Ministarstvo obrane za Jutarnji je list prvi put neizravno potvrdilo da najznamenitiji i najvredniji proturaketni sustav i protuavionski sustav, S-300, više nije u Hrvatskoj! Sustav nije prodan, i dalje je u vlasništvu Hrvatske, ali je ustupljen drugoj zemlji, pretpostavlja se SAD-u.
Glasnogovornika MORH-a, Gorana Grošinića, pitali smo je li S-300 u Hrvatskoj ili je prebačen u inozemstvo. Na to pitanje ne možemo odgovoriti - rekao je i time neizravno potvrdio neslužbene informacije da je prebačen u drugu zemlju.
Grošinić je, međutim, istaknuo da je S-300 i dalje u vlasništvu Hrvatske. No, njegova uporaba uopće se ne spominje, niti je predviđena Dugoročnim planom razvoja Oružanih snaga do 2015. godine.
- Ostali podaci su klasificirani pa vam o njima ne možemo govoriti - kažu u MORH-u.
Sustav je, prema neslužbenim informacijama, 2004. godine utovaren na brod u Rijeci i odvezen u SAD, a sve u organizaciji tadašnjeg šefa Vojno-sigurnosne agencije, generala Gordana Čačića. Da je sustav izvan Hrvatske, ustvrdio je i Zvonko Zubak tijekom svjedočenja pod zakletvom na sudskom ročištu u povodu njegove tužbe protiv Hrvatske, tražeći da mu se isplati 200 milijuna dolara za sustav.
On je dodao da je tehnička dokumentacija o cijelom sustavu iz Hrvatske otišla još 1998. godine. Te Zubakove tvrdnje Ministarstvo obrane nikad nije demantiralo.Sustav S-300 je prvi i posljednji put viđen 1995. na vojnoj paradi na zagrebačkom Jarunu kada je izazvao veliko iznenađenje među stranim vojnim atašeima te strah i nelagodu kod pobunjenih Srba.
Tek nekoliko godina poslije pokazalo se da je poslužio za psihološki rat prije početka operacije Oluja jer zapravo nije bio u mogućnosti borbeno djelovati s obzirom na to da mu je nedostajalo oko 50 posto dijelova, među kojima i zapovjedni pult. Prema kasnijim
svjedočenjima aktera cjelokupnog posla, Hrvatskoj je isporučeno 80 posto sustava, a posljednja je isporuka bila 1997. godine. Odakle je sustav stigao, nikad nije precizno utvrđeno, ali se spominjalo Ukrajinu i Bjelorusiju.
Zavjet šutnje hrvatskih državnih tijela o ustupanju toga strateškog oružanog sustava donekle je i razumljiv. Ustupanje ili prodaja takvog sustava nekoj od zemalja bivšeg SSSR-a, koje ga ne posjeduju, ili Bliskog istoka drastično bi promijenilo vojno-političku situaciju na tom području. A to se zamalo i dogodilo.
Naime, svjesni da je S-300 odigrao svoju ulogu te da zbog njegovih taktičkih i strateških mogućnosti Hrvatskoj više nije potreban, tadašnji predsjednik Tuđman i ministar obrane Šušak pokušavali su ga se riješiti. Tako je 1998. godine ugovorena prodaja Iranu. O tome je 2000. godine na sudu u Beču govorio Chong Ho Rhee iz Južne Koreje, tvrdeći da ga je razgledavao u Puli s Petrom Pernickom koji je i prodao sustav Hrvatskoj.
Razgledavanje je uslijedilo nakon što je Rheeova tvrtka potpisala ugovor s Agroplastom, čiji je Pernička jedan od suvlasnika, o prodaji sustava Iranu. No, do realizacije nikad nije došlo jer bi isporuka tog oružja Iranu za Hrvatsku imala nesagledive političke posljedice. To svjedočenje potvrđuje i sve neslužbene informacije da je nakon jarunske parade S-300 “parkiran” u vojnom skladištu u Istri.
