Alessandro di Mariano di Vanni Filipepi, kasnije poznatiji kao Sandro Botticelli (prezime je preuzeo od nadimka starijeg brata Giovannija), rođen je oko 1444./45. kao sin kožara u kući broj 18 ulice koja danas nosi naziv Borgo Ognissanti, u neposrednoj blizini samostana Santa Maria Novella i ckrve Ognissanti u kojoj se danas čuva njegova freska što prikazuje Sv. Augustina (1480.). Veći dio života proveo je upravo u tom firentinskom kvartu gdje su živjeli i članove utjecajne obitelji Vespucci (jedan od njih, Amerigo, postao je slavan kao istraživač Amerike) koja je Botticelliju osigurala brojne prestižne narudžbe.
Od osmero djece kožarske obitelji preživjelo je samo četvero braće, od kojih je Sandro bio najmlađi i najboležljiviji. Ispočetka se posvetio zlatarskom zanatu, tako da je tek s osamnaest godina započeo svoje petogodišnje slikarsko naukovanje u radionici Fra Filipa Lippija, umjetnika koji je maestralno povezivao srednjovjekovnu pobožnost i renesansne poučke. Dvojbe koje su odredile umjetničku sudbinu njegova učitelja trajno će obilježiti i Botticellijevu umjetničku sudbinu.
Osim Lipija, na formiranje Botticellijeva osobnog stila utjecat će Antonio Pollaiuolo, a prvim značajnim Botticellijevim ostvarenjem smatra se alegorijski prikaz hrabrosti, "Fortitudo", naslikan 1470. (danas u galeriji Ufizzi) po narudžbi trgovačkog ceha, a iste godine otvara i svoj samostalni atelje u ulici koja danas nosi naziv Via della Porcellana. Dvije godine poslije učlanjuje se u umjetnički ceh Compagnia degli Artisti di San Luca, a kao njegov naučnik prijavljen je sin njegova učitelja, Filippino Lippi. Na dan proslave Sv. Sebastijana, 20. siječnja 1473., u firentinskoj crkvi Santa Maria Maggiore prvi je put u javnosti predstavljena Botticellijeva slika s prikazom tog sveca. Djela manjeg formata poput "Povratka Judite u Betuliju" (31 x 24 cm, 1469/70.) i "Pronalaska mrtvog Holoferna" (31 x 25 cm, 1469./70.), navode na pomisao da su se čuvala kao kućne dragocjenosti i ukrasi, a ne u okviru crkvenih interijera. Već na tim nastupnim ostvarenjima, primjerice na ukrašavanju prsnog oklopa alegorijske figure Hrabrosti i načinu tretmana Juditina lika, mogu se uočiti izvjesne stilske crte - linearizam, razigrane konture i zagasiti kolorit - koje će obilježiti i majstorova zrela ostvarenja. Iako je sačuvano pet verzija tog motiva, posebno je spomena vrijedno "Poklonstvo kraljeva", koje je Botticelli naslikao 1475. po narudžbi Guasparrea delle Lame za obiteljsku kapelicu u Santa Maria Novella.
Ikonografski motiv odabran je u skladu s krsnim imenom donatora s obzirom na to da se jedan od kraljeva zove Gašpar, no za likove kraljeva odabrani su pripadnici vladarske obitelji Medici kako bi se naglasio izdignuti društveni položaj naručitelja slike, koji je prikazan kao čovjek sjede kose u neposrednoj blizini ključnih likova ove kompozicije. U stvarnosti, Lama je bio skorojević niska roda i sumnjiva morala tako da je 1447. osuđen zbog pronevjere državnog novca, a 1476. zbog opetovanih prijestupa zabranjeno mu je bilo kakvo bavljenje novčarskim poslovima. Na istoj slici, na desnom rubu, Botticelli je naslikao svoj najpoznatiji autoportet.
