S PET MITOVA DO VLASTI Planovi sadrže sve osim reformi, a one su ključne za razvoj i rast

Novi izbori su pred vratima, predizborna kampanja samo što nije počela, a dvije najveće koalicije još nisu predstavile svoj program. I dok Narodna koalicija očito svoj i ne namjerava napraviti i predstaviti, smatrajući da građani ne trebaju znati detaljan plan kako namjeravaju voditi zemlju u sljedećem četverogodišnjem periodu, iz Domoljubne koalicije najavljuju da se radi na njemu i da će ga uskoro objaviti.

Novi izbori su pred vratima, predizborna kampanja samo što nije počela, a dvije najveće koalicije još nisu predstavile svoj program. I dok Narodna koalicija očito svoj i ne namjerava napraviti i predstaviti, smatrajući da građani ne trebaju znati detaljan plan kako namjeravaju voditi zemlju u sljedećem četverogodišnjem periodu, iz Domoljubne koalicije najavljuju da se radi na njemu i da će ga uskoro objaviti.

Iako valja pričekati da se objavi kompletni program, a koji se navodno radi na podlozi izrađene studije njemačkog Ifo instituta, iz HDZ-a su dali neke naznake tog gospodarskog programa.

Prva zanimljiva stvar koja upada u oči je polaganje nade u aktiviranje tzv. zamrznute državne imovine kao jednog od pokretača rasta. Time se misli na zapuštena poljoprivredna zemljišta koja bi se davala u koncesiju te neperspektivne vojne objekte i napuštene zgrade javne namjene koje bi se mogle bolje iskoristiti.

1. PRODATI IMOVINU

Nema sumnje da se to treba napraviti, ali nažalost o tome se priča više od jednog desetljeća, a bez ikakva značajnog iskoraka. Iako je DUUDI navodno popisao svu državnu imovinu, u velikom broju zemljišne knjige i vlasnički odnosi nisu sasvim uređeni da se može ići s natječajima. O tome da nema jasnog plana i programa na koji način i kako staviti tu imovinu u funkciju, a koji je preduvjet da se krene u realizaciju, ne treba posebno naglašavati.

U svakom slučaju, da se krene odmah u rješavanje tog problema, rezultati se mogu očekivati tek u srednjem i dugom roku. I tu govorimo samo o stavljanju na tržište neperspektivne vojne imovine u priobalnom području koja može biti poticaj rastu gospodarstva. Ako pak govorimo o stanovima u državnom vlasništvu, njihovom prodajom ili stavljanjem u nekakav holding koji bi njima upravljao (prodavao i iznajmljivao), to može samo pomoći u punjenju državnog proračuna, tj. u smanjenju javnog duga. Kao mjera za poticaj rasta gospodarstva utjecaj je vjerojatno neutralan.

Kad govorimo o stavljanju u funkciju zapuštenih poljoprivrednih zemljišta (nešto o čemu se govori dugi niz godina), istina je da je vjerojatno samo manji dio tog zemljišta u velikim parcelama od nekoliko desetaka hektara koji zbilja može donijeti koristi rastu poljoprivrede.

2. SPASITI POLJOPRIVREDU

Poljoprivreda je grana industrije koja je doživjela velike promjene pod utjecajem razvoja tehnologije te je u 90% slučajeva postala isplativa samo ako se “radi na veliko”. Samo manji broj kultura poput bobičastog voća, ili pak orijentacije na potpunu ekološku proizvodnju, može biti isplativ ako se obrađuje na svega nekoliko hektara. U svim drugim slučajevima dominira ekonomija obujma.

3. POTICAJ SVAKOJ KRAVI

Jedan je od glavnih uzroka nekonkurentnosti hrvatske poljoprivrede (nipošto ne i jedini, dakako) to što prosječni hrvatski seljak obrađuje svega 5,2 hektara zemljišta, dok istodobno prosječni američki farmer obrađuje 270 hektara. Naravno da u takvom omjeru, zbog sličnih fiksnih troškova, prosječni trošak proizvodnje po jedinici proizvoda mora biti viši kod hrvatskog farmera pa su proizvodi iz uvoza naprosto jeftiniji.

Probali smo s obilatim davanjem poticaja svima (i onima koji su imali samo 5 krava), financirala se nabava mehanizacije, ali sve to ne da nije povećalo poljoprivrednu proizvodnju u RH, nego je ona (kao posljedica neisplativosti) sve više padala.

Apsolutno je ispravan smjer da se zapušteno državno zemljište konačno stavi u funkciju, ali bez okrupnjavanja bojim se da nećemo puno postići u povećanju konkurentnosti naše poljoprivrede. Budući da je to dosta nepopularan potez jer bi se brojni javili kako se time pogoduje “velikima” i nastavlja uništavati obiteljska poljoprivredna gospodarstva, povijest nas uči da od toga neće biti ništa.

Druga stvar koja upada u oko je isticanje nekoliko grana industrije koje će valjda biti u fokusu Vlade. Tako, uz spominjanje famozne reindustrijalizacije, ističu da će “poticati investicije u turizam, poljoprivredu, farmaceutsku industriju, drvnu, prehrambenu i metaluršku industriju”.

4. MNOŠTVO INDUSTRIJA

Potpuno je nejasno zašto nabrajaju neke industrije, a neke izostavljaju: kao da kožarska industrija, građevinarstvo ili npr. prijevoz i skladištenje nisu bitni? Ako se pak želi staviti fokus na neku industriju, onda se odredi jedna u kojoj želimo biti posebno konkurentni.

Iako mnogi ekonomisti dvoje o uspješnosti takvog strateškog opredjeljenja, postoji određena ekonomska logika iza tog usmjerenja na jednu granu. To je napravila, primjerice, Rumunjske koja je prije 15 godina odredila IT granu kao onu koju želi posebno subvencionirati raznim olakšicama pa firme diljem svijeta otvaraju svoje podružnice tamo; ili Slovačka koja se odlučila na privlačenje automobilske industrije pa su danas najveći proizvođači automobila na svijetu po glavi stanovnika i sl.

“Fokusom” pak na 6 industrija, može se očekivati da niti u jednoj nećemo biti posebno konkurentni.

5. SMANJITI PDV

Što se tiče izmjena u poreznom sustavu, dobro je što se najavljuju porezna rasterećenja. No, porezna reforma mora biti osmišljena tako da se prvo krene s osjetnim snižavanjem poreza koji mogu dati najveći zamah rastu gospodarstva, a to su prvenstveno porezi i doprinosi na rad te porez na dobit.

Najavljeno smanjenje PDV-a trebalo bi biti među zadnjim fiskalnim rasterećenjima, naročito u uvjetima deflacije kakvi vladaju zadnjih godina. Važnije bi bilo srezati sve druge poreze i namete koji mogu imati veći efekt na povećanje zaposlenosti i lakoću poslovanja, a kad se inflacija ubrza, tek tada krenuti sa snižavanjem PDV-a. Ono što želimo vidjeti u konačnoj verziji programa je najava nekih većih strukturnih promjena kako bi Hrvatska prestala zaostajati za zemljama EU. U zadnjih 7 godina od zemalja EU samo je grčko gospodarstvo ostvarilo lošiji rezultat od hrvatskog. No, jednako tako, stope rasta koje smo imali prije pojave svjetske gospodarske krize bile su značajno niže od usporedivih nam zemalja, što ukazuje na naše strukturne uzroke niske konkurentnosti. Bez hvatanja u koštac s njima, ne trebamo očekivati visoke stope gospodarskog rasta.