Sigmund Freud: Što je ostalo od psihoanalize?

Austrija, 1938. Nakon priključenja Hitlerovoj Njemačkoj život za Židove krajnje je neizvjestan. Sigmund Freud svejedno ne razmišlja o napuštanju Beča, u kojem je proveo gotovo 80 godina života. Tek kad mu Gestapo uhapsi kćer Annu, pristaje emigrirati u London. Ponijet će sa sobom i interijer svoje ordinacije u bečkoj Berggasse 19, pa tako, uz antičke umjetnine, i poznati kauč, što ga je proslavio kao terapijsko pomagalo. Pred odlazak nacisti od Freuda traže potvrdu da nije zlostavljan.



SLAVOJ ŽIŽEK: PSIHOANALIZA NAM JE DANAS POTREBNIJA NEGO IKADA



Osamdesetdvogodišnji starac potpisuje traženu izjavu, ali dopisuje i komentar: "Gestapo mogu svakome najsrdačnije preporučiti." Humor, napisao je Freud , "temeljni je duševni stav, koji u životnim nevoljama prepoznaje ljudsku nedostatnost i sa smijehom je oprašta". Bila je to tek jedna u nizu lucidnih misli kojima će "otac psihoanalize" uzburkati duhove epohe.



Manje spektakularna od onih o nesvjesnom, egu ili seksu, pa ipak, jedna od onih koje će mu priskrbiti besmrtnost. Koliko je Freud aktualan danas, pitanje je kojim će se rado pozabaviti stručnjaci svih provenijencija, kako zagovornici, tako i kritičari Freudovih teorija. Povod je, reklo bi se, banalne prirode: Da nije umro, Sigmund Freud upravo bi navršio 150 godina života.



Šestog svibnja 1856. u gradiću Freibergu, usred najdublje moravske provincije, rođen je Sigismund Schlomo Freud, kao sin osiromašena židovskog trgovca vunom i njegove dvadeset godina mlađe žene. Sigmund je majčin miljenik, nad kolijevkom proreknut mu je uspješan život, u školi postaje najbolji đak u razredu, a sa 17 godina već je student bečkog sveučilišta. Freud želi postati liječnik, predmet njegova zanimanja su "neurastenije", duševni poremećaji. Uz pomoć hipnoze, u koju ga upućuju stariji kolege, Freud otkriva: uzroci u pozadini neobičnih psihičkih simptoma gotovo uvijek su potisnute seksualne želje i strahovi. Ali njegova metoda da pacijente uz pomoć šoka sučeli s ranijim doživljajima ne nailazi na dobar odjek.



Teorija seksualnosti



Na posljetku dr. Freud razrađuje terapiju bez dramatičnih učinaka: psihoanalitičku seansu. Pacijent leži na kauču i prepušta se igri vlastitih misli. Liječnik terapeut ga sluša i oprezno tumači njegove izjave. U mješavini intimnosti i distance na površinu izlazi skriveno. Trajanje terapije ne uklapa se ni tada u zahtjeve duha vremena. Freud ne obećava trenutačno izlječenje, već računa sa sporim promjenama u psihičkoj konstituciji pacijenta.



Na početku 20. stoljeća izlazi legendarno "Tumačenje snova". Knjiga broji 600 stranica, objavljena je 1899., no Freud je smatra "knjigom stoljeća" i inzistira da godina objavljivanja bude 1900. Trećinu života čovjek provede u snu, živeći takoreći drugi život. Nikad ranije nijedan se znanstvenik nije tako iscrpno pozabavio tom temom. Za Freuda snovi predstavljaju ključ onoga što upravlja našim životom - nesvjesnog - prožetog željama i strahovima iz djetinjstva. U tom kontekstu prvi put se javlja i "Edipov kompleks", ljubav sina prema majci, mržnja prema ocu kao suparniku, strah od kazne kao izvor poremećaja. Freud, slažu se biografi, ovime razara tlapnju 19. stoljeća o zdravoj obitelji.



Dio uspjeha Freud duguje katastrofi. U Prvom svjetskom ratu psihički poremećaji postaju masovni fenomen. Stari poredak društva i obitelji razoren je. Psihoanaliza predstavlja sad onu duhovnu tendenciju koja odgovara okolnostima suvremenog svijeta. Tijekom dvadesetih godina diljem planeta osnivaju se psihoanalitička udruženja i pokreću časopisi, intelektualci poput Thomasa Manna i Stefana Zweiga ne skrivaju oduševljenje "otkrivačem nesvjesnog".



