U prosincu se volim prisjetiti filma koji je režirala Jodie Foster. Zove se otprilike "Kući za praznike" ili takvo što, naslov u originalu je "Home for holidays".
Za one koji ga nisu gledali, taj film, ukratko, priča o totalno disfunkcionalnoj obitelji koja se okuplja za blagdane i ta kompletna katastrofa od obitelji pokušava barem taj jedan dan provesti normalno, ali im ne uspijeva. Kada ga se sjetim, moj savršeno solo život ne izgleda mi tako očajno kako se obično čini u prosincu, mjesecu blagdana koji su iz nekog razloga dobili pridjev obiteljski, iako bi trebali biti svačiji.
Mnogo sam razgovarala s prijateljima koji su samci poput mene i opravdano se smatramo isključenima iz božićno-novogodišnjih proslava i općenito atmosfere koja vlada u prosincu. Naime, naprosto je previše toga prilagođeno obiteljima i obiteljskim proslavama, a za nas kao da nema mjesta, kao da mi ne moramo ništa slaviti.
Reklame na televiziji s božićnim popustima gastronomske ponude za blagdanski stol "vrište" pozivima - "za ugodne blagdane s vašom obitelji..." I naravno, kada dođem u trgovinu, nema šanse da nađem puricu koja je dovoljna samo za mene jer najmanja koju imaju teži barem pet kilograma! Što da radim s njom? Ne želim je čak ni staviti u zamrzivač jer će mi trebati cijela godina da je pojedem. Prigodna pakiranja bilo kakvog mesa ustvari su monstruozna. Ražnjići, ćevapčići i slične grickalice pakiraju se u količinama koje su previše za obitelji 10 plus, a kamoli za mene. Ta kupnja na odjelima za meso posebno me veseli.
- Što ćemo, gospodična? Pogle'ajte ovaj krasan but! Svi ćete se doma od njega najesti. (Mesar mi pokazuje but veličine slona i ne pada mu na pamet pomisliti da ja možda nemam za koga kuhati.)
- Možete ga malo izrezati?
- Ma ne, pa to je šteta! Hoćete cijeli?
- Ne, puno mi je to. Dajte mi 40 deka od ovog komadića (pokazujem mu iza stakla drugi komad mesa).
- Samo to? Miro, dođi, daj gospodični malo ovog (zove šegrta, a on juri prema tipu koji se priprema kupiti cijelo prase).
A ja? Mene može poslužiti Miro!
Trgovine su općenito prilično okrutne kada su samci u pitanju. Kada uđem u jednu, osjećam se kao da sam pala s Marsa jer trgovci uvijek trče prema onima koji su s nekim, a mi koji dolazimo sami, izgledamo im valjda toliko bez veze da im se ne isplati uopće baviti s nama. Da se razumijemo: ja nemam apsolutno ništa protiv obitelji, zaljubljenih golupčića i ostalih te prihvaćam da razdragane obitelji i parovi izgledaju vjerojatno mnogo bolje od nekoga tko u trgovinu dolazi sam, ali želim samo podsjetiti te iste trgovce da i samci kupuju darove, i da i mi imamo neki novac za trošenje. Sigurno ga neću trošiti tamo gdje me se ignorira zato što nisam došla s grupom ljudi, nego sama.
- Oni svi nama zavide, zato nam gotovo ništa niti ne nude. Pitaj koga hoćeš i svi će ti reći da su im blagdani pakao baš zato što se moraju vidjeti s raznim rođacima koje zapravo ne podnose. Nama je ljepše, vjeruj mi - riječi su moga dobrog prijatelja Ivana koji se, kao ni ja, ne tješi riječima kako je nama bolje, mi to prihvaćamo kao činjenicu.
Želim raščistiti jednu stvar: ja nisam u komi zato što sam solo, samo želim skrenuti pozornost na to da okolina nema društvene osjetljivosti prema samcima.
Parovi, svuda oko nas
Međutim, teško je povremeno ne osjećati se kao neka jadna, mizerna i usamljena individua u prosincu jer vrlo je malo toga što bi moglo odgovarati samcima. Na primjer, televizija. Gledala sam malo pažljivije program posljednjih dana i zaključila kako televizija poprilično pridonosi stvaranju slike da su blagdani rezervirani za obitelji, a samci, osim ako nisu potpuno isključeni, prikazuju se kao neki patetični depresivci koji su igrom slučaja dio društva i dobro posluže da se pokaže kako je samački život pušiona.
