- Ovdje, na ovoj rivi u Tribunju, kad sam imao deset godina, počeo je moj san o preplovljavanju Atlantika - počinje 26-godišnji Šime Stipaničev svoju priču o odlasku na jedriličarsku regatu samaca Transat Mini 650 nakon koje je postao prvi Hrvat koji je u sportskom natjecanju sma preplovio Atlantik.
- Moj djed imao je mali kaić s motorom Tomos 4 na kojem sam imao prvi dodir s morem. Tu između ovih škojića i otoka bio je moj Atlantik tih dana. Poslije sam počeo čitati o ljudima poput Horvata i Šuteja koji su se 'skitali' morem - priča Šime dok njegove rečenice prekidaju čestitke mještana koji prolaze uz kafić u Marini Tribunj.
Stipaničev je trenutačno najpoznatiji Tribunjanin. Uz nadaleko poznatu utrku magaraca, vrhunsko maslinovo ulje, nakon regate Transata, Stipaničev je još jedna stvar kojom se mjesto može hvaliti, može reći i Šime je "made in Tribunj".
A početak je bio težak. Šime je 2005. dobio priliku da kao prvi naš jedriličar nastupi u regati klase Mini 650. Jedrio je kao koskiper na jedrilici Adria 509 s Kristianom Hajnšekom iz Ljubljane. Na regati Odysee D'Ulyssee osvojili su 3. mjesto i Šime se zaljubio u minije.
Postojao je samo "sitni" problem. Stipaničev nije imao brod. Pronašao je jedan na Balatonu.
- Bio je zapušten, u šipražju i nije mi izgledao kao da me može odvesti preko Atlantika. No, u mojoj glavi je Mini 232 već tada i u takvom stanju bio brod kojim ću preploviti Atlantik. Imao sam sreću da je vlasnik Kristof Nobilis prepoznao moje ambicije i ustupio mi brod na korištenje - prisjeća se Šime.
Nabavom broda Šime je zadovoljio prvi uvjet mogućeg odlaska na regatu Transat. Počeo je tražiti sponzore.
- Razočarao sam se mali milijun puta. Gledali su me kao luđaka. Govorili su mu da je budžet tvrtke za godinu već napravljen, drugi se pak ne bi pojavili na dogovorenom sastanku, treći bi došli, ali im je telefon zvonio svake sekunde, pa bi sastanak protekao u mom zujanju okolo, dok bi oni razgovarali preko mobitela.
Uz pomoć prijatelja, ipak je 2006. godine sklepao brod i otišao na kvalifikacijsku regatu klase Mini. Prije nego što ih organizator Transata uopće uzme za ozbiljno, jedriličari moraju odraditi nekoliko regata i jedno samačko jedrenje u duljini od tisuću milja.
- Za dva mjeseca života u Francuskoj imao sam 400 eura. Živio sam asketski, spavao na brodu i hranio se kikirikijem. Zvuči izlizano, ali u meni je proradio dišpet i morao sam biti na Transatu, unatoč preprekama.
Nakon što je odjedrio tri regate od 500 milja, ostalo mu je da odradi samačku plovidbu od najmanje 1000 milja bez stajanja kako bi se kvalificirao na Transat 2007. Iz Port Camarguea u Lyonskom zaljevu krenuo je prema rodnom Tribunju. Za 1300 milja trebalo mu je 12 dana. Na pitanje jesu li moguća varanja s obzirom na to da organizator ne broji jedriličarima odjedrene milje niti ih kontrolira na kojim će rutama odraditi tu samačku plovidbu, Šime s gađenjem u glasu odgovara: - Ne!
Odbija pomisao o iskrivljavanju sportskih pravila, koja je toliko česta na ovim našim, balkanskim prostorima.
- To je pitanje jedriličarske časti. Iako nema mogućnost kontrole, organizator ima stroge kazne u slučaju da otkrije da je netko od nas lagao. Mogu te doživotno isključiti iz natjecanja.
Iako je povratak u rodni Tribunj značio i mogućnost sudjelovanja u regati jer je Stipaničev zadovoljio uvjete organizatora, uslijedio je povratak u surovu realnost. Bez jakog sponzora Šimin san ostat će neostvariv. Nakon Kristofa Nobilisa, Stipaničevu je pomogao još jedan Mađar.
- Dok sam bio u Francuskoj, tamo je na odmoru bio i vlasnik Marine Tribunj Laszlo Kerekes. Imao sam na brodu malu naljepnicu marine i čovjek je to primijetio. Poslije se raspitao što ja tamo radim i kad je vidio koju sam rutu prošao sam i bez stajanja, odlučio me sponzorirati. To što su mi pomogli Mađari, nema nikakve veze. Mogli su mi pomoći i Kinezi, Marsijanci ili Hobiti. Nobilis i Kerekes za mene su bili pravi ljudi na pravom mjestu.
