Sve prave policijske akcije, kao i novinske priče, započinju uvijek isto - otkrivanjem Pouzdanog Izvora. Možete sastaviti najbolji antimafijaški zakon na svijetu, ali bez dobrog doušnika pravda ostaje slijepa.
Premijer Sanader uvjerava nas da će ubojstva u Zagrebu prestati, nakon što uvedemo zakone prepisane od ozbiljnijih demokracija gdje probleme na ulici, inače, rješava uvijek isti par policajaca. Jedan, koji žvače krafne i u autu naštimava prislušni uređaj, dok drugi obilazi informatore, stišće drukere, u potrazi za onim jedinstvenim podatkom koji sklapa mozaik i vodi do rješenja slučaja!
Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, u 2007. godini broj građana koji su policiji prijavili neki zločin smanjio se za gotovo 20 posto. Pravoj murji to bi bio znak za uzbunu, dok naši tvrde da je riječ o iznimno uspješnoj statistici, s obzirom na to da je riješeno preko 65 posto prijavljenog, što je u odnosu na prošlu godinu porast od cijelih dva posto. Doista, za mit o glupim policajcima u Hrvatskoj je najodgovornija MUP-ova administracija, iz koje godinama, osim besmislene statistike i smušenih zakona, redovito cure i informacije.
Tako su, uostalom, i propale sve ozbiljne antimafijaške akcije. Podatke do kojih bi, guleći asfalt, došli PUZ-ovi operativci, njihovi bi šefovi rasprodali za prvom večerom u sumnjivom društvu. Ne pamti se kada je netko u MUP-u odgovarao za odavanje službene tajne. Uvijek bi ga zaštitila politika, ili pod svoje uzelo podzemlje. Zbog toga propadaju antimafijaške inicijative, zato je besmisleno pisati nove zakone.
Prva takva operacija, započeta u travnju 1998. i neslavno okončana u drugoj polovici 1999., bila je operativna akcija Barakuda, koju je vodila Hrvatska izvještajna služba (u to vrijeme imala je policijske ovlasti).
Podaci proizašli iz jednogodišnjeg rada bili su zapanjujući: pored 130 stranica izvješća i više
Klikni za uvećanje
sati video-audio dokumentacije o krijumčarima oružja u RH, Barakuda je prva detektirala mrežu organiziranog kriminala među visokim dužnosnicima policije, tajnih službi, i političke administracije…
Akcija je započela pridobivanjem pouzdanog izvora, inače državljanina Republike Bugarske. Veselin Marinov, rođen u Varni 1964., postao je HIS-ov pouzdanik u pritvoru, gdje ga je dovelo sudjelovanje u radu Intim bara u Sesvetama, glasovite zagrebačke javne kuće koja je spektakularno zatvorena 1997. helikopterskim desantom policijskih snaga. Ispostavilo se, već nakon prvih razgovora s Veselinom Marinovom, da Intim bar nije bio običan bordel, nego institucija pod zaštitom dijela obavještajnih službi i politike, u koju su radi provoda zalazili poročni suci, policijski načelnici, političari i tajkuni…
Određeni broj soba bio je ozvučen i pod videonadzorom, a dio ugledne klijentele konzumirao je prostitutke bez ikakve naknade. Sve to je u svom izvješću predsjedniku Tuđmanu u ožujku 1999. opisao tadašnji šef HIS-a Miroslav Šeparović: “U Intim bar su dolazili na ‘druženje’ s ukrajinskim i ruskim prostitutkama i mnogi dužnosnici iz vojske, policije, financijske policije, ministarstva financija, carine, pravosudne policije i politike. Neki od njih nisu plaćali za provod, nego su kao protuuslugu pružali zaštitu ili informacije.”