Godinu dana poslije na sastanku državnog vrha na Brijunima Tuđman je predložio da se sustav “proda Židovima”. Iste te godine tadašnji direktor RH Alan, general Vladimir Zagorec, pisao je u dopisu ministru obrane Pavlu Miljavcu da sustav treba biti avionima iz Pule prebačen u Dušanbe, glavni grad Tadžikistana. Dva mjeseca poslije Zagorec je tražio da se sustav vrati, ali ovaj se put spominje Istanbul kao mjesto iskrcaja.
Inzistiranje generala Zagorca i ministra
Miljavca da se Hrvatska riješi tog sustava bilo je sasvim logično i sa sigurnosnog i s vojnog aspekta. Sustav je trebalo održavati. Svjedočeći u sporu Zubaka protiv države, Zagorec je izjavio kako je postojala sve veća opasnost od eksplozije raketnog goriva.
Također je potvrdio da je 1999., uoči same smjene vlasti, pronađena zemlja kojoj bi se sustav mogao prodati te da je Skupština RH Alan donijela odluku da se krene u realizaciju prodaje, ali do toga ipak nije došlo. Ustupanje sustava SAD-u - jer MORH tvrdi da je on i dalje u vlasništvu RH - logično je. Amerikanci su ga najvjerojatnije spremili na sigurno da ne bi završio u pogrešnim rukama. S druge strane, Hrvatska je time osvojila dodatne političke bodove u Washingtonu.
- S-300 serija je ruskih raketnih sustava zemlja-zrak dalekog dometa. - - - Prvi put je razvijen u SSSR-u 1979., a kreiran je za obranu od aviona i krstarećih raketa.
- S-300 sposoban je uništavati balističke projektile i jedan je od najboljih višemetnih i antiavijacijskih sustava.
- Njegovi radari imaju mogućnost za simultano praćenje i do 100 meta te dodatnih 12 u pripremi.
- S-300 rakete su zatvoreni cjeline i ne zahtijevaju održavanje. Vrijeme implementacije je 5 minuta.
- Unaprijeđena verzija S-300 je S-400, koji je izašao 2004. godine.
Projektant je ruska državna firma Almaz Corporation (KB-1) koja je trenutno dio “Almaz-Antei” Air defens koncerna, a koristi rakete stvorene od druge vladine korporacije - MKB Fakel biroa.
Krešimir Žabec
Glasnogovornika MORH-a, Gorana Grošinića, pitali smo je li S-300 u Hrvatskoj ili je prebačen u inozemstvo. Na to pitanje ne možemo odgovoriti - rekao je i time neizravno potvrdio neslužbene informacije da je prebačen u drugu zemlju.
Grošinić je, međutim, istaknuo da je S-300 i dalje u vlasništvu Hrvatske. No, njegova uporaba uopće se ne spominje, niti je predviđena Dugoročnim planom razvoja Oružanih snaga do 2015. godine.
- Ostali podaci su klasificirani pa vam o njima ne možemo govoriti - kažu u MORH-u.
Sustav je, prema neslužbenim informacijama, 2004. godine utovaren na brod u Rijeci i odvezen u SAD, a sve u organizaciji tadašnjeg šefa Vojno-sigurnosne agencije, generala Gordana Čačića. Da je sustav izvan Hrvatske, ustvrdio je i Zvonko Zubak tijekom svjedočenja pod zakletvom na sudskom ročištu u povodu njegove tužbe protiv Hrvatske, tražeći da mu se isplati 200 milijuna dolara za sustav.
On je dodao da je tehnička dokumentacija o cijelom sustavu iz Hrvatske otišla još 1998. godine. Te Zubakove tvrdnje Ministarstvo obrane nikad nije demantiralo.Sustav S-300 je prvi i posljednji put viđen 1995. na vojnoj paradi na zagrebačkom Jarunu kada je izazvao veliko iznenađenje među stranim vojnim atašeima te strah i nelagodu kod pobunjenih Srba.