Boravak u Rimu
Botticelli je već 1474. izborio narudžbu za freske Camposanta u Pisi, od kojih većina nije sačuvana ili dovršena, no mnogo je sretniji bio ishod njegova radna boravka u Rimu (1481./82), gdje je na poziv pape Siksta IV. sudjelovao u oslikavanju čuvene Siktinske kapele. Botticelliju su povjerene tri teme iz Mojsijeva života, no one su bile iznimno značajne za razumijevanje nakane Siksta II. u određivanju tog ikonografskog programa. Na središnjem polju slavoluka, unutar kojeg je Botticelli oslikao "Pobunu protiv Mojsijevih zakona", postavljen je natpis: "Neka nijedan čovjek ne uzima zasluge za sebe, osim onoga kojeg imenuje Bog, kao što je to bio Aron". Aron je bio naslikan s papinskom tijarom i trostrukim prstenovima, kao prethodnik njihove moći i jasna aluzija da oni na zemlji ne predstavljaju samo duhovni, nego i vladarski autoritet. Također, u pozadini Botticellijeve freske prikazan je i Konstantinov slavoluk, pa nije teško zaključiti kako se papa Siksto IV. smatrao ne samo Božjim namjesnikom nego i legitimnim nastavljačem rimske vladavine.
Ubrzo nakon povratka iz Rima Botticelli je dobio podjednako poticajne narudžbe za ukrašavanje ljetnih rezidencija članova vladarske obitelji Medici, kao i najužeg kruga njihovih veledostojnika. Ostvarenja poput "Primavere" (1482.) i "Rođenja Venere" (1485.) vjerojatno su najpoznatija Botticellijeva djela koja, osim njegova osobnog slikarskog stila, zrcale i platonistički ugođaj medičejskog humanističkog kruga. U tom je smislu na Botticellija posebice značajan utjecaj izvršio filozof Marsilio Ficino svojim poimanjem prirode ljubavi.
Ficino je, naime, shvaćao prirodu ljubavi kao dvojnost ili raspolućenost između zemaljske želje za fizičkom čulnosti i duhovne žudnje za Bogom. Taj spoj neoplatonizma i kršćanstva prisutan je na najpoznatijim Botticellijevim slikama.
Bog vjetrova Zefir na "Primaveri" otjelotvorenje je razuzdane strasti, što Botticelli ističe njegovim položajem, kao i nagovještajem njegove nakane da dotakne nimfinu desnu ruku i Florinu nogu.
S druge strane, lik okrenute Gracije iskazuje Ficinov koncept odricanja od tjelesnih zadovoljstava, tako da razigranost Botticellijeve linije posjeduje podjednako složenu i poticajnu intelektualnu simboliku. U taj krug svakako valja ubrojiti i podjednako uspjele i simbolima protkane slike "Palada i Kentaur" (1482.) i "Veneru i Marsa" (1483.), koje Botticelliju osiguravaju status najupadljivijeg "ilustratora" neoplatonističkih ideja medičejskog dvora.
Završna desetljeća Botticellijeva stvaralaštva ne samo da svjedoče o velikim građanskim razdorima u Firenci, koja su kulminirala svrgavanjem i protjerivanjem obitelji Medici, nego i majstorovim duhovnim i slikarskim preobrazbama. Budući da mu je brat bio otvoreni pristaša Girolama Savanarole, Botticelli je očigledno bio na strani propovjednika protiv medičejske autokracije, tako da se jedno od njegovih posljednjih remek-djela, "Mistično rođenje" (1500.), može shvatiti i kao neskrivena osuda Savanarolina javnog smaknuća 1498. gušenjem i spaljivanjem. Ključ za razumijevanje tog djela može se naći u natpisu na grčkom jeziku postavljenom iznad gornjeg ruba slike: "Ovu sam sliku ja, Alessandro, naslikao potkraj 1500. godine, u doba nemira u Italiji, za vrijeme ispunjavanja jedanaestog poglavlja svetog Ivana, u doba drugog zavjeta Apokalipse, kad je Sotona oslobođen na tri i pol godine. Nakon toga on će biti okovan, kako govori dvanaesto poglavlje, te ćemo ga vidjeti (sagađenog) kao na ovoj slici."
Za razliku od elegancije zrelog razdoblja, Botticellijeva zaključna djela odišu dramatičnom ekspresivnošću, a nekadašnja raskoš draperije zamijenjena je jednostavnošću i asketizmom.
