Izlaskom IV. sveska (Romance i poezija) kompletiraju se Sabrana djela Williama Shake- spearea na 1800 stranica, u izdanju Matice hrvatske i u hrvatskom prijevodu s engleskog Mate Marasa. Time je hvaljeni prevoditelj uspio ostvariti kulturni pothvat koji nisu uspjele obaviti čak tri generacije 'matičara'.
Naime, Matica je u tri navrata (1919-26; 1947-60 i 1969-90) pokušala predati javnosti sveukupna umjetnička djela najvećeg među svima genijima, Engleza Williama Shakespearea (kršten 1564 - 1616). U tome, unatoč sudioništvu velikih urednika, anglista i prevoditelja nije uspjela sve do danas, kada je baš Maras uz pomoć glavne urednice Matice hrvatske Jelene Hekman priveo grandioznu zamisao kraju.
Čak i ako se ne osvrnemo na daleku prošlost, bitka s prevođenjem Shakespearea dala je do Marasa tek necjelovitih rezultata. A posljednji je pokušaj predvodio nitko drugi do Josip Torbarina, pokojni nestor hrvatskih anglista i šekspirijanac po srcu, koji je svoje zemno putovanje završio nigdje drugdje do u Stratfordu na Avonu.
Međutim, uza sve napore tadanje MH, uspjelo se od 1969. do 1976. izdati samo šest Shakespeareovih remek-djela u samostalnim svescima (Macbeth, Koriolan, San ivanjske noći, Timon Atenjanin. Romeo i Julija i Othelo).
Ipak, baš je ovaj napor napravio svojevrsni obračun ne samo sa stoljetnom težnjom MH da donese na hrvatskom cjelokupnog velikog klasika, već i sa znatno dužom težnjom da se na hrvatski s engleskog prevedu barem najznačajnija djela velikog dramatičara i pjesnika. Naime, predobro je poznato da su prvi Shakespeareovi prijevodi na hrvatski u 19. stoljeću došli iz njemačkih prijevoda, a ne iz engleskog izvornika.
Tome je, dakako, pogodovala činjenica da se u Zagrebu tada gotovo učestalije govorilo njemačkim no hrvatskim, pa su domoljubi inzistirali da Hrvati, poglavito oni bogatiji i obrazovaniji, govore materinjim, a ne njemačkim jezikom u svakodnevnom govoru.
Dovoljan je samo jedan primjer, primjer Macbetha. Prvi ga je preveo iz njemačke Schillerove prerade Dimitrije Demeter za izvedbu u HNK 1871. Dvadeset godina kasnije Harambašić prevodi isti prijevod odnosno preradu. Takav 'njemački' Macbeth bio je izveden čak dva puta (1891. i 1895) u istom kazalištu. Godine 1911. Ivo Vojnović preveo je Macbetha s francuskog, prema Maeterlinckovoj verziji.
Godine 1917. Vladimir Nazor je preveo istu dramu za Vodnikovu kolekciju "Odabranih djela za školu". Iako se navodi da je Nazorov prijevod načinjen prema engleskom izvorniku, Torbarina napominje "kako ima dokaza da nije tako" (izvođen 1933. i 1958).
Naposljetku, kazališni redatelj Branko Gavella sam je preveo Macbetha - "uglavnom prema originalu" - za svoju predstavu u Zagrebačkom dramskom 1957. Bilo kako bilo, Torbarina je potom 1969. napravio vlastiti prijevod za Sabrana djela W. Shakespearea koja je i uređivao za Maticu hrvatsku.
Ne treba posebno napominjati da je Milan Bogdanović svojim prijevodima s engleskog izvornika obilježio recepciju Shakespearea u Hrvatskoj. Zato se Torbarina i odlučio da neke njegove prijevode, konkretno Otela iz 1919., donese u svojim Sabranim djelima iz pera tako vrsnih znalaca kakav je bio Mladen Engelsfeld. Uzdizalo se Bogdanovićevo nastojanje da ostane vjeran Shakespeareu.
Zamjeralo mu se odvajanje forme i sadržaja, odnosno sloboda u prenošenju Majstorovih izričaja. "Zanemarivao je Shakespeareov izraz, iako je bio odličan versifikator". Za metričku jedinicu svojih prijevoda - koje je objavio i Jutarnji u svojoj biblioteci - uzeo je jampski stih od deset slogova, uz koji se uvelike služio i jampskim stihom od jedanaest slogova.
Nasuprot svim svojim prethodnicima, a posebice dosad klasičnom Bogdanoviću, prevoditelj i pjesnik Maras odbacio je svaku šablonsku košuljicu za sva Shakespeareova djela. On jednostavno nije želio sputavati genijalne stihove takozvanim najboljim stiho-oblikotvornim rješenjima hrvatskoga jezika. Shakespeare po njemu nije tu da se prilagođava broju slogova i ritmu koji su funkcionirali za druge pjesnike i pisce.
Njegova jedinstvenost je, jednostavno, tražila jednako takav pristup. Zato se Maras nije držao pravila o istom broju slogova, kao što su dosad radili gotovo svi njegovi prethodnici, već je nastojao da svaki stih ima "pet naglašenih mjesta", zapravo pet relevantnih informacija.
Među brojnim djelima koja je Maras, prevoditelj i diplomat, preveo, kompletni Shakespeare predstavlja svojevrsnu krunu. Anglisti i ljubitelji prvoga glasa književno sjajnog Otoka moći će godinama raspravljati o pojedinostima, ali cjelinu će malo tko moći dovesti u pitanje. I činjenicu da kompletni Shakespeare u prijevodu stavlja Hrvate u red s ne baš brojnim narodima koji se mogu dičiti takvim kulturnim ostvarenjem.
Željko Ivanjek
Naime, Matica je u tri navrata (1919-26; 1947-60 i 1969-90) pokušala predati javnosti sveukupna umjetnička djela najvećeg među svima genijima, Engleza Williama Shakespearea (kršten 1564 - 1616). U tome, unatoč sudioništvu velikih urednika, anglista i prevoditelja nije uspjela sve do danas, kada je baš Maras uz pomoć glavne urednice Matice hrvatske Jelene Hekman priveo grandioznu zamisao kraju.
Čak i ako se ne osvrnemo na daleku prošlost, bitka s prevođenjem Shakespearea dala je do Marasa tek necjelovitih rezultata. A posljednji je pokušaj predvodio nitko drugi do Josip Torbarina, pokojni nestor hrvatskih anglista i šekspirijanac po srcu, koji je svoje zemno putovanje završio nigdje drugdje do u Stratfordu na Avonu.
Međutim, uza sve napore tadanje MH, uspjelo se od 1969. do 1976. izdati samo šest Shakespeareovih remek-djela u samostalnim svescima (Macbeth, Koriolan, San ivanjske noći, Timon Atenjanin. Romeo i Julija i Othelo).
Ipak, baš je ovaj napor napravio svojevrsni obračun ne samo sa stoljetnom težnjom MH da donese na hrvatskom cjelokupnog velikog klasika, već i sa znatno dužom težnjom da se na hrvatski s engleskog prevedu barem najznačajnija djela velikog dramatičara i pjesnika. Naime, predobro je poznato da su prvi Shakespeareovi prijevodi na hrvatski u 19. stoljeću došli iz njemačkih prijevoda, a ne iz engleskog izvornika.
Tome je, dakako, pogodovala činjenica da se u Zagrebu tada gotovo učestalije govorilo njemačkim no hrvatskim, pa su domoljubi inzistirali da Hrvati, poglavito oni bogatiji i obrazovaniji, govore materinjim, a ne njemačkim jezikom u svakodnevnom govoru.
Dovoljan je samo jedan primjer, primjer Macbetha. Prvi ga je preveo iz njemačke Schillerove prerade Dimitrije Demeter za izvedbu u HNK 1871. Dvadeset godina kasnije Harambašić prevodi isti prijevod odnosno preradu. Takav 'njemački' Macbeth bio je izveden čak dva puta (1891. i 1895) u istom kazalištu. Godine 1911. Ivo Vojnović preveo je Macbetha s francuskog, prema Maeterlinckovoj verziji.
Godine 1917. Vladimir Nazor je preveo istu dramu za Vodnikovu kolekciju "Odabranih djela za školu". Iako se navodi da je Nazorov prijevod načinjen prema engleskom izvorniku, Torbarina napominje "kako ima dokaza da nije tako" (izvođen 1933. i 1958).
Naposljetku, kazališni redatelj Branko Gavella sam je preveo Macbetha - "uglavnom prema originalu" - za svoju predstavu u Zagrebačkom dramskom 1957. Bilo kako bilo, Torbarina je potom 1969. napravio vlastiti prijevod za Sabrana djela W. Shakespearea koja je i uređivao za Maticu hrvatsku.
Ne treba posebno napominjati da je Milan Bogdanović svojim prijevodima s engleskog izvornika obilježio recepciju Shakespearea u Hrvatskoj. Zato se Torbarina i odlučio da neke njegove prijevode, konkretno Otela iz 1919., donese u svojim Sabranim djelima iz pera tako vrsnih znalaca kakav je bio Mladen Engelsfeld. Uzdizalo se Bogdanovićevo nastojanje da ostane vjeran Shakespeareu.
Zamjeralo mu se odvajanje forme i sadržaja, odnosno sloboda u prenošenju Majstorovih izričaja. "Zanemarivao je Shakespeareov izraz, iako je bio odličan versifikator". Za metričku jedinicu svojih prijevoda - koje je objavio i Jutarnji u svojoj biblioteci - uzeo je jampski stih od deset slogova, uz koji se uvelike služio i jampskim stihom od jedanaest slogova.
Nasuprot svim svojim prethodnicima, a posebice dosad klasičnom Bogdanoviću, prevoditelj i pjesnik Maras odbacio je svaku šablonsku košuljicu za sva Shakespeareova djela. On jednostavno nije želio sputavati genijalne stihove takozvanim najboljim stiho-oblikotvornim rješenjima hrvatskoga jezika. Shakespeare po njemu nije tu da se prilagođava broju slogova i ritmu koji su funkcionirali za druge pjesnike i pisce.
Njegova jedinstvenost je, jednostavno, tražila jednako takav pristup. Zato se Maras nije držao pravila o istom broju slogova, kao što su dosad radili gotovo svi njegovi prethodnici, već je nastojao da svaki stih ima "pet naglašenih mjesta", zapravo pet relevantnih informacija.
Među brojnim djelima koja je Maras, prevoditelj i diplomat, preveo, kompletni Shakespeare predstavlja svojevrsnu krunu. Anglisti i ljubitelji prvoga glasa književno sjajnog Otoka moći će godinama raspravljati o pojedinostima, ali cjelinu će malo tko moći dovesti u pitanje. I činjenicu da kompletni Shakespeare u prijevodu stavlja Hrvate u red s ne baš brojnim narodima koji se mogu dičiti takvim kulturnim ostvarenjem.
Željko Ivanjek