Trebamo širok politički i društveni savez za promjene - rekao je Zoran Milanović na konvenciji SDP-a, svoju stranku predstavljajući kao prirodno središte takva okupljanja. Čini se da mu situacija ide na ruku - antihadezeovska nabrijanost javnosti sve više podsjeća na prevratničko raspoloženje s početka 2000. godine i tadašnju veliku smjenu vlasti. Formira li se zaista masovni pokret koji će detronizirati HDZ?
Jak koalicijski potencijal
S Milanovićevom ambicijom da vodi savez za promjene podudara se, u prvom redu, raspored snaga na političkoj sceni. SDP već godinu dana uvjerljivo drži prvo mjesto. Konstantno pleše iznad 30 posto, što znači da se stabilizirao na najboljim rezultatima u svojoj povijesti. Ali HDZ uopće ne stoji tako loše kako bi se s obzirom na prilike moglo očekivati. Popularnost premijerke Jadranke Kosor i njene Vlade rapidno kopni, no HDZ osvaja svojih 26 posto. Vrlo slične rezultate vladajuća je stranka bilježila u svojim najgorim danima, 2000. kad je pobijeđena na izborima ili lani kad je Ivo Sanader bezobrazno digao sidro. Ali to je svejedno respektabilan uspjeh, koji pokazuje da HDZ ima izuzetno vjerno biračko tijelo. Dat će mu glas bez obzira na to što činio. Bez obzira na afere i kriminal, bez obzira na ekonomsko upropaštavanje države. SDP-ovi birači takvoj slijepoj lojalnosti nisu skloni.
Drugo, stvaranju saveza za promjene konvergira i jačanje SDP-ova koalicijskog potencijala. Najjača se stranka logično smatra poželjnim društvom, a i Milanović je naučio lekciju: Kukuriku koalicija njegov je projekt. Za razliku od gužve pred SDP-ovim šatorom, pred HDZ-ovim je vratima dosta mrtvo. Njima se u društvo nitko ne gura. HSLS-ovo iskrcavanje za vladajuću je koaliciju predstavljalo težak udarac, ne zbog broja ruku u Saboru, koji je ostao nepromijenjen, nego zbog stvaranja luzerskog ozračja broda s kojega svi bježe.
Odluka lijeve koalicije o zajedničkom izlasku na izbore stavlja HDZ pred užasno težak problem. Vladajuća je stranka već objavila da će u tom slučaju i ona vjerojatno u predizborni savez s HSS-om, ali izgleda da tim potezom ništa neće dobiti. Istraživanja pokazuju ne samo da blok SDP-HNS-IDS-HSU daleko nadjačava koaliciju HDZ-HSS-DC (trenutno je odnos snaga 42 prema 25 posto), nego HDZ u takvom izbornom savezu osvaja čak nešto manje od svog samostalnog rezultata. Tako se čini da za HDZ nema dobrog rješenja: protiv Kukuriku saveza sam ne može, a mogući mu partneri ne pojačavaju nego kvare šanse, pa Jadranka Kosor traži spas pijući kave s Kerumom ili Bandićem. Za razliku od HDZ-a, SDP može birati društvo, pa mu ne treba da u Splitu spašava Kerumovu dinastiju ili održava veze s Glavaševom strankom, koja ne priznaje pravni sustav hrvatske države. Hofiranjem s opskurnim tipovima i političkim opcijama samo ugrožava vlastitu ambiciju da bude percipiran kao snaga promjena.
Razlika u situaciji
Treće, SDP-ovo otvaranje razgovora s poslodavcima i sindikatima također je u funkciji stvaranja “širokog političkog i društvenog saveza za promjene”.
Poslodavce je za Milanovićev stol dovela teška razočaranost Vladinom politikom nečinjenja, SDP-ov projekt gospodarskih reformi i miris mogućeg izbornog pobjednika. Sindikate SDP-ova podrška radničkom referendumu i protivljenje predloženim promjenama mirovinskog sustava. Imenom bliži radništvu, Socijaldemokrati su u prošlosti često radili u korist krupnog kapitala. Stvaranje širokog nacionalnog pokreta za promjene, bez kojeg nema savladavanja krize, isključuje politiku ili-ili. Hrvatskoj je nužan novi društveni ugovor. Umjesto konfrontacije, suradnja poštenih poslodavaca i radnika. Ali SDP-ove šanse da se nametne kao točka okupljanja moglo bi pokvariti generalno nepovjerenje javnosti u politiku i političke stranke.
Vesna Pusić s debelim razlogom upozorava da se u tom pogledu situacija razlikuje od one otprije 11 godina: u predvečerje trećesiječanjskih izbora visoka odbojnost prema HDZ-ovoj vlasti išla je pod ruku s velikim entuzijazmom prema opoziciji; danas su frustracija i nezadovoljstvo HDZ-om opet ogromni, ali je velika kritičnost i prema opoziciji.