Zaboravljen nakon smrti
No, stjecajem okolnosti, majstor alegorija morao je još jednom posegnuti za mitološkim predlošcima kako bi na neizravan način odgovorio na optužbe o homoseksualnom zlostavljanju naučnika koje su kulminirale sudskim procesom protiv njega 1502. Motiv klevetanja nevina čovjeka prikazao je slikom "Klevetanje Apela" ( 1495.), a referira se na zavjeru slikara Antifila protiv svojeg talentiranijeg kolege Apela na dvoru egipatskog kralja Ptolomeja IV. Optužba protiv Botticellija bila je odbačena. Prema Vasarijevim navodima, u starosti je Botticelli dugo pobolijevao, a umro je 1510., u dobi od 65 godina. Slavljen za života, idućih je stoljeća bio zaboravljen, no u XIX. stoljeću engleski su ga prerafaeliti s pravom ponovno uvrstili u najuži krug renesansnih velikana.
Ostvarenja poput "Primavere" (1482.) i "Rođenja Venere" (1485.) vjerojatno su najpoznatija Botticellijeva djela koja, osim njegova osobnog slikarskog stila, zrcale i platonistički ugođaj medičejskog humanističkog kruga. U tom je smislu na Botticellija posebice značajan utjecaj izvršio filozof Marsilio Ficino svojim poimanjem prirode ljubavi. Ficino je, naime, shvaćao prirodu ljubavi kao dvojnost ili raspolućenost između zemaljske želje za fizičkom čulnosti i duhovne žudnje za Bogom. Taj spoj neoplatonizma i kršćanstva prisutan je na najpoznatijim Botticellijevim slikama.
Za razliku od elegancije zrelog razdoblja, Botticellijeva zaključna djela odišu dramatičnom ekspresivnošću, a nekadašnja raskoš draperije zamijenjena je jednostavnošću i asketizmom. No, stjecajem okolnosti, majstor alegorija morao je još jednom posegnuti za mitološkim predlošcima kako bi na neizravan način odgovorio na optužbe o homoseksualnom zlostavljanju naučnika, koje su kulminirale sudskim procesom protiv njega 1502.
Botticelli je već 1474. izborio narudžbu za freske Camposanta u Pisi, od kojih većina nije sačuvana ili dovršena, no mnogo je sretniji bio ishod njegova radnog boravka u Rimu (1481./82.), gdje je na poziv pape Siksta IV. sudjelovao u oslikavanju čuvene Siktinske kapele
Rađanje venere Jedno od najpoznatijih djela Firentinca Sandra Botticellija. Naslikano je oko 1486. godine
Božanska komedija Prva talijanska izložba umjetničkih radova iz Danteove 'Božanske komedije' koju je oslikao Botticelli.
Darko Glavan
Od osmero djece kožarske obitelji preživjelo je samo četvero braće, od kojih je Sandro bio najmlađi i najboležljiviji. Ispočetka se posvetio zlatarskom zanatu, tako da je tek s osamnaest godina započeo svoje petogodišnje slikarsko naukovanje u radionici Fra Filipa Lippija, umjetnika koji je maestralno povezivao srednjovjekovnu pobožnost i renesansne poučke. Dvojbe koje su odredile umjetničku sudbinu njegova učitelja trajno će obilježiti i Botticellijevu umjetničku sudbinu.
Osim Lipija, na formiranje Botticellijeva osobnog stila utjecat će Antonio Pollaiuolo, a prvim značajnim Botticellijevim ostvarenjem smatra se alegorijski prikaz hrabrosti, "Fortitudo", naslikan 1470. (danas u galeriji Ufizzi) po narudžbi trgovačkog ceha, a iste godine otvara i svoj samostalni atelje u ulici koja danas nosi naziv Via della Porcellana. Dvije godine poslije učlanjuje se u umjetnički ceh Compagnia degli Artisti di San Luca, a kao njegov naučnik prijavljen je sin njegova učitelja, Filippino Lippi. Na dan proslave Sv. Sebastijana, 20. siječnja 1473., u firentinskoj crkvi Santa Maria Maggiore prvi je put u javnosti predstavljena Botticellijeva slika s prikazom tog sveca. Djela manjeg formata poput "Povratka Judite u Betuliju" (31 x 24 cm, 1469/70.) i "Pronalaska mrtvog Holoferna" (31 x 25 cm, 1469./70.), navode na pomisao da su se čuvala kao kućne dragocjenosti i ukrasi, a ne u okviru crkvenih interijera. Već na tim nastupnim ostvarenjima, primjerice na ukrašavanju prsnog oklopa alegorijske figure Hrabrosti i načinu tretmana Juditina lika, mogu se uočiti izvjesne stilske crte - linearizam, razigrane konture i zagasiti kolorit - koje će obilježiti i majstorova zrela ostvarenja. Iako je sačuvano pet verzija tog motiva, posebno je spomena vrijedno "Poklonstvo kraljeva", koje je Botticelli naslikao 1475. po narudžbi Guasparrea delle Lame za obiteljsku kapelicu u Santa Maria Novella.
