Kada je imao samo dvanaest godina, po Georga Sirbua i njegove vršnjake u Bukureštu dolazile su kolone autobusa i odvozile ih na višetjedni prisilni rad na beskrajnim poljima diljem Rumunjske.
Danas ugledni rumunjski novinar i urednik politike u dnevniku Curierul National jedan je od tisuća dječaka i djevojčica koji su odrasli u siromaštvu i sivilu pod režimom zloglasnog rumunjskog komunističkog diktatora Nicolaea Ceausescua. Prvog dana 2007. godine i rumunjskog članstva u Europskoj Uniji George je odahnuo. Rumunjska je, kaže, konačno spašena.
- Bilo je to teško vrijeme, iako tek sada shvaćam koliko smo malo imali. Kao dječak uvijek sam volio ovo božićno vrijeme jer bih obično tada dobivao bananu, voće koje tijekom godine nigdje nisam mogao ni vidjeti. Ako je netko od mojih prijatelja došao do Pepsi Cole, bio bi zvijezda u Bukureštu - počinje svoju priču Sirbu.
Svakih nekoliko mjeseci pred njegovu osnovnu školu, po Ceausescovoj naredbi, dolazili su autobusi i prevozili ih na polja rajčice i kukuruza u najzabačenije dijelove zemlje. Tamo bi, kaže, ostajali i po nekoliko tjedana, spavajući u jednoj prostoriji lokalne škole, a dane provodeći radeći po deset sati na polju - naravno, potpuno besplatno. No, i kada bi se vratio u Bukurešt, živio bi ispod svakog standarda.
-
Struje je u gradu bilo, ali samo po četiri sata dnevno. Tko je i imao novca, nije mogao ništa njime kupiti, jer su police trgovina bile prazne. Možda tek pokoja boca mineralne vode i konzerva tunjevine. Ali najteže je bilo znati da nemaš slobodu. Securitata (zloglasna Ceausescuova policija, za koju se procjenjuje da je imala između 700 i 800 tisuća agenata) pratila je svakoga - prisjeća se George, koji je Securitatu dobro upoznao kada mu je otac uhićen zbog sudjelovanja u rumunjskom pokretu otpora.
- Europska Unija za nas je sada simbol slobodnog kretanja, nešto što nam je toliko godina nedostajalo - govori George. Rumunjima je u komunizmu bilo gotovo nemoguće dobiti putovnicu, a kada bi je i dobili, ona je služila samo za jedno putovanje, nakon čega su Securitati morali podnositi izvješće o svojem boravku u inozemstvu. George Sirbu danas je jedan od rijetkih stanovnika Bukurešta koje nazivaju srednjom klasom. Konkretno, radi kao urednik ekonomije i politike u dnevnim novinama Curierul National, ima stan od 56 kvadrata u Bukureštu te automobil. Prosječna je rumunjska plaća 240 eura, cijene gotovo identične onima u Hrvatskoj, a život znatno teži.
Sirbu ne očekuje da će mu se život znatno promijeniti. Kao ni 44-godišnji Pavel Vasile, taksist s 12-godišnjim stažem u Bukureštu. Kaže, i dalje će morati teško i mnogo raditi da bi prehranio svoju obitelj. Ipak, tvrdi, sve je bolje nego Ceausescu. Za njega, kao i za većinu Rumunja, ulazak u Europsku Uniju simbol je konačnog razdvajanja od istočne, nerazvijene i siromašne Rumunjske te priključenje modernom, razvijenom Zapadu.
Dogodilo se to unatoč crnim prognozama koje su do prije samo dvije godine dolazile iz europskog kruga i najavljivale da će s Rumunjskom, zbog silnih problema s korupcijom u samom vrhu, ali i svakoj pori društva, blokirati pregovore i proces pristupanja. Svi uvjeti EU ipak su ispunjeni, i to znatno prije Hrvatske koja se još prije četiri godine spominjala u društvu Bugarske i Rumunjske kao zemalja kandidata koje će u EU ući simultano. Ali i znatno kasnije nego što su stanovnici Rumunjske očekivali. No, Rumunjska je i danas daleko od uobičajene predodžbe moderne, razvijene Europe.