Glavni likovi blagdanskih reklama koje se stalno vrte na televiziji - prije filma, poslije filma, usred filma, između dva filma itd. - sretne su obitelji i zaljubljeni parovi. Jedina reklama koje se sjećam da je u njoj bio neki samac bila je za telekomunikacije i u njoj jednu sirotu bakicu zovu unuci na telefon da joj požele sretne blagdane. Kuća u kojoj su živjeli unuci imala je okićen bor, stol krcat delicijama, čini mi se da je u jednom kadru bio čak i kamin sa zapaljenom vatricom, a bakica je, nekoliko trenutaka prije nego što je zazvonio telefon, sjedila pokraj prozora i gledala u nebo. Onako sjetno, kao da se pita zašto ju je sudbina kaznila da mora biti sama, a na čelu samo što joj nije pisalo "joj da me bar netko zvrcne". Ta me branša dosta uvrijedila time, s obzirom na to da imam više mobitela i telefona od prosječne obitelji.
E sad, nisam iznenađena što se razne kompanije prilagođavaju tržištu i okreću obiteljima koje navodno više troše nego samci (odgovorno tvrdim iz vlastitog iskustva da nitko ne troši više od samaca), ali nešto drugo jako mi ide na živce. To su moji prijatelji koji žive u nekakvoj intimnoj, obiteljskoj zajednici.
- Hoćeš doći k nama na ručak za Božić - pitaju me, i to zvuči uistinu lijepo, ali kada ne bi imalo onaj prizvuk suosjećanja.
Noćenje za dvoje
Ne govorim o bilo kakvom obliku suosjećanja, nego o onom suosjećanju koje je puno predrasuda: znamo da si sama, pa daj dođi do nas da ne bi bila sama jer je to zbilja loše, naročito za Božić. Mislim, tu se mora podvući jedna stvar - samce za Božić vrlo malo ljudi zove doma zato što smo im simpatični, nego nas zovu jer misle da nam treba društvo, da se ne bismo osjećali usamljeno. Nije istina. Moj idealni Božić bio bi da se sama zaputim na jednotjedno krstarenje po tropskim otocima. Mo'š misliti kako bi mi bilo loše vratiti se u Zagreb početkom siječnja odmorna, osunčana i opuštena. A na takvim putovanjima, to svi znamo, nema šanse da ste sami. Ekipa se naprosto lijepi za vas. Doduše, ne zavaravajmo se. Prije nego što odete na krstarenje, predstoji vam malo žešći obilazak putničkih agencija kako biste našli onu koja ne nudi isključivo "noćenje za dvoje". Dakle, i tu smo malo "u banani".
Ne smijem nikako zaboraviti poslovni dio blagdana. Naime, za Božić i Novu godinu najčešće su na poslu dežurni samci. To se, kao, podrazumijeva.
- Čuj, daj ovaj, bi li ti mogla raditi za Božić? U stvari, ne za Božić, nego 26.? Kužiš, svi nešto imaju s djecom i to, pa ako bi ti mogla... - pitanje je koje samci čuju na poslu oko Božića, a u šefovu glasu na trenutak čak načuju osjećaj krivnje i nelagode što to pita.
Osim ako nismo vrhunski bezobrazni (a ja to nisam), prihvaćamo radni Božić, pardon, samo 26. prosinca, a ako odbijemo, krenu priče. Optužit će vas da mrzite sve koji imaju obitelj, i to zato što je vi nemate, ispadnete frustrirana kučka i slično. Zanimljivo, nitko neće reći: "Pa dobro, što ste sad napali ženu! I njoj je Božić".
Mislila sam ne spomenuti roditelje, ključne figure u našim životima (ovo nije ironično, to zbilja mislim), ali moram im posvetiti nekoliko rečenica jer ću u suprotnom morati odslušati kritike tipa "da li ti zbilja misliš da su roditelji toliko nebitni, da je bitno samo kako ćeš skupiti novac za krstarenje?" Doduše, mama će mi ionako nešto reći, spomenula ih ili ne, ali to su roditelji koji se, poput maloprije spomenutih brižnih prijatelja i bezdušnih korporacija, tijekom blagdana pokazuju u punom sjaju.