Ikonografski motiv odabran je u skladu s krsnim imenom donatora s obzirom na to da se jedan od kraljeva zove Gašpar, no za likove kraljeva odabrani su pripadnici vladarske obitelji Medici kako bi se naglasio izdignuti društveni položaj naručitelja slike, koji je prikazan kao čovjek sjede kose u neposrednoj blizini ključnih likova ove kompozicije. U stvarnosti, Lama je bio skorojević niska roda i sumnjiva morala tako da je 1447. osuđen zbog pronevjere državnog novca, a 1476. zbog opetovanih prijestupa zabranjeno mu je bilo kakvo bavljenje novčarskim poslovima. Na istoj slici, na desnom rubu, Botticelli je naslikao svoj najpoznatiji autoportet.
Boravak u Rimu
Botticelli je već 1474. izborio narudžbu za freske Camposanta u Pisi, od kojih većina nije sačuvana ili dovršena, no mnogo je sretniji bio ishod njegova radna boravka u Rimu (1481./82), gdje je na poziv pape Siksta IV. sudjelovao u oslikavanju čuvene Siktinske kapele. Botticelliju su povjerene tri teme iz Mojsijeva života, no one su bile iznimno značajne za razumijevanje nakane Siksta II. u određivanju tog ikonografskog programa. Na središnjem polju slavoluka, unutar kojeg je Botticelli oslikao "Pobunu protiv Mojsijevih zakona", postavljen je natpis: "Neka nijedan čovjek ne uzima zasluge za sebe, osim onoga kojeg imenuje Bog, kao što je to bio Aron". Aron je bio naslikan s papinskom tijarom i trostrukim prstenovima, kao prethodnik njihove moći i jasna aluzija da oni na zemlji ne predstavljaju samo duhovni, nego i vladarski autoritet. Također, u pozadini Botticellijeve freske prikazan je i Konstantinov slavoluk, pa nije teško zaključiti kako se papa Siksto IV. smatrao ne samo Božjim namjesnikom nego i legitimnim nastavljačem rimske vladavine.
Ubrzo nakon povratka iz Rima Botticelli je dobio podjednako poticajne narudžbe za ukrašavanje ljetnih rezidencija članova vladarske obitelji Medici, kao i najužeg kruga njihovih veledostojnika. Ostvarenja poput "Primavere" (1482.) i "Rođenja Venere" (1485.) vjerojatno su najpoznatija Botticellijeva djela koja, osim njegova osobnog slikarskog stila, zrcale i platonistički ugođaj medičejskog humanističkog kruga. U tom je smislu na Botticellija posebice značajan utjecaj izvršio filozof Marsilio Ficino svojim poimanjem prirode ljubavi.
Ficino je, naime, shvaćao prirodu ljubavi kao dvojnost ili raspolućenost između zemaljske želje za fizičkom čulnosti i duhovne žudnje za Bogom. Taj spoj neoplatonizma i kršćanstva prisutan je na najpoznatijim Botticellijevim slikama.
Bog vjetrova Zefir na "Primaveri" otjelotvorenje je razuzdane strasti, što Botticelli ističe njegovim položajem, kao i nagovještajem njegove nakane da dotakne nimfinu desnu ruku i Florinu nogu.
S druge strane, lik okrenute Gracije iskazuje Ficinov koncept odricanja od tjelesnih zadovoljstava, tako da razigranost Botticellijeve linije posjeduje podjednako složenu i poticajnu intelektualnu simboliku. U taj krug svakako valja ubrojiti i podjednako uspjele i simbolima protkane slike "Palada i Kentaur" (1482.) i "Veneru i Marsa" (1483.), koje Botticelliju osiguravaju status najupadljivijeg "ilustratora" neoplatonističkih ideja medičejskog dvora.