Koncept nagona smrti, razrađen u knjigama "Onkraj principa ugode" (1920.) i "Ego i id" (1923.), posljedica je Freudova nastojanja da pod dojmovima ratne katastrofe pronađe teoriju koja bi bila u stanju objasniti fenomene rata, masovnog ubijanja, ali i sadizma, mazohizma te prisilnog ponavljanja radnji. Tako će Freud 1933. u pismu Albertu Einsteinu pod naslovom "Čemu rat?" napisati da je ubijanje neprijatelja nagonska sklonost, koja predstavlja protutežu onom nagonu koji želi održati život. I jedan i drugi nagon podjednako su neophodni, jer iz njihova zajedničkog i uzajamnog djelovanja proizlaze sve pojave u životu.

Poznati Freudov kauč u sobi za psihoanalizu

Najviše prašine diže se za Freudovom teorijom ljudske seksualnosti, koju temelji i na svojim iskustvima. Kao dječarac od sedam-osam godina mali Sigi ugledao je oca i majku pri spolnom aktu. Ta "pra-scena", kako će je kasnije nazvati, pomućuje odrastanje, a može odvesti i ravno u neurozu, kao što je slučaj s "čovjekom vukom", jednim od najrazvikanijih doktorovih pacijenata. Knjiga "Tri ogleda o seksualnoj teoriji" (1905.) odjeknula je poput dinamita: čovjek je, tvrdi Freud, od rođenja seksualno biće. Dijete, tijela sastavljenog od erogenih zona, u pubertetu postaje odrastao čovjek, voljan i sposoban za razmnožavanje. Ali granica prema patološkom razvoju nije nimalo kruta. U svakom dobrom građaninu drijema perverzija, Freud je definira kao "seksualno ponašanje koje ne služi razmnožavanju".



U pojedinostima Freudova seksualna teorija možda i ne predstavlja odveć originalno otkriće, epohalna je, međutim, sinteza. Nedugo nakon rata Freud skicira novu sliku čovjeka, čija se osobnost i ponašanje temelje na njegovu psihoseksualnom razvoju. Ego (ja), prema uvriježenoj predodžbi i vlastitoj iluziji suveren u kući duše, dobiva dva moćna sustanara, id (ono) i superego (nad-ja), koji remete sklad njegova doma. Id gospodari podrumom, tu caruje nesvjesno i divljaju nagoni, superego obitava u potkrovlju, njegova domena je savjest; dobro, istina i ljepota. Ego, koji većina ljudi poistovjećuje s osobnošću, živi stiješnjen na srednjem katu, zidovi su porozni, akustika snažna: odozgo i odozdo, danomice i bez prestanka, dopiru do njega glasovi sustanara.

Sigmund Freud, njegova majka Amalia i supruga Martha

Sigmund Freud, sad već iskusan promatrač duše, stekao je uvid u sva tri kata te čudesne zgrade. Saznanja stečena dugogodišnjim terapijskim radom objavio je u tekstu "Ego i id", kojim je stručna javnost uglavnom zgrožena. Tekst provocira prije svega racionaliste: predmet smutnje pritom je id - tiranin, koji terorizira ego, ne mareći pritom za razum i moral, propise i naređenja. S pomišlju da bi taj podrumski smutljivac mogao manipulirati razumom ili čak ovladati njime, poklonici uma teško se mire. Id, nastavlja Freud, želi samo jedno: izravno zadovoljenje svojih potreba i u tome se oslanja na nagonske energije "libido" (seksualna energija) i "destrudo" (nagon uništenja). Srećom, id ima snažnog suparnika u superegu, instanci koja predstavlja vrijednosti i norme, ideale i moralne principe, koji se usvajaju od najranijeg djetinjstva. Superego promatra ego i podržava ga u okršajima s impulzivnim nasrtajima ida.



Freudove teorije nikog ne ostavljaju ravnodušnim, nailazeći na zagovor, ali i na odbijanje. Njemački filozof Karl Jaspers psihoanalizi će predbaciti "totalitarni karakter", jer "ljudskost u cjelini" nastoji objasniti "teorijom nagona, oslonjenom na malen broj pretpostavki", dok će njegov kolega Theodor W. Adorno u njoj prepoznati jedinu kritičku znanost koja "ozbiljno istražuje subjektivne uvjete objektivne irealnosti". Najzadrtije neprijatelje bečki psihijatar, poput druge dvojice židovskih genija, Einsteina i Marxa, dobiva među nacistima. "Protiv precjenjivanja nagonskog života koje izjeda dušu, a za plemstvo ljudske duše, predajem vatri spise Sigmunda Freuda!", urlaju Goebbels i njegovi pomagači na spaljivanju knjiga koje je Freud pratio iz svojeg londonskog egzila, gdje je, zbog teške bolesti raka nepca, umro nakon ukupno 33 operacije 23. rujna 1939.

Sveprisutnost Freuda 



 Danas, više od 60 godina kasnije, nameće se pitanje što je preostalo od Freuda. Njegove teorije mijenjane su ili prerađivane u skladu s daljnjim razvojem psihoanalize, ali čitanje njegovih djela i dalje zrači jednakom fascinacijom kao nekoć. Zašto? Freud je zabavan. Njegov istraživački duh obuhvaćao je čitave svjetove, svejedno je li se bavio incestnim tabuom (Totem i tabu, 1913.), religijom (Budućnost jedne iluzije, 1927.), interpretacijama Michelangelova Mojsija ili odnosom viceva spram nesvjesnog. Mnogi opisani snovi i prikazi slučajeva iz Freudove psihijatrijske prakse čitaju se poput novela na kojima bi mu pozavidjeli mnogi pisci.



Osim toga, Freud piše o fenomenima koji nas se i danas tiču. Ako je seksualnost, kao što tvrde kritičari, kod Freuda i bila precijenjena, kako to da je u doba interneta "seks" najčešća riječ koja se diljem svijeta upisuje u pretraživače? "Je li Freud ipak bio u pravu", zapitao se prije godinu dana i njemački tjednik Der Spiegel, predstavljajući aktualne rezultate istraživanja mozga koji potvrđuju Freudove postavke. Do danas se lome koplja oko toga treba li psihoanalizi uopće priznati status znanosti. Bečki liječnik i nobelovac Julius Wagner-Jauregg (1857. - 1940.) okarakterizirao ju je kao "metodu uz pomoć koje liječnik može nekoliko godina živjeti od jednog pacijenta". Kritičari predbacuju da psihoanaliza nije nimalo učinkovita u usporedbi s drugim metodama terapije, jače usmjerenim na aktualni konflikt.



"U prilog mu ipak ide činjenica da je čitavo duševno događanje nastojao obuhvatiti kao živu cjelinu, sa svim željama, nadama i strahovima te s brdom životnih iskustava što ih svaki čovjek nosi sa sobom", naglašava britanski liječnik Mark Solms, jedan od najznačajnijih predstavnika neuropsihoanalize. Ta relativno mlada disciplina pokušava spojiti mehanizme nesvjesnog kako ih je postulirao Freud - poput potiskivanja ili skrivenog ispunjavanja želja u snu - sa spoznajama i metodama suvremenog istraživanja mozga.

	Sa sinovima Ernstom i Martinom 1916. godine
S kćeri Sophie oko 1912. godine

"Poznati psihijatar doduše nije izumio nesvjesno, mnogo prije njega tu su instancu spoznali šamani, vračevi i iscjelitelji, ali on je od nesvjesnog prvi put napravio predmet znanstvenog istraživanja i prvi put formulirao fundamentalnu njegovu ulogu u ljudskom razvoju", dodaje Alfred Pritz, rektor privatnog sveučilišta "Sigmund Freud" u Beču. U gotovo svakoj životnoj situaciji danas nailazimo na freudovski princip rasvjetljavanja nesvjesnih razina ljudske psihe, od odgoja djece sve do reklama. I kauč, kao analitičko pomagalo, danas još uvijek igra značajnu ulogu, naglašava Pritz: "Na kauču se mnogo jednostavnije mogu iznositi stvari zbog kojih se osjeća sram." Veći dio psihoterapija provodi se danas, međutim, sjedećki.



Freud je danas prisutan i u svakodnevnom govoru. Kod oružja ili skupih automobila, ako se njima služe nama nesimpatični muškarci, rado ćemo govoriti o "falusnom nadomjestku", dok će za leđima tajnice koja neprestance žvače vrh olovke kolege zlurado pametovati kako "nije prevladala oralnu fazu". Svatko je brz na takvim primjedbama a da možda nije ni svjestan da se sve one, poput rado citiranog Edipova kompleksa ili često osporavane "zavisti za penisom", svode na teorije Sigmunda Freuda.

Poznat kao Hitler, ali manje poznat od Kennedyja



Jubilarna "Freudova godina" u Austriji se, po mišljenju mnogih, odvija u sjeni Mozartove. Prije mjesec dana austrijski mediji predstavili su rezultate ankete o percepciji i poznatosti Sigmunda Freuda među Austrijancima. Prema anketi, četvero od deset Austrijanaca zna razlog obilježavanja "Freudove godine" - 150. obljetnicu njegova rođenja.

Ime Freud gotovo svakome nešto govori: sa 99 posto "otac psihoanalize" izjednačen je po stupnju poznatosti s Adolfom Hitlerom (ispred njih samo su Einstein, Kennedy i majka Tereza, dok, primjerice, za C. G. Junga zna 39 posto ispitanika). Vežina ispitanika s Freudom povezuje teme kao što su nesvjesno, san ili seksualnost (po 59 posto), dok ih je 46 posto trijadu "ego, id, superego" prepoznalo kao Freudovu tvorbu. Trežina ispitanika smatra da se Freudu u Austriji ne poklanja dovoljno pažnje, dok čak petina kauč asocira s psihoanalizom.

S kćeri Annom 1913. godine

1860. Obitelj se seli u Leipzig, a zatim u Beč, gdje Freud živi do 1938.



1873. Odlučuje se za medicinu.



1879. Služenje vojnog roka.



1880. Upoznaje Marthu Bernays.



1881. sa 25 godina postaje doktor medicine.



1882. Počinje s radom u bečkoj opžoj bolnici



1884. Istražuje djelovanje kokaina.



1885. Studijsko putovanje u Pariz. Kod neurologa Jean-Martina Charcota upoznaje se sa slučajevima histerije, hipnozom i sugestijom.



1886. Otvaranje privatne prakse. Brak s Marthom Bernays, koja že mu roditi tri sina i tri kžeri. Neuspjeh kokainske terapije. Nakon povratka u Beč bavi se hipnotičkom sugestijom.



1890. 'Teorija neuroza': u pozadini neuroza kriju se seksualni poremežaji.



1893. Zajedno s Breuerom objavljuje 'Privremena saopženja', kasniji uvod u 'Studije o histeriji'. Prvo formuliranje seksualne teorije snova.



1894. 'Studije o histeriji', vrhunac i kraj suradnje s Breuerom.



1895. S fiziologije prelazi na psihologiju.



1897. 'Otkriva' Edipov kompleks i mož fantazija.



1899/1900. 'Tumačenje snova'. Loš odjek.



1901. 'O patologiji svakodnevnog života'.



1902. Postaje izvanredni profesor i okuplja oko sebe prve učenike.



1908. Početak suradnje s C. G. Jungom.



1909. Međunarodni proboj freudovske analize.



1912. Prve trzavice između Freuda i Junga. 'Totem i Tabu'.



1913. Prekid suradnje s Jungom.



1915. Tri metapsihološka ogleda: 'Nago i nagonske sudbine', 'Potiskivanje' i 'Nesvjesno'.



1916. 'Žalost i melankolija'.



1918. Psihoanalitički kongres u Budimpešti na temu liječenja ratnih neuroza.



1920. Redovna profesura. 'Onkraj principa ugode'.



1921. 'Masovna psihologija i analiza ega'.



1923. Kod Freuda je ustanovljen rak nepca. 'Ego i id'. Do smrti se podvrgava nizu operacija, nakon kojih nije izliječen.



1930. Freud prima Goetheovu nagradu grada Frankfurta na Majni. 'Nelagoda u kulturi'.



1931. 'O libidonoznim tipovima', 'O ženskoj seksualnosti'.



1932. Prepiska s Einsteinom na temu 'Čemu rat?'.



1933. Hitler preuzima vlast. Spaljuju se Freudove knjige.



1938. Priključenje Austrije nacističkoj Njemačkoj. Freud bježi preko Pariza u London.



1939. Nakon što zbog rana može spavati samo još pod mrežom za komarce, Freud liječnika moli smrtonosnu dozu morfija. 23. rujna umire.



1971. U Freudovu stanu i ordinaciji u Beču (Berggasse 19) uređuje se muzej.

Kronologija 1856. Sigmund Freud rođen je 6. svibnja u Freiburgu.

 

Boris Perić