KOMENTAR

ROBERT BAJRUŠI Milanović mora shvatiti da SDP treba jakog, a ne jako glasnog lidera

Uspije li promijeniti sebe, Milanović ima priliku da ga se počne doživljavati kao lidera demokratske opozicije
 Goran Mehkek / EPH

Uvjerljiv reizbor Zorana Milanovića na čelo Socijaldemokratske partije Hrvatske ni po čemu ne predstavlja iznenađenje. Milanović je od početka kampanje u SDP-u djelovao uvjerljivije, imao puno veću podršku utjecajnih članova stranke i pokazivao veće liderske kapacitete od Zlatka Komadine.

Jedina šansa za Komadinu bili su glasovi nezadovoljnih SDP-ovaca u Zagrebu, Splitu i Rijeci, a Milanovićev trijumf u prva dva grada, potvrda je njegovog neupitnog statusa. S druge strane, Komadina je u zadnja dva mjeseca potvrdio sve klišee o sebi:; da je dobar lokalni političar, da ga podržavaju oni koji misle kako socijaldemokrati trebaju skrenuti ulijevo i da se čitava njegova strategija svodi na parole o opasnosti od neoliberalizma i potrebi okupljanja lijevih snaga. Pritom se pozivao na Ivicu Račana, unatoč tome što je Račan decidirano odbijao koalirati s lijevo orijentiranim strankama, i inicirao preobrazbu SDP-a u stranku koja podržava pretežno liberalnu ekonomsku politiku.

Možda bi Milanović imao više problema da se umjesto Komadine kandidirao Tonino Picula, koji se poslednjih godina etablirao kao vodeći predstavnk drugačijeg, pomalo sofisticiranijeg SDP-a. Ali, Piculi je lagodnije slati priopćenja iz Bruxellesa nego se direktno konfrontirati s Milanovićem, i nije se pretrgnuo niti u podršci Zlatku Komadini.

Izbori su još jednom potvrdili kako je SDP demokratska stranka ili kao što je pomalo euforično zaključio Milanovićeva „mi smo jedna moderna, progresivna, otporna europska stranka koja zastupa univerzalne, ali i naše domaće tradicionalne vrijednosti“. Dok na izborima za predsjednike u HDZ-u i HNS-u, Tomislav Karamarko i Ivan Vrdoljak nemaju protukandidate, Milanović je imao suparnika koji je poznat na nacionalnoj razini. Mediji u Hrvatskoj imaju skoro opsesivnu potrebu predstavljati ovdašnju situaciju puno lošijom nego je u stvarnosti, tako da su Milanovića i Komadinu opisivali kao lošu i još goru varijantu. To, jednostavno, nije istina.

Zlatko Komadina je solidan župan jedne od vodećih hrvatskih regija, a Zoran Milanović se kao premijer nedvolsmisleno suprotstavljao konzervativnoj i proustaškoj ideologiji. Hrvatska je prošle godine izišla iz recesije, što je zasluga lijevo-liberalne vlade, koliko god ista zaslužuje kritike zbog sporosti i izbjegavanja ozbiljnih reformi. Samo što ni sadašnja desna vlada ne pokazuje da ima ideju na koji način razviti gospodarstvo, dok ministar Zlatan Hasanbegović pretučenim novinarima poručuje da trebaju paziti što pišu.

U takvim okolnostima, opozicija treba energičnog predvodnika kakav je Milanović. Koji će, nadamo se, u predstojećim mjesecima poraditi na bontonu jer SDP treba jakog predvodnika, a ne jako glasnog. Usto, tek će se vidjeti što čeka gubitnike u SDP-u, iako, ovdje od Milanovića ne treba očekivati preveliku osjećajnost.

Baš kao što ni drugoj strani kao da ne razumiju kako Komadinin poraz povlači konzekvence i Davor Bernardić će lakonski zaključiti da je „očito da ljudi u SDP-u ne žele promjene. I to je to. A podnijet ću ostavku ukoliko izgubim lokalne izbore. Kada izgubite izbore među građanima, onda podnesete ostavku“

Ali prije samo tjedan dana, čini se da su protivnici Zorana Milanovića stvarno vjerovali u pobjedu Zlatka Komadine, i u privatnim razgovorima tvrdili kako pomirba nije vjerojatna nakon što je u kampanji palo previše teških riječi, i u prvi plan izbile razmjene međusobnih uvreda. U opticaj je pušten dokument u kojem Milanovića optužilo kako u SDP-u postoji “plemstvo kojem je sve dopušteno i baza kojoj ništa nije dopušteno” i konstatiralo da će zbog njega, SDP završiti na deset posto glasova i krahirati.

U redu, treba pričekati još dva tjedna kada će Konvencija SDP-a, vrlo izvjesno, potvrditi premoć milanovićevaca u Glavnom odboru i Predsjedništvu socijaldemokrata. Ubrzo nakon toga, vidjeti će se može li Milanović okupiti široku grupaciju protivnika sadašnje vlasti i postati stvarni lider liberalno-demokratskog pokreta. U ovom trenutku ima dobru osnovu jer SDP je na stabilnih 28 %, čak 40 % birača ne odobrava vladinu politiku, a da Hrvatska ide u lošem smjeru, strahuje 62 % birača.

Sve je vidljivije da u otporu aktualnoj vladi u većini sudjeluju građani koji ne pripadaju niti jednoj političkoj stranci. To su ljudi koji se zgražaju nad ustaškim pokličima, najavama zabrane pobačaja ili ukidanju humorističkih televizijskih emisija. To je javnost koja treba nekoga sposobnog artikulirati njihove stavove, djelujući kroz institucije sistema. Uspije li najprije promijeniti sebe i svoje ponašanje, Milanović ima priliku da ga se napokon počne doživljavati kao lidera demokratske opozicije, a ne samo SDP-a.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. lipanj 2022 08:35