U pauzi snimanja videospota za navijačku pjesmu “Vatreno ludilo” grupe Rawbau, na krovu splitskog kina Tesla, s kojom je prije nekoliko godina objavio album, otišao sam s izbornikom hrvatske reprezentacije Slavenom Bilićem na kavu, popričati o rock’n’rollu i nogometu koji se u njegovu životu prepleću od malih nogu, još od vremena kad mu je otac sa službenog puta donio dres Liverpoola i audiokasetu Rolling Stonesa i od dana kad je u “Dalmi” kupio ploču Beatlesa.
U međuvremenu je kao igrač West Hama i Evertona postao miljenik Rona Wooda iz Rolling Stonesa, Stevea Harrisa iz Irona Maidena i mnogih drugih engleskih rokera koji su mu valjda oprostili što je kao izbornik hrvatske reprezentacije na Wembleyju izbacio Englesku iz kvalifikacija za EP 2008. Mali broj izbornika može se pohvaliti istim podvigom, a niti jedan da je napisao i snimio navijačku himnu za reprezentaciju koju vodi kao selektor.
• U intervjuu za Jutarnji list prije tri i pol godine rekao si mi da želiš napraviti navijačku himnu za reprezentaciju, ali da dotadašnjim pokušajima nisi bio zadovoljan jer su bili premekani, više poput balaševićevskih balada nego poput navijačkih pjesama. Jesi li sada zadovoljan?
- Možda sam pogrešno rekao kad sam rekao himna. Himna je jedna, a ovo je jedna od navijačkih pjesama. Nama je dobra, ali to ne znači ništa jer nismo objektivni. Ljudima koji su je čuli se sviđa.
• Uvod vuče na U2, jedan od tebi najdražih bendova.
- Pa je, a dalje je malo žešće. Nismo htjeli prežestoko. Nastojali smo naći sredinu, da nam se sviđa, ali i da se može svidjeti masama. Nije brutalna kao pjesme Slayera, više je u rangu žestine Foo Fightersa. Opet, nije neka ljiga.
• Sviđaju ti se Foo Fightersi? Jesi li ih imao prilike gledati uživo?
- Ne, i to mi je žao. Foo Fighters su mi “strava”, baš “strava”. Kakav bend, vidiš na njima da guštaju. I kako te život nosi. Zamisli, da je Cobain ostao živ, možda bi Dave Grohl napravio neki solo album, ali sigurno ne bend poput Foo Fightersa i ne bi bio toliko zapažen. Kako ga je okrenuo život, od super bubnjara postao je sve: izvrstan pjevač, frontmen, gitarist, autor, sve što možeš zamisliti i još je frajer.
• Po tome ste slični. Njega zovu najomiljenijim čovjekom rock’n’rolla, a ni tvoj status u svijetu nogometa, prvo kao vrhunskog obrambenog igrača, a sada uspješno izbornika, nije daleko od toga. Snimio si i navijačku himnu. Je’l ti se još neki bend svidio u posljednje vrijeme?
- Ništa naročito. Tu i tamo mi se svidi neka pjesma koju čujem na radiju pa je kupim, ali sve je to vezano za pjesme. Nijedan me bend nije “odvalio” poput Foo Fightersa ili svojedobno Pearl Jama ili Guns N’ Rosesa. U posljednje vrijeme slušam Appetite For Destruction, ali nisu noviji.
•Ako Ronaldinho igra kao što je Hendrix svirao, tko igra kao što svira Slash, jedan od tebi najdražih gitarista? Onako na prvu, tko u nogometu ima stil igre i osobnost kao Slash?
- Šta ja znam, nije Slash Satriani. Možda nisam kompetentan da o tome govorim, ali kako ga ja doživljavam, Slash je genijalac. Kad bi ga Lenny Kravitz, Dylan i drugi pozvali na suradnju, on bi došao, čuo pjesmu i to što prvo snimi, to je ujedno i najbolje. Ne razmišlja dugo, on je genijalac.
• Instinktivno?
- E, instinktivno, kao Šuker. Dudu ima urođeni instinkt. Čak i Christiano Ronaldo, najbolji igrač, ali na njemu vidiš da puno trenira, a ovo je čovjek genijalnih poteza.
•
A, tko bi mogao biti Keith Richards, a da nije pokojni George Best?
