su odlučili da su manjinski Tutsi vrjedniji, a oni su to vrlo rado prihvatili. Dodijeljena im je uloga saveznika dalekih sila. Neko su vrijeme vladali, a zatim dugo trpili promjenu odnosa snaga.
Od 60-ih godina, kada se Ruanda izborila za samostalnost, pleme Hutu neprestano se osvećivalo nekad povlaštenim Tutsijima i tako je bilo sve do 1990. godine. Nekoliko godina ranije sadašnji predsjednik Kagame uz pomoć SAD-a prvo je pomogao srušiti ugandskoga predsjednika Obotea, a zatim je, početkom posljednjeg desetljeća 20. stoljeća sa svojim RPF-om, s teritorija te susjedne zemlje krenuo u napad na ruandske Hutue.
Odmazda i genocid '94., priznao on to danas ili ne, posljedica su upravo tih događaja. Nakon što je na Kagameovu sreću cijela krvava priča završena njegovom pobjedom, većinski Hutui morali su platiti tešku cijenu gorkoga poraza. To što Yves zna, a nije želio reći, rekao je jedan mladić njegovih godina iz plemena Hutu. Mnogo tiše i pomalo uplašeno, 26-godišnji vlasnik priručne telefonske govornice na ugandskoj granici Pierre, otkrio je stranu priče koju njegov narod smatra istinitom.
| Danas Ruandom čvrsto vladaju Tutsi, a Hutu moraju šutjeti. No, tvrde da neće tako još dugo jer su nakon zvjerstava koje su činili postali žrtve prešućene, još krvavije odmazde Tutsija |
S druge strane, treba reći da je osveta nad nama bila jednako strašna kao što su bili pokolji koje smo mi počinili. Osobno mislim da je na kraju u Ruandi i u ratovima u Kongu ubijeno više Hutua nego što je '94. stradalo Tutsija. Bolje da šutim. Znam da to danas baš nije pametno pričati - ubrzo se predomislio Pierre. Za razliku od Yvesa koji ima dobar posao i za njega je pristojno plaćen, uzaludni student ekonomije Pierre u toj svojoj priručnoj govornici, koju nisam shvatio iako mi je objašnjeno da je riječ o nekom velikom kineskom mobitelu koji izgleda kao uredski brzoglas, zarađuje malo. Gotovo ništa.
On, zato što je Hutu, i to smatra boljim od onoga čime većina raspolaže. Pierre, kojemu to nije pravo ime, me se ipak nemalo uplašio. On je znao da naš razgovor nije igra riječima, nego pletenje omče koja bi mogla završiti oko njegova vrata ako netko od ljudi u finim odijelima u Kigaliju sazna što je rekao. On je danas u Ruandi samo jedan Hutu. A kao takvome, život mu vrijedi malo. Gotovo ništa. S time se nisam želio igrati.
Zna to dobro i oko 130 tisuća Hutua koji danas čame u zatvorima diljem Ruande. Vjerojatno su neki od njih zaista i počinili zločin tijekom '94., ali je jednako tako gotovo sigurno da ih većina nije bila među ubojicama. No, malo koga to u današnjoj Ruandi uopće zanima. Država cvjeta, poduzetnici kupuju automobile kao da su vlasnici najskupljih londonskih restorana. Sirotinja i dalje nema struju i vodu, a napojnica konobaru u visini jedne kune kod većine izaziva reakcije kakve bi bile naše nakon dobitka na španjolskom lotu.
Yves i Pierre zato nisu u istoj skupini ljudi. Jedan je "dugi", a drugi "kratki". Jedan laže da živi u demokraciji, a drugi negdje kod kuće, barem u mislima, ponovno brusi onu mačetu. "Dobrodošli u Afriku"! To je jedino što su mi obojica rekli.
Iz Kigalija Krešimir Raguž
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....