Šampanjac koji će se slaviti još desetljećima

Novi Dom Perignon izaziva redove u trgovinama. Pretprošlog su petka u londonskom Selfridgesu na policama ostale samo makete Perignona s “Warholovim” etiketama, koji se u toj dosta ozbiljnoj robnoj kući prodaje za 120 funti (u duty free trgovini na Gattwicku košta 90).

Londonski redovi za Dom Perignon jedan su od znakova da je Zapad počeo polako zaboravljati recesiju (londonski su skupi dućani pretprošlog vikenda bili prepuni, u zraku su se miješali ugođaji Noći vještica i Božića, a stolovi u glasovitim restoranima uglavnom se nisu mogli rezervirati). Redovi za novu berbu Dom Perignona posljedica su, nadalje, izvanrednog marketinškog poteza sa specijalnim, warholiziranim izdanjima ovog velikog šampanjca.

Naime, Dom Perignon je uz standardnu naljepnicu na boce iz berbe 2002. stavio i naljepnice u žutoj, svjetloplavoj i ružičastoj boji, posvećene Andyju Warholu, velikom obožavatelju prestižnog proizvoda Moëta et Chandona.

Najbolji u 30 godina

No, neovisno o oslobađanju od recesijskih frustracija i uspjehuWarhol Series, novi Dom Perignon zaslužuje maksimalnu pozornost i poštovanje zbog uistinu jedinstvenog sadržaja: možda najboljeg šampanjca koji se pojavio pod tim imenom unatrag 30 godina (u konkurenciji je još jedino Perignon iz 1990.).

Osobno nisam obožavatelj Dom Perignona. Stilski govoreći, znatno su mi draži Bollingeri (Grande Année, RD i osobito kuriozitetni Vieilles Vignes Françaises), zatim Krug, pa čak i vintage varijante Vilmarta ili Egly-Ourieta. Međutim, spletom sretnih okolnosti imao sam niz prilika ne samo kušati nego i ozbiljnije piti baš sve berbe Dom Perignona od 1982. do danas (kao i neke starije).

Savršena elegancija

Ako je ideal Dom Perignonova stila savršena elegancija, Dom Perignon iz 2002. ne da se približio, nego se već sada, u ranoj adolescentskoj dobi, izjednačio sa svojim idealom.

Tek će vrijeme pokazati hoće li se 1990., koja ispred sebe ima još najmanje dvadesetak godina života, pokazati još gracioznijom, zrelijom, bogatijom i elegantnijom od već sada savršene 2002., pred kojom stoji barem četrdesetak godina dozrijevanja, mijenjanja i impresioniranja potrošača. Berba 2002. smatra se najboljom u Champagni od 1996. godine do danas.

Međutim, berbu 1996. obilježili su ekstremni kilimatski uvjeti, koji su prouzročili i ekscentrično visok alkoholni potencijal (do 11 posto prirodnog alkohola, što je za Champagnu nevjerojatno), ali i jednako ekscentrično visoke kiseline (čak 10 grama).

Rat visokih šećera i visokih kiselina pogodovao je proizvođačima tvrđih, ekstremnijih šampanjaca, pa je tako Bollinger u 1996. proizveo možda najbolji RD uopće.

Svilena pjena

Berba 2002. također je donijela visoke šećere (do 10,5 posto prirodnog alkohola), ali s nešto nižim kiselinama, što je konveniralo proizvođačima koji teže gracioznosti, ravnoteži i eleganciji.

Perignon iz 2002. na nosu se otvara cvjetnim aromama i laganim dimom, da bi se bouquet kasnije zaokružio citrusima, briošama, zrelim breskvama i marelicama. Na okusu je izrazito mineralan, raskošan, snažan, donekle kremast i potpuno zaokružen.

Savršen dojam podcrtava svilenkasti mousse: vodeći svjetski šampanjolog Tom Stevenson tvrdi kako legendarna Dom Perignonova svilena pjena, po kojoj se starije berbe tog šampanjca sasvim lako prepoznaju na slijepim kušanjima, nastaje nakon najmanje dvanaest godina dozrijevanja. Berba 2002. razvila je tu neodoljivu, impresivnu stilsku značajku poslije jedva osam godina.

Dom Perignon iz 2002. definitivno je najfascinantniji “novi “šampanjac što sam ga probao u zadnjih nekoliko godina, recimo od izlaska Kruga iz 1996.