Svaki samac, koliko god bio samac, Badnjak, Božić ili dan poslije Božića provest će nekoliko sati u krugu obitelji. U pravilu to znači prežderavanje i pitanja o privatnom životu. Ovo prvo mi je O. K., ovo drugo baš i ne. Svjesna sam dok uživam u jelu, da to pitanje o privatnom životu stalno visi u zraku, da će doći do tog kobnog trenutka kada će se netko za stolom okrenuti prema meni, značajno podići jednu obrvu, zamljackati zadnji zalogaj i pitati: "I, što ima?" To pitanje nikad se ne odnosi na posao, na materijalnu, stambenu ili društvenu situaciju. Možete biti najuspješniji radnik u tvrtki u kojoj radite, imati plaću tri puta veću od prosječne, stan, auto, utjecajne prijatelje... Ali ne, to nije dovoljno. Ustvari, to je sve jedno veliko ništa jer sve to niste okrunili ako već ne brakom, onda ozbiljnom vezom. Samci imaju uobičajen odgovor na to pitanje i izbjegavaju, naravno, direktno reći ono što obitelj doista zanima: "Pa evo, super mi je. Ništa mi ne fali, imam sve što mi treba, više nego dovoljno. Sretna sam, zdrava, na poslu je sjajno. Plaća je genijalna i tako, nema nekih problema".
I znate što? Nisu zadovoljni! Ne preostaje vam ništa drugo, nego pregrmiti predavanje o životu - "pa što ti misliš, pa dokle tako, evo tvoji prijatelji već imaju i djecu, pa ne možeš se tako ponašati, pa koliko ti imaš godina, pa već ti je vrijeme, ne možeš čekati dovijeka, ostarit ćeš, pa ne možeš reći da ti se baš nitko ne sviđa, pa što je s onim dečkom kako mu je ono bilo ime..."
Onda odete doma.
I taman kada preživimo Božić i sažaljevanje okoline jer smo ga, eto, proveli sami, stiže Nova godina. Taj dan se lakše preživi jer je samo jedan. Cijeli dan, 31. prosinca, traju pripreme za večer, dogovori, već za ručkom počinjete otvarati boce malo boljih vina jer je kraj godine pa si možete priuštiti nešto skuplje, birate odjeću koju ćete navući da izgledate senzacionalno kad počne slavlje, telefoni zvone, a frendica pita: "E, jesi odlučila što ćeš obući večeras?" Ono, meni je taj dan super, svi smo dobre volje i nekako sretniji, šef će nas pustiti malo ranije s posla, a nakon posla s kolegama u kafiću popijemo zadnje zajedničko piće za tu godinu. Sve izgleda nekako bolje nego inače, uostalom, sutra je novi početak, pa je to nekako motivirajuće.
I onda otkuca ponoć...
Takvo dobro raspoloženje traje i kada krenemo punom snagom slaviti najluđu noć u godini. Plešemo, zezamo se, pijemo, jedemo, neprijatelji postaju prijatelji i tako do zadnjih sekunda Stare godine. Malo prije ponoći svi zastanemo, stojimo zajedno, gledamo se i odbrojavamo zadnjih deset sekundi tekuće godine, a kad viknemo "jedan!", počnemo se histerično smijati jer slijedi čestitanje.
Međutim, kada otkuca ponoć, kao da se svi povampire. Mi samci, koji smo prije nekoliko sekundi bili okruženi gomilom ljudi, odjednom ostajemo sami jer su se svi oko nas raspršili, padaju jedni drugima u zagrljaj i to njihovo međusobno čestitanje traje beskrajno.
Parovi se ljube kao da se nisu vidjeli godinu dana, a mi uporno čekamo da nam netko napokon dođe poželiti sreću. Mislim, zaslužujemo je! U ponoć počne svirati taj bečki valcer, parovi plešu i istovremeno se i dalje ljube i čestitaju si.
Prođe valcer, onda obično krene Frank Sinatra i "New York, New York", a mi i dalje stojimo i pokušavamo se s nekim izgrliti i izljubiti.