Završna desetljeća Botticellijeva stvaralaštva ne samo da svjedoče o velikim građanskim razdorima u Firenci, koja su kulminirala svrgavanjem i protjerivanjem obitelji Medici, nego i majstorovim duhovnim i slikarskim preobrazbama. Budući da mu je brat bio otvoreni pristaša Girolama Savanarole, Botticelli je očigledno bio na strani propovjednika protiv medičejske autokracije, tako da se jedno od njegovih posljednjih remek-djela, "Mistično rođenje" (1500.), može shvatiti i kao neskrivena osuda Savanarolina javnog smaknuća 1498. gušenjem i spaljivanjem. Ključ za razumijevanje tog djela može se naći u natpisu na grčkom jeziku postavljenom iznad gornjeg ruba slike: "Ovu sam sliku ja, Alessandro, naslikao potkraj 1500. godine, u doba nemira u Italiji, za vrijeme ispunjavanja jedanaestog poglavlja svetog Ivana, u doba drugog zavjeta Apokalipse, kad je Sotona oslobođen na tri i pol godine. Nakon toga on će biti okovan, kako govori dvanaesto poglavlje, te ćemo ga vidjeti (sagađenog) kao na ovoj slici."
Za razliku od elegancije zrelog razdoblja, Botticellijeva zaključna djela odišu dramatičnom ekspresivnošću, a nekadašnja raskoš draperije zamijenjena je jednostavnošću i asketizmom.
Zaboravljen nakon smrti
No, stjecajem okolnosti, majstor alegorija morao je još jednom posegnuti za mitološkim predlošcima kako bi na neizravan način odgovorio na optužbe o homoseksualnom zlostavljanju naučnika koje su kulminirale sudskim procesom protiv njega 1502. Motiv klevetanja nevina čovjeka prikazao je slikom "Klevetanje Apela" ( 1495.), a referira se na zavjeru slikara Antifila protiv svojeg talentiranijeg kolege Apela na dvoru egipatskog kralja Ptolomeja IV. Optužba protiv Botticellija bila je odbačena. Prema Vasarijevim navodima, u starosti je Botticelli dugo pobolijevao, a umro je 1510., u dobi od 65 godina. Slavljen za života, idućih je stoljeća bio zaboravljen, no u XIX. stoljeću engleski su ga prerafaeliti s pravom ponovno uvrstili u najuži krug renesansnih velikana.
Ostvarenja poput "Primavere" (1482.) i "Rođenja Venere" (1485.) vjerojatno su najpoznatija Botticellijeva djela koja, osim njegova osobnog slikarskog stila, zrcale i platonistički ugođaj medičejskog humanističkog kruga. U tom je smislu na Botticellija posebice značajan utjecaj izvršio filozof Marsilio Ficino svojim poimanjem prirode ljubavi. Ficino je, naime, shvaćao prirodu ljubavi kao dvojnost ili raspolućenost između zemaljske želje za fizičkom čulnosti i duhovne žudnje za Bogom. Taj spoj neoplatonizma i kršćanstva prisutan je na najpoznatijim Botticellijevim slikama.
Za razliku od elegancije zrelog razdoblja, Botticellijeva zaključna djela odišu dramatičnom ekspresivnošću, a nekadašnja raskoš draperije zamijenjena je jednostavnošću i asketizmom. No, stjecajem okolnosti, majstor alegorija morao je još jednom posegnuti za mitološkim predlošcima kako bi na neizravan način odgovorio na optužbe o homoseksualnom zlostavljanju naučnika, koje su kulminirale sudskim procesom protiv njega 1502.
Botticelli je već 1474. izborio narudžbu za freske Camposanta u Pisi, od kojih većina nije sačuvana ili dovršena, no mnogo je sretniji bio ishod njegova radnog boravka u Rimu (1481./82.), gdje je na poziv pape Siksta IV. sudjelovao u oslikavanju čuvene Siktinske kapele
Rađanje venere Jedno od najpoznatijih djela Firentinca Sandra Botticellija. Naslikano je oko 1486. godine
Božanska komedija Prva talijanska izložba umjetničkih radova iz Danteove 'Božanske komedije' koju je oslikao Botticelli.
|
SLIKE
|
Darko Glavan