Šenjug: Ignoriram svoje fotografije po gradu

Namrgođeno lice koje ovih dana gleda na nas s postera, novinskih oglasa i jumbo-plakata po zagrebačkim ulicama pripada Mirni Šenjug, najtrofejnijoj hrvatskoj karatistici i glavnoj uzdanici za osvajanje medalje na Europskom prvenstvu u karateu, koje će se od petka do nedjelje održati u zagrebačkom Domu sportova.



Ekipno srebrna u Tallinnu



Diplomirana ekonomistica, zaposlena u Varaždinskoj banci, dvostruka je europska prvakinja u katama, a prošle je godine u estonskoj metropoli Tallinnu, zajedno s Valerijom Vujčić i Džulijanom Popović, postala i europska ekipna doprvakinja.



- Ignoriram svoje fotografije po gradu. Ne mogu reći da mi posebno smetaju, ali radije bih da ih nema. Obično je svjetski prvak Danil Domdjoni prvi na udaru kamera i reflektora, ali kako on živi u Biogradu, a ja sam često u Zagrebu, onda mediji 'hvataju' mene - objašnjava 26-godišnja Virovitičanka, koja je žetvu medalja u međunarodnoj konkurenciji započela još 2000. godine.



Tada je, naime, na kadetskoj europskoj smotri osvojila srebro. U posljednjih devet godina u Viroviticu je donijela 20-ak svjetskih i europskih medalja, a jedino što joj još nedostaje je svjetsko seniorsko odličje. Na posljednjem Svjetskom prvenstvu  u Japanu 2008. godine ekipno je bila peta, a u pojedinačnoj konkurenciji ispala u osmini finala. 



- Svi misle da već imam zlatnu europsku medalju i da trebam samo malo odgurnuti druge karatistice da bih ga zaista i osvojila. Svi će žestoko ići protiv nas kao domaćina, ali mi se nikog ne bojimo. Ozračje u Domu sportova bit će pozitivno i to će biti dodatni poticaj za hrvatsku reprezentaciju - najavljuje Mirna Šenjug europsku smotru u Zagrebu.



Moguće duge karijere



Iako je karate sport koji omogućuje dugogodišnju karijeru, Mirna upozorava na nepovoljan trend u Hrvatskoj:



- Nije nimalo neobično da karijera karatista potraje do kasnih 30-ih godina. Takav je barem trend u zapadnoeuropskim zemljama, no u hrvatskoj reprezentaciji ja sam sa 26 godina među starijima. Kod nas se ljudi povlače iz natjecateljskog karatea otprilike nakon što završe fakultet. Talijani su, primjerice, sve svoje reprezentativce zaposlili u karabinjerima i tako im omogućili da se sasvim posvete karateu. Zato njihove karijere traju desetljećima. Vjerujem da bismo u Hrvatskoj mogli započeti sličnu suradnju s MUP-om ili HV-om.



Slobodan Mufić