Već vidim tu sliku sebe i svih poput mene kako palimo cigaretu i dolijevamo čašu da izgledamo kao da smo užasno zauzeti, hvatamo se mobitela i šaljemo SMS-ove. Izgledamo kao da proživljavamo provod života, a ja, koja sam već navikla na takve situacije, nastojim već unaprijed osigurati da mi je u ponoć puna čaša i nazdravljam samoj sebi. Želim najveću sreću na svijetu sebi i svim samcima u prostoriji. I da ne bude zabune: ja jesam sretna. Ne vjerujete? Potražite me ovih dana u gradu. Lako ćete me skužiti. Vozim se u autu iz kojega trešti Mariah Carey: "I don't want a lot for Christmas, there's just one thing I need..." A ja pjevam i pjevam, i ravno mi je odavde do svemira.
Ana Kolega, akademska slikarica iz Zadra koja već deset godina živi u Zagrebu, redovito za blagdane putuje kući. Ana posljednjih godinu i pol živi sama, a ideja da ponoć dočekuje bez bližnjih nije joj privlačna. Čak i kad je živjela s cimericama, također je za Božić odlazila kući, a otkako je sama u stanu nezamislivo joj da blagdane ne provede s obitelji.
- Pomisao da za Božić sjedim potpuno sama uopće mi se ne sviđa i sigurno bih se loše osjećala. Velika smo obitelj, imam tri sestre, a otac je pomorac, pa kako smo rasuti na sve strane tijekom godine, Božić je idealna prilika da se sretnemo. Mama odlično kuha, tako da blagdanske objede ne želim propustiti - kroz šalu je objasnila Ana.
Jedini Božić koji nije provela s roditeljima i sestrama bio je prošle godine, kada joj se pružila prilika da s prijateljicama otputuje u Berlin. U početku se nećkala, misleći kako će joj se sigurno javiti čežnja za domom, ali se ipak odlučila na putovanje.
- Za Badnjak smo bili na velikoj večeri s prijateljima, koja je bila spoj kršćana, muslimana i ateista i to je bilo zaista toplo okruženje s ugodnim ljudima. Međutim, na prvi dan Božića u Berlinu, kad je grad bio pust i tih, poželjela sam da sam se ipak probudila kod kuće i da otvaram poklone, dok je mama već stavila kuhati domaću juhu. To je osjećaj koji vjerojatno svakome godi, bez obzira na godine - kazala je tridesetjednogodišnja Ana.
Na putovanje u inozemstvo vjerojatno ne bi opet otišla. (Mila Batinica)
Profesor engleskog i hrvatskog jezika Mateo Čakanić nije pretjerani ljubitelj božićnih i novogodišnjih blagdana, ne samo zbog pretjerane histerije predblagdanskog shoppinga i prebogate trpeze nego i činjenice što je singl.
- Pomalo mi smeta što se podrazumijeva da svagdje morate dolaziti u paru. Ako čovjek nema curu, odmah je čudan, a to se posebice osjeća za isforsirane dočeke Nove godine, Božić i, naravno, smiješni amerikanizirani praznik Valentinovo. Takav stav po kojem na večere i domjenke uvijek morate dolaziti u paru smatram zastarjelim i provincijalnim. U svijetu je posve normalno i uobičajeno biti solo, a iskreno ima to i mnogih prednosti - našalio se 26-godišnji Mateo Čakanić. Uz to, smatra da su Božić i Nova godina postali isforsirani i hiperkomercijalizirani.
- Ponekad mi se čini da je ljudima bitnije što će pojesti, koliko popiti i koliko će potrošiti za poklone, od samog smisla Božića. Nekima je Badnjak, Štefanje i Silvestrovo postalo natjecanje u prežderavanju i opijanju, a potpuno su se izgubile prave vrijednosti tih blagdana. Smatram da nije bitno koliko ćete skup poklon nekome darovati, nego je puno važnije da je taj dar odabran s ljubavi i pažnjom - ispričao je Čakanić kojemu su zaista smiješna predblagdanska ludila i shopping groznice koje zavladaju u svim trgovačkim centrima.
- Kupuje se kao da je sudnji dan i kao da računi nikad neće stići na naplatu. Materijaliziranjem i isforsiranom srećom gubi se smisao blagdana koji bi trebali biti posve intimni - kaže profesor Čakanić. Napominje da ne zna gdje ću dočekati Novu godinu jer da se za doček psihički i fizički priprema simboličnih pet minuta.
