Slika srušenoga spomenika hrvatskim braniteljima u selu Bijelo Brdo pokraj Dervente, koja se nedavno pojavila u novinama u Hrvatskoj, ponovno je podsjetila na medijski već pomalo zaboravljenu žalosnu sudbinu Hrvata derventskoga kraja kojih je prije rata na području općine bilo 22 tisuće, a danas ih nema ni tisuću.
Koji su razlozi tome i je li događaj u Bijelome Brdu izdvojeni incident ili potvrda ozračja koje Hrvate destimulira na povratak, odlučili smo otkriti odlaskom u Derventu i razgovorom s tamošnjim Hrvatima i Srbima.
Derventskoga župnika Filipa Maršića pronašli smo ispred crkve, čija je obnova u tijeku, kako nadzire radnike koji postavljaju nova vrata. Taj 35-godišnji svećenik, rodom iz Vidovica pokraj Orašja, svojim je dolaskom u župu Svetoga Jurja prije tri godine ipak pokrenuo neke stvari koje su beznadno stajale na mrtvoj točki.
Nadahnuti pastir, zbog kojega mnogim izbjeglim Hrvatima nije mrsko “potegnuti” do rodnoga grada na crkvene blagdane kako bi čuli njegove temperamentne propovijedi, uspio je u nešto manje od godinu dana većim dijelom obnoviti crkvu i staviti je pod krov, petnaest godina nakon što je sravnjena sa zemljom.
Proslava svetoga Jure, zaštitnika župe koji se slavi 23. travnja, ove je godine okupila više od 1500 ljudi, među njima brojne predstavnike hrvatskih i bosanskohercegovačkih vlasti. Ono što je najvažnije jest činjenica da zahvaljujući Maršićevoj poduzetnosti povratnici Hrvati poslije dugo, dugo vremena ponovno osjećaju da postoji netko tko je spreman zauzeti se za njih.
Mislili smo da tu stoji iz dekorativnih razloga, ali velečasni ga je u jednom trenutku uzeo u ruke i otpjevao uz njega nekoliko narodnih, pa i jednu svoju: “Oj, Dervento, do neba visoka, dobila si pjevača paroka...”
- Ove sam godine imao već četiri procesije kroz grad - ponosno će Maršić - za Jurjevo je baš bilo lijepo, ali, naravno, iz hrvatskih medija nitko nije došao. Očito im nije stalo do Dervente - ustvrdio je, dodavši kako je hrvatska Vlada ipak donirala sredstva za obnovu župne crkve. No, većina je novca osigurana prilozima vjernika.
Pitamo ga kako komentira incident u selu Bijelo Brdo.
- Mislim da je tu riječ o zastrašivanju Hrvata uoči nadolazećih lokalnih izbora. Neki se sigurno boje jer znaju da bismo, ako se odazovemo na izbore, mogli preuzeti vlast u Derventi - uzvratio nam je velečasni.
Kada smo mu rekli da Hrvata baš i nema u Derventi, Maršić nije odustajao. Energično je gestikulirao dok je govorio povišenim tonom, kao pravi Posavljak: - Nema baš ni Bošnjaka u Srebrenici pa tamo imaju većinu u Skupštini i gradonačelnika. Sadašnji načelnik općine Derventa prošao je sa 2570 glasova, a nas je prema zadnjem popisu 24 tisuće.
Upitali smo župnika kako onda komentira činjenicu da u derventskim školama nema ni jednoga hrvatskog djeteta te da su gotovo svi povratnici u grad Derventu, njih oko 300, isključivo stariji ljudi.