Akciju je vodio Josip Perković, savjetnik u HIS-u, a pomagala su mu još tri člana tima. Ukupno četiri djelatnika službe - vođa grupe, tehničar, operativac i vozač - za manje od pola godine rekonstruirala su dva krijumčarska lanca oružja iz RH prema zapadnoj Europi. Na čelu jednog lanca nalazio se Stjepan Rocek iz Krapine, koji je “pao” tek 2006. godine tijekom USKOK-ove akcije Okidač koju su inicirale policije europskih zemalja. Zbog čega nije uhićen još u ožujku 1999. kada su ga djelatnici HIS-a tajno snimili uz krijumčareno oružje?
Odgovor leži u dijelu izvješća koje potpisuje Josip Perković, izražavajući žaljenje zbog nesuradnje SZUP-a i Kriminalističkog odjela MUP-a: “Dao sam im do znanja da je za mene oružje s prigušivačima znak za uzbunu i da ono samo služi teroristima za atentate ili za naručene likvidacije iz redova organiziranog kriminala. Uvjeren sam da bi svaka europska služba bila u mobilnom stanju da dođe do podataka o postojanju, odnosno o proizvodnji takvog oružja, naročito zato što su u navedene radnje uključene osobe s područja Mađarske, BiH, Srbije, Republike Srpske, Belgije, Italije… Ovo je samo mali dio propusta u okvirima naših sigurnosnih službi koji su nas doveli u potpuno pasivno stanje, umjesto da preko suradnika osiguramo operativni prodor u grupe organiziranog kriminala, čak i u međunarodnim okvirima.”
Ivan Nađ, službenik kriminalističke policije koji je odbio surađivati u Barakudi, sve donedavno bio je pomoćnik ravnatelja policije u Vladi premijera Sanadera.
Dio podataka iz OA Barakuda otkriva naličje i nekih dužnosnika pravosuđa. U dijelu izvješća koje nosi naziv: “Ucjene, reket, planiranje ubojstava i ubojstva”, izvor Veselin Marinov otkriva kakvi su zatvorski planovi Mladena Naletilića Tute, s kojim je tijekom rata bio vrlo blizak. Navodi da je Tuta prije uhićenja često kontaktirao s Vicom Vukojevićem od kojeg je dobivao podatke tajnih službi, te da u zatvoru često komunicira s tajkunom Josipom Gucićem i njegovim sinom Zvonkom.
Marinov se približio obitelji Gucić, te od njih prikupljao podatke o zatvorskim planovima Mladena Naletilića Tute. Dio razgovora je i snimljen. Prema jednom od izvješća, nesmetanu komunikaciju s Naletilićem Gucićima je omogućio upravnik Remetinca, Ivan Damjanović, za kojeg tvrdi da je “od toga imao određenu materijalnu korist”.
Ivan Nađ, službenik kriminalističke policije koji je odbio surađivati u Barakudi, sve je donedavno bio pomoćnik ravnatelja policije u Vladi premijera Ive Sanadera
U izvješću se napominje i da je Damjanović upravo na intervenciju Josipa Gucića postao ravnatelj zatvora u Remetincu. Ivan Damjanović više nije zadužen za upravljanje Remetincem. U Vladi premijera Sanadera on upravlja cijelim zatvorskim sustavom, kao državni tajnik u Ministarstvu pravosuđa.
Sudbina Barakude bila je zapečaćena u srpnju 1999. kada je provaljen Izvor. HIS-ov pokušaj da zaštiti svog doušnika, Veselina Marinova, završio je propašću. O tome u svom dopisu ravnatelju HIS-a i predsjedniku Tuđmanu, Perković piše sljedeće: “Suradnik Mornar (kodno ime Marinova) angažiran je tijekom travnja 1998. g., a u njegovim informacijama obrađivani su podaci o naručivanim ubojstvima, korupciji, ucjenama, nezakonitim radnjama djelatnika službi, policije i sl.