- Za mene je to dan kao svaki drugi, a sam doček kao najobičniji izlazak koji zbog pretjerane nervoze i isforsiranosti ispadne gori od bilo kojeg spontanog druženja - ispričao je Mateo. (Boba Blašković)
Merita Arslani
Za one koji ga nisu gledali, taj film, ukratko, priča o totalno disfunkcionalnoj obitelji koja se okuplja za blagdane i ta kompletna katastrofa od obitelji pokušava barem taj jedan dan provesti normalno, ali im ne uspijeva. Kada ga se sjetim, moj savršeno solo život ne izgleda mi tako očajno kako se obično čini u prosincu, mjesecu blagdana koji su iz nekog razloga dobili pridjev obiteljski, iako bi trebali biti svačiji.
Mnogo sam razgovarala s prijateljima koji su samci poput mene i opravdano se smatramo isključenima iz božićno-novogodišnjih proslava i općenito atmosfere koja vlada u prosincu. Naime, naprosto je previše toga prilagođeno obiteljima i obiteljskim proslavama, a za nas kao da nema mjesta, kao da mi ne moramo ništa slaviti.
Reklame na televiziji s božićnim popustima gastronomske ponude za blagdanski stol "vrište" pozivima - "za ugodne blagdane s vašom obitelji..." I naravno, kada dođem u trgovinu, nema šanse da nađem puricu koja je dovoljna samo za mene jer najmanja koju imaju teži barem pet kilograma! Što da radim s njom? Ne želim je čak ni staviti u zamrzivač jer će mi trebati cijela godina da je pojedem. Prigodna pakiranja bilo kakvog mesa ustvari su monstruozna. Ražnjići, ćevapčići i slične grickalice pakiraju se u količinama koje su previše za obitelji 10 plus, a kamoli za mene. Ta kupnja na odjelima za meso posebno me veseli.
- Što ćemo, gospodična? Pogle'ajte ovaj krasan but! Svi ćete se doma od njega najesti. (Mesar mi pokazuje but veličine slona i ne pada mu na pamet pomisliti da ja možda nemam za koga kuhati.)
- Možete ga malo izrezati?
- Ma ne, pa to je šteta! Hoćete cijeli?
- Ne, puno mi je to. Dajte mi 40 deka od ovog komadića (pokazujem mu iza stakla drugi komad mesa).
- Samo to? Miro, dođi, daj gospodični malo ovog (zove šegrta, a on juri prema tipu koji se priprema kupiti cijelo prase).
A ja? Mene može poslužiti Miro!
Trgovine su općenito prilično okrutne kada su samci u pitanju. Kada uđem u jednu, osjećam se kao da sam pala s Marsa jer trgovci uvijek trče prema onima koji su s nekim, a mi koji dolazimo sami, izgledamo im valjda toliko bez veze da im se ne isplati uopće baviti s nama. Da se razumijemo: ja nemam apsolutno ništa protiv obitelji, zaljubljenih golupčića i ostalih te prihvaćam da razdragane obitelji i parovi izgledaju vjerojatno mnogo bolje od nekoga tko u trgovinu dolazi sam, ali želim samo podsjetiti te iste trgovce da i samci kupuju darove, i da i mi imamo neki novac za trošenje. Sigurno ga neću trošiti tamo gdje me se ignorira zato što nisam došla s grupom ljudi, nego sama.
- Oni svi nama zavide, zato nam gotovo ništa niti ne nude. Pitaj koga hoćeš i svi će ti reći da su im blagdani pakao baš zato što se moraju vidjeti s raznim rođacima koje zapravo ne podnose. Nama je ljepše, vjeruj mi - riječi su moga dobrog prijatelja Ivana koji se, kao ni ja, ne tješi riječima kako je nama bolje, mi to prihvaćamo kao činjenicu.
Želim raščistiti jednu stvar: ja nisam u komi zato što sam solo, samo želim skrenuti pozornost na to da okolina nema društvene osjetljivosti prema samcima.
Parovi, svuda oko nas
Međutim, teško je povremeno ne osjećati se kao neka jadna, mizerna i usamljena individua u prosincu jer vrlo je malo toga što bi moglo odgovarati samcima. Na primjer, televizija. Gledala sam malo pažljivije program posljednjih dana i zaključila kako televizija poprilično pridonosi stvaranju slike da su blagdani rezervirani za obitelji, a samci, osim ako nisu potpuno isključeni, prikazuju se kao neki patetični depresivci koji su igrom slučaja dio društva i dobro posluže da se pokaže kako je samački život pušiona.
