U ponedjeljak navečer terasa Šestinskog lagvića podsjetila me na ugođaj Springsteenove pjeme “Mansion on the Hill” (s albuma Nebraska), koja opisuje vilu na brijegu ispred koje se ljetnim noćima veselilo, “ljudi su se smijali, glazba je stalno svirala”... Apstrahiramo li glazbu - neki tamburaški bend s harmonikom koji se, srećom, nije približavao našem stolu - Šestinski je lagvić ovih vrućih noći uistinu najveselije mjesto u Zagrebu.
Komercijalna renesansa
Lagvić, jako osvijetljen, na početku Sljemena, već iz daljine izgleda dobro. Kada smo mu se približili, vidjeli smo da ćemo jedva pronaći mjesto za parkiranje, što mi se na Lagviću nije dogodilo negdje od sredine osamdesetih, kada se taj restoran borio s Okrugljakom i danas preminulim i tužno devastiranim Šumskim dvorom za naslov vodećeg luksuznog “domaćeg” restorana u gradu (luksuzno “domaće” tada je označavalo visoke cijene, stolnjake sa šestinskim uzorkom i goleme količine pečenog mesa pod raznim lokalnim nazivima, od šestinske pečenice do malo više hotelski stiliziranog odreska Branimir).
U devedesetima, a osobito početkom dvijetisućitih godina Šestinski lagvić (ime označava veliku bačvu: od tih se bačvi sastoji značajan dio interijera) bio je u vrlo lošem stanju, da bi se prije dvije ili tri godine počeo oporavljati.
Njegova najveća strateška prednost, golema terasa okružena šumom, s fantastičnim pogledom na Zagreb, tom je restoranu naprosto morala zajamčiti komercijalnu renesansu. Ponekad, ljeti naravno, čini mi se da samo bezosjećajni ljudi ne uživaju sjedeći na platoima ispred restorana.
Sjajno raspoloženi gosti
No, moram priznati da nisam očekivao da u ovom trenutku bilo koje mjesto u Zagrebu, koje prima stotinjak ljudi i koje definitivno nema rasprodajne cijene, može biti puno doslovno do posljednjeg stola, kao što je Lagviću uspjelo prije šest dana. Činilo mi se da su baš svi gosti dobro raspoloženi, a ni konobari, koji su trčali između stolova s velikim zdjelama juhe (tko, pobogu, jede juhu na srpanjskoj žezi) i još većim pladnjevima mesa, nisu se doimali nezadovoljno. Naprotiv.
Okej, Lagvić je, u ovo doba godine, usred opakog napada globalnog zatopljenja, uvjerljivo najhladnije mjesto u Zagrebu: svježina i pogled pokazali su se šampionskom kombinacijom za privlačenje gostiju.
Korektno ili odlično
Kada je riječ o hrani, ona je, naravno, stalno ista.
Ovog smo ponedjeljka jeli sasvim korektnu janjetinu s ražnja, s puno pečenog povrća i finih krumpirovih polica: prijašnjih sam ljeta ondje uglavnom naručivao bifteke ili teleće kotlete, koji su također uvijek bili OK, dok me Mario Čerhak redovito upozorava na odličan bečki, što ga još nisam probao.
Vinska je lista, u svom hrvatskom sektoru, također posve korektna. Poslije jednog traumatičnog prošlogodišnjeg ili pretprošlogodišnjeg iskustva s pokušajem naručivanja francuskih vina, strani sam segment vinske karte odlučio trajno ignorirati.