Svi kontakti do tada odobreni su po tadašnjem ravnatelju HIS-a prof. dr. Miroslavu Tuđmanu i o svakom kontaktu napisana je bilješka, a postoje i tonske snimke… Nakon što je registrira
na nabava oružja s prigušivačima namijenjenog za likvidacije, što je dokumentirano, iz meni nepoznatih razloga došlo je do osporavanja “Mornara” od strane čelnika službi: Rebića (SIS), Brzovića (SZUP) i Sačića (MUP). Kontinuirano se šire dezinformacije o “Mornaru”, koje je on spreman demantirati na poligrafskom testu, a postoje informacije o tome da je naša akcija provaljena…”
Strahove o odmazdi podzemlja potvrdile su dva skora događaja: uhićenje Veselina Marinova, zbog droge koja mu je podmetnuta u automobil (nakon istrage je sudski oslobođen), te prijetnje koje su mu upućene od skupine Vinka Žuljevića Klice, bliskog tadašnjem vrhu obavještajne zajednice.
U jednom od posljednjih izvješća Perković upozorava na to da je identitet Izvora otkriven: “U strahu da bi mogao biti otkriven, Mornar spava s pištoljem uz krevet. Osobe o kojima je izvješćivao “Mornar” od djelatnika službi doznali su da su “izdani”. Postoji informacija o nastojanju da se pronađe osoba u krim miljeu koja bi likvidirala mene i njega za novčanu nagradu.”
Ubojstvo Veselina Marinova uslijedilo je dvije godine kasnije. Hicima iz Magnuma u kafiću, ustrijelio ga je baš Vinko Žuljević Klica, o kome je tijekom 1998. i 1999. Marinov sastavljao svoja izvješća. Jedini svjedok događaja bio je Žuljevićev kum. Doušnik “Mornar” ubijen je s pet hitaca ispaljenih u gornji predio glave, no sud je Žuljevića oslobodio svake krivnje.
Bila je to poruka sustava doušnicima, od koje se policija još nije oporavila. Tako u Hrvatskoj završavaju sve antimafijaške akcije, radilo se o krijumčarskoj mafiji ili onoj građevinskoj, u Zagrebačkom holdingu. Razotkrivanjem i eliminacijom Pouzdanog izvora, bez kojeg Pravda ostaje slijepa.
Gordan Malić
Premijer Sanader uvjerava nas da će ubojstva u Zagrebu prestati, nakon što uvedemo zakone prepisane od ozbiljnijih demokracija gdje probleme na ulici, inače, rješava uvijek isti par policajaca. Jedan, koji žvače krafne i u autu naštimava prislušni uređaj, dok drugi obilazi informatore, stišće drukere, u potrazi za onim jedinstvenim podatkom koji sklapa mozaik i vodi do rješenja slučaja!
Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, u 2007. godini broj građana koji su policiji prijavili neki zločin smanjio se za gotovo 20 posto. Pravoj murji to bi bio znak za uzbunu, dok naši tvrde da je riječ o iznimno uspješnoj statistici, s obzirom na to da je riješeno preko 65 posto prijavljenog, što je u odnosu na prošlu godinu porast od cijelih dva posto. Doista, za mit o glupim policajcima u Hrvatskoj je najodgovornija MUP-ova administracija, iz koje godinama, osim besmislene statistike i smušenih zakona, redovito cure i informacije.
Tako su, uostalom, i propale sve ozbiljne antimafijaške akcije. Podatke do kojih bi, guleći asfalt, došli PUZ-ovi operativci, njihovi bi šefovi rasprodali za prvom večerom u sumnjivom društvu. Ne pamti se kada je netko u MUP-u odgovarao za odavanje službene tajne. Uvijek bi ga zaštitila politika, ili pod svoje uzelo podzemlje. Zbog toga propadaju antimafijaške inicijative, zato je besmisleno pisati nove zakone.
Prva takva operacija, započeta u travnju 1998. i neslavno okončana u drugoj polovici 1999., bila je operativna akcija Barakuda, koju je vodila Hrvatska izvještajna služba (u to vrijeme imala je policijske ovlasti).