Šimin projekt počeo je dobivati smisao. No, pojavio se novi problem. Kako je ovogodišnji Transat bio 30., jubilarni, javilo se puno starih jedriličara koji su htjeli nastupiti. Za Šimu je to značilo ostanak ispod crte, unatoč zadovoljenim uvjetima. S takvim je mislima krenuo na regatu u Biskajskom zaljevu. S još sedamdesetak jedriličara startao je 22. srpnja u regatu Transgascogne od Port Bourgenaya na Atlantiku do Santandrea u Španjolskoj. Iako su vremenski uvjeti bili grozni, vjetra jačine od 35-40 čvorova, organizator je odlučio da se jedri.
Problemi za Šimu počeli su drugog dana regate u Biskajskom zaljevu. More je podivljalo, u kabinu je počelo prodirati more, a jarbol i jedra su bili uz brod. Uskoro ga je preletio helikopter i pitao treba li pomoć, ali Stipaničev je odbio.
- Kad mi je puklo sidro, bacio sam sve s broda. Trećeg dana napravio sam priručna jedra s kojima su mi trebala četiri dana do cilja. No, odbijanje pomoći helikoptera donijelo mi je mjesto na Transatu. Nekolicini jedriličara koji su ušli u helikopter mjesto je uskraćeno.
Le Croat (kako ga zovu Francuzi) konačno je nakon dvije godine pripremanja i 15-ak godina sanjanja dobio priliku prejedriti Atlantik. Iz La Rochellea 16. je rujna 89 jedriličara i jedriličarki krenulo u avanturu zvanu Transat 2007.
- Najlakše mi je bilo krenuti na regatu. Iscrpila su me ova događanja na kopnu. Jedrenje je gušt. Pogotovo na tako dugim relacijama. Imaš priliku upoznati brod, tako da praktički postanete jedno. Već počinješ zamišljati da su jedra samo produžetak tvojih ruku.
Nakon što je završio prvu etapu dugu 1100 milja do Madeire, počele su pripreme za ono najvažnije, prelazak preko Atlantika i etapu dugu 3300 milja. Brazil je dohvatio nakon 20 dana plovidbe.
- Bio je to čisti gušt. To je samo sport. Nije nikakva ludost, nego avantura - pokušava Šime demistificirati težinu Transata.
- Osim sportskog imao sam i pomalo filozofski motiv. Gdje u današnjem svijetu, kraj toliko mobitela, laptopa i ostalih spravica za komuniciranje, čovjek ima pravo na 20-ak dana samoće. Da sam otišao u samostan, ljudi bi mislili da sam 'maka', ovako sam mogao reći da idem jedriti. Tih sam dana na Atlantiku imao puno vremena za razmišljanje. Ako se sjetite Isusa ili Budhe, vidjet ćete da su i oni u jednom trenutku imali potrebu negdje otići, kaže Šime koji s bradom i izgledom podsjeća na nekog "morskog pustinjaka".
- Udario sam morskog psa, a jedinu škakljivu situaciju imao sam kada mi se zaglavio spinaker. Morao sam se popeti na vrh jarbola kako bih ga oslobodio, a u tom je trenutku počinjala nevera. Po jarbolu sam se stropoštao dolje i bio sam sav izranjavan, ali i sretan što sam uspio osloboditi spinaker. Nisam imao većih ozljeda. Samo me bole koljena i kralježnica - savija Šime leđa poput starog ratnika, dodajući da ga znaju proći žmarci od zime. Nakon toliko dana na brodu, more se uvuklo u kosti.
Prema službenim podacima, Šime je na cilj stigao 21.
- Sada kad sam završio regatu, znam da bi mi za bolji plasman trebalo hrabrije jedrenje. No, moj je cilj bio završiti regatu. Tko zna što bi bilo da to nisam uspio. Plasman imam vremena ganjati u budućnosti.
Nakon dolaska u Salvador de Bahiu organizirana je fešta, no netko je naručio i pljačkaše.
- Na moru mi se ništa nije dogodilo, a onda me u gradu drugi dan čovjek s nožem pokuša opljačkati.
Šime se u rodni Tribunj vratio prije nekoliko dana. Nije očekivao takav doček, a posebno su ga razveselile podrška Mladena Šuteja ("njegovo bodrenje tijekom regate mi je puno pomoglo") i Ozrena Bakrača.
- Kad ti Ozren s toliko milja u nogama kaže da je on za tebe mala beba, znaš da si napravio nešto veliko...
89 jedriličara startalo je iz La Rochella
6 jedriličara nije završilo regatu
6 žena je startalo regatu i sve su je završile
4400 milja ukupna duljina regate
26 dana, 17 sati, 2 minute i 2 sekunde trebalo je Šimi Stipaničevu za regatu
120.000 eura košta dvogodišnji projekt odlaska na regatu. Brod u dobrom stanju može se kupiti za oko 70 tisuća, a ostalo otpada na avionske karte, hranu, boravak u Francuskoj
6,5 metara je velika ili mala klasa Mini
3 metara zadana širina brodova na regati
294 milje je ovogodišnji rekordan broj prijeđenih milja u 24 sata
250 milja u jednom je danu prešao Šime Stipaničev
100 litara vode jedriličari su imali pravo nositi na etapu preko Atlantika
Klasa minija jedna je od disciplina u jedrenju u kojem su žene potpuno ravnopravne muškarcima. Prošla su vremena kada su ih mornari smatrali nesrećom na brodu, žene danas u minijima igraju ozbiljne uloge. Pokazuje to i Isabelle Joschke koja je prvi dio regate do Madeire završila na 1. mjestu. No, kako priča Šime, nisu zaboravile na ljepšu stranu, pa je tako jedna natjecateljica prije uplovljavanja u Salvador de Bahiu promijenila kompletan outfit. Nezgrapno i mokro odijelo zamijenila je za nešto elegantnije, a pri ruci je bio i priručan set kozmetike, kako bi look bio potpun.
Što se tiče prehrane, jede se dehidrirana hrana. Šime za to ima poseban recept. Malu tajnu velikih majstora:
- Uz tu hranu dodavao sam maslinovo ulje koje bitno popravi okus. To mi je bio jedini doping. I bočica crnog vina za prolazak ekvatora. To je stari pomorski običaj nazdravljanja bogu mora, Neptunu. Pušio sam rijetko. Samo kad bi mi bio gušt. Što se tiče spavanja, spavaš na 'refule'. Po 45 minuta pa se probudiš. Imaš auto pilot pa ne moraš cijelo vrijeme kormilariti. Prema njemu se moraš odnositi kao prema još jednom članu posade. Moraš ga maziti i paziti.
Hrvoje Bulešić
- Moj djed imao je mali kaić s motorom Tomos 4 na kojem sam imao prvi dodir s morem. Tu između ovih škojića i otoka bio je moj Atlantik tih dana. Poslije sam počeo čitati o ljudima poput Horvata i Šuteja koji su se 'skitali' morem - priča Šime dok njegove rečenice prekidaju čestitke mještana koji prolaze uz kafić u Marini Tribunj.
Stipaničev je trenutačno najpoznatiji Tribunjanin. Uz nadaleko poznatu utrku magaraca, vrhunsko maslinovo ulje, nakon regate Transata, Stipaničev je još jedna stvar kojom se mjesto može hvaliti, može reći i Šime je "made in Tribunj".
A početak je bio težak. Šime je 2005. dobio priliku da kao prvi naš jedriličar nastupi u regati klase Mini 650. Jedrio je kao koskiper na jedrilici Adria 509 s Kristianom Hajnšekom iz Ljubljane. Na regati Odysee D'Ulyssee osvojili su 3. mjesto i Šime se zaljubio u minije.
Postojao je samo "sitni" problem. Stipaničev nije imao brod. Pronašao je jedan na Balatonu.
- Bio je zapušten, u šipražju i nije mi izgledao kao da me može odvesti preko Atlantika. No, u mojoj glavi je Mini 232 već tada i u takvom stanju bio brod kojim ću preploviti Atlantik. Imao sam sreću da je vlasnik Kristof Nobilis prepoznao moje ambicije i ustupio mi brod na korištenje - prisjeća se Šime.
Nabavom broda Šime je zadovoljio prvi uvjet mogućeg odlaska na regatu Transat. Počeo je tražiti sponzore.
- Razočarao sam se mali milijun puta. Gledali su me kao luđaka. Govorili su mu da je budžet tvrtke za godinu već napravljen, drugi se pak ne bi pojavili na dogovorenom sastanku, treći bi došli, ali im je telefon zvonio svake sekunde, pa bi sastanak protekao u mom zujanju okolo, dok bi oni razgovarali preko mobitela.
Uz pomoć prijatelja, ipak je 2006. godine sklepao brod i otišao na kvalifikacijsku regatu klase Mini. Prije nego što ih organizator Transata uopće uzme za ozbiljno, jedriličari moraju odraditi nekoliko regata i jedno samačko jedrenje u duljini od tisuću milja.
- Za dva mjeseca života u Francuskoj imao sam 400 eura. Živio sam asketski, spavao na brodu i hranio se kikirikijem. Zvuči izlizano, ali u meni je proradio dišpet i morao sam biti na Transatu, unatoč preprekama.
Nakon što je odjedrio tri regate od 500 milja, ostalo mu je da odradi samačku plovidbu od najmanje 1000 milja bez stajanja kako bi se kvalificirao na Transat 2007. Iz Port Camarguea u Lyonskom zaljevu krenuo je prema rodnom Tribunju. Za 1300 milja trebalo mu je 12 dana. Na pitanje jesu li moguća varanja s obzirom na to da organizator ne broji jedriličarima odjedrene milje niti ih kontrolira na kojim će rutama odraditi tu samačku plovidbu, Šime s gađenjem u glasu odgovara: - Ne!
Odbija pomisao o iskrivljavanju sportskih pravila, koja je toliko česta na ovim našim, balkanskim prostorima.
- To je pitanje jedriličarske časti. Iako nema mogućnost kontrole, organizator ima stroge kazne u slučaju da otkrije da je netko od nas lagao. Mogu te doživotno isključiti iz natjecanja.
Iako je povratak u rodni Tribunj značio i mogućnost sudjelovanja u regati jer je Stipaničev zadovoljio uvjete organizatora, uslijedio je povratak u surovu realnost. Bez jakog sponzora Šimin san ostat će neostvariv. Nakon Kristofa Nobilisa, Stipaničevu je pomogao još jedan Mađar.
- Dok sam bio u Francuskoj, tamo je na odmoru bio i vlasnik Marine Tribunj Laszlo Kerekes. Imao sam na brodu malu naljepnicu marine i čovjek je to primijetio. Poslije se raspitao što ja tamo radim i kad je vidio koju sam rutu prošao sam i bez stajanja, odlučio me sponzorirati. To što su mi pomogli Mađari, nema nikakve veze. Mogli su mi pomoći i Kinezi, Marsijanci ili Hobiti. Nobilis i Kerekes za mene su bili pravi ljudi na pravom mjestu.
Šimin projekt počeo je dobivati smisao. No, pojavio se novi problem. Kako je ovogodišnji Transat bio 30., jubilarni, javilo se puno starih jedriličara koji su htjeli nastupiti. Za Šimu je to značilo ostanak ispod crte, unatoč zadovoljenim uvjetima. S takvim je mislima krenuo na regatu u Biskajskom zaljevu. S još sedamdesetak jedriličara startao je 22. srpnja u regatu Transgascogne od Port Bourgenaya na Atlantiku do Santandrea u Španjolskoj. Iako su vremenski uvjeti bili grozni, vjetra jačine od 35-40 čvorova, organizator je odlučio da se jedri.
Problemi za Šimu počeli su drugog dana regate u Biskajskom zaljevu. More je podivljalo, u kabinu je počelo prodirati more, a jarbol i jedra su bili uz brod. Uskoro ga je preletio helikopter i pitao treba li pomoć, ali Stipaničev je odbio.
- Kad mi je puklo sidro, bacio sam sve s broda. Trećeg dana napravio sam priručna jedra s kojima su mi trebala četiri dana do cilja. No, odbijanje pomoći helikoptera donijelo mi je mjesto na Transatu. Nekolicini jedriličara koji su ušli u helikopter mjesto je uskraćeno.
Le Croat (kako ga zovu Francuzi) konačno je nakon dvije godine pripremanja i 15-ak godina sanjanja dobio priliku prejedriti Atlantik. Iz La Rochellea 16. je rujna 89 jedriličara i jedriličarki krenulo u avanturu zvanu Transat 2007.
- Najlakše mi je bilo krenuti na regatu. Iscrpila su me ova događanja na kopnu. Jedrenje je gušt. Pogotovo na tako dugim relacijama. Imaš priliku upoznati brod, tako da praktički postanete jedno. Već počinješ zamišljati da su jedra samo produžetak tvojih ruku.
Nakon što je završio prvu etapu dugu 1100 milja do Madeire, počele su pripreme za ono najvažnije, prelazak preko Atlantika i etapu dugu 3300 milja. Brazil je dohvatio nakon 20 dana plovidbe.
- Bio je to čisti gušt. To je samo sport. Nije nikakva ludost, nego avantura - pokušava Šime demistificirati težinu Transata.
- Osim sportskog imao sam i pomalo filozofski motiv. Gdje u današnjem svijetu, kraj toliko mobitela, laptopa i ostalih spravica za komuniciranje, čovjek ima pravo na 20-ak dana samoće. Da sam otišao u samostan, ljudi bi mislili da sam 'maka', ovako sam mogao reći da idem jedriti. Tih sam dana na Atlantiku imao puno vremena za razmišljanje. Ako se sjetite Isusa ili Budhe, vidjet ćete da su i oni u jednom trenutku imali potrebu negdje otići, kaže Šime koji s bradom i izgledom podsjeća na nekog "morskog pustinjaka".
- Udario sam morskog psa, a jedinu škakljivu situaciju imao sam kada mi se zaglavio spinaker. Morao sam se popeti na vrh jarbola kako bih ga oslobodio, a u tom je trenutku počinjala nevera. Po jarbolu sam se stropoštao dolje i bio sam sav izranjavan, ali i sretan što sam uspio osloboditi spinaker. Nisam imao većih ozljeda. Samo me bole koljena i kralježnica - savija Šime leđa poput starog ratnika, dodajući da ga znaju proći žmarci od zime. Nakon toliko dana na brodu, more se uvuklo u kosti.
Prema službenim podacima, Šime je na cilj stigao 21.
- Sada kad sam završio regatu, znam da bi mi za bolji plasman trebalo hrabrije jedrenje. No, moj je cilj bio završiti regatu. Tko zna što bi bilo da to nisam uspio. Plasman imam vremena ganjati u budućnosti.
Nakon dolaska u Salvador de Bahiu organizirana je fešta, no netko je naručio i pljačkaše.
- Na moru mi se ništa nije dogodilo, a onda me u gradu drugi dan čovjek s nožem pokuša opljačkati.
Šime se u rodni Tribunj vratio prije nekoliko dana. Nije očekivao takav doček, a posebno su ga razveselile podrška Mladena Šuteja ("njegovo bodrenje tijekom regate mi je puno pomoglo") i Ozrena Bakrača.
- Kad ti Ozren s toliko milja u nogama kaže da je on za tebe mala beba, znaš da si napravio nešto veliko...
89 jedriličara startalo je iz La Rochella
6 jedriličara nije završilo regatu
6 žena je startalo regatu i sve su je završile
4400 milja ukupna duljina regate
26 dana, 17 sati, 2 minute i 2 sekunde trebalo je Šimi Stipaničevu za regatu
120.000 eura košta dvogodišnji projekt odlaska na regatu. Brod u dobrom stanju može se kupiti za oko 70 tisuća, a ostalo otpada na avionske karte, hranu, boravak u Francuskoj
6,5 metara je velika ili mala klasa Mini
3 metara zadana širina brodova na regati
294 milje je ovogodišnji rekordan broj prijeđenih milja u 24 sata
250 milja u jednom je danu prešao Šime Stipaničev
100 litara vode jedriličari su imali pravo nositi na etapu preko Atlantika
|
R
egata u brojkama
|
Klasa minija jedna je od disciplina u jedrenju u kojem su žene potpuno ravnopravne muškarcima. Prošla su vremena kada su ih mornari smatrali nesrećom na brodu, žene danas u minijima igraju ozbiljne uloge. Pokazuje to i Isabelle Joschke koja je prvi dio regate do Madeire završila na 1. mjestu. No, kako priča Šime, nisu zaboravile na ljepšu stranu, pa je tako jedna natjecateljica prije uplovljavanja u Salvador de Bahiu promijenila kompletan outfit. Nezgrapno i mokro odijelo zamijenila je za nešto elegantnije, a pri ruci je bio i priručan set kozmetike, kako bi look bio potpun.
Što se tiče prehrane, jede se dehidrirana hrana. Šime za to ima poseban recept. Malu tajnu velikih majstora:
- Uz tu hranu dodavao sam maslinovo ulje koje bitno popravi okus. To mi je bio jedini doping. I bočica crnog vina za prolazak ekvatora. To je stari pomorski običaj nazdravljanja bogu mora, Neptunu. Pušio sam rijetko. Samo kad bi mi bio gušt. Što se tiče spavanja, spavaš na 'refule'. Po 45 minuta pa se probudiš. Imaš auto pilot pa ne moraš cijelo vrijeme kormilariti. Prema njemu se moraš odnositi kao prema još jednom članu posade. Moraš ga maziti i paziti.
|
Žene su ravnopravne s muškarcima
|
Hrvoje Bulešić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....