Glavni likovi blagdanskih reklama koje se stalno vrte na televiziji - prije filma, poslije filma, usred filma, između dva filma itd. - sretne su obitelji i zaljubljeni parovi. Jedina reklama koje se sjećam da je u njoj bio neki samac bila je za telekomunikacije i u njoj jednu sirotu bakicu zovu unuci na telefon da joj požele sretne blagdane. Kuća u kojoj su živjeli unuci imala je okićen bor, stol krcat delicijama, čini mi se da je u jednom kadru bio čak i kamin sa zapaljenom vatricom, a bakica je, nekoliko trenutaka prije nego što je zazvonio telefon, sjedila pokraj prozora i gledala u nebo. Onako sjetno, kao da se pita zašto ju je sudbina kaznila da mora biti sama, a na čelu samo što joj nije pisalo "joj da me bar netko zvrcne". Ta me branša dosta uvrijedila time, s obzirom na to da imam više mobitela i telefona od prosječne obitelji.
E sad, nisam iznenađena što se razne kompanije prilagođavaju tržištu i okreću obiteljima koje navodno više troše nego samci (odgovorno tvrdim iz vlastitog iskustva da nitko ne troši više od samaca), ali nešto drugo jako mi ide na živce. To su moji prijatelji koji žive u nekakvoj intimnoj, obiteljskoj zajednici.
- Hoćeš doći k nama na ručak za Božić - pitaju me, i to zvuči uistinu lijepo, ali kada ne bi imalo onaj prizvuk suosjećanja.
Noćenje za dvoje
Ne govorim o bilo kakvom obliku suosjećanja, nego o onom suosjećanju koje je puno predrasuda: znamo da si sama, pa daj dođi do nas da ne bi bila sama jer je to zbilja loše, naročito za Božić. Mislim, tu se mora podvući jedna stvar - samce za Božić vrlo malo ljudi zove doma zato što smo im simpatični, nego nas zovu jer misle da nam treba društvo, da se ne bismo osjećali usamljeno. Nije istina. Moj idealni Božić bio bi da se sama zaputim na jednotjedno krstarenje po tropskim otocima. Mo'š misliti kako bi mi bilo loše vratiti se u Zagreb početkom siječnja odmorna, osunčana i opuštena. A na takvim putovanjima, to svi znamo, nema šanse da ste sami. Ekipa se naprosto lijepi za vas. Doduše, ne zavaravajmo se. Prije nego što odete na krstarenje, predstoji vam malo žešći obilazak putničkih agencija kako biste našli onu koja ne nudi isključivo "noćenje za dvoje". Dakle, i tu smo malo "u banani".
Ne smijem nikako zaboraviti poslovni dio blagdana. Naime, za Božić i Novu godinu najčešće su na poslu dežurni samci. To se, kao, podrazumijeva.
- Čuj, daj ovaj, bi li ti mogla raditi za Božić? U stvari, ne za Božić, nego 26.? Kužiš, svi nešto imaju s djecom i to, pa ako bi ti mogla... - pitanje je koje samci čuju na poslu oko Božića, a u šefovu glasu na trenutak čak načuju osjećaj krivnje i nelagode što to pita.
Osim ako nismo vrhunski bezobrazni (a ja to nisam), prihvaćamo radni Božić, pardon, samo 26. prosinca, a ako odbijemo, krenu priče. Optužit će vas da mrzite sve koji imaju obitelj, i to zato što je vi nemate, ispadnete frustrirana kučka i slično. Zanimljivo, nitko neće reći: "Pa dobro, što ste sad napali ženu! I njoj je Božić".
Mislila sam ne spomenuti roditelje, ključne figure u našim životima (ovo nije ironično, to zbilja mislim), ali moram im posvetiti nekoliko rečenica jer ću u suprotnom morati odslušati kritike tipa "da li ti zbilja misliš da su roditelji toliko nebitni, da je bitno samo kako ćeš skupiti novac za krstarenje?" Doduše, mama će mi ionako nešto reći, spomenula ih ili ne, ali to su roditelji koji se, poput maloprije spomenutih brižnih prijatelja i bezdušnih korporacija, tijekom blagdana pokazuju u punom sjaju.
