SDP se, dakle, odlučio za status quo. Kao da je u stranci i sa strankom sve u najboljem redu. Rezultat ostvaren na jučer provedenim izborima za šefa SDP-a neminovno sada otvara pitanje je li Zoran Milanović pobijedio ili je Zlatko Komadina izgubio. Tko je od njih dvojice odredio ishod utakmice? Mnogi su već u kampanji znali govoriti da snage promjene u SDP-u nisu iznjedrile adekvatnog kandidata. Što bi značilo da Milanović nije pobijedio zato što je dobar i jak, nego zato što mu je konkurencija bila slaba.
U svakom slučaju novi stari predsjednik SDP-a ima razloga za zadovoljstvo. Prvo, osvojio je novi mandat na čelu stranke, što mu je, kako je pokazao, jako važno. Toliko važno da se u završnici kampanje ispričao za niske udarce, što se od njega dosad nije moglo čuti. Koliko će ga ta pristojnost držati, tek treba vidjeti. Ali, zainteresiranost za funkciju je razumljiva. To je komotan posao na kojem se Milanović nikad baš nije morao oznojiti.
Drugo, novopotvrđeni se šef SDP-a ima razloga radovati jer mu je sve oprošteno. Stranka je odlučila da ga neće sankcionirati. Ni za izgubljene parlamentarne izbore. Ni za katastrofalno vođenje postizbornih pregovora. Ni za loš rad njegove Vlade. Ni za dezorijentiranost i propadanje SDP-a. Ni za slabljenje koalicijskih potencijala stranke. Ne samo da nije kažnjen, nego je dapače nagrađen još jednim mandatom.
Treće, Milanović može slaviti jer je dobio priliku, kakva se rijetko pruža, da popravi ono što je proteklih godina uprskao i upropastio, na neki način da krene ispočetka. Prije svega da sanira duboke podjele koje su se otvorile posred SDP-a. Zatim da stranku popuni sadržajem. Da je učini institucionalnim sidrom građanske ljevice, koja će pred navalom desne ekstremizacije moći ponuditi nešto više od teških riječi i galame. Šef SDP-a u tom pogledu nije bez potencijala. Problem je samo što ima nekog svog demona u glavi.
Zoran Milanović, dakle, ima razloga za zadovoljstvo, ali jučerašnji je rezultat ipak jako daleko od trijumfa. Prvo zato što je na prošlim izborima prije četiri godine dobio oko 21.000 glasova. Danas gotovo upola manje. Riječ je o ogromnom gubitku potpore.
Drugo, Milanović bi se morao zabrinuti jer su izbori pokazali veliku nezainteresiranost i zapuštenost stranke. Premda je kampanja bila žestoka, a kandidati su detaljno obigrali cijelu Hrvatsku, SDP na noge nisu digli. Čini se da je odaziv na izbore manji nego prije četiri godine, kad se za predsjednika stranke natjecao samo Milanović, bez protukandidata, što za birače u startu djeluje destimulativno.
Treće, Milanović nema razloga za veliko slavlje jer je Zlatko Komadina ostvario više nego solidan rezultat. Premda je u kampanju krenuo tek nedavno, prije dva mjeseca, prebacio je osam tisuća glasova. Odlično s obzirom na to da je Milanović osam godina potpuno dominirao i gospodario strankom. Da se sve donedavno nije trudio biti prilično neprimjetan na nacionalnoj političkoj sceni - navodno iz lojalnosti prema SDP-ovim interesima - Komadina je vjerojatno mogao ostvariti još bolji skor. Veličinu uspjeha izabranog šefa SDP-a odredit će konvencija stranke za dva tjedna, kad će se birati ostatak rukovodstva. Trenutačno je teško prognozirati koja će od frakcija imati prevlast u Predsjedništvu i Glavnom odboru.
Da, razloga za slavlje sigurno ima Tomislav Karamarko. Premda se Milanović voli hvaliti da je on majstor za utjerivanje straha u kosti HDZ-u. Možda, ali upravo je on doveo HDZ na vlast. S velikom se pouzdanošću može prognozirati da će tako i ostati sve dok ovaj bude jahao SDP-om.