Podaci proizašli iz jednogodišnjeg rada bili su zapanjujući: pored 130 stranica izvješća i više
Klikni za uvećanje
|
Akcija je započela pridobivanjem pouzdanog izvora, inače državljanina Republike Bugarske. Veselin Marinov, rođen u Varni 1964., postao je HIS-ov pouzdanik u pritvoru, gdje ga je dovelo sudjelovanje u radu Intim bara u Sesvetama, glasovite zagrebačke javne kuće koja je spektakularno zatvorena 1997. helikopterskim desantom policijskih snaga. Ispostavilo se, već nakon prvih razgovora s Veselinom Marinovom, da Intim bar nije bio običan bordel, nego institucija pod zaštitom dijela obavještajnih službi i politike, u koju su radi provoda zalazili poročni suci, policijski načelnici, političari i tajkuni…
Određeni broj soba bio je ozvučen i pod videonadzorom, a dio ugledne klijentele konzumirao je prostitutke bez ikakve naknade. Sve to je u svom izvješću predsjedniku Tuđmanu u ožujku 1999. opisao tadašnji šef HIS-a Miroslav Šeparović: “U Intim bar su dolazili na ‘druženje’ s ukrajinskim i ruskim prostitutkama i mnogi dužnosnici iz vojske, policije, financijske policije, ministarstva financija, carine, pravosudne policije i politike. Neki od njih nisu plaćali za provod, nego su kao protuuslugu pružali zaštitu ili informacije.”
Akciju je vodio Josip Perković, savjetnik u HIS-u, a pomagala su mu još tri člana tima. Ukupno četiri djelatnika službe - vođa grupe, tehničar, operativac i vozač - za manje od pola godine rekonstruirala su dva krijumčarska lanca oružja iz RH prema zapadnoj Europi. Na čelu jednog lanca nalazio se Stjepan Rocek iz Krapine, koji je “pao” tek 2006. godine tijekom USKOK-ove akcije Okidač koju su inicirale policije europskih zemalja. Zbog čega nije uhićen još u ožujku 1999. kada su ga djelatnici HIS-a tajno snimili uz krijumčareno oružje?
Odgovor leži u dijelu izvješća koje potpisuje Josip Perković, izražavajući žaljenje zbog nesuradnje SZUP-a i Kriminalističkog odjela MUP-a: “Dao sam im do znanja da je za mene oružje s prigušivačima znak za uzbunu i da ono samo služi teroristima za atentate ili za naručene likvidacije iz redova organiziranog kriminala. Uvjeren sam da bi svaka europska služba bila u mobilnom stanju da dođe do podataka o postojanju, odnosno o proizvodnji takvog oružja, naročito zato što su u navedene radnje uključene osobe s područja Mađarske, BiH, Srbije, Republike Srpske, Belgije, Italije… Ovo je samo mali dio propusta u okvirima naših sigurnosnih službi koji su nas doveli u potpuno pasivno stanje, umjesto da preko suradnika osiguramo operativni prodor u grupe organiziranog kriminala, čak i u međunarodnim okvirima.”
Ivan Nađ, službenik kriminalističke policije koji je odbio surađivati u Barakudi, sve donedavno bio je pomoćnik ravnatelja policije u Vladi premijera Sanadera.
Dio podataka iz OA Barakuda otkriva naličje i nekih dužnosnika pravosuđa. U dijelu izvješća koje nosi naziv: “Ucjene, reket, planiranje ubojstava i ubojstva”, izvor Veselin Marinov otkriva kakvi su zatvorski planovi Mladena Naletilića Tute, s kojim je tijekom rata bio vrlo blizak. Navodi da je Tuta prije uhićenja često kontaktirao s Vicom Vukojevićem od kojeg je dobivao podatke tajnih službi, te da u zatvoru često komunicira s tajkunom Josipom Gucićem i njegovim sinom Zvonkom.