Padom komunističkog režima Rumunji su najprije dobili (lažnu) nadu da je njihovo članstvo u službenom Zapadu stvar puke formalnosti, nešto što se razumije samo po sebi. Proces razuvjeravanja bio je sve samo ne nježan. U prilog sporom procesu odvajanja od mentaliteta koje je komunistički režim nametnuo i čije se posljedice neće moći ukloniti još godinama ide i činjenica da je tek prije desetak dana rumunjska vlada službeno osudila Ceasescuovu vladavinu, iznijevši izvještaj od 650 stranica u kojem se, među ostalim, navodi i brojka od dva milijuna ljudi koje je režim (ilegitiman i kriminalan, prema izvješću) smaknuo ili proganjao. A i to izvješće rumunjski analitičari i novinari napadaju, tvrdeći da je premaleno i preblago. Stoga danas, na naše upite što očekuju od EU, Rumunji sliježu ramenima.
- Mislim da će običnim ljudima život ostati jednak, ako ne i teži. Ali, život je uvijek težak - rezignirano nam govori 33-godišnji ugostitelj Adu Graduatoiu. U svojoj glavi Adu se još nije sa sigurnošću odredio prema komunističkom režimu.
- U vrijeme komunizma, ako si imao 21 godinu, ženu, pa dobio i dijete, vlada ti je ponudila kuću koju si mogao kupiti ili unajmiti na cijeli život. A sada toga nema, nema te sigurnosti. Zato sada imamo slobodu koje u vrijeme komunizma nije bilo. Ali, sloboda je jako skupa - zaključuje Adu.
Njegovo mišljenje dijeli više Rumunja s kojima smo proteklih dana razgovarali. Mnogima nedostaje sigurnost komunističkog režima, pa su u siromaštvu moderne Rumunjske i zaboravili koliko su htjeli slobodu. Ad vjeruje da će se Rumunjska snažno razviti u idućih pet-šest godina, ali i da to neće nužno donijeti dobro običnom, radnom puku. A taj radni puk živi u nevjerojatnom kontrastu. S jedne strane, Bukurešt je grad prepun predstavništva stranih kompanija, grad tisuću neonskih svjetala i metropola u pravom smislu riječi. Ali dah bogate europske metropole osjeća se samo na glavnim ulicama i alejama.
One sporedne, prepune su oronulih kuća koje prijete da će se svakog trenutka srušiti, a ispred kojih sjede stotine beskućnika, prosjaka, gladnih staraca i prljave, musave djece. Bukurešt je neviđen spoj glamura, elitnih hotela u kojem odsjedaju bogati strani biznismeni, s čemerom i jadom postsocijalističke siromašne zemlje u kojoj dobar dio stanovništva živi na rubu gladi. Izvan Bukurešta i nekoliko drugih velikih gradova slika bijede znatno je snažnija. Možda je dovoljno spomenuti da Rumunjska nema nijednog kilometra autoceste (po hrvatskim standardima), a jedina cesta koju nazivaju autocestom ona je od grada Pitesti do Bukurešta.
Mračna i u potpunosti neosvijetljena, bez cestarina i s neznatnim brojem pratećih objekata. A između sirotinjske straćare i kolibe u nekim dijelovima čak i svojevrstan plemenski život (dio hit-komedije "Borat" sniman je u rumunjskom romskom selu Glod, što u doslovnom prijevodu znači "blato", nedaleko od Bukurešta, kao ilustracija u filmu karikiranog Kazahstana).
Drugi naši sugovornici, iako rijetko hrabri predstaviti se punim imenom i stati pred objektiv fotoaparata, uglavnom dijele Adove stavove. Ponavljaju parolu da su dobrobiti Unije namijenjeni, kako kažu, "velikim ljudima", političarima, poduzetnicima i tajkunima. No, ne bi bilo istina reći da je Rumunjska sada, kao punopravna članica povlaštene europske zajednice mirna. Dapače, njezinoj vladi predstoji još mnogo posla da bi legislativom, standardom i uspješnošću dosegli europske kriterije.
Pa i premijer Taricanu tako u intervjuima oprezno daje naznačiti da će državi trebati još barem dvadeset godina da bi razvojem "ulovila" ostale članice EU. U godinama koje slijede čeka je, stoga, velik posao. Ne obavi li ga onako kako od nje traži europska regulativa, mogla bi se naći pred ozbiljnim restrikcijama članskih prava.