Tek nekoliko godina poslije pokazalo se da je poslužio za psihološki rat prije početka operacije Oluja jer zapravo nije bio u mogućnosti borbeno djelovati s obzirom na to da mu je nedostajalo oko 50 posto dijelova, među kojima i zapovjedni pult. Prema kasnijim
svjedočenjima aktera cjelokupnog posla, Hrvatskoj je isporučeno 80 posto sustava, a posljednja je isporuka bila 1997. godine. Odakle je sustav stigao, nikad nije precizno utvrđeno, ali se spominjalo Ukrajinu i Bjelorusiju.
Zavjet šutnje hrvatskih državnih tijela o ustupanju toga strateškog oružanog sustava donekle je i razumljiv. Ustupanje ili prodaja takvog sustava nekoj od zemalja bivšeg SSSR-a, koje ga ne posjeduju, ili Bliskog istoka drastično bi promijenilo vojno-političku situaciju na tom području. A to se zamalo i dogodilo.
Naime, svjesni da je S-300 odigrao svoju ulogu te da zbog njegovih taktičkih i strateških mogućnosti Hrvatskoj više nije potreban, tadašnji predsjednik Tuđman i ministar obrane Šušak pokušavali su ga se riješiti. Tako je 1998. godine ugovorena prodaja Iranu. O tome je 2000. godine na sudu u Beču govorio Chong Ho Rhee iz Južne Koreje, tvrdeći da ga je razgledavao u Puli s Petrom Pernickom koji je i prodao sustav Hrvatskoj.
Razgledavanje je uslijedilo nakon što je Rheeova tvrtka potpisala ugovor s Agroplastom, čiji je Pernička jedan od suvlasnika, o prodaji sustava Iranu. No, do realizacije nikad nije došlo jer bi isporuka tog oružja Iranu za Hrvatsku imala nesagledive političke posljedice. To svjedočenje potvrđuje i sve neslužbene informacije da je nakon jarunske parade S-300 “parkiran” u vojnom skladištu u Istri.
Godinu dana poslije na sastanku državnog vrha na Brijunima Tuđman je predložio da se sustav “proda Židovima”. Iste te godine tadašnji direktor RH Alan, general Vladimir Zagorec, pisao je u dopisu ministru obrane Pavlu Miljavcu da sustav treba biti avionima iz Pule prebačen u Dušanbe, glavni grad Tadžikistana. Dva mjeseca poslije Zagorec je tražio da se sustav vrati, ali ovaj se put spominje Istanbul kao mjesto iskrcaja.
|
|
Također je potvrdio da je 1999., uoči same smjene vlasti, pronađena zemlja kojoj bi se sustav mogao prodati te da je Skupština RH Alan donijela odluku da se krene u realizaciju prodaje, ali do toga ipak nije došlo. Ustupanje sustava SAD-u - jer MORH tvrdi da je on i dalje u vlasništvu RH - logično je. Amerikanci su ga najvjerojatnije spremili na sigurno da ne bi završio u pogrešnim rukama. S druge strane, Hrvatska je time osvojila dodatne političke bodove u Washingtonu.
- S-300 serija je ruskih raketnih sustava zemlja-zrak dalekog dometa. - - - Prvi put je razvijen u SSSR-u 1979., a kreiran je za obranu od aviona i krstarećih raketa.
- S-300 sposoban je uništavati balističke projektile i jedan je od najboljih višemetnih i antiavijacijskih sustava.
- Njegovi radari imaju mogućnost za simultano praćenje i do 100 meta te dodatnih 12 u pripremi.
- S-300 rakete su zatvoreni cjeline i ne zahtijevaju održavanje. Vrijeme implementacije je 5 minuta.
- Unaprijeđena verzija S-300 je S-400, koji je izašao 2004. godine.
Projektant je ruska državna firma Almaz Corporation (KB-1) koja je trenutno dio “Almaz-Antei” Air defens koncerna, a koristi rakete stvorene od druge vladine korporacije - MKB Fakel biroa.
|
Rake
tni sustav
|
Krešimir Žabec