Svaki samac, koliko god bio samac, Badnjak, Božić ili dan poslije Božića provest će nekoliko sati u krugu obitelji. U pravilu to znači prežderavanje i pitanja o privatnom životu. Ovo prvo mi je O. K., ovo drugo baš i ne. Svjesna sam dok uživam u jelu, da to pitanje o privatnom životu stalno visi u zraku, da će doći do tog kobnog trenutka kada će se netko za stolom okrenuti prema meni, značajno podići jednu obrvu, zamljackati zadnji zalogaj i pitati: "I, što ima?" To pitanje nikad se ne odnosi na posao, na materijalnu, stambenu ili društvenu situaciju. Možete biti najuspješniji radnik u tvrtki u kojoj radite, imati plaću tri puta veću od prosječne, stan, auto, utjecajne prijatelje... Ali ne, to nije dovoljno. Ustvari, to je sve jedno veliko ništa jer sve to niste okrunili ako već ne brakom, onda ozbiljnom vezom. Samci imaju uobičajen odgovor na to pitanje i izbjegavaju, naravno, direktno reći ono što obitelj doista zanima: "Pa evo, super mi je. Ništa mi ne fali, imam sve što mi treba, više nego dovoljno. Sretna sam, zdrava, na poslu je sjajno. Plaća je genijalna i tako, nema nekih problema".
I znate što? Nisu zadovoljni! Ne preostaje vam ništa drugo, nego pregrmiti predavanje o životu - "pa što ti misliš, pa dokle tako, evo tvoji prijatelji već imaju i djecu, pa ne možeš se tako ponašati, pa koliko ti imaš godina, pa već ti je vrijeme, ne možeš čekati dovijeka, ostarit ćeš, pa ne možeš reći da ti se baš nitko ne sviđa, pa što je s onim dečkom kako mu je ono bilo ime..."
Onda odete doma.
I taman kada preživimo Božić i sažaljevanje okoline jer smo ga, eto, proveli sami, stiže Nova godina. Taj dan se lakše preživi jer je samo jedan. Cijeli dan, 31. prosinca, traju pripreme za večer, dogovori, već za ručkom počinjete otvarati boce malo boljih vina jer je kraj godine pa si možete priuštiti nešto skuplje, birate odjeću koju ćete navući da izgledate senzacionalno kad počne slavlje, telefoni zvone, a frendica pita: "E, jesi odlučila što ćeš obući večeras?" Ono, meni je taj dan super, svi smo dobre volje i nekako sretniji, šef će nas pustiti malo ranije s posla, a nakon posla s kolegama u kafiću popijemo zadnje zajedničko piće za tu godinu. Sve izgleda nekako bolje nego inače, uostalom, sutra je novi početak, pa je to nekako motivirajuće.
I onda otkuca ponoć...
Takvo dobro raspoloženje traje i kada krenemo punom snagom slaviti najluđu noć u godini. Plešemo, zezamo se, pijemo, jedemo, neprijatelji postaju prijatelji i tako do zadnjih sekunda Stare godine. Malo prije ponoći svi zastanemo, stojimo zajedno, gledamo se i odbrojavamo zadnjih deset sekundi tekuće godine, a kad viknemo "jedan!", počnemo se histerično smijati jer slijedi čestitanje.
Međutim, kada otkuca ponoć, kao da se svi povampire. Mi samci, koji smo prije nekoliko sekundi bili okruženi gomilom ljudi, odjednom ostajemo sami jer su se svi oko nas raspršili, padaju jedni drugima u zagrljaj i to njihovo međusobno čestitanje traje beskrajno.
Parovi se ljube kao da se nisu vidjeli godinu dana, a mi uporno čekamo da nam netko napokon dođe poželiti sreću. Mislim, zaslužujemo je! U ponoć počne svirati taj bečki valcer, parovi plešu i istovremeno se i dalje ljube i čestitaju si.
Prođe valcer, onda obično krene Frank Sinatra i "New York, New York", a mi i dalje stojimo i pokušavamo se s nekim izgrliti i izljubiti.
Već vidim tu sliku sebe i svih poput mene kako palimo cigaretu i dolijevamo čašu da izgledamo kao da smo užasno zauzeti, hvatamo se mobitela i šaljemo SMS-ove. Izgledamo kao da proživljavamo provod života, a ja, koja sam već navikla na takve situacije, nastojim već unaprijed osigurati da mi je u ponoć puna čaša i nazdravljam samoj sebi. Želim najveću sreću na svijetu sebi i svim samcima u prostoriji. I da ne bude zabune: ja jesam sretna. Ne vjerujete? Potražite me ovih dana u gradu. Lako ćete me skužiti. Vozim se u autu iz kojega trešti Mariah Carey: "I don't want a lot for Christmas, there's just one thing I need..." A ja pjevam i pjevam, i ravno mi je odavde do svemira.
