Škare dobro režu, makar svile nema

Knjiga “Svila, škare” Irene Vrkljan, objavljena 1984. godine, u svome je  dvadesetčetverogodišnjem životu postala jedan od kultnih naslova domaće autobiografske proze, a na njenim su temeljima nastale i mnoge kasnije stranice tzv. ženskog pisma. Zbog nje studentice hrvatske književnosti i danas stoje u redu za temu svoga diplomskoga rada. Prozni rukopis Irene Vrkljan možda je i jedan od najupečatljivijih primjera za staru tezu kako pisac zapravo stalno nadopisuje jednu priču.



Zagrebački dani



Od “Svile, škare” pa sve do okušavanja u formi kriminalističkih romana (“Posljednje putovanje u Beč”, “Smrt dolazi sa suncem”), preko autobiografskih, biografskih, epistolarnih i dnevničkih proza koje čine njezin suptilan opus. Bez obzira na trendove i tržište, svila sjećanja koju nudi Irena Vrkljan i način na koji se koristi škarama pripovijedanja jedan je od najoriginalnijih i najkonzistentnijih ženskih proznih rukopisa u nas.



U vrijeme kad je “Svila, škare” nastala, radilo se i o inovaciji: ženska ispovjedna proza, još k tomu pisana iz pozicije djevojke iz građanskoga sloja, bila je nešto novo, a nenametljivi feminizam koji je iz nje zračio bio je nešto subverzivno. Irena Vrkljan nikad se nije odricala pripovijedanja u prvome licu jednine, bez čvrstog okvira fabule.



Njezino je pisanje kao kakav pokretač mehanizma sjećanja u kojima se pretapaju slike prošlosti sa slikama sadašnjosti. Biografije drugih, poput Marine Cvetajeve (“Marina ili o biografiji”), sudbine članova obitelji, prijatelja i poznanika (stvarnih ili literarnih) skladne su kockice od kojih se slaže glavna priča, priča o vlastitom životu, ispripovijedana poetično i refleksivno. Taj “vlastiti život” Irene Vrkljan, koji se kao i proza sklapa od krhotina, promjena mjesta boravka i adresa, nalik je intrigantnom predlošku za kakav film.



Turbulentno djetinjstvo, Zagreb u kojem ne upisuje slikarstvo, iako to želi, nego studij arhitekture kao egzistencijalno sigurniji. Potom aktivno pripadanje zagrebačkom kulturnjačkom krugu pedesetih i šezdesetih godina (o čemu je pisala u svome “Dnevniku izgubljene mladosti”), prijateljevanje sa Stančićem, Viculinom, Ristićem, Šoljanom...



Brak s pjesnikom Zvonimirom Golobom i čitanje nadrealističke poezije kao čin otpora tadašnjem tvrdom socijalizmu, u ateljeu Ivana Picelja, pa druženja u ateljeu Ede Murtića, rovinjska ljeta u tamošnjoj kulturnjačkoj koloniji, rad na filmu “Agramerska kantilena” kad upoznaje Krležu i Belu i posjećuje ih na Gvozdu, šezdesetak televizijskih scenarija za portrete umjetnika, pa potom veliki životni rez i odlazak u Berlin.



Planirani boravak na studiju na tamošnjoj Akademiji za film i kazalište nakon udaje za pisca Benna Meyera Wehlecka prerasta u stalni, danas već četrdesetogodišnji boravak u Njemačkoj, kao drugoj, nikada i jedinoj adresi. Hrvatska Virginija Wolf, kako je neki nazivaju, mijenjala je vlastite sobe, no konstantna je bila - soba pisanja.     



Sumnja u arhiv prošlosti



Proza Irene Vrkljan prošarana je stalnim motivima, likovima, slikama iz sjećanja, ulicama i prostorima, njezine knjige na taj način stupaju u dijalog jedna s drugom, nadopisuju se i čine jednu, neprekinutu priču. “Nije sve jedna knjiga, sve je jedan život”, rekla bi Irena Vrkljan. U prozi koju je objavljivala posljednjih godina (“Sestre, iza stakla”, “Zelene čarape”, “Naše ljubavi, naše bolesti”, “Pisma mladoj ženi”) nadopisivala je i reciklirala onaj tip proze s kojim je stekla ključno mjesto na stranicama povijesti hrvatskog ženskog pisma, u kojoj je zanimaju ženske sudbine u prepoznatljivo malograđansko-tradicionalno-konzervativnom kontekstu, u čijim se pričama prepoznaju i odjeci vlastite autobiografije.





Svila nestala, škare ostale



Naklada Ljevak, 2008.
Irena Vrkljan:

Takav je postupak “nadopisivanja” i dijaloga nedavno poentiran dvjema knjigama koje imaju izravnu, sada neskrivenu vezu s prijašnjim naslovima. Kada mi je došla u ruke knjiga “Svila nestala, škare ostale”, prvo sam osjetila nekakvu nelagodu, čak i strah, zbog glagola nestati vezanog uz imenicu svila. No, poigravanje slavnim naslovom, nastalo kao rezultat inventure fotografija, pisama i papirića, potaknute prisilnom selidbom iz legendarne berlinske Mommsenove ulice, kao adrese s koje se javljala prošla četiri desetljeća, ponovo je tipična Vrkljaničina inventura života i pisanja.



Pripovjedačici se čini kako “više ne vidi isto”, ona sumnja u “točnost pamćenja” i “arhiv prošlosti”, ogorčena je zbog rastanaka i prolaznosti i konstatira da su “škare vječne, a životi nisu”, ali takvo “čišćenje prošlosti” još rezultira pripovijedanjem koje nije “rastanak od svile”, iako ga pripovjedačica najavljuje.



Ponovo je riječ o nadopisivanju jer i u naslovima koji ovome prethode do izražaja je dolazio osjećaj nemoći povezan s prolaznošću i starenjem, što u mehanizmu pisanja kakav nudi Irena Vrkljan znači i nemoć pisanja. No, ona je za sada samo deklarativna. Iako Irenu Vrkljan ne zanima autobiografija u čistom smislu riječi, njezino je pismo jedan od najeklatantnijih primjera gdje bi se između teksta i života mogao staviti znak jednakosti.



Poticaj za talent



Sumnja i rezignacija od koje polazi u “Svila nestala, škare ostale” njezinoj prozi samo daju novi ton koji proizlazi iz života iz kojega nastaje pisanje. O poticajnosti njezina prozna rukopisa svjedoči i upravo objavljena knjiga “Pismo u pismo”, nastala kao odgovor na njezine epistole u “Pismima mladoj ženi” koja su sada dobila konkretnog adresata. Osječka sveučilišna profesorica Jasna Horvat (1966.), potaknuta Ireninim pisanjem i upoznavanjem s autoricom, koautorica je knjige u kojoj dvije, generacijski udaljene žene tijekom dvije godine razmjenjuju pisma u kojima tematiziraju vlastitu svakodnevicu, emocije, prošlost...



Pisma Jasne Horvat postaju noseći dio knjige, a odgovori Irene Vrkljan sažeta uporišta za rekapitulaciju njezina života. Proza Irene Vrkljan u ovom je slučaju potaknula i literarni talent jedne konkretne “mlade žene”. Iako krojena “starim škarama” koje režu “slike bivšeg vremena”, proza I. Vrkljan i dalje je nezavršena priča u kojoj se zrcali duh jednog života u kojem još ima svile koju treba izrezati, iskrojiti i sašiti. “Ne vidim više tu svilenu haljinu iz prvih rečenica prve knjige, od koje je prošlo više od 23 godine”, zapisuje Vrkljan, no nekako sam uvjerena da joj ne treba vjerovati.



Jagna Pogačnik
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. ožujak 2024 09:37