SARAJEVO - Kako su samo bila zbunjena ona djeca što glume publiku u HTV-ovu studiju. Slušali su Zabranjeno pušenje koje je za nastup u emisiji “Garaža” odabralo hitove često starije od lica koja su se znala pojaviti u kadru. Pjesma “Na straži pored Prizrena”, da je ljudsko biće - imala bi osobnu kartu. Ili pak ona vječne aktualnosti - “Guzonjin sin”. Nekada posvećena djeci sarajevskih komunističkih funkcionera, a danas, kako je rekao Sejo Sexon (alias Davor Sučić), problemima u hrvatskom školstvu. Što zbilja stoji: “Danas sam dobio svog novoga porschea i malko ću se voziti s njim... u školu me vozi samo auto pravo, sa mnogim sam pjevačicama spav'o, sa sobom nosim svoj mali karabin” - to su stihovi koji mogu biti zvučna kulisa crnokronikaških i žutih vijesti o zlatnoj mladeži.
Ali dobro, band koji je preživio jedan rat i jedan raspad, medijsku ofenzivu sredinom osamdesetih i još svašta nešto, u slavljeničkom je raspoloženju tridesetogodišnjaka, a takva su, znamo, puna nekih sjećanja, nostalgije.
Stara prijateljstva
Sve je, kažu, bilo dogovoreno za kraj kolovoza, kada Sarajevo zbog filmskog festivala izgleda kao velegrad: velikim, besplatnim koncertom na parkingu kod Olimpijskog stadiona “Asim Ferhatović” na Koševu, podno ulice u kojoj je nastao pokret New primitivs, Zabranjeno pušenje trebalo je obilježiti tri decenije postojanja i najaviti slavljeničke nastupe u Beogradu i Zagrebu. I sve je, je li, bilo planirano: da se ne plaćaju ulaznice, ali da ipak postoje VIP mjesta i da u njima budu ljudi koji su sa socijalne margine i iz sarajevskih mahala u rock and roll ulazili kao junaci pjesama Pušenja.
Povijest je, međutim, mučiteljica života, dok sudbina nema pametnija posla nego se rugati, pa je Miro Purivatra, direktor Sarajevo Film Festivala, učinio sve da se koncert ne dogodi. I uspio, jer riječ je o predanom čovjeku, koji je 1987. organizirao turneju istog tog banda i to kroz 87 gradova bivše Jugoslavije! I to samo tri godine nakon “skandaloznog” koncerta u Rijeci na kojem je kvar gitarskog pojačala ondašnji frontman banda Nele Karajlić prokomentirao riječima: ‘Crk'o Marshall!’ Umalo ih je sve, od ritam sekcije do back vokala, poslao u zatvor zbog, pretpostavimo, vrijeđanja lika i djela druga Tita.
- Izgleda da stara prijateljstva ni neka minula vremena više ne igraju veliku ulogu u ponašanju ljudi - rekao je rezignirani Sexon, nakon što je bilo jasno da koncerta na parkingu biti neće.
Tako je, u najkraćem, propala prilika da se na jednom mjestu i jedne večeri obilježe zapravo dvije godišnjice, ona Zabranjenog pušenja i onoga iz čega je ta grupa nastala - New primitivsa, kulturnog pokreta, sarajevskog odgovora na novi val i, kako se to danas već kaže, regionalno najuspješnijeg multimedijskog projekta nastalog u Bosni i Hercegovini.
Surova će se faktografija možda usprotiviti olakom povezivanju datuma. No, nije nikakva velika greška reći kako je ta 1978., kada Pušenje piše svoju prvu, malo poznatu pjesmu “Penzioneri idu na more zimi”, isto tako godina nastanka Primitivsa. Jer teško da netko točno zna i godinu, a kamoli dan i mjesec u kojima je Mirza Tanović, gradski performer, filmski, televizijski i kazališni glumac, John Cleese sarajevskih ulica, grupi mladih susjeda rekao da su primitivci jer slušaju glazbu koja mu se nije sviđala, a oni upravo tu riječ usvojili za ime onoga po čemu će Sarajevo osamdesetih postati prepoznatljivo tek nešto manje nego po Olimpijadi. Uostalom, neodvojivi su Primitivs i Pušenje, baš kao i Primitivs i Elvis J. Kurtovich, Primitivs i Top lista nadrealista, i još štošta. Naprosto, kroz sve značajnije bendove tog pokreta ili radijske i televizijske projekte Nadrealista prolazili su manje-više isti ljudi. Od kojih neki danas propadaju u Sarajevu, neki su davno propali u Beogradu, a drugi rade sasvim obične, građanske poslove, treći još sviraju ili, poput Branka Đurića, proizvode televizijsku konfekciju visokog rejtinga gledanosti.