Ana Kolega, akademska slikarica iz Zadra koja već deset godina živi u Zagrebu, redovito za blagdane putuje kući. Ana posljednjih godinu i pol živi sama, a ideja da ponoć dočekuje bez bližnjih nije joj privlačna. Čak i kad je živjela s cimericama, također je za Božić odlazila kući, a otkako je sama u stanu nezamislivo joj da blagdane ne provede s obitelji.
- Pomisao da za Božić sjedim potpuno sama uopće mi se ne sviđa i sigurno bih se loše osjećala. Velika smo obitelj, imam tri sestre, a otac je pomorac, pa kako smo rasuti na sve strane tijekom godine, Božić je idealna prilika da se sretnemo. Mama odlično kuha, tako da blagdanske objede ne želim propustiti - kroz šalu je objasnila Ana.
Jedini Božić koji nije provela s roditeljima i sestrama bio je prošle godine, kada joj se pružila prilika da s prijateljicama otputuje u Berlin. U početku se nećkala, misleći kako će joj se sigurno javiti čežnja za domom, ali se ipak odlučila na putovanje.
- Za Badnjak smo bili na velikoj večeri s prijateljima, koja je bila spoj kršćana, muslimana i ateista i to je bilo zaista toplo okruženje s ugodnim ljudima. Međutim, na prvi dan Božića u Berlinu, kad je grad bio pust i tih, poželjela sam da sam se ipak probudila kod kuće i da otvaram poklone, dok je mama već stavila kuhati domaću juhu. To je osjećaj koji vjerojatno svakome godi, bez obzira na godine - kazala je tridesetjednogodišnja Ana.
Na putovanje u inozemstvo vjerojatno ne bi opet otišla. (Mila Batinica)
|
Za Božić uvijek idem kući
|
Profesor engleskog i hrvatskog jezika Mateo Čakanić nije pretjerani ljubitelj božićnih i novogodišnjih blagdana, ne samo zbog pretjerane histerije predblagdanskog shoppinga i prebogate trpeze nego i činjenice što je singl.
- Pomalo mi smeta što se podrazumijeva da svagdje morate dolaziti u paru. Ako čovjek nema curu, odmah je čudan, a to se posebice osjeća za isforsirane dočeke Nove godine, Božić i, naravno, smiješni amerikanizirani praznik Valentinovo. Takav stav po kojem na večere i domjenke uvijek morate dolaziti u paru smatram zastarjelim i provincijalnim. U svijetu je posve normalno i uobičajeno biti solo, a iskreno ima to i mnogih prednosti - našalio se 26-godišnji Mateo Čakanić. Uz to, smatra da su Božić i Nova godina postali isforsirani i hiperkomercijalizirani.
- Ponekad mi se čini da je ljudima bitnije što će pojesti, koliko popiti i koliko će potrošiti za poklone, od samog smisla Božića. Nekima je Badnjak, Štefanje i Silvestrovo postalo natjecanje u prežderavanju i opijanju, a potpuno su se izgubile prave vrijednosti tih blagdana. Smatram da nije bitno koliko ćete skup poklon nekome darovati, nego je puno važnije da je taj dar odabran s ljubavi i pažnjom - ispričao je Čakanić kojemu su zaista smiješna predblagdanska ludila i shopping groznice koje zavladaju u svim trgovačkim centrima.
- Kupuje se kao da je sudnji dan i kao da računi nikad neće stići na naplatu. Materijaliziranjem i isforsiranom srećom gubi se smisao blagdana koji bi trebali biti posve intimni - kaže profesor Čakanić. Napominje da ne zna gdje ću dočekati Novu godinu jer da se za doček psihički i fizički priprema simboličnih pet minuta.
- Za mene je to dan kao svaki drugi, a sam doček kao najobičniji izlazak koji zbog pretjerane nervoze i isforsiranosti ispadne gori od bilo kojeg spontanog druženja - ispričao je Mateo. (Boba Blašković)
|
Mateo: Podrazumijeva se da svugdje morate doći u paru
|
Merita Arslani
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....