- Ha, kako komentiram. Pjesmom “U Derventi sve novi krovovi, vratili se babe i didovi” - kazao je Maršić i onda se uozbiljio:
- Za nas Hrvate više nema života u Derventi ako nismo spremni podnijeti žrtvu. Naši ljudi moraju biti spremni žrtvovati se, vratiti se ovdje, pa i živjeti u nepovoljnim uvjetima neko vrijeme, ako je potrebno. O tome se radi. Ali žrtva danas očito nije moderna riječ. Primjerice, Derventa nema ni jednog političara koji je spreman živjeti u ovome gradu i zastupati narod - pojašnjava derventski župnik. U istom dahu dodaje i kako ga “duša zaboli” kada čuje da je netko prodao kuću ili “50 jutara prekrasne zemlje za dva kvadrata zagrebačkoga stana”.
Napuštamo župni ured i idemo natrag prema crkvi na nedavno renoviranom gradskom trgu. Župnik nam pokazuje jednu klupu:
- Evo, ja vam tu sjednem i onda po tri sata propovijedam, oko mene se okupe ljudi i djeca i ja im pričam. Ja sam ti sa svima dobar, bez obzira na naciju.
U to smo se i sami uvjerili, jer dok hodamo derventskim ulicama sa župnikom, većina prolaznika ga uredno i s poštovanjem pozdravlja.
S umjerenim poštovanjem o Maršiću govori i načelnik derventske općine Milorad Simić (“Maršić? On vam je nabrijan, ali pozitivan momak”) koji nas je primio u svojem uredu smještenom u općinskoj zgradi, nedaleko od crkve u obnavljanju.
- Derventa vam je danas apsolutno drugačiji grad nego što je bio prije deset godina i sa sigurnošću mogu reći da je i grad puno otvoreniji za povratak Hrvata nego što je bio prije - kaže Simić, inače član SNSD-a Milorada Dodika.
I sam Simić priznaje da na području općine i u samome gradu nedostaje naroda te kako je u samoj Derventi prije rata živjelo oko 17 tisuća ljudi, a sad ih je oko 7000, ali što se povratka tiče kaže da ne može previše pomoći.
- Ne odmažem, što nije mala stvar.
Krenuli smo prema Plehanu, brdu u blizini Dervente, gdje je nekada bio smješten franjevački samostan i crkva. Dok se uskom i kvrgavom cestom vozimo prema crkvi na Plehanu, prolazimo kroz Veliku, bošnjačko selo koje je zahvaljujući blizini autoceste Derventa - Doboj obnovljeno već u prvim godinama nakon rata. Približavamo se hrvatskom selu Bunar, a broj obnovljenih kuća pokraj ceste se prorjeđuje.
Automobili s tablicama hrvatskih gradova parkirani ispred obnovljenih kuća kazuju nam kako te iznova podignute nastambe vjerojatno vlasnicima služe kao vikendice. Dolazimo do kuće koja je samo djelomično obnovljena - bez fasade, s prizemljem u kojemu se ponovno živi i zakucanim daskama na prozorima prvoga kata.
Ispred kuće, u hladu orahova drveta, sjedi starija žena te se odlučimo zaustaviti i početi razgovor s njom. Zove se Mara Kovačević, živi tu sa sinom “koji nije baš najboljeg zdravlja”, a uzdržavaju se od njezine skromne mirovine i povremenih poslova koje obavlja sin. Kada smo je pitali kako živi, slegnula je ramenima i nemoćno nas pogledala.
Kad je počeo rat, izbjegla je u Požegu, a vratila se čim je mogla jer drugoga izbora nije imala.
Dućan joj je relativno blizu, kod crkve na Plehanu, ali najbliža ambulanta u Derventi, odakle je, kaže, “ionako uvijek šalju u Doboj”. Pitamo je kako je ovdje u zimsko vrijeme, čisti li netko ceste od snijega.
Nastavili smo prema Plehanu, brežuljku gdje su franjevci sredinom 19. stoljeća počeli gradnju crkve Sv. Marka, a nešto kasnije i samostana koji je ubrzo postao središte duhovnog i političkog života Hrvata derventskoga kraja. I crkvu i samostan srpske su postrojbe srušile u Domovinskom ratu, a sada se obnavljaju.
Kako se približavamo brdu s kojega se vidi dobar dio sjeverne Bosne i Slavonije i na kojemu danas dominira moderni crkveni toranj koji je zamijenio neoromaničku crkvu, tišinu opustošenog sela počinju narušavati zvukovi bagera i kamiona. Obnavlja se put koja spaja plehanski kraj s autocestom Derventa - Doboj, a cijeli projekt financira Vlada Republike Hrvatske. Pitali smo
fra Mirka Filipovića, gvardijana plehanskog samostana, hoće li novi asfalt ubrzati povratak Hrvata u ove krajeve?
- To što se radi cesta je izvrsno. Hoće li, međutim, ona ubrzati povratak, teško je predvidjeti. Povratak je, znate, kompleksna stvar. Bilo je situacija da su hrvatske kuće bile pokraj glavnih putova, imale vodu i struju pa se ti ljudi nisu vratili. A negdje drugdje ljudi nisu imali ništa pa su došli - objasnio je Filipović.
On kaže kako se od svršetka rata naovamo nije adekvatno ulagalo u ovaj kraj, odnosno “nije se sustavno gradilo kao što se svojedobno sustavno rušilo”. Povratnici, kojih na području plehanske župe ima stotinjak (prije rata je župa imala 7000 duša), isključivo su stariji ljudi poput Mare Kovačević, a mlađih jednostavno nema.
Na Plehanu je donedavno živjela jedna obitelj s dvoje djece, ali kad su ona dorasla za školu, nije bilo izbora nego odseliti se u Hrvatsku.
Filipović ističe kako dio krivnje za postojeće stanje sigurno leži na međunarodnoj zajednici koja je u druge krajeve BiH ulagala mnogo više nego u ovaj. Nije pomogla niti nezainteresiranost hrvatskih vlasti koje su, tvrdi franjevac, odavno odustale od Dervente i Posavine. Sadašnja gradnja ceste iznimka je koja potvrđuje pravilo.
- Narod je ostao bez političkih vođa. Svi su digli ruke od njega - rekao nam je Filipović te kao još jednu prepreku povratku naveo psihološku blokadu Hrvata zbog političke situacije.
- Kada bi barem promijenili ime Republike Srpske, siguran sam da bi već to mnogima puno značilo - kaže svećenik.
Na pitanje što misli o nekim gospodarskim inicijativama za ulaganje u Posavinu, koje su se pojavile u posljednje vrijeme, odmahuje rukom i kaže da je “sit inicijativa” koje nikako da se konkretiziraju.
Ipak, gvardijan je umjereni optimist:
- Kao kršćanin, vjerujem da je svako vrijeme prolazno, a ni jedna država ili ideologija nisu vječni. Za deset-petnaest godina ovdje se situacija može promijeniti i povratak će ponovno postati moguć - rekao nam je fra Mirko, dok smo se opraštali od njega i cestom koja se obnavlja krenuli prema Hrvatskoj.
Kad smo načelnika Simića pitali o nedavnom rušenju spomenika u Bijelome Brdu, on nas je podsjetio na jedan drugi spomenik, onaj u hrvatskom selu Modran, navodno sagrađen u obliku slova “U” koji je, kaže, izazvao ogorčenje Srba i podigao tenzije na području derventske općine.
Načelnik nam je rekao i da je dobio neslužbeno izvješće zapovjednika policije o nedavnom incidentu prema kojemu je mramorni spomenik u Bijelom Brdu srušio - vjetar!
Goran Andrijanić
Koji su razlozi tome i je li događaj u Bijelome Brdu izdvojeni incident ili potvrda ozračja koje Hrvate destimulira na povratak, odlučili smo otkriti odlaskom u Derventu i razgovorom s tamošnjim Hrvatima i Srbima.
Derventskoga župnika Filipa Maršića pronašli smo ispred crkve, čija je obnova u tijeku, kako nadzire radnike koji postavljaju nova vrata. Taj 35-godišnji svećenik, rodom iz Vidovica pokraj Orašja, svojim je dolaskom u župu Svetoga Jurja prije tri godine ipak pokrenuo neke stvari koje su beznadno stajale na mrtvoj točki.
Nadahnuti pastir, zbog kojega mnogim izbjeglim Hrvatima nije mrsko “potegnuti” do rodnoga grada na crkvene blagdane kako bi čuli njegove temperamentne propovijedi, uspio je u nešto manje od godinu dana većim dijelom obnoviti crkvu i staviti je pod krov, petnaest godina nakon što je sravnjena sa zemljom.
Proslava svetoga Jure, zaštitnika župe koji se slavi 23. travnja, ove je godine okupila više od 1500 ljudi, među njima brojne predstavnike hrvatskih i bosanskohercegovačkih vlasti. Ono što je najvažnije jest činjenica da zahvaljujući Maršićevoj poduzetnosti povratnici Hrvati poslije dugo, dugo vremena ponovno osjećaju da postoji netko tko je spreman zauzeti se za njih.
Žrtva danas nije moderna
- Znaš kako za mene govore ovdašnji Srbi: ‘Dobar je, bre, samo da je naš’. Ne dam se ja zezati, znaš - kroz smijeh nam je rekao Maršić dok je otključavao vrata župnih dvora. Ulazimo u gostinjsku sobu čija nam ugodna svježina pruža utočište od pakleno vrućega dana. U kutu sobe vidimo šargiju, žičani instrument koji se svira na svadbama i narodnim veselicama, jedan od glavnih simbola folklora ovdašnjih Hrvata.Mislili smo da tu stoji iz dekorativnih razloga, ali velečasni ga je u jednom trenutku uzeo u ruke i otpjevao uz njega nekoliko narodnih, pa i jednu svoju: “Oj, Dervento, do neba visoka, dobila si pjevača paroka...”
- Ove sam godine imao već četiri procesije kroz grad - ponosno će Maršić - za Jurjevo je baš bilo lijepo, ali, naravno, iz hrvatskih medija nitko nije došao. Očito im nije stalo do Dervente - ustvrdio je, dodavši kako je hrvatska Vlada ipak donirala sredstva za obnovu župne crkve. No, većina je novca osigurana prilozima vjernika.
Pitamo ga kako komentira incident u selu Bijelo Brdo.
- Mislim da je tu riječ o zastrašivanju Hrvata uoči nadolazećih lokalnih izbora. Neki se sigurno boje jer znaju da bismo, ako se odazovemo na izbore, mogli preuzeti vlast u Derventi - uzvratio nam je velečasni.
Kada smo mu rekli da Hrvata baš i nema u Derventi, Maršić nije odustajao. Energično je gestikulirao dok je govorio povišenim tonom, kao pravi Posavljak: - Nema baš ni Bošnjaka u Srebrenici pa tamo imaju većinu u Skupštini i gradonačelnika. Sadašnji načelnik općine Derventa prošao je sa 2570 glasova, a nas je prema zadnjem popisu 24 tisuće.
Upitali smo župnika kako onda komentira činjenicu da u derventskim školama nema ni jednoga hrvatskog djeteta te da su gotovo svi povratnici u grad Derventu, njih oko 300, isključivo stariji ljudi.
- Ha, kako komentiram. Pjesmom “U Derventi sve novi krovovi, vratili se babe i didovi” - kazao je Maršić i onda se uozbiljio:
- Za nas Hrvate više nema života u Derventi ako nismo spremni podnijeti žrtvu. Naši ljudi moraju biti spremni žrtvovati se, vratiti se ovdje, pa i živjeti u nepovoljnim uvjetima neko vrijeme, ako je potrebno. O tome se radi. Ali žrtva danas očito nije moderna riječ. Primjerice, Derventa nema ni jednog političara koji je spreman živjeti u ovome gradu i zastupati narod - pojašnjava derventski župnik. U istom dahu dodaje i kako ga “duša zaboli” kada čuje da je netko prodao kuću ili “50 jutara prekrasne zemlje za dva kvadrata zagrebačkoga stana”.
‘Nabrijan ali pozitivan’
Kako ga njegov svećenički poziv i obvezuje, velečasni Maršić očito ne odustaje od nade. Jer, kako kaže, “Bosna je to. Nakon invazije Turaka u cijeloj je Bosni bilo jedva 17 tisuća katolika, ali su se vratili. Uzdam se u Boga, on nađe rješenje za sve”.Napuštamo župni ured i idemo natrag prema crkvi na nedavno renoviranom gradskom trgu. Župnik nam pokazuje jednu klupu:
- Evo, ja vam tu sjednem i onda po tri sata propovijedam, oko mene se okupe ljudi i djeca i ja im pričam. Ja sam ti sa svima dobar, bez obzira na naciju.
U to smo se i sami uvjerili, jer dok hodamo derventskim ulicama sa župnikom, većina prolaznika ga uredno i s poštovanjem pozdravlja.
S umjerenim poštovanjem o Maršiću govori i načelnik derventske općine Milorad Simić (“Maršić? On vam je nabrijan, ali pozitivan momak”) koji nas je primio u svojem uredu smještenom u općinskoj zgradi, nedaleko od crkve u obnavljanju.
- Derventa vam je danas apsolutno drugačiji grad nego što je bio prije deset godina i sa sigurnošću mogu reći da je i grad puno otvoreniji za povratak Hrvata nego što je bio prije - kaže Simić, inače član SNSD-a Milorada Dodika.
I sam Simić priznaje da na području općine i u samome gradu nedostaje naroda te kako je u samoj Derventi prije rata živjelo oko 17 tisuća ljudi, a sad ih je oko 7000, ali što se povratka tiče kaže da ne može previše pomoći.
- Ne odmažem, što nije mala stvar.
Opstrukcije SDS-a
Oprostili smo se s načelnikom koji nam je rekao “kako bi učinio i više, ali ne može” jer ga opstruira Skupština u kojoj većinu ima SDS.Krenuli smo prema Plehanu, brdu u blizini Dervente, gdje je nekada bio smješten franjevački samostan i crkva. Dok se uskom i kvrgavom cestom vozimo prema crkvi na Plehanu, prolazimo kroz Veliku, bošnjačko selo koje je zahvaljujući blizini autoceste Derventa - Doboj obnovljeno već u prvim godinama nakon rata. Približavamo se hrvatskom selu Bunar, a broj obnovljenih kuća pokraj ceste se prorjeđuje.
Automobili s tablicama hrvatskih gradova parkirani ispred obnovljenih kuća kazuju nam kako te iznova podignute nastambe vjerojatno vlasnicima služe kao vikendice. Dolazimo do kuće koja je samo djelomično obnovljena - bez fasade, s prizemljem u kojemu se ponovno živi i zakucanim daskama na prozorima prvoga kata.
Ispred kuće, u hladu orahova drveta, sjedi starija žena te se odlučimo zaustaviti i početi razgovor s njom. Zove se Mara Kovačević, živi tu sa sinom “koji nije baš najboljeg zdravlja”, a uzdržavaju se od njezine skromne mirovine i povremenih poslova koje obavlja sin. Kada smo je pitali kako živi, slegnula je ramenima i nemoćno nas pogledala.
Kad je počeo rat, izbjegla je u Požegu, a vratila se čim je mogla jer drugoga izbora nije imala.
Dućan joj je relativno blizu, kod crkve na Plehanu, ali najbliža ambulanta u Derventi, odakle je, kaže, “ionako uvijek šalju u Doboj”. Pitamo je kako je ovdje u zimsko vrijeme, čisti li netko ceste od snijega.
Povratak prkosi pravilima
- Ne. Kad zapada, sjedi i šuti, čekaj da se otopi. Osim ako baš moraš negdje ići, onda ti nema druge nego da se probijaš kroz snijeg - kaže nam Mara.Nastavili smo prema Plehanu, brežuljku gdje su franjevci sredinom 19. stoljeća počeli gradnju crkve Sv. Marka, a nešto kasnije i samostana koji je ubrzo postao središte duhovnog i političkog života Hrvata derventskoga kraja. I crkvu i samostan srpske su postrojbe srušile u Domovinskom ratu, a sada se obnavljaju.
Kako se približavamo brdu s kojega se vidi dobar dio sjeverne Bosne i Slavonije i na kojemu danas dominira moderni crkveni toranj koji je zamijenio neoromaničku crkvu, tišinu opustošenog sela počinju narušavati zvukovi bagera i kamiona. Obnavlja se put koja spaja plehanski kraj s autocestom Derventa - Doboj, a cijeli projekt financira Vlada Republike Hrvatske. Pitali smo
fra Mirka Filipovića, gvardijana plehanskog samostana, hoće li novi asfalt ubrzati povratak Hrvata u ove krajeve?
- To što se radi cesta je izvrsno. Hoće li, međutim, ona ubrzati povratak, teško je predvidjeti. Povratak je, znate, kompleksna stvar. Bilo je situacija da su hrvatske kuće bile pokraj glavnih putova, imale vodu i struju pa se ti ljudi nisu vratili. A negdje drugdje ljudi nisu imali ništa pa su došli - objasnio je Filipović.
On kaže kako se od svršetka rata naovamo nije adekvatno ulagalo u ovaj kraj, odnosno “nije se sustavno gradilo kao što se svojedobno sustavno rušilo”. Povratnici, kojih na području plehanske župe ima stotinjak (prije rata je župa imala 7000 duša), isključivo su stariji ljudi poput Mare Kovačević, a mlađih jednostavno nema.
Na Plehanu je donedavno živjela jedna obitelj s dvoje djece, ali kad su ona dorasla za školu, nije bilo izbora nego odseliti se u Hrvatsku.
Filipović ističe kako dio krivnje za postojeće stanje sigurno leži na međunarodnoj zajednici koja je u druge krajeve BiH ulagala mnogo više nego u ovaj. Nije pomogla niti nezainteresiranost hrvatskih vlasti koje su, tvrdi franjevac, odavno odustale od Dervente i Posavine. Sadašnja gradnja ceste iznimka je koja potvrđuje pravilo.
- Narod je ostao bez političkih vođa. Svi su digli ruke od njega - rekao nam je Filipović te kao još jednu prepreku povratku naveo psihološku blokadu Hrvata zbog političke situacije.
- Kada bi barem promijenili ime Republike Srpske, siguran sam da bi već to mnogima puno značilo - kaže svećenik.
‘Sit inicijativa’
Na pitanje što misli o nekim gospodarskim inicijativama za ulaganje u Posavinu, koje su se pojavile u posljednje vrijeme, odmahuje rukom i kaže da je “sit inicijativa” koje nikako da se konkretiziraju.
Ipak, gvardijan je umjereni optimist:
- Kao kršćanin, vjerujem da je svako vrijeme prolazno, a ni jedna država ili ideologija nisu vječni. Za deset-petnaest godina ovdje se situacija može promijeniti i povratak će ponovno postati moguć - rekao nam je fra Mirko, dok smo se opraštali od njega i cestom koja se obnavlja krenuli prema Hrvatskoj.
Kad smo načelnika Simića pitali o nedavnom rušenju spomenika u Bijelome Brdu, on nas je podsjetio na jedan drugi spomenik, onaj u hrvatskom selu Modran, navodno sagrađen u obliku slova “U” koji je, kaže, izazvao ogorčenje Srba i podigao tenzije na području derventske općine.
Načelnik nam je rekao i da je dobio neslužbeno izvješće zapovjednika policije o nedavnom incidentu prema kojemu je mramorni spomenik u Bijelom Brdu srušio - vjetar!
Policija tvrdi: Spomenik srušio - vjetar
|
Goran Andrijanić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....