- Sarajlija ima svuda, čak i u Sarajevu - kazao je Elvis J. Kurtovich (alias Mirko Srdić), osnivač istoimene rock grupe, član Nadrealista - poznat, među ostalim, iz skeča u kojem je kao isljednik mučio privedene Mozartovom glazbom i citatima Nietzchea - danas, voditelj na Radio Sarajevu.
Jedan od takvih Sarajlija što ih ima svugdje, konceptualni umjetnik Nebojša Šerić Šoba, koji godinama živi u New Yorku, na svom je iznimno čitanom blogu pokrenuo inicijativu da se New primitivsu prizna vrijednost kao autentičnom kulturnom pokretu.
Mjesto u galeriji
“Htio bih da pozovem sve kustose, umjetnike i ostale kulturne radnike na organizaciju velike New primitivs izložbe koja bi obuhvatala cjelokupan period od početka do danas. Također, trebalo bi pozvati velik broj kvalitetnih BH umjetnika da naprave nove radove na istu tematiku i da konačno New primitivs dobije veliku retrospektivnu izložbu, recimo, u Umjetničkoj galeriji BiH, Collegijum Artisticumu... Izložba bi trebala uključivati sve: originalne artifakte koji su u vlasništvu pojedinaca - recimo, dijelove razbijene Elvisove gitare s koncerta u Domu mladih 1986. videozapise, omote albuma, intervjue sa zaslužnim primitivcima, umjetničke radove, seriju predavanja na temu Novog primitivizma, audio prezentacije itd. Znači, trebalo bi ići na jednu sveobuhvatnu prezentaciju kao i definitivno promicanje Novog primitivizma kao jedinog pravog bosanskog kulturnog pokreta”.
S obzirom na iskustvo Zabranjenog pušenja, lako je moguće da Šobin poziv ne zaintrigira nikoga. Iz raznih razloga: od toga da je u Sarajevu naprosto klima takva da svaka nova generacija manje ili više uspješnih kreativaca misli kako baš od nje treba mjeriti vrijeme, preko već dobrano utihlih ideoloških prosudbi da je Primitivs zapravo bio antimuslimanski pokret jer su svi njegovi protagonasti svojim karikiranim likovima davali takozvana muslimanska imena, do potpuno pogrešnog tumačenja posljedica uspjeha svega što je činilo New primitivs.
Slovenski filozof Slavoj Žižek u ljetošnjem intervjuu sarajevskim Danima rekao je kako mu je to što su ga na Zapadu smatrali “ludim Balkancem” dobro dolazilo, jer je jašući na krivim predodžbama mogao držati predavanja na svoj način, a ne dolaziti u situaciju da mu se spočitava nekakva politička nekorektnost. Na sličan način, igranjem s predrasudama o Bosancima, New primitivs je postao svojevrsni bosanskohercegovački brand osamdesetih. (Zapravo, na samom njihovu početku, nakon što su televizijski šefovi shvatili ono što je prvi primijetio tadašnji urednik Drugog programa Radio Sarajeva, Boro Kontić, koji je Primitivsu otvorio medijski prostor u subotnjoj emisiji sjajnog imena Primus (skraćenica socrealističkog naziva “Priča i muzika subotom”).
U demodiranoj odjeći i obući, ignorirajući književnojezične standarde, puni energije, s urođenim darom za scenski nastup, Primitivci su publici u Hrvatskoj ili Srbiji nudili ono što je zapravo i mislila o Bosancima. No, ti, recimo tako, naizgled siromašni, od osjećaja za lijepo oslobođeni i neuki ljudi za tren su opčinjavali sve oko sebe pokazujući kako se iza očekivane slike krije nešto drugo: lucidna kritika stvarnosti i okruženja te samopouzdanje kao osobina koju Bosanci mahom izgube čim se nađu izvan poznatog okruženja.
Posljedice autoironije
S druge strane, Primitivs se u Sarajevu, prije svega, obračunavao s paralelnim i tada još dominantnim modelom ponašanja: s ljudima koji su, recimo, imali običaj hvatati dugokose muškarce po ulicama i šišati ih, ali i s političkom elitom čija su djeca bila pošteđena od metoda rada jugoslavenske milicije nesklone mladim buntovnicima.
U svojoj suštini, scenski nastupi Zabranjenog pušenja - a tragove “rane faze” još se može vidjeti na njihovim koncertima - kao i pokret u cjelini bili su autoironijski i kao takvi osuđeni na pogrešno tumačenje s još gorim posljedicama. Što, naravno, više govori o masovnoj publici nego o samoj ideji i izvedbi NP-a.
- Ja sam cijeli svoj život posvetio razbijanju predrasuda o narodu kojem pripadam i zemlji iz koje dolazim - kaže Mirza Tanović, glumac, “šesti iz Stonesa”, koga možemo s pravom smatrati suosnivačem pokreta i njegovim ranim začetnikom u onoj mjeri u kojoj je kultna, “britanski duhovita” emisija TV Sarajeva “Teversenove bajke” bila važna za poetiku Primitivsa.
Perverzan zahtjev
Dva su ključna trenutka - i njihovo nesretno prepletanje - presudila da ovaj pokret i sve što se iz njega izrodilo, završi podcijenjeno. Prvi je dramatični jugoslavenski raspad, dakle ono vrijeme u kojem bosanski nadrealisti počinju otvoreno komentirati političke aktualnosti, a drugi krivo tumačenje pokreta koje dobro ilustrira perverzan zahtjev beogradskih turistkinja na Jadranu da im “Bosanci malo pričaju kao oni iz top liste...”
Antologijski su, naravno, skečevi posljednje jugoslavenske TV sezone Nadrealista, posebno oni u kojima se četveročlana obitelj kalašnjikovima bori za prevlast u dvosobnom stanu; odnosno onaj sa sarajevske tržnice na kojoj se u jednom kutu prodaje frišak islam - travnički, dok u drugom zadrigli tajkun, vrata iskrivljenog od zlatnog lančića debljine brodskog konopa, kupuje arhitektonske projekte na kilograme. Na žalost, što je nadrealistički osvrt na stvarnost bio direktniji, to je njegova recepcija postajala površnija.
Izuzmemo li Zabranjeno pušenje koje je jedan od posljednjih rock bandova nastalih prije devedestih a još su vrijedni slušanja, Top lista nadrealista je najduže živjela od svega što se izrodilo iz New primitivsa. Novi primitivizam je, naprosto, smijenio klasični primitivizam kojem se pokret rugao. Autoironija je tako ili pogrešno shvaćena kao propagiranje i popularizacija primitivizma ili je sam primitivizam ipak bio jači i veći od onih što su mu se otvoreno rugali.
Tako je od New primitvsa ostalo tek ono čemu su se nekadašnji nesputani kreativci s Koševa rugali. Ali to valjda tako mora biti u zemlji u kojoj su omalovažavanje i zaborav nacionalni sportovi s pravilima iz pjesme Zabranjenog pušenja iz druge polovice devedestih: “niski udarci više se ne sude i bude samo pauza mala, da čistačica pomete zube”...
Emir Imamović Pirke
Ali dobro, band koji je preživio jedan rat i jedan raspad, medijsku ofenzivu sredinom osamdesetih i još svašta nešto, u slavljeničkom je raspoloženju tridesetogodišnjaka, a takva su, znamo, puna nekih sjećanja, nostalgije.
Stara prijateljstva
Sve je, kažu, bilo dogovoreno za kraj kolovoza, kada Sarajevo zbog filmskog festivala izgleda kao velegrad: velikim, besplatnim koncertom na parkingu kod Olimpijskog stadiona “Asim Ferhatović” na Koševu, podno ulice u kojoj je nastao pokret New primitivs, Zabranjeno pušenje trebalo je obilježiti tri decenije postojanja i najaviti slavljeničke nastupe u Beogradu i Zagrebu. I sve je, je li, bilo planirano: da se ne plaćaju ulaznice, ali da ipak postoje VIP mjesta i da u njima budu ljudi koji su sa socijalne margine i iz sarajevskih mahala u rock and roll ulazili kao junaci pjesama Pušenja.
Povijest je, međutim, mučiteljica života, dok sudbina nema pametnija posla nego se rugati, pa je Miro Purivatra, direktor Sarajevo Film Festivala, učinio sve da se koncert ne dogodi. I uspio, jer riječ je o predanom čovjeku, koji je 1987. organizirao turneju istog tog banda i to kroz 87 gradova bivše Jugoslavije! I to samo tri godine nakon “skandaloznog” koncerta u Rijeci na kojem je kvar gitarskog pojačala ondašnji frontman banda Nele Karajlić prokomentirao riječima: ‘Crk'o Marshall!’ Umalo ih je sve, od ritam sekcije do back vokala, poslao u zatvor zbog, pretpostavimo, vrijeđanja lika i djela druga Tita.
- Izgleda da stara prijateljstva ni neka minula vremena više ne igraju veliku ulogu u ponašanju ljudi - rekao je rezignirani Sexon, nakon što je bilo jasno da koncerta na parkingu biti neće.
Tako je, u najkraćem, propala prilika da se na jednom mjestu i jedne večeri obilježe zapravo dvije godišnjice, ona Zabranjenog pušenja i onoga iz čega je ta grupa nastala - New primitivsa, kulturnog pokreta, sarajevskog odgovora na novi val i, kako se to danas već kaže, regionalno najuspješnijeg multimedijskog projekta nastalog u Bosni i Hercegovini.
Surova će se faktografija možda usprotiviti olakom povezivanju datuma. No, nije nikakva velika greška reći kako je ta 1978., kada Pušenje piše svoju prvu, malo poznatu pjesmu “Penzioneri idu na more zimi”, isto tako godina nastanka Primitivsa. Jer teško da netko točno zna i godinu, a kamoli dan i mjesec u kojima je Mirza Tanović, gradski performer, filmski, televizijski i kazališni glumac, John Cleese sarajevskih ulica, grupi mladih susjeda rekao da su primitivci jer slušaju glazbu koja mu se nije sviđala, a oni upravo tu riječ usvojili za ime onoga po čemu će Sarajevo osamdesetih postati prepoznatljivo tek nešto manje nego po Olimpijadi. Uostalom, neodvojivi su Primitivs i Pušenje, baš kao i Primitivs i Elvis J. Kurtovich, Primitivs i Top lista nadrealista, i još štošta. Naprosto, kroz sve značajnije bendove tog pokreta ili radijske i televizijske projekte Nadrealista prolazili su manje-više isti ljudi. Od kojih neki danas propadaju u Sarajevu, neki su davno propali u Beogradu, a drugi rade sasvim obične, građanske poslove, treći još sviraju ili, poput Branka Đurića, proizvode televizijsku konfekciju visokog rejtinga gledanosti.
- Sarajlija ima svuda, čak i u Sarajevu - kazao je Elvis J. Kurtovich (alias Mirko Srdić), osnivač istoimene rock grupe, član Nadrealista - poznat, među ostalim, iz skeča u kojem je kao isljednik mučio privedene Mozartovom glazbom i citatima Nietzchea - danas, voditelj na Radio Sarajevu.
Jedan od takvih Sarajlija što ih ima svugdje, konceptualni umjetnik Nebojša Šerić Šoba, koji godinama živi u New Yorku, na svom je iznimno čitanom blogu pokrenuo inicijativu da se New primitivsu prizna vrijednost kao autentičnom kulturnom pokretu.
Mjesto u galeriji
“Htio bih da pozovem sve kustose, umjetnike i ostale kulturne radnike na organizaciju velike New primitivs izložbe koja bi obuhvatala cjelokupan period od početka do danas. Također, trebalo bi pozvati velik broj kvalitetnih BH umjetnika da naprave nove radove na istu tematiku i da konačno New primitivs dobije veliku retrospektivnu izložbu, recimo, u Umjetničkoj galeriji BiH, Collegijum Artisticumu... Izložba bi trebala uključivati sve: originalne artifakte koji su u vlasništvu pojedinaca - recimo, dijelove razbijene Elvisove gitare s koncerta u Domu mladih 1986. videozapise, omote albuma, intervjue sa zaslužnim primitivcima, umjetničke radove, seriju predavanja na temu Novog primitivizma, audio prezentacije itd. Znači, trebalo bi ići na jednu sveobuhvatnu prezentaciju kao i definitivno promicanje Novog primitivizma kao jedinog pravog bosanskog kulturnog pokreta”.
S obzirom na iskustvo Zabranjenog pušenja, lako je moguće da Šobin poziv ne zaintrigira nikoga. Iz raznih razloga: od toga da je u Sarajevu naprosto klima takva da svaka nova generacija manje ili više uspješnih kreativaca misli kako baš od nje treba mjeriti vrijeme, preko već dobrano utihlih ideoloških prosudbi da je Primitivs zapravo bio antimuslimanski pokret jer su svi njegovi protagonasti svojim karikiranim likovima davali takozvana muslimanska imena, do potpuno pogrešnog tumačenja posljedica uspjeha svega što je činilo New primitivs.
Slovenski filozof Slavoj Žižek u ljetošnjem intervjuu sarajevskim Danima rekao je kako mu je to što su ga na Zapadu smatrali “ludim Balkancem” dobro dolazilo, jer je jašući na krivim predodžbama mogao držati predavanja na svoj način, a ne dolaziti u situaciju da mu se spočitava nekakva politička nekorektnost. Na sličan način, igranjem s predrasudama o Bosancima, New primitivs je postao svojevrsni bosanskohercegovački brand osamdesetih. (Zapravo, na samom njihovu početku, nakon što su televizijski šefovi shvatili ono što je prvi primijetio tadašnji urednik Drugog programa Radio Sarajeva, Boro Kontić, koji je Primitivsu otvorio medijski prostor u subotnjoj emisiji sjajnog imena Primus (skraćenica socrealističkog naziva “Priča i muzika subotom”).
U demodiranoj odjeći i obući, ignorirajući književnojezične standarde, puni energije, s urođenim darom za scenski nastup, Primitivci su publici u Hrvatskoj ili Srbiji nudili ono što je zapravo i mislila o Bosancima. No, ti, recimo tako, naizgled siromašni, od osjećaja za lijepo oslobođeni i neuki ljudi za tren su opčinjavali sve oko sebe pokazujući kako se iza očekivane slike krije nešto drugo: lucidna kritika stvarnosti i okruženja te samopouzdanje kao osobina koju Bosanci mahom izgube čim se nađu izvan poznatog okruženja.
Posljedice autoironije
S druge strane, Primitivs se u Sarajevu, prije svega, obračunavao s paralelnim i tada još dominantnim modelom ponašanja: s ljudima koji su, recimo, imali običaj hvatati dugokose muškarce po ulicama i šišati ih, ali i s političkom elitom čija su djeca bila pošteđena od metoda rada jugoslavenske milicije nesklone mladim buntovnicima.
U svojoj suštini, scenski nastupi Zabranjenog pušenja - a tragove “rane faze” još se može vidjeti na njihovim koncertima - kao i pokret u cjelini bili su autoironijski i kao takvi osuđeni na pogrešno tumačenje s još gorim posljedicama. Što, naravno, više govori o masovnoj publici nego o samoj ideji i izvedbi NP-a.
- Ja sam cijeli svoj život posvetio razbijanju predrasuda o narodu kojem pripadam i zemlji iz koje dolazim - kaže Mirza Tanović, glumac, “šesti iz Stonesa”, koga možemo s pravom smatrati suosnivačem pokreta i njegovim ranim začetnikom u onoj mjeri u kojoj je kultna, “britanski duhovita” emisija TV Sarajeva “Teversenove bajke” bila važna za poetiku Primitivsa.
Perverzan zahtjev
Dva su ključna trenutka - i njihovo nesretno prepletanje - presudila da ovaj pokret i sve što se iz njega izrodilo, završi podcijenjeno. Prvi je dramatični jugoslavenski raspad, dakle ono vrijeme u kojem bosanski nadrealisti počinju otvoreno komentirati političke aktualnosti, a drugi krivo tumačenje pokreta koje dobro ilustrira perverzan zahtjev beogradskih turistkinja na Jadranu da im “Bosanci malo pričaju kao oni iz top liste...”
Antologijski su, naravno, skečevi posljednje jugoslavenske TV sezone Nadrealista, posebno oni u kojima se četveročlana obitelj kalašnjikovima bori za prevlast u dvosobnom stanu; odnosno onaj sa sarajevske tržnice na kojoj se u jednom kutu prodaje frišak islam - travnički, dok u drugom zadrigli tajkun, vrata iskrivljenog od zlatnog lančića debljine brodskog konopa, kupuje arhitektonske projekte na kilograme. Na žalost, što je nadrealistički osvrt na stvarnost bio direktniji, to je njegova recepcija postajala površnija.
Izuzmemo li Zabranjeno pušenje koje je jedan od posljednjih rock bandova nastalih prije devedestih a još su vrijedni slušanja, Top lista nadrealista je najduže živjela od svega što se izrodilo iz New primitivsa. Novi primitivizam je, naprosto, smijenio klasični primitivizam kojem se pokret rugao. Autoironija je tako ili pogrešno shvaćena kao propagiranje i popularizacija primitivizma ili je sam primitivizam ipak bio jači i veći od onih što su mu se otvoreno rugali.
Tako je od New primitvsa ostalo tek ono čemu su se nekadašnji nesputani kreativci s Koševa rugali. Ali to valjda tako mora biti u zemlji u kojoj su omalovažavanje i zaborav nacionalni sportovi s pravilima iz pjesme Zabranjenog pušenja iz druge polovice devedestih: “niski udarci više se ne sude i bude samo pauza mala, da čistačica pomete zube”...
Emir Imamović Pirke