Marinov se približio obitelji Gucić, te od njih prikupljao podatke o zatvorskim planovima Mladena Naletilića Tute. Dio razgovora je i snimljen. Prema jednom od izvješća, nesmetanu komunikaciju s Naletilićem Gucićima je omogućio upravnik Remetinca, Ivan Damjanović, za kojeg tvrdi da je “od toga imao određenu materijalnu korist”.
Ivan Nađ, službenik kriminalističke policije koji je odbio surađivati u Barakudi, sve je donedavno bio pomoćnik ravnatelja policije u Vladi premijera Ive Sanadera
U izvješću se napominje i da je Damjanović upravo na intervenciju Josipa Gucića postao ravnatelj zatvora u Remetincu. Ivan Damjanović više nije zadužen za upravljanje Remetincem. U Vladi premijera Sanadera on upravlja cijelim zatvorskim sustavom, kao državni tajnik u Ministarstvu pravosuđa.
Sudbina Barakude bila je zapečaćena u srpnju 1999. kada je provaljen Izvor. HIS-ov pokušaj da zaštiti svog doušnika, Veselina Marinova, završio je propašću. O tome u svom dopisu ravnatelju HIS-a i predsjedniku Tuđmanu, Perković piše sljedeće: “Suradnik Mornar (kodno ime Marinova) angažiran je tijekom travnja 1998. g., a u njegovim informacijama obrađivani su podaci o naručivanim ubojstvima, korupciji, ucjenama, nezakonitim radnjama djelatnika službi, policije i sl.
Svi kontakti do tada odobreni su po tadašnjem ravnatelju HIS-a prof. dr. Miroslavu Tuđmanu i o svakom kontaktu napisana je bilješka, a postoje i tonske snimke… Nakon što je registrira
na nabava oružja s prigušivačima namijenjenog za likvidacije, što je dokumentirano, iz meni nepoznatih razloga došlo je do osporavanja “Mornara” od strane čelnika službi: Rebića (SIS), Brzovića (SZUP) i Sačića (MUP). Kontinuirano se šire dezinformacije o “Mornaru”, koje je on spreman demantirati na poligrafskom testu, a postoje informacije o tome da je naša akcija provaljena…”
Strahove o odmazdi podzemlja potvrdile su dva skora događaja: uhićenje Veselina Marinova, zbog droge koja mu je podmetnuta u automobil (nakon istrage je sudski oslobođen), te prijetnje koje su mu upućene od skupine Vinka Žuljevića Klice, bliskog tadašnjem vrhu obavještajne zajednice.
U jednom od posljednjih izvješća Perković upozorava na to da je identitet Izvora otkriven: “U strahu da bi mogao biti otkriven, Mornar spava s pištoljem uz krevet. Osobe o kojima je izvješćivao “Mornar” od djelatnika službi doznali su da su “izdani”. Postoji informacija o nastojanju da se pronađe osoba u krim miljeu koja bi likvidirala mene i njega za novčanu nagradu.”
Ubojstvo Veselina Marinova uslijedilo je dvije godine kasnije. Hicima iz Magnuma u kafiću, ustrijelio ga je baš Vinko Žuljević Klica, o kome je tijekom 1998. i 1999. Marinov sastavljao svoja izvješća. Jedini svjedok događaja bio je Žuljevićev kum. Doušnik “Mornar” ubijen je s pet hitaca ispaljenih u gornji predio glave, no sud je Žuljevića oslobodio svake krivnje.
Bila je to poruka sustava doušnicima, od koje se policija još nije oporavila. Tako u Hrvatskoj završavaju sve antimafijaške akcije, radilo se o krijumčarskoj mafiji ili onoj građevinskoj, u Zagrebačkom holdingu. Razotkrivanjem i eliminacijom Pouzdanog izvora, bez kojeg Pravda ostaje slijepa.
Gordan Malić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....