- Ha, ha, ha, ha!
• Ili bi to mogao biti samo George Best?
- Znaš kako ja Keitha doživljavam u Stonesima? On ništa ne radi, nema ga, nema ga, i onda tuf i to je to. I sad ti skontaj šta on radi, a da makneš to, nema Stonesa.
• Znači, Maradona?
- Je, Maradona, a i po životu su slični.
• Koja ti je navijačka himna najjača, najbolja, bilo kao igraču, bilo kao izborniku ili kao čovjeku koji prati nogomet?
- Naša najbolja navijačka pjesma je “Dinamo ja volim”. To je meni prava navijačka pjesma, brutalna pjesma sirove snage koja u trenu pokreće mase, a sviđa mi se i “Dalmacija” koja je više pop-rock pjesma, ali isto je jako pjevna.
• A, inozemna?
- “You’ll Never Walk Alone” koja je od pjesme (iz mjuzikla “Carousel”, obradili je Presley, Sinatra, Gerry & The Pacemakers i mnogi drugi - nap. a.) postala himnom Liverpoola.
• Jesi li kad kao igrač doživio “You’ll Never Walk Alone” na Anfieldu. Kakav je to osjećaj bio tebi kao igraču suparničke momčadi?
- To je snaga, to njih digne, to je moć. Osjetiš, kad dođeš, da ćeš teško nešto napraviti. Mada sam ja tamo igrao tri puta i samo jednom izgubio, ali osjetiš jednu fascinantnu moć, pogotovo kad je večernja utakmica, to je “strava”.
• Spomeno si Dylana. Njegov koncert u Varaždinu pada u vrijeme kad ćeš s reprezentacijom već biti u Austriji. Planiraš li kakav “bijeg” u Varaždin?
- Ne bih ni da se radi o meni dražim izvođačima.
• Ni na Guns N’ Roses?
- Čuj, da se oni obnove, ne bi imali samo taj koncert.
• Ali činjenica je da kad bi došao na Dylana u Varaždin, nitko ti ne bi mogao reći da nisi na stadionu.
- Ha, ha, ha, ha. Ma ne, gledaj, čovjek ima prioritete i to mora poštovati. Meni je najdraže što je atmosfera u reprezentaciji stvarno dobra, a dijelom je to tako i zato što ja u tim pravilima nisam iznimka. Uvijek polazim od sebe i svog stožera. De facto, ja bih mogao otići kamo hoću jer sam šef reprezentacije.
• I to se ne bi tumačilo kao “bijeg” u “Fontanu”...
- Tako je, ja mogu što hoću, dok me ne potjeraju, ali ako u nekim pravilima kreneš od sebe i stožera, onda se ni igrači neće buniti, ali ako radiš neke stvari koje igračima braniš, onda će se oni s pravom buniti. Uvijek treba poći od sebe.
• Imaš daleko veće iskustvo kao igrač i sada izbornik nego kao član grupe Rawbau, ali ipak može li se po načinu funkcioniranja usporediti nogometna ekipa i rock bend?
- Teško mi je na to odgovoriti jer ja u bendu Rawbau, nažalost, u zadnje dvije godine nisam svirao. Nisam imao vremena svirati s njima zbog obveza s reprezentacijom. Ali, mislim da je isto u mnogo čemu. Gdje god je više ljudi, mora biti dobra atmosfera, a da bi bila dobra atmosfera, za to treba biti dobra organizacija. Treba biti jedan glavni koji će presjeći kad je to nužno, ali i drugi se moraju osjećati važnima, bilo da je to u bendu, banci, firmi ili nogometnoj ekipi. Zato nogometni treneri drže predavanja o vođenju uspješnog tima. Ja sam baš nedavno imao jedno takvo predavanje. Ista je to stvar, bio to tim menadžera ili tim nogometaša. Tako je i u bendu. Zna se hijerarhija, ali se mora ostaviti sloboda jer su i rock i nogomet umjetnost. Siguran sam da i veliki bendovi tako funkcioniraju.
• Vjerojatno tako funkcionira i tebi jedan od najdražih bendova - Iron Maiden. Hoćeš li barem imati vremena doći na njihov koncert na Poljud?
- To je na ljeto, još k tome koncert je u Splitu, pa valjda ću naći vremena.
• U planu je i nogometna utakmica prije koncerta, jesi li uključen u to?