Iz Bukurešta Tomislav Kukec
Danas ugledni rumunjski novinar i urednik politike u dnevniku Curierul National jedan je od tisuća dječaka i djevojčica koji su odrasli u siromaštvu i sivilu pod režimom zloglasnog rumunjskog komunističkog diktatora Nicolaea Ceausescua. Prvog dana 2007. godine i rumunjskog članstva u Europskoj Uniji George je odahnuo. Rumunjska je, kaže, konačno spašena.
- Bilo je to teško vrijeme, iako tek sada shvaćam koliko smo malo imali. Kao dječak uvijek sam volio ovo božićno vrijeme jer bih obično tada dobivao bananu, voće koje tijekom godine nigdje nisam mogao ni vidjeti. Ako je netko od mojih prijatelja došao do Pepsi Cole, bio bi zvijezda u Bukureštu - počinje svoju priču Sirbu.
Svakih nekoliko mjeseci pred njegovu osnovnu školu, po Ceausescovoj naredbi, dolazili su autobusi i prevozili ih na polja rajčice i kukuruza u najzabačenije dijelove zemlje. Tamo bi, kaže, ostajali i po nekoliko tjedana, spavajući u jednoj prostoriji lokalne škole, a dane provodeći radeći po deset sati na polju - naravno, potpuno besplatno. No, i kada bi se vratio u Bukurešt, živio bi ispod svakog standarda.
-
Struje je u gradu bilo, ali samo po četiri sata dnevno. Tko je i imao novca, nije mogao ništa njime kupiti, jer su police trgovina bile prazne. Možda tek pokoja boca mineralne vode i konzerva tunjevine. Ali najteže je bilo znati da nemaš slobodu. Securitata (zloglasna Ceausescuova policija, za koju se procjenjuje da je imala između 700 i 800 tisuća agenata) pratila je svakoga - prisjeća se George, koji je Securitatu dobro upoznao kada mu je otac uhićen zbog sudjelovanja u rumunjskom pokretu otpora.
- Europska Unija za nas je sada simbol slobodnog kretanja, nešto što nam je toliko godina nedostajalo - govori George. Rumunjima je u komunizmu bilo gotovo nemoguće dobiti putovnicu, a kada bi je i dobili, ona je služila samo za jedno putovanje, nakon čega su Securitati morali podnositi izvješće o svojem boravku u inozemstvu. George Sirbu danas je jedan od rijetkih stanovnika Bukurešta koje nazivaju srednjom klasom. Konkretno, radi kao urednik ekonomije i politike u dnevnim novinama Curierul National, ima stan od 56 kvadrata u Bukureštu te automobil. Prosječna je rumunjska plaća 240 eura, cijene gotovo identične onima u Hrvatskoj, a život znatno teži.
Sirbu ne očekuje da će mu se život znatno promijeniti. Kao ni 44-godišnji Pavel Vasile, taksist s 12-godišnjim stažem u Bukureštu. Kaže, i dalje će morati teško i mnogo raditi da bi prehranio svoju obitelj. Ipak, tvrdi, sve je bolje nego Ceausescu. Za njega, kao i za većinu Rumunja, ulazak u Europsku Uniju simbol je konačnog razdvajanja od istočne, nerazvijene i siromašne Rumunjske te priključenje modernom, razvijenom Zapadu.
Dogodilo se to unatoč crnim prognozama koje su do prije samo dvije godine dolazile iz europskog kruga i najavljivale da će s Rumunjskom, zbog silnih problema s korupcijom u samom vrhu, ali i svakoj pori društva, blokirati pregovore i proces pristupanja. Svi uvjeti EU ipak su ispunjeni, i to znatno prije Hrvatske koja se još prije četiri godine spominjala u društvu Bugarske i Rumunjske kao zemalja kandidata koje će u EU ući simultano. Ali i znatno kasnije nego što su stanovnici Rumunjske očekivali. No, Rumunjska je i danas daleko od uobičajene predodžbe moderne, razvijene Europe.
Padom komunističkog režima Rumunji su najprije dobili (lažnu) nadu da je njihovo članstvo u službenom Zapadu stvar puke formalnosti, nešto što se razumije samo po sebi. Proces razuvjeravanja bio je sve samo ne nježan. U prilog sporom procesu odvajanja od mentaliteta koje je komunistički režim nametnuo i čije se posljedice neće moći ukloniti još godinama ide i činjenica da je tek prije desetak dana rumunjska vlada službeno osudila Ceasescuovu vladavinu, iznijevši izvještaj od 650 stranica u kojem se, među ostalim, navodi i brojka od dva milijuna ljudi koje je režim (ilegitiman i kriminalan, prema izvješću) smaknuo ili proganjao. A i to izvješće rumunjski analitičari i novinari napadaju, tvrdeći da je premaleno i preblago. Stoga danas, na naše upite što očekuju od EU, Rumunji sliježu ramenima.
- Mislim da će običnim ljudima život ostati jednak, ako ne i teži. Ali, život je uvijek težak - rezignirano nam govori 33-godišnji ugostitelj Adu Graduatoiu. U svojoj glavi Adu se još nije sa sigurnošću odredio prema komunističkom režimu.
- U vrijeme komunizma, ako si imao 21 godinu, ženu, pa dobio i dijete, vlada ti je ponudila kuću koju si mogao kupiti ili unajmiti na cijeli život. A sada toga nema, nema te sigurnosti. Zato sada imamo slobodu koje u vrijeme komunizma nije bilo. Ali, sloboda je jako skupa - zaključuje Adu.
Njegovo mišljenje dijeli više Rumunja s kojima smo proteklih dana razgovarali. Mnogima nedostaje sigurnost komunističkog režima, pa su u siromaštvu moderne Rumunjske i zaboravili koliko su htjeli slobodu. Ad vjeruje da će se Rumunjska snažno razviti u idućih pet-šest godina, ali i da to neće nužno donijeti dobro običnom, radnom puku. A taj radni puk živi u nevjerojatnom kontrastu. S jedne strane, Bukurešt je grad prepun predstavništva stranih kompanija, grad tisuću neonskih svjetala i metropola u pravom smislu riječi. Ali dah bogate europske metropole osjeća se samo na glavnim ulicama i alejama.
One sporedne, prepune su oronulih kuća koje prijete da će se svakog trenutka srušiti, a ispred kojih sjede stotine beskućnika, prosjaka, gladnih staraca i prljave, musave djece. Bukurešt je neviđen spoj glamura, elitnih hotela u kojem odsjedaju bogati strani biznismeni, s čemerom i jadom postsocijalističke siromašne zemlje u kojoj dobar dio stanovništva živi na rubu gladi. Izvan Bukurešta i nekoliko drugih velikih gradova slika bijede znatno je snažnija. Možda je dovoljno spomenuti da Rumunjska nema nijednog kilometra autoceste (po hrvatskim standardima), a jedina cesta koju nazivaju autocestom ona je od grada Pitesti do Bukurešta.
Mračna i u potpunosti neosvijetljena, bez cestarina i s neznatnim brojem pratećih objekata. A između sirotinjske straćare i kolibe u nekim dijelovima čak i svojevrstan plemenski život (dio hit-komedije "Borat" sniman je u rumunjskom romskom selu Glod, što u doslovnom prijevodu znači "blato", nedaleko od Bukurešta, kao ilustracija u filmu karikiranog Kazahstana).
Drugi naši sugovornici, iako rijetko hrabri predstaviti se punim imenom i stati pred objektiv fotoaparata, uglavnom dijele Adove stavove. Ponavljaju parolu da su dobrobiti Unije namijenjeni, kako kažu, "velikim ljudima", političarima, poduzetnicima i tajkunima. No, ne bi bilo istina reći da je Rumunjska sada, kao punopravna članica povlaštene europske zajednice mirna. Dapače, njezinoj vladi predstoji još mnogo posla da bi legislativom, standardom i uspješnošću dosegli europske kriterije.
Pa i premijer Taricanu tako u intervjuima oprezno daje naznačiti da će državi trebati još barem dvadeset godina da bi razvojem "ulovila" ostale članice EU. U godinama koje slijede čeka je, stoga, velik posao. Ne obavi li ga onako kako od nje traži europska regulativa, mogla bi se naći pred ozbiljnim restrikcijama članskih prava.
-
23 milijuna stanovnika -
8 milijardi eura stranih investicija u 2006. -
300 milijuna eura godišnji izvoz u Hrvatsku (100 milijuna uvoz) -
Stopa nezaposlenosti 6% -
240 eura prosječna plaća
Iz Bukurešta Tomislav Kukec
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....