Tonino Picula odstupio je od svog uobičajenog hermetičnog stila u javnim nastupima te je u razgovoru za subotnji Magazin Jutarnjeg lista precizno definirao temeljne probleme koji tresu SDP, ističući kako je riječ o “dubokoj krizi koncepcije i vođenja” SDP-a.
Pitanje je stoga kako bi SDP trebao i mogao riješiti svoju krizu identiteta i je li to Piculin prijedlog povratka “određenim socijaldemokratskim vrijednostima” - šefa stranke Zorana Milanovića svi već etiketiraju kao liberanog demokrata - pravi odgovor na to.
Matteo Renzi, novi lider talijanskog lijevog centra i premoćni pobjednik europskih izbora, u pet mjeseci od dolaska na vlast jasno je definirao svoju politiku kao redizajnirani “treći put”, dakle uspostavljanje sustava novih lijevih vrijednost koje znače raskid sa starim tezama (pa i ljudima, ako se nisu u stanju promijeniti), reformiranje neučinkovitog sustava državne uprave, okretanje leđa sindikatima u njihovim iracionalnim zahtjevima, ali istodobno briga za one najpotrebitije - pa je stoga i odlučio baš njima smanjiti porezni pritisak - te očuvanje socijalne države, ali uz jasnu odgovornost pojedinca.
Novi francuski premijer Manuel Valls na istom je fonu, ali još i odlučniji: otvoreno govori da su se društveni uvjeti iz temelja promijenili, pa se stoga i politika lijevog centra mora mijenjati: zalaže se za kasniji odlazak u mirovinu, za reformu državnog ustroja i radnog zakonodavstva koje mora biti fleksibilnije, ne nužno da ide na ruku poslodavcima, ali i zaposlenici moraju prihvatiti da u svijetu prijenosa informacije u djeliću sekunde i oni moraju prihvatiti da više nema zacementiranih prava.
To je, dakle, okvir u kojem funkcionira uspješna europska politika lijevog centra baštineći sve pozitivno iz politike Gerharda Schrödera koji je još početkom 2000-ih godina doslovce nasilu proveo reformske korake koji su omogućili Njemačkoj da relativno bezbolno prođe kroz krizu. To je jasan raskid s preživjelim idejama socijaldemokracije koje su već davno dio ropotarnice povijesti, samo to mnogi još ne žele priznati. Nova europska ljevica svoj prostor mora dakle tražiti, kako ispravno zaključuje Picula, kao “nositeljica pozitivnih promjena”.
Ništa od navedenog u protekle dvije i pol godine nismo čuli od šefa SDP-a niti vidjeli. I zato stranka pada u anketama, posebno ako se tome dodaju njegovi u pravilu nemušti javni istupi koji su lišeni supstancijalnog političkog sadržaja, onog ideološkog.
Zbog toga nije ni proveo potrebne reforme, a i sada ih izbjegava, što se vidi po rekonstrukciji kabineta. A godinu i pol je i više nego dosta: u Sloveniji je u tom razdoblju Alenka Bratušek zemlju s ruba financijske propasti vratila na put rasta. Čvrsto i odlučno, s jasnih pozicija moderne liberalnolijeve politike. Milanović je dakle mogao biti novo lice europske ljevice, ali je to propustio, nije znao ili nije htio biti lider i reformist. Kad priča da je vratio red, to dijelom stoji, ali nije ponudio politički okvir koji bi jamčio oporavak i bolji život, pa i po cijenu gubitka izbora.
Daleko, dakle, od vala nove europske i svjetske ljevice, ne dijeleći njihove pozitivne, konstruktivne ideje, ideloški prazno i retorički često suicidalno. I zato je izbila kriza u SDP-u.
Nije, na žalost, bolje ni na desnom centru gdje HDZ manjak ideje pokušava nadomjestiti deklaratornim revitaliziranjem Tuđmanove politike koju preuzima parcijalno, hvata se nacionalizma, pa i šovinizma budući da nema što reći na ekonomskom planu, dakle opet bez jasne ideje - pa porast u anketama može zahvaliti samo nezadovoljstvu javnosti vodećom koalicijskom strankom (i njezinim prirepkom, HNS-om, koji nosi dobar dio odgovornosti, a ne želi ga prihvatiti). Stožerne hrvatske stranke, dakle, trebaju ozbiljan politički redizajn i nove platforme. Neka malo pogledaju što se zbiva u Europi.