- Iron Maiden igraju svugdje, gdje god dođu. Zvali su me i 1998. da dođem zaigrati s njima, mislim u Göteborgu, ali bio sam s reprezentacijom pa nisam mogao. Ako bude mogućnosti, sigurno ću zaigrati s njima u Splitu.
• Sad govorimo o pozitivnim vezama nogometa i rock’n’rolla, što bi i inače trebalo biti, međutim Zagreb su nedavno potresli obračuni navijača s rokerskim subkulturama. Kako to spriječiti?
- Imam osjećaj da kod nas jedan dio ljudi samo traži razlog da napravi problem, da bude “šajba”, svejedno je li to između navijača Dinama i Hajduka ili između navijača i rokera ili bilo koga drugog. Samo se traži povod. Poruke? Mogu ja slati poruke da se to ne čini, ali morat će policija to riješiti rigoroznim kaznama.
• Svi smo se veselili kad je Hrvatska pobijedila Englesku, ali je li ti kao anglofilu ipak bilo malo žao što si tom pobjedom na Wembleyju izbacio Englesku iz kvalifikacija za EP?
- Veliko natjecanje nije isto s Englezima i bez njih. Mrzio ih ili volio ih, svi žele Engleze na takvim velikim natjecanjima. Oni imaju to navijački sljedbeništvo i to čini nogomet. Njih prati 80.000 navijača koji idu za reprezentacijom, plus milijuni ljudi uz TV u jednoj od najmoćnijih europskih država. Ali da mi je bilo žao, nije. Niti smo mi igrali tu utakmicu da izbacimo Engleze, niti smo igrali da pomognemo Rusima. Mi smo na Wembleyju igrali veliku utakmicu za Hrvatsku. Ne može bend na Wembleyju imati nevažan koncert pa tako nijedna reprezentacija ne može imati nevažnu utakmicu.
• Koji bi bend htio gledati na Wembleyju?
- Pa, mene ne pale stadionski koncerti.
• Mislio sam da je obratno jer su tebi stadioni i kao igraču i kao izborniku prirodno okruženje, a i voliš te velike bendove.
- Ma kakvi, više volim dvoranu ili klub. Dobri su koncerti na stadionu, ali zbog štimunga, onoga prije koncerta i svega oko stadiona, ali koncerti u dvoranama i klubovima uvijek su mi bolji. Volio bih gledati Foo Fighterse, bilo gdje. Uvijek razmišljam o bendovima koje nisam imao prilike nikada gledati. Pustimo Gunse, Metallicu, Slayer, Pearl Jam, to sam sve gledao. Volio bih da se opet okupe System Of A Down, oni su mi baš dragi. Volio bih gledati i mekše izvođače, volio bih gledati Sade Adu. A da mogu koncert ponoviti, to bi bio Faith No More, 90-ih u Münchenu.
• Jesi li gledao Brucea Springstena?
- Jesam, u Albert Hallu s “Ghost Of Tom Joad”. To je bila “strava” i gledao sam ga u Manchesteru u dvorani za 13.000 ljudi, to je bilo taman. Nema gužve, svi imaju stolice, ali svi stoje, negdje sam u desetom redu i to je to.
• Koliko te, i zbog te tvoje ljubavi prema rock’n’rollu, privlači da jednog dana odeš raditi na Otok i biraš na čiji ćeš koncert otići?
- Ne bih otišao samo radi toga, ali privlači me pomisao da svaki dan treniram neki klub. Za sada sam odlučio da je premalo dvije godine uz reprezentaciju. Još ću ostati dvije godine. Ali Engleska mi je najatraktivnija. Sad je bila ponuda Hamburgera, a to je drugi klub u Njemačkoj. Da me traži Wigan, a traži me i Hamburger, pa neću ići u Wigan samo zato što je to engleski klub. Ali ako bih imao ekvivalentnu ponudu engleskog kluba, vjerojatno bih ga odabrao.
• U intervjuu prije tri i pol godine rekao si da se nadaš kako se generacija “Vatrenih” iz 1998. može ponoviti. Sad si već nekoliko godina izbornik današnjih “Vatrenih”. Koje su sličnosti i razlike ekipe s kojom si bio treći na svijetu i ove ekipe danas?
- Oba tima su bila dobro organizirana s dovoljno individualne kvalitete da se riješi situacija kad kolektivu baš i ne ide. I u sredini terena i napadu su bili izvrsni tehničari, a tako je i danas. Obje ekipe imaju dobru atmosferu. Momčad iz Francuske 1998. bila je iskusnija jer je u gotovo istom sastavu već igrala na EP-u 1996. Ovdje, pak, imaš igrača poput Šimića koji su igrali na nekoliko takvih prvenstava, ali ima i onih kojima je ovo prvo veliko natjecanje. Kao tim imamo samo iskustvo kvalifikacija, a moj posao i posao mojih suradnika je da ih psihički pripremimo za jedan takav veliki turnir. Možda je ova ekipa danas još vrednija i bolje organizirana od one koja je imala potez Šukera, Asanovića, Bobana, Prosinečkog, Bokšića. Ali i ono je bila marljiva ekipa. Slični smo, a bitno je da i ova momčad ima ekstra naboj kad igra za Hrvatsku i kad igra velike utakmice.
Aleksandar Dragaš
U međuvremenu je kao igrač West Hama i Evertona postao miljenik Rona Wooda iz Rolling Stonesa, Stevea Harrisa iz Irona Maidena i mnogih drugih engleskih rokera koji su mu valjda oprostili što je kao izbornik hrvatske reprezentacije na Wembleyju izbacio Englesku iz kvalifikacija za EP 2008. Mali broj izbornika može se pohvaliti istim podvigom, a niti jedan da je napisao i snimio navijačku himnu za reprezentaciju koju vodi kao selektor.
• U intervjuu za Jutarnji list prije tri i pol godine rekao si mi da želiš napraviti navijačku himnu za reprezentaciju, ali da dotadašnjim pokušajima nisi bio zadovoljan jer su bili premekani, više poput balaševićevskih balada nego poput navijačkih pjesama. Jesi li sada zadovoljan?
- Možda sam pogrešno rekao kad sam rekao himna. Himna je jedna, a ovo je jedna od navijačkih pjesama. Nama je dobra, ali to ne znači ništa jer nismo objektivni. Ljudima koji su je čuli se sviđa.
• Uvod vuče na U2, jedan od tebi najdražih bendova.
- Pa je, a dalje je malo žešće. Nismo htjeli prežestoko. Nastojali smo naći sredinu, da nam se sviđa, ali i da se može svidjeti masama. Nije brutalna kao pjesme Slayera, više je u rangu žestine Foo Fightersa. Opet, nije neka ljiga.
• Sviđaju ti se Foo Fightersi? Jesi li ih imao prilike gledati uživo?
- Ne, i to mi je žao. Foo Fighters su mi “strava”, baš “strava”. Kakav bend, vidiš na njima da guštaju. I kako te život nosi. Zamisli, da je Cobain ostao živ, možda bi Dave Grohl napravio neki solo album, ali sigurno ne bend poput Foo Fightersa i ne bi bio toliko zapažen. Kako ga je okrenuo život, od super bubnjara postao je sve: izvrstan pjevač, frontmen, gitarist, autor, sve što možeš zamisliti i još je frajer.
• Po tome ste slični. Njega zovu najomiljenijim čovjekom rock’n’rolla, a ni tvoj status u svijetu nogometa, prvo kao vrhunskog obrambenog igrača, a sada uspješno izbornika, nije daleko od toga. Snimio si i navijačku himnu. Je’l ti se još neki bend svidio u posljednje vrijeme?
- Ništa naročito. Tu i tamo mi se svidi neka pjesma koju čujem na radiju pa je kupim, ali sve je to vezano za pjesme. Nijedan me bend nije “odvalio” poput Foo Fightersa ili svojedobno Pearl Jama ili Guns N’ Rosesa. U posljednje vrijeme slušam Appetite For Destruction, ali nisu noviji.
•Ako Ronaldinho igra kao što je Hendrix svirao, tko igra kao što svira Slash, jedan od tebi najdražih gitarista? Onako na prvu, tko u nogometu ima stil igre i osobnost kao Slash?
- Šta ja znam, nije Slash Satriani. Možda nisam kompetentan da o tome govorim, ali kako ga ja doživljavam, Slash je genijalac. Kad bi ga Lenny Kravitz, Dylan i drugi pozvali na suradnju, on bi došao, čuