U jednoj od scena iz filma “Koja je ovo država!” scenarista Matišića i redatelja Brešana, ratni heroj i general (Nikša Butijer) zatraži audijenciju kod predsjednika Republike Hrvatske, kojeg glumi slavni poljski glumac Daniel Olbrychski. General pristiže u predsjednikov ured i najavi mu kako se namjerava ubiti. Postoji ipak jedna stvar koju bi predsjednik mogao napraviti, a koja bi ga odgovorila od samoubojstva. Odustat će od suicida ako bi predsjednik dekretom - ukinuo Republiku Hrvatsku.
Ako bi to napravio, objašnjava general - njegov bi život ponovno imao smisla. Ponovno bi se mogao boriti za Hrvatsku. Potruditi oko neke nove, bolje. Ako ne, tada njegov život nema nikakvog smisla.
Premda je ova scena u Brešanovu filmu dramaturški pomalo skrajnuta, ona u sebi sadrži sukus njegove ideologije. Brešanov je film, naime - sa svojim manama kojih je mnogo - zanimljiv kao simptom završnog stadija hrvatske državotvorne ideologije. Nakon što je Država za hrvatski nacionalizam dugo bila “tisućljetni san”, nakon što je četvrt stoljeća bila sredstvo “izlaska s Balkana” i “ulaska u Europu”, ona je danas postala samo - veliko razočaranje. Na koncu drugog desetljeća 21. stoljeća, i liberali i nacionalisti će se u ovoj zemlji složiti da je RH - mandićevski kazano - “propali projekt”, odnosno da je ona “slučajna država” (Milanović). To je država od koje svi - ponajprije njeni građani - masovno odustaju, a upravo to čine i Brešanovi i Matišićevi likovi. Bili generali, ministri, penzioneri ili grobari, likovi filma od ove države - dižu ruke.
Spomenuta scena, u kojoj general moli predsjednika da jednostrano ukine RH, nije samo najtipičnija i ideološki najreprezentativnija scena Brešanova filma. Riječ je o sceni koja uvelike reprezentira i fiksaciju na Državu s velikim D koja godinama dominira i hrvatskim filmom, i hrvatskom kulturom. Tu opsesiju državom nedavno je u listu Novosti zanimljivo secirao kulturni komentator tih novina Boris Postnikov. U tekstu “Hrvatska režijska laž”, Postnikov analizira suvremenu hrvatsku filmsku produkciju, i kao njenu provodnu nit uočava - opsesiju državom. Ta se opsesija da zapaziti već u naslovima filmova, kojima dominiraju Ministarstva (ljubavi), Povjerenici (Osmi), Ustav (Republike Hrvatske), te dakako - kao kod Brešana - Država sama. Junaci tih filmova su povjerenici koji na zabačenom otoku pokušavaju uspostaviti red, policajci koji uče ustav, razočarani pojedinci koji ratuju s administracijom, mali ljudi koje su izdali zdravstveni sustav ili sudstvo (Takva su pravila, Sam samcat).
Ti filmovi - piše Postnikov - opisuju “državu kojom vladaju uhljebljeni birokrati i sitni oportunisti, korupcija, veze i nepotizam. To je država koja postoji samo zato da bi tlačila malog, običnog čovjeka”. Takva slika Države - međutim - nipošto nije monopolistička tema samo hrvatskih filmova. Ona je jednako živa u književnosti, “pravoj” i primijenjenoj poeziji, u stihovima pop muzike i na kazališnim daskama. Ta država je “država za rođaka” (Dubioza kolektiv), ona je “diznilend” “s planovima u vakuumu” (Hladno pivo), to je “zemlja apsurda sa zakonima ka burda”, zemlja za “sebe, rođaka i priku” - ukratko, “lijepa naša silovana” (TBF).
U “Hrvatskoj režijskoj laži” Postnikov ne gleda s naklonošću na ovu filmsku fiksaciju. Hrvatskim filmašima on prigovara što se bave “državom u kojoj se kapitalizam nikada nije dogodio: nema u ovim filmovima ni privatiziranog bankarskog sektora ni stambenih kredita u švicarcima, ni telekomunikacijskih kompanija ni medija ušutkanih oglašivačkim novcem, ni komercijalizacije obrazovanja ni koncesija nad javnim dobrima, ni prepuštanja zdravstvenog sustava tržištu ni pretvaranja mirovinskih fondova u kasicu za burzovne špekulante…
Suvremena hrvatska država u suvremenom hrvatskom filmu izgleda kao da je već barem 30 godina zastarjela: otprilike ovako je, valjda, zamišljaju još samo oni koji smatraju da je naš najveći problem taj što se ne možemo riješiti ‘socijalističkog mentaliteta’”. Postnikov smatra da je problem dijelom možda i “generacijski kodiran”: “redatelji i scenaristi ovih filmova mahom rođeni u 60-ima, što znači da su formativna iskustva skupljali u doba komunističke vlasti i početkom 90-ih, kada je pripovjedna matrica sukoba države i pojedinca posljednji put bila subverzivna”.
Je li - međutim - odnos pojedinca sa “slučajnom državom” i “propalim projektom” u Hrvatskoj doista tako nesubverzivan? Odgovor na to pitanje ovisi o odgovoru na jedno drugo pitanje: naime, koja je ideologija u Hrvatskoj doista vladajuća?
Za konzervativnu ideologiju - koja u Hrvatskoj kontrolira sveučilišta, školu, radio i TV - Država je i bila i ostala fetiš. Taj fetiš lingvistički je ugrađen i u svojedobno općeprisutni, ali zato na bilo koji jezik neprevodivi termin “državotvorno”. Za hrvatski konzervativni i nacionalistički diskurs, nacionalna je država “tisućljetni san”, plod “tisuću generacija”.
Za liberalne protivnike, ova i ovakva “državotvorna” ideologija griješi jer brka prioritete. Država, reći će srednjostrujaški liberali, nije svrha: ona je sredstvo. Ona je oruđe koje udruženoj zajednici služi da bi organizirala školovanje, zdravlje, željeznicu, plin i sigurnost. Država je korisni aparat koji bi morao služiti svrsi, kao što frižider služi da se ne pokvare vrhnje i meso. A s hrvatskom Državom problem je što je ona frižider koji ne radi. Ona naprosto ne ispunjava svrhu zbog koje postoji. Da je to tako, mogli smo se po tko zna koji put uvjeriti ovog tjedna. Jer, upravo ovog tjedna jedan je recidivistički nasilnik išetao iz pritvora na slobodu nadmudrivši hrvatsko pravosuđe petparačkom smicalicom.
Upravo ovog tjedna, jedan je splitski fakultet mailom pozvao studente da na kolokvij donesu drvene podloške, jer u polovnoj zgradi u koju su netom uselili nedostaje klupa. Upravo ovog tjedna, dječak u Metkoviću umro je zato što se u njegovom gradu ne može preko vikenda napraviti nalaz krvi. Umro je zato što u tom gradu nema dovoljno pedijatrica da pokriju dvije smjene. Zato što su ga kad mu je pozlilo transportirali do bolnice udaljene 139 kilometara. A napravili su to zato što bi ga do najbliže bolnice - udaljene “samo” 98 kilometara - morali voziti tako da prvo iziđu, a onda ponovo uđu u Europsku uniju.
Taj koktel gotovo istodobnih incidenata pruža stvarnu sliku pokvarenog frižidera, “propalog projekta” i “slučajne države”. A ta slika u takvom je stravičnom kontrastu s patriotskom pompom, paradama, protokolima, historiografskom mitomanijom i nogometnom euforijom, da taj kontrast razumljivo ima literarnu privlačnost. Kad čovjek gleda operetnu pompu državotvorstva i terminalni jad opipljive, postojeće države, doista mu dođe da taj kontrast dramatizira. Da u nekom stihovanom ili dramskom obliku postavi pitanje koje sam sebi postavlja lik Nikše Butijera, pitanje koje je u Hrvatskoj postalo klišej. Dakle - “jesmo li se za ovo borili”?
Većina uzajamno zavađenih hrvatskih političkih ideologija u nečemu će se složiti: da se, naime, “mi” nismo “za ovo borili”. Razlikovat će se tek po tumačenju zašto se i kako “ovo” dogodilo. Za liberale - od Radimira Čačića do Index.hr-a - “ovo” se događa zato što mi nismo nikad dobili pravi kapitalizam, jer su naši kreativni i poduzetnički potencijalno zarobljeni ortačkom ekonomijom, antipoduzetničkom klimom i stranačkim etatizmom. Za konzervativce - od Davora Stiera do Miljenka Manjkasa - objašnjenje je jednostavnije: “ovo” se dogodilo jer državom još vladaju komunisti i udbaši, a lustracija nije provedena. Za ono što se kod nas zove parlamentarna ljevica objašnjenje je još jednostavnije: “ovo” se dogodilo jer su glupi redneci stalno birali na izborima istu - Milanovićevim rječnikom - “kriminalnu zadrugu”: HDZ.
I dok se hrvatske dominantne ideologije svađaju oko povijesti bolesti, oko samih simptoma - izgleda - postoji sloga. Sve one mogle bi se lako prepoznati u liku Nikše Butijera koji predsjedniku predlaže da dekretom ukine državu, jer se on za “ovo” nije borio.
Ali - što ako je upravo to netočno? Što ako se siroti Brešanov general upravo za “ovo” borio? Što ako naš život s disfunkcionalnim frižiderom u kojem se mlijeko kvari a meso trune nije samo žalosna devijacija, djelo “mangupa u našim redovima”, nego je to točno ono što smo htjeli, pa samim tim i dobili?
Jer - ako me sjećanje ne pamti - mi ‘90. jesmo ne htjeli socijalizam, a htjeli kapitalizam. Pa smo kapitalizam dobili, i s njim nezaposlenost, deindustrijalizaciju, prezaduženost, privatizaciju. Mi ‘90. nismo htjeli Balkan, nego Zapad, pa smo dobili Hypo banku, Deutsche Telekom, Knighthead Capital i kredite u švicarcima. Nismo ‘90. htjeli fondove za nerazvijene, nego hrvatsku lisnicu u hrvatskom džepu. Pa smo dobili mjere štednje, dokidanje domova zdravlja, gašenje sudova, dispanzera, pošta i rodilišta. Dobili smo ugašene željezničke pruge, pošte koje prekriva prašina, gradove u kojima ste mrtvi ako vam pozli subotom.
Jer, uz veliko državotvorstvo stigao je i liberalni kapitalizam, a on ima to nezgodno svojstvo da najviše opustoši upravo fetiše države. Umjesto njih - pošte, željeznice, dispanzera - mi sad imamo “državotvorni” nadomjestak: vjeronauk i repku. A to se nije dogodilo zato što su u nekom trenutku “neki mangupi” “skrenuli s linije”. To se dogodilo jer je bilo ugrađeno u projekt.
To je “filmski” scenarij u kojem mi već 29 godina živimo. Scenarij koji, međutim, doista još nije snimljen.