Nedavno ubojstvo hrvatskoga građevinara Vlade Pavića u Moskvi privuklo je pozornost javnosti u Hrvatskoj i Rusiji, s tim da se u potonjoj nerazjašnjeni atentat na poduzetnika uklopio u standardni moskovski ritam zločina. Samo u metropoli zbog "poslovnih previranja" strada otprilike jedan čovjek mjesečno.
Podatak koji se uklapa u stereotip o Rusiji kao opasnoj zemlji, do srži zatrovanoj organiziranim kriminalom unutar kojega je jedino moguće poslovati. Takva percepcija Rusije, međutim, poprilično je zastarjela i slična je svojedobnoj zapadnjačkoj predodžbi Hrvatske kao opustošene ratne zone. Rusija je danas ipak stabilna zemlja, što, naravno, ne znači da je kriminal iščeznuo, ali se jačanjem države i njezine birokracije u eri Vladimira Putina bitno izmijenio.
Učestala naručena ubojstva podsjetnik su na "lude 90-e", no stručnjaci, društveni kroničari, poduzetnici i obični građani uglavnom se slažu da su "veliki igrači", oni koji su položili šape na najvrednije državne kompanije i imovinu velebne Rusije, odavno okončali svoj rat.
- Razdijelili, poubijali se, pozatvarali. I sad je mir - lakonski rezimira taksist u ruskoj provinciji dok njegov kolega u Moskvi, korpulentni sredovječni Azer, pokazuje prostrijelnu ranu na trbuhu. Tvrdi da je prije 15-ak godina radio kao tjelohranitelj biznismena koji je nakon neuspjelog atentata pobjegao iz zemlje. Danas je nezaposlen i djecu prehranjuje vozeći noću na crno taksi - staru Ladu.
Sasvim moguća i česta priča, slažu se u Novoj Gazeti, najjačem opozicijskom listu. Devedesete su bile vrijeme kad je kriminal bio posvuda, jedna od gotovo legitimnih opcija u životu. Neke bandite lansirao je do državnog parlamenta, neke pod zemlju, a neki su ponovno obični mali ljudi koji krpaju kraj s krajem.
- Svi o tome pričaju vrlo ravnodušno, otvoreno, u stilu 'morali smo se prilagoditi, preživjeti nekako, takva su vremena bila' - čudi se Igor Miličić, hrvatski košarkaš koji nastupa za Jenisej iz Krasnojarska. Njegov suigrač, danas 27-godišnjak, kao tinejdžer se bavio iznuđivanjem, reketom i sličnim metodama. I nije jedini u klubu...
Sintagmu "zemlja kriminalaca" Rusija si je samokritički prišila 90-ih godina, a pojedini dijelovi svijeta u nju su imali razloga povjerovati jer im se raspadom komunizma i širenjem biznisa izvan ruskih granica predstavila vjerojatno najmoćnija i najbrutalnija dotad viđena mafija. Njezina je djelatnost na Zapadu smatrana jednom od glavnih prijetnji globalnoj sigurnost.
Raspačavanje narkotika, trgovinu ljudima, ali i šverc sovjetskog oružja (ponegdje navodno i nuklearnog) često su vodili doktori znanosti, ekonomisti, obrazovani i inteligentni ljudi okruženi beskrupuloznim ubojicama. U strukturu njihovih organizacija nemoguće je proniknuti čak i istražiteljima koji su život posvetili toj misiji.Za razliku od piramidalnih hijerarhijskih ustroja poput sicilijanske Cosa nostre, ruske organizacije bile su (ili još jesu) izuzetno razgranate i hijerarhijski zamršene.
Rasprostirale su se od uličnih imigrantskih bandi u Chicagu, Miamiju i Budimpešti do visokih političko-obavještajnih krugova i moćnih poslovnih grupa u Rusiji. Gubitak čovjeka koji je izvana smatran "kumom" obično se vrlo lako nadomještao, a jedan od najjezivijih noviteta ruske mafije bilo je nepoštovanje načela obitelji. Uz ljude na listi za odstrel, ponekad su stradavale i njihove obitelji, uključujući djecu.
Bio je to novi, mutirani tip ruskih kriminalnih struktura, proizašlih iz korumpiranosti sovjetskoga državnog aparata još od vremena Brežnjeva, te stare, predrevolucionarne tradicije ruskih bandita, tzv. vori v zakone, o kojoj se dotad malo znalo s druge strane željezne zavjese.
Premda su boljševizam i staljinizam učinili mnogo na zatiranju ruske baštine, pokazalo se da je uz pravoslavlje, drevnu kulturu i narodne običaje, totalitarnu ditktaturu preživio i duboko ukorijenjeni kriminalni kodeks. U nesagledivoj, izoliranoj carističkoj Rusiji, gdje su kmetovi bili gotovo robovi, privatno vlasništvo privilegij rijetkih, a car gospodar života i svekolike imovine svojih podanika, biti vor (lopov) značilo je biti odmetnik - često romantiziran, ovjekovječen u pjesmama i narodnim legendama.
Tijekom stoljeća se od drumskog razbojništva razvila prava kontrakultura bandita sa složenim kriptojezikom, poznatijim kao fenja ili blatnoj jazik (blato je u slengu kriminal), i, što je još važnije, moralnim zakonom koji se temeljio na odricanju od svakog poštenog rada.
Netom nakon što su boljševici svrgnuli cara lopovi su se već bili toliko razmahali da je 1919. godine orobljen i sam Lenjin! Uslijedio je nesmiljeni blitzkrieg-obračun u kojem je vođa revolucije naredio da svi na djelu uhvaćeni prijestupnici diljem zemlje moraju biti na mjestu strijeljani. Idućih godina zatvori su se nakrcali kriminalcima. Bilo je to 20-ih godina kada je nastao i glasoviti kodeks časti "vor v zakone" (lopov u zakonu).
Okrutna Staljinova era stvorila je nove milijune osuđenika i logoraša, a kriminalci su nastavili graditi svoj identitet, šarajući si, među ostalim, tijela vrlo kompleksnim, životno i hijerarhijski određenim tetovažama. One su bile nešto poput poslovnih vizitki: odavale su zločin i položaj vorina unutar zatvorskog poretka. Originalne zatvorske tetovaže bile su grubo izrađene jer se u nedostatku tinte boja dobivala taljenjem gume.
Jedan od znakova vrhovnog zatvorskog autoriteta bile su zvijezde na oba ramena. Takve je tetovaže imao Vjačeslav Ivankov, ozloglašeni veteran sovjetskih zatvora kojega je američka policija uhitila 1995. pod sumnjom da je tri godine ranije poslan u SAD kako bi organizirao tamošnju iseljeničku mafiju i povezao je s novom vladajućom garniturom u Rusiji. No, dotad je stari lopovski kodeks već odavno prošao ključne modifikacije koje su ga dovele do razine na kojoj je postao globalni problem.
Raskol u banditskom svijetu nastupio je izbijanjem Drugoga svjetskog rata. Suočen s njemačkom invazijom, Staljin je širom otvorio zatvore i obećao slobodu svima koji stanu na branik domovine. Za "vori v zakone" pogodba je bila nemoralna. Ipak, velik dio odmetnika prihvatio je pogodbu. Sovjetski Savez dobio je rat, ali Staljin obećanje nije održao. Robijaši su vraćeni u kaznionice gdje su već bili obilježeni kao Suki - "kučke".
Degradirani u zatvorskoj hijerarhiji, osnovali su novu organizaciju koja je surađivala s čuvarima i šefovima ustanova te tako dobivali bolje uvjete i radna mjesta. Od 1945. do 1953. bjesnjeli su užasni zatvorski ratovi u koje se uprava nije previše miješala, a u kojima je, prema svjedočanstvima čuvara, bilo čak i kanibalizma. Ne zna se ni približan broj poginulih, ali se smatra da je to razdoblje presudno izmijenilo tip ruskog podzemlja, odvojilo novu vrstu od gangstera stare škole i stvorilo temelje za predatorsku pljačku 90-ih.
Posljednjih 20-ak godina SSSR-a društvena je paradigma sve teže skrivala svoje sve kolosalnije manjkavosti, a letargična administracija počela se ideološki raspadati i tonuti u korupciju od državnog vrha naniže. Trgovalo se položajima, robom i uslugama. Stvoreno je plodno tlo za stasanje nove generacije kooperativnih kriminalaca. U suradnji s komunističkim šefovima, u vremenima sve češćih nestašica elementarnih potrepština osnivana su crna tržišta svega i svačega.
Čim su se početkom perestrojke pojavile prve privatne poslovne inicijative, tu su već bile i skupine reketara. Iako im je u onako zatvorenom antikapitalističkom sustavu početni biznis bio više kokošarski, bili su to vrlo surovi ljudi, spremni, kao što će se pokazati za koju godinu, na čudovišna djela.
Kako je represivna moć SSSR-a slabjela, kriminalci su postajali sve bezočniji i uskoro su počeli otimati cijele kompanije. Na ruku im je išla procjena Jeljcinovih ekonomista nakon raspada sovjetske države. Strahujući od povratka komunizma, odlučili su radikalno preko noći stvoriti generaciju novih kapitalista koji će povući zemlju u novom smjeru.
Kao što je u svojoj knjizi "Oligarsi" primijetio američki novinar i moskovski diplomat David E. Hoffman, "odlučili su prvo stvoriti boksače, a tek onda napraviti ring". Nastupio je kaos bezakonja u kojem su se izdigli vrlo sumnjivi, nezasitno grabežljivi tajkuni koji su zbog tijesnih veza sa samim predsjednikom prozvani oligarsima. Sfera njihove djelatnosti uvelike je ostala zagonetkom, kao i "nevidljiva ruka" koja ih je u pojedinim kritičnim situacijama održala na putu prema vrhu.
Među nevjerojatno bahatim pojedincima koji su ratovali za resurse, isisavali novac iz najvrednijih državnih kompanija, bankarskim trikovima milijune građana zbacili na prosjački štap i štiteći svoje biznise formirali privatne paravojske, prednjačio je bivši znanstvenik-matematičar Boris Berezovski. Otvoreno je zastupao mišljenje da političari trebaju slušati njega, a ne obrnuto.
O kaosu epohe svjedoči i priča o Avtovazu, državnoj tvornici automobila marke Žiguli u industrijskom gradu Togliattiju. Direktori toga poduzeća krajem 80-ih godina sredstvima tvornice osnivali su vlastite kompanije, kupovali njezine automobile po subvencioniranim cijenama pa ih preprodavali po tržišnim.
Uskoro su oko tvornice počele danonoćno kružiti gangsterske bande. Kada je Berezovski ušao u veliki biznis s Avtovazom i zaradio svoje prvo enormno bogatstvo, banditi iz raznih skupina već su se motali po postrojenju, stajali pokraj proizvodnih traka i kaparili vozila za svoju sitnu distribuciju - bez naknade kompaniji. Suprotstavljene bande postigle su dogovor da nema razmirica unutar tvornice, ali je zato neposredno oko nje grmjelo i puškaralo. Rat se proširio sve do Moskve.
Zaredale su eksplozije, atentati po restoranima, saunama... U jednom obračunu sudjelovalo je više od 50 ljudi: poginulo ih je šest, broj ranjenih nije poznat, a jedan policijski automobil raznesen je raketnim bacačem. U Togliattiju su se do 2000. godine vodila četiri mafijaška rata, a samo jedan od njih odnio je 66 života.
Sergej Kanev, novinar s nadimkom Bulterijer koji već godinama prati rusko podzemlje, procjenjuje da je u Moskvi svake godine ginulo između 20 i 25 kriminalaca s renomeom "vor v zakone" (takav naslov nosi lider nad liderima, dokazani vođa koji živi po principima lopovske časti).
- No, gdje su tu još tzv. kriminalni autoriteti (po utjecaju ispod 'vori v zakone'), zatim brigadiri, banditi, biznismeni, činovnici, policija, zaštitari, novinari… Kad promatramo cijelu Rusiju, doista nemam predodžbu kolika bi mogla biti brojka. - ističe Kanev.
U Moskvi je 90-ih godina ordiniralo nekoliko većih kriminalnih organizacija koje su se na početku temeljile na etničkom (Čečeni kao hotelijeri, šverceri i profesionalni ubojice, Azeri kao krijumčari droge itd.) ili teritorijalnom principu, kao što su Ljubereckaja (lanac prostitucije) ili Izmajlovskaja bratva. Mnoge od njih danas su uništene ili ponižene ubojstvima vođa i oduzimanjem utjecaja.
Susret prijatelja
No, najmoćnija od njih, Solncevskaja brigada, navodno egzistira i u 21. stoljeću, doduše s osjetno izmijenjenim, legalnijim područjem rada. Prema raznim podacima, obuhvaća između 5000 i 9000 ljudi u više država, od Rusije do SAD-a, a još 1996. kontrolirala je više od stotinu legalnih tvrtki. Otprilike iz tog vremena datira gangsterska legenda o velikoj tusovki, tulumu, u moskovskom zatvoru Butirka, na kojem su članovi spomenute skupine u društvu noćnih dama posjetili svoju braću na robiji. Priča se da je te noći u zatvoru lumpalo nekoliko današnjih vlasnika elitnih kompanija.
"Solncevski kriminalni sindikat" surađivao je, među ostalim, i sa Semjonom Mogiljevičem. Osim klasičnog visokoprofitnog šverca, Solncevskaju mafiju optužuju da je organizirala pljačke crkvi, sinagoga, kolekcionara umjetnina i muzeja, uključujući i najpoznatiji ‡ peterburški Ermitaž.
Navodni vođa brigade, 49-godišnji Sergej Mikhailov-Mikhas, za mnoge analitičare tipičan je primjer novovjekog ruskog kriminalca koji se odrekao odmetničke tradicije i želi se etablirati kao biznismen. Prije desetak godina u Švicarskoj je kupio dvorac i krenuo stvarati mrežu banaka za koje je policija sumnjala da su namijenjene pranju velike količine novca. Suđenje u Ženevi prošlo je uz neviđene mjere sigurnosti zbog ubojstva jednog od 90-ak svjedoka. Nakon slabe suradnje s istražiteljima u Rusiji, Mikhailov je oslobođen zbog nedostatka dokaza.
Kriminalci koji su napustili pretkapitalistički odmetnički stil, preživjeli i uspjeli se izdići u bespoštednoj borbi 90-ih, uglavnom su ostvarili san većine svojih zapadnih pandana. Danas su investitori, dobrotvori, uvaženi zastupnici.
Mjesto uličnih bandi zauzela policija. U eri Vladimira Putina uloga države u društvu opet je moćna, ekonomija progresivna, a Moskva sigurnija od mnogih metropola. No, kriminal nije nestao. Prilagodio se, manje je nasilan, diskretno obitava u sivim sferama korupcije državnog aparata. Kvartovski banditi potisnuti su sa scene, a ulične prljave poslove preuzeli su novi igrači na sceni: momci u plavom.
- Poznato je da poduzetnike danas reketari policija, kao i da ona nadzire prostituciju. Kriminal se promijenio, ali su se promijenili i oni koji su ga mijenjali - upozorava Roman Šleinov, urednik istraživačkog odjela Novaje Gazete.
Tvrdi da su velike zvjerke odavno našle isplativije poslove te da je prema statistikama unosnije švercati legalnu robu iz Kine, nego narkotike iz Tadžikistana. Njegov kolega Sergej Kanev, pak, uvjeren je da se u trgovini narkoticima nijedan posao ne odvija bez odobrenja dijela obavještajnih krugova.
- Jačanjem države poduzetnici su uvidjeli da im je od mafijaške zaštite korisnija, nazovimo to tako, 'legalna zaštita' - objašnjava Šleinov.
Na svakodnevnoj razini postarija Moskovljanka Zoja ovako opisuje pomalo jezivu promjenu koja se dogodila: - Strah koji imam od bandita ništavan je prema strahu koji osjećam pred milicijom.
Ta bolest sustava postaje sve javnija. Ljetos je na nacionalnom festivalu u Sočiju mnogo pozornosti izazvao film "Kremenj" s potonjom tematikom. Ogorčenje snagama reda raste, premda u miliciji rade i časni ljudi koji su sa službenom plaćom od oko 2000 kuna osuđeni na životarenje. Ili, pak, na maltretiranje građana ubiranjem mita, kojim imaju priliku stvoriti pravu Ali-Babinu spiljicu.
Istodobno je država uspjela strpati u zatvor ljude za koje se godinama smatralo da uživaju neprijeporni status. Proljetos je ruski MUP najavio konačni obračun s oko 450 kriminalnih hobotnica čiji pipici sežu od lokalne do interkontinentalne razine. Dokaz da se nije ostalo samo na riječima jest i ljetošnje uhićenje naftnog tajkuna Vladimira Kumarina, optuženog za vođenje poznatoga peterburškog mafijaškog klana Tambovskie.
- Smatran je strahovito moćnim, čak se pisalo da uživa zaštitu samog Putina. To je još jedan pokazatelj kako kriminalci gube utjecaj - tvrdi Šleinov.
No, ono što i njemu nastavlja bosti oči jesu učestala naručena ubojstva. I sam se odlučio ispitati taj fenomen kontaktirajući bivše pravne i policijske operativce: - Insajderi tvrde da mnogi ruski biznismeni još uvijek manje-više zalaze na onu stranu zakona. S obzirom na kompromitirano pravosuđe, mnogi ne vjeruju u legalno rješavanje svojih problema. Kada se suoče s krizom vezanom uz ilegalno područje svoga rada, mnogi i dalje pribjegavaju atentatima. Tržište je puno bivših specijalaca.
U Moskvi danas živi više manjih hrvatskih poduzetnika. Oni koji su poznavali ubijenog Vladu Pavića, u šoku su zbog dva razloga: prvo, Pavić nije bio na glasu kao čovjek sklon mutnom poslovanju, pa se nagađa da je posrijedi tragična pogreška; drugo, naši su poduzetnici dosad bili primjer kako se u Rusiji može poslovati bez straha.
- Treba se pametno vladati, imati sve prijavljeno i sve potrebne dozvole. Ima i prilika za crnu lovu, ali to je opasno - objašnjavaju naši građevinari. - Glavno je pravilo biti umjeren i ne bahatiti se. Treba se kretati među ljudima svog nivoa i kloniti se polusvijeta. Ako voziš Audi i imaš zlatni sat, ne možeš izlaziti na mjesta gdje sjede oni koji voze Žiguli - priča Z. koji u Rusiji radi još od vremena Sovjetskog Saveza i već dva desetljeća živi na zabačenom moskovskom jugu, baš u Solncevu.
Kvart je zapravo miran. Z. tvrdi da s tamošnjom bratvom nikad nije došao u kontakt.
- Mi smo za njih bili male ribe.
Na užas sociologa, intelektualaca i golemog dijela ruskog društva, banditi su danas, kao i u drevna vremena, za milijune mladih na prostoru negdašnjega SSSR-a opet postali romantizirani buntovnici. Uvidjevši komercijalni potencijal, takvima ih je stvorila beskrupulozna pop-kultura, premda današnji zločinci uglavnom nemaju veze čak ni s negdašnjim kodom časti i otpora krutom sustavu. Naprotiv, postali su izvještačeni, licemjerni i častohlepni paraziti sustava, skloni ubijanju najbližih prijatelja i suradnika u manijakalnom zgrtanju tuđeg novca. Istodobno se vole prikazivati kao dobrotvori i društveno korisni poduzetnici.
Primjera krimopoklonstva u ruskoj maskulturi ima koliko hoćete. Eterom caruju filmovi, serije, a u posljednje vrijeme i senzacionalistički dokumentarci o ruskom polusvijetu krvi i novca. Saloni tetovaža kopiraju zatvorsku umjetnost za mlade generacije pa tako sportaš kao što je Aleksandr Jemjelianenko, mlađi brat najboljeg ultimate fightera današnjice Fedora, tijelo ukrašava zvijezdama ispod ramena kakve po smrtno strogom lopovskom zakonu smije na sebe staviti samo vrhovni zatvorski autoritet.
Na kioscima, uz uobičajeni red žutog tiska, pokoje poslovne novine i lifestyle časopis, možete kupiti i "Svijet kriminala", sadističko-erotsku publikaciju u kojoj se vjerojatno izmišljeni zločini, umjesto autentičnih ili barem crnokroničnih fotografija, ponekad opremaju visokoerotiziranim studijskim snimkama. Na njima žrtve, ili čak napadače, utjelovljuju mlade ljepotice u seksi odjeći ili donjem rublju.
Stručnjaci smatraju da je mladima nužno ponuditi uvjerljivije alternative i uzore u sportu, kulturi i drugim ljudskim djelatnostima. No, to će biti teško. Opći je dojam da mnogi od onih uvaženih građana koji izlaze iz tamnih terenaca na Tverskoj s privlačnom damom pod rukom, ispod Armanijeve košulje imaju originalne zatvorske tetovaže.
Suvremena industrija novca nakalemila i na neke važne autentične tradicije kao što je autorska ili bardovska pjesma, tip ruske šansone koja se izvodi najčešće uz gitaru i često je subverzivna. Bardovi su u sovjetsko vrijeme artikulirali bunt protiv totalitarnog režima udarivši jedan od temelja specifičnog ruskog rock'n'rolla.
Njihov se značaj i danas osjeti, pogotovo ako tijekom toplijih dana prošećete parkovima ili pothodnicima koji vrve gitarama. Jedan od glavnih pravaca ruske autorske pjesme jest blatnaja pesnia, žanr lopovske, odmetničke šansone koji korijene vuče iz carističke epohe. Među bardovima takve je pjesme izvodio i najveći među najvećima, Vladimir Visotski. Do danas se spomenuti stilski rukavac već razlio u teški mainstream.
Gotovo anarhistički zakonik formiran kroz stoljeća odmetništva mnogi su kriminalci napustili nakon 2. svjetskog rata i pogotovo u 90-ima. No zanimljivo, lopovi stare škole održali su se do današnjih dana i premda često siromašni i daleko od tajkunskog glamura, još uvijek uživaju veliki autoritet u ruskom podzemlju.
- Strogo je zabranjena bilo kakva suradnja s organima države ‡ od milicije do administracije, kao i istupanje u medijima koji se također smatraju predstavnicima suprostavljenog tabora.
- Lopov se ne smije ženiti. Smije imati ljubavnicu i potomka, ali ne smije živjeti u obitelji. To se smatra slabošću.
- Lopov je dužan baviti se lopovlukom; ne smije raditi, ma kako teški bili životni uvjeti, a kamoli imati dionice, legalan biznis koji podliježe zakonima države.
- Vor v zakone ne smije služiti vojsku.
- Dužan je pomagati drugim vorima, materijalno i moralno.
U SAD-u pišu knjige o njemu, zovu ga 'Umni Don', a BBC je snimio dokumentarac u kojem se gojazni biznismen, diplomirani ekonomist, pojavljuje osobno i uz očiti prezir sprda s iskusnim novinarom koji mu
pokušava postaviti konkretna pitanja. Njegovi interesi navodno uključuju, ili su uključivali cirkulaciju praktički svih ilegalnih poslova ‡ od droge i trgovine ljudima, do radioaktivnih materijala, staroruskih umjetnina i sovjetskih podmornica.
Krajem 90-ih bio je stacioniran u Budimpešti, gdje je mafija u to vrijeme za samo nekoliko mjeseci posmicala domaće kriminalce. Danas ga se povezuje s poslovima oko ruske isporuke plina Ukrajini. Mogiljevič je porijeklom ukrajinski Židov, a s obzirom da su ga pravosudni organi nekoliko država, te neki bivši partneri nazivali najopasnijim svjetskim gangsterom, njegovo djelovanje ( kao i velik broj oligarha židovskih korijena oko Jeljcina) postalo je jedan od ključnih argumenata za omiljenu teoriju antisemita, po kojoj su za eskalaciju kriminala u Rusiji odgovorni Židovi.
Marko Stričević
Podatak koji se uklapa u stereotip o Rusiji kao opasnoj zemlji, do srži zatrovanoj organiziranim kriminalom unutar kojega je jedino moguće poslovati. Takva percepcija Rusije, međutim, poprilično je zastarjela i slična je svojedobnoj zapadnjačkoj predodžbi Hrvatske kao opustošene ratne zone. Rusija je danas ipak stabilna zemlja, što, naravno, ne znači da je kriminal iščeznuo, ali se jačanjem države i njezine birokracije u eri Vladimira Putina bitno izmijenio.
Učestala naručena ubojstva podsjetnik su na "lude 90-e", no stručnjaci, društveni kroničari, poduzetnici i obični građani uglavnom se slažu da su "veliki igrači", oni koji su položili šape na najvrednije državne kompanije i imovinu velebne Rusije, odavno okončali svoj rat.
- Razdijelili, poubijali se, pozatvarali. I sad je mir - lakonski rezimira taksist u ruskoj provinciji dok njegov kolega u Moskvi, korpulentni sredovječni Azer, pokazuje prostrijelnu ranu na trbuhu. Tvrdi da je prije 15-ak godina radio kao tjelohranitelj biznismena koji je nakon neuspjelog atentata pobjegao iz zemlje. Danas je nezaposlen i djecu prehranjuje vozeći noću na crno taksi - staru Ladu.
Sasvim moguća i česta priča, slažu se u Novoj Gazeti, najjačem opozicijskom listu. Devedesete su bile vrijeme kad je kriminal bio posvuda, jedna od gotovo legitimnih opcija u životu. Neke bandite lansirao je do državnog parlamenta, neke pod zemlju, a neki su ponovno obični mali ljudi koji krpaju kraj s krajem.
- Svi o tome pričaju vrlo ravnodušno, otvoreno, u stilu 'morali smo se prilagoditi, preživjeti nekako, takva su vremena bila' - čudi se Igor Miličić, hrvatski košarkaš koji nastupa za Jenisej iz Krasnojarska. Njegov suigrač, danas 27-godišnjak, kao tinejdžer se bavio iznuđivanjem, reketom i sličnim metodama. I nije jedini u klubu...
Sintagmu "zemlja kriminalaca" Rusija si je samokritički prišila 90-ih godina, a pojedini dijelovi svijeta u nju su imali razloga povjerovati jer im se raspadom komunizma i širenjem biznisa izvan ruskih granica predstavila vjerojatno najmoćnija i najbrutalnija dotad viđena mafija. Njezina je djelatnost na Zapadu smatrana jednom od glavnih prijetnji globalnoj sigurnost.
Raspačavanje narkotika, trgovinu ljudima, ali i šverc sovjetskog oružja (ponegdje navodno i nuklearnog) često su vodili doktori znanosti, ekonomisti, obrazovani i inteligentni ljudi okruženi beskrupuloznim ubojicama. U strukturu njihovih organizacija nemoguće je proniknuti čak i istražiteljima koji su život posvetili toj misiji.Za razliku od piramidalnih hijerarhijskih ustroja poput sicilijanske Cosa nostre, ruske organizacije bile su (ili još jesu) izuzetno razgranate i hijerarhijski zamršene.
Rasprostirale su se od uličnih imigrantskih bandi u Chicagu, Miamiju i Budimpešti do visokih političko-obavještajnih krugova i moćnih poslovnih grupa u Rusiji. Gubitak čovjeka koji je izvana smatran "kumom" obično se vrlo lako nadomještao, a jedan od najjezivijih noviteta ruske mafije bilo je nepoštovanje načela obitelji. Uz ljude na listi za odstrel, ponekad su stradavale i njihove obitelji, uključujući djecu.
Bio je to novi, mutirani tip ruskih kriminalnih struktura, proizašlih iz korumpiranosti sovjetskoga državnog aparata još od vremena Brežnjeva, te stare, predrevolucionarne tradicije ruskih bandita, tzv. vori v zakone, o kojoj se dotad malo znalo s druge strane željezne zavjese.
Premda su boljševizam i staljinizam učinili mnogo na zatiranju ruske baštine, pokazalo se da je uz pravoslavlje, drevnu kulturu i narodne običaje, totalitarnu ditktaturu preživio i duboko ukorijenjeni kriminalni kodeks. U nesagledivoj, izoliranoj carističkoj Rusiji, gdje su kmetovi bili gotovo robovi, privatno vlasništvo privilegij rijetkih, a car gospodar života i svekolike imovine svojih podanika, biti vor (lopov) značilo je biti odmetnik - često romantiziran, ovjekovječen u pjesmama i narodnim legendama.
Tijekom stoljeća se od drumskog razbojništva razvila prava kontrakultura bandita sa složenim kriptojezikom, poznatijim kao fenja ili blatnoj jazik (blato je u slengu kriminal), i, što je još važnije, moralnim zakonom koji se temeljio na odricanju od svakog poštenog rada.
Netom nakon što su boljševici svrgnuli cara lopovi su se već bili toliko razmahali da je 1919. godine orobljen i sam Lenjin! Uslijedio je nesmiljeni blitzkrieg-obračun u kojem je vođa revolucije naredio da svi na djelu uhvaćeni prijestupnici diljem zemlje moraju biti na mjestu strijeljani. Idućih godina zatvori su se nakrcali kriminalcima. Bilo je to 20-ih godina kada je nastao i glasoviti kodeks časti "vor v zakone" (lopov u zakonu).
Okrutna Staljinova era stvorila je nove milijune osuđenika i logoraša, a kriminalci su nastavili graditi svoj identitet, šarajući si, među ostalim, tijela vrlo kompleksnim, životno i hijerarhijski određenim tetovažama. One su bile nešto poput poslovnih vizitki: odavale su zločin i položaj vorina unutar zatvorskog poretka. Originalne zatvorske tetovaže bile su grubo izrađene jer se u nedostatku tinte boja dobivala taljenjem gume.
Jedan od znakova vrhovnog zatvorskog autoriteta bile su zvijezde na oba ramena. Takve je tetovaže imao Vjačeslav Ivankov, ozloglašeni veteran sovjetskih zatvora kojega je američka policija uhitila 1995. pod sumnjom da je tri godine ranije poslan u SAD kako bi organizirao tamošnju iseljeničku mafiju i povezao je s novom vladajućom garniturom u Rusiji. No, dotad je stari lopovski kodeks već odavno prošao ključne modifikacije koje su ga dovele do razine na kojoj je postao globalni problem.
Raskol u banditskom svijetu nastupio je izbijanjem Drugoga svjetskog rata. Suočen s njemačkom invazijom, Staljin je širom otvorio zatvore i obećao slobodu svima koji stanu na branik domovine. Za "vori v zakone" pogodba je bila nemoralna. Ipak, velik dio odmetnika prihvatio je pogodbu. Sovjetski Savez dobio je rat, ali Staljin obećanje nije održao. Robijaši su vraćeni u kaznionice gdje su već bili obilježeni kao Suki - "kučke".
Degradirani u zatvorskoj hijerarhiji, osnovali su novu organizaciju koja je surađivala s čuvarima i šefovima ustanova te tako dobivali bolje uvjete i radna mjesta. Od 1945. do 1953. bjesnjeli su užasni zatvorski ratovi u koje se uprava nije previše miješala, a u kojima je, prema svjedočanstvima čuvara, bilo čak i kanibalizma. Ne zna se ni približan broj poginulih, ali se smatra da je to razdoblje presudno izmijenilo tip ruskog podzemlja, odvojilo novu vrstu od gangstera stare škole i stvorilo temelje za predatorsku pljačku 90-ih.
Posljednjih 20-ak godina SSSR-a društvena je paradigma sve teže skrivala svoje sve kolosalnije manjkavosti, a letargična administracija počela se ideološki raspadati i tonuti u korupciju od državnog vrha naniže. Trgovalo se položajima, robom i uslugama. Stvoreno je plodno tlo za stasanje nove generacije kooperativnih kriminalaca. U suradnji s komunističkim šefovima, u vremenima sve češćih nestašica elementarnih potrepština osnivana su crna tržišta svega i svačega.
Čim su se početkom perestrojke pojavile prve privatne poslovne inicijative, tu su već bile i skupine reketara. Iako im je u onako zatvorenom antikapitalističkom sustavu početni biznis bio više kokošarski, bili su to vrlo surovi ljudi, spremni, kao što će se pokazati za koju godinu, na čudovišna djela.
Kako je represivna moć SSSR-a slabjela, kriminalci su postajali sve bezočniji i uskoro su počeli otimati cijele kompanije. Na ruku im je išla procjena Jeljcinovih ekonomista nakon raspada sovjetske države. Strahujući od povratka komunizma, odlučili su radikalno preko noći stvoriti generaciju novih kapitalista koji će povući zemlju u novom smjeru.
Kao što je u svojoj knjizi "Oligarsi" primijetio američki novinar i moskovski diplomat David E. Hoffman, "odlučili su prvo stvoriti boksače, a tek onda napraviti ring". Nastupio je kaos bezakonja u kojem su se izdigli vrlo sumnjivi, nezasitno grabežljivi tajkuni koji su zbog tijesnih veza sa samim predsjednikom prozvani oligarsima. Sfera njihove djelatnosti uvelike je ostala zagonetkom, kao i "nevidljiva ruka" koja ih je u pojedinim kritičnim situacijama održala na putu prema vrhu.
Među nevjerojatno bahatim pojedincima koji su ratovali za resurse, isisavali novac iz najvrednijih državnih kompanija, bankarskim trikovima milijune građana zbacili na prosjački štap i štiteći svoje biznise formirali privatne paravojske, prednjačio je bivši znanstvenik-matematičar Boris Berezovski. Otvoreno je zastupao mišljenje da političari trebaju slušati njega, a ne obrnuto.
O kaosu epohe svjedoči i priča o Avtovazu, državnoj tvornici automobila marke Žiguli u industrijskom gradu Togliattiju. Direktori toga poduzeća krajem 80-ih godina sredstvima tvornice osnivali su vlastite kompanije, kupovali njezine automobile po subvencioniranim cijenama pa ih preprodavali po tržišnim.
Uskoro su oko tvornice počele danonoćno kružiti gangsterske bande. Kada je Berezovski ušao u veliki biznis s Avtovazom i zaradio svoje prvo enormno bogatstvo, banditi iz raznih skupina već su se motali po postrojenju, stajali pokraj proizvodnih traka i kaparili vozila za svoju sitnu distribuciju - bez naknade kompaniji. Suprotstavljene bande postigle su dogovor da nema razmirica unutar tvornice, ali je zato neposredno oko nje grmjelo i puškaralo. Rat se proširio sve do Moskve.
Zaredale su eksplozije, atentati po restoranima, saunama... U jednom obračunu sudjelovalo je više od 50 ljudi: poginulo ih je šest, broj ranjenih nije poznat, a jedan policijski automobil raznesen je raketnim bacačem. U Togliattiju su se do 2000. godine vodila četiri mafijaška rata, a samo jedan od njih odnio je 66 života.
Sergej Kanev, novinar s nadimkom Bulterijer koji već godinama prati rusko podzemlje, procjenjuje da je u Moskvi svake godine ginulo između 20 i 25 kriminalaca s renomeom "vor v zakone" (takav naslov nosi lider nad liderima, dokazani vođa koji živi po principima lopovske časti).
- No, gdje su tu još tzv. kriminalni autoriteti (po utjecaju ispod 'vori v zakone'), zatim brigadiri, banditi, biznismeni, činovnici, policija, zaštitari, novinari… Kad promatramo cijelu Rusiju, doista nemam predodžbu kolika bi mogla biti brojka. - ističe Kanev.
U Moskvi je 90-ih godina ordiniralo nekoliko većih kriminalnih organizacija koje su se na početku temeljile na etničkom (Čečeni kao hotelijeri, šverceri i profesionalni ubojice, Azeri kao krijumčari droge itd.) ili teritorijalnom principu, kao što su Ljubereckaja (lanac prostitucije) ili Izmajlovskaja bratva. Mnoge od njih danas su uništene ili ponižene ubojstvima vođa i oduzimanjem utjecaja.
Susret prijatelja
No, najmoćnija od njih, Solncevskaja brigada, navodno egzistira i u 21. stoljeću, doduše s osjetno izmijenjenim, legalnijim područjem rada. Prema raznim podacima, obuhvaća između 5000 i 9000 ljudi u više država, od Rusije do SAD-a, a još 1996. kontrolirala je više od stotinu legalnih tvrtki. Otprilike iz tog vremena datira gangsterska legenda o velikoj tusovki, tulumu, u moskovskom zatvoru Butirka, na kojem su članovi spomenute skupine u društvu noćnih dama posjetili svoju braću na robiji. Priča se da je te noći u zatvoru lumpalo nekoliko današnjih vlasnika elitnih kompanija.
"Solncevski kriminalni sindikat" surađivao je, među ostalim, i sa Semjonom Mogiljevičem. Osim klasičnog visokoprofitnog šverca, Solncevskaju mafiju optužuju da je organizirala pljačke crkvi, sinagoga, kolekcionara umjetnina i muzeja, uključujući i najpoznatiji ‡ peterburški Ermitaž.
Navodni vođa brigade, 49-godišnji Sergej Mikhailov-Mikhas, za mnoge analitičare tipičan je primjer novovjekog ruskog kriminalca koji se odrekao odmetničke tradicije i želi se etablirati kao biznismen. Prije desetak godina u Švicarskoj je kupio dvorac i krenuo stvarati mrežu banaka za koje je policija sumnjala da su namijenjene pranju velike količine novca. Suđenje u Ženevi prošlo je uz neviđene mjere sigurnosti zbog ubojstva jednog od 90-ak svjedoka. Nakon slabe suradnje s istražiteljima u Rusiji, Mikhailov je oslobođen zbog nedostatka dokaza.
Kriminalci koji su napustili pretkapitalistički odmetnički stil, preživjeli i uspjeli se izdići u bespoštednoj borbi 90-ih, uglavnom su ostvarili san većine svojih zapadnih pandana. Danas su investitori, dobrotvori, uvaženi zastupnici.
Mjesto uličnih bandi zauzela policija. U eri Vladimira Putina uloga države u društvu opet je moćna, ekonomija progresivna, a Moskva sigurnija od mnogih metropola. No, kriminal nije nestao. Prilagodio se, manje je nasilan, diskretno obitava u sivim sferama korupcije državnog aparata. Kvartovski banditi potisnuti su sa scene, a ulične prljave poslove preuzeli su novi igrači na sceni: momci u plavom.
- Poznato je da poduzetnike danas reketari policija, kao i da ona nadzire prostituciju. Kriminal se promijenio, ali su se promijenili i oni koji su ga mijenjali - upozorava Roman Šleinov, urednik istraživačkog odjela Novaje Gazete.
Tvrdi da su velike zvjerke odavno našle isplativije poslove te da je prema statistikama unosnije švercati legalnu robu iz Kine, nego narkotike iz Tadžikistana. Njegov kolega Sergej Kanev, pak, uvjeren je da se u trgovini narkoticima nijedan posao ne odvija bez odobrenja dijela obavještajnih krugova.
- Jačanjem države poduzetnici su uvidjeli da im je od mafijaške zaštite korisnija, nazovimo to tako, 'legalna zaštita' - objašnjava Šleinov.
Na svakodnevnoj razini postarija Moskovljanka Zoja ovako opisuje pomalo jezivu promjenu koja se dogodila: - Strah koji imam od bandita ništavan je prema strahu koji osjećam pred milicijom.
Ta bolest sustava postaje sve javnija. Ljetos je na nacionalnom festivalu u Sočiju mnogo pozornosti izazvao film "Kremenj" s potonjom tematikom. Ogorčenje snagama reda raste, premda u miliciji rade i časni ljudi koji su sa službenom plaćom od oko 2000 kuna osuđeni na životarenje. Ili, pak, na maltretiranje građana ubiranjem mita, kojim imaju priliku stvoriti pravu Ali-Babinu spiljicu.
Istodobno je država uspjela strpati u zatvor ljude za koje se godinama smatralo da uživaju neprijeporni status. Proljetos je ruski MUP najavio konačni obračun s oko 450 kriminalnih hobotnica čiji pipici sežu od lokalne do interkontinentalne razine. Dokaz da se nije ostalo samo na riječima jest i ljetošnje uhićenje naftnog tajkuna Vladimira Kumarina, optuženog za vođenje poznatoga peterburškog mafijaškog klana Tambovskie.
- Smatran je strahovito moćnim, čak se pisalo da uživa zaštitu samog Putina. To je još jedan pokazatelj kako kriminalci gube utjecaj - tvrdi Šleinov.
No, ono što i njemu nastavlja bosti oči jesu učestala naručena ubojstva. I sam se odlučio ispitati taj fenomen kontaktirajući bivše pravne i policijske operativce: - Insajderi tvrde da mnogi ruski biznismeni još uvijek manje-više zalaze na onu stranu zakona. S obzirom na kompromitirano pravosuđe, mnogi ne vjeruju u legalno rješavanje svojih problema. Kada se suoče s krizom vezanom uz ilegalno područje svoga rada, mnogi i dalje pribjegavaju atentatima. Tržište je puno bivših specijalaca.
U Moskvi danas živi više manjih hrvatskih poduzetnika. Oni koji su poznavali ubijenog Vladu Pavića, u šoku su zbog dva razloga: prvo, Pavić nije bio na glasu kao čovjek sklon mutnom poslovanju, pa se nagađa da je posrijedi tragična pogreška; drugo, naši su poduzetnici dosad bili primjer kako se u Rusiji može poslovati bez straha.
- Treba se pametno vladati, imati sve prijavljeno i sve potrebne dozvole. Ima i prilika za crnu lovu, ali to je opasno - objašnjavaju naši građevinari. - Glavno je pravilo biti umjeren i ne bahatiti se. Treba se kretati među ljudima svog nivoa i kloniti se polusvijeta. Ako voziš Audi i imaš zlatni sat, ne možeš izlaziti na mjesta gdje sjede oni koji voze Žiguli - priča Z. koji u Rusiji radi još od vremena Sovjetskog Saveza i već dva desetljeća živi na zabačenom moskovskom jugu, baš u Solncevu.
Kvart je zapravo miran. Z. tvrdi da s tamošnjom bratvom nikad nije došao u kontakt.
- Mi smo za njih bili male ribe.
Na užas sociologa, intelektualaca i golemog dijela ruskog društva, banditi su danas, kao i u drevna vremena, za milijune mladih na prostoru negdašnjega SSSR-a opet postali romantizirani buntovnici. Uvidjevši komercijalni potencijal, takvima ih je stvorila beskrupulozna pop-kultura, premda današnji zločinci uglavnom nemaju veze čak ni s negdašnjim kodom časti i otpora krutom sustavu. Naprotiv, postali su izvještačeni, licemjerni i častohlepni paraziti sustava, skloni ubijanju najbližih prijatelja i suradnika u manijakalnom zgrtanju tuđeg novca. Istodobno se vole prikazivati kao dobrotvori i društveno korisni poduzetnici.
Primjera krimopoklonstva u ruskoj maskulturi ima koliko hoćete. Eterom caruju filmovi, serije, a u posljednje vrijeme i senzacionalistički dokumentarci o ruskom polusvijetu krvi i novca. Saloni tetovaža kopiraju zatvorsku umjetnost za mlade generacije pa tako sportaš kao što je Aleksandr Jemjelianenko, mlađi brat najboljeg ultimate fightera današnjice Fedora, tijelo ukrašava zvijezdama ispod ramena kakve po smrtno strogom lopovskom zakonu smije na sebe staviti samo vrhovni zatvorski autoritet.
Na kioscima, uz uobičajeni red žutog tiska, pokoje poslovne novine i lifestyle časopis, možete kupiti i "Svijet kriminala", sadističko-erotsku publikaciju u kojoj se vjerojatno izmišljeni zločini, umjesto autentičnih ili barem crnokroničnih fotografija, ponekad opremaju visokoerotiziranim studijskim snimkama. Na njima žrtve, ili čak napadače, utjelovljuju mlade ljepotice u seksi odjeći ili donjem rublju.
Stručnjaci smatraju da je mladima nužno ponuditi uvjerljivije alternative i uzore u sportu, kulturi i drugim ljudskim djelatnostima. No, to će biti teško. Opći je dojam da mnogi od onih uvaženih građana koji izlaze iz tamnih terenaca na Tverskoj s privlačnom damom pod rukom, ispod Armanijeve košulje imaju originalne zatvorske tetovaže.
Suvremena industrija novca nakalemila i na neke važne autentične tradicije kao što je autorska ili bardovska pjesma, tip ruske šansone koja se izvodi najčešće uz gitaru i često je subverzivna. Bardovi su u sovjetsko vrijeme artikulirali bunt protiv totalitarnog režima udarivši jedan od temelja specifičnog ruskog rock'n'rolla.
Njihov se značaj i danas osjeti, pogotovo ako tijekom toplijih dana prošećete parkovima ili pothodnicima koji vrve gitarama. Jedan od glavnih pravaca ruske autorske pjesme jest blatnaja pesnia, žanr lopovske, odmetničke šansone koji korijene vuče iz carističke epohe. Među bardovima takve je pjesme izvodio i najveći među najvećima, Vladimir Visotski. Do danas se spomenuti stilski rukavac već razlio u teški mainstream.
Gotovo anarhistički zakonik formiran kroz stoljeća odmetništva mnogi su kriminalci napustili nakon 2. svjetskog rata i pogotovo u 90-ima. No zanimljivo, lopovi stare škole održali su se do današnjih dana i premda često siromašni i daleko od tajkunskog glamura, još uvijek uživaju veliki autoritet u ruskom podzemlju.
- Strogo je zabranjena bilo kakva suradnja s organima države ‡ od milicije do administracije, kao i istupanje u medijima koji se također smatraju predstavnicima suprostavljenog tabora.
- Lopov se ne smije ženiti. Smije imati ljubavnicu i potomka, ali ne smije živjeti u obitelji. To se smatra slabošću.
- Lopov je dužan baviti se lopovlukom; ne smije raditi, ma kako teški bili životni uvjeti, a kamoli imati dionice, legalan biznis koji podliježe zakonima države.
- Vor v zakone ne smije služiti vojsku.
- Dužan je pomagati drugim vorima, materijalno i moralno.
|
LOPOVSKI KODEKS
|
U SAD-u pišu knjige o njemu, zovu ga 'Umni Don', a BBC je snimio dokumentarac u kojem se gojazni biznismen, diplomirani ekonomist, pojavljuje osobno i uz očiti prezir sprda s iskusnim novinarom koji mu
pokušava postaviti konkretna pitanja. Njegovi interesi navodno uključuju, ili su uključivali cirkulaciju praktički svih ilegalnih poslova ‡ od droge i trgovine ljudima, do radioaktivnih materijala, staroruskih umjetnina i sovjetskih podmornica.
Krajem 90-ih bio je stacioniran u Budimpešti, gdje je mafija u to vrijeme za samo nekoliko mjeseci posmicala domaće kriminalce. Danas ga se povezuje s poslovima oko ruske isporuke plina Ukrajini. Mogiljevič je porijeklom ukrajinski Židov, a s obzirom da su ga pravosudni organi nekoliko država, te neki bivši partneri nazivali najopasnijim svjetskim gangsterom, njegovo djelovanje ( kao i velik broj oligarha židovskih korijena oko Jeljcina) postalo je jedan od ključnih argumenata za omiljenu teoriju antisemita, po kojoj su za eskalaciju kriminala u Rusiji odgovorni Židovi.
|
SEMJON MOGILJEVIČ - NAJPOZNATIJI RUSKI 'KUM' NA ZAPADU
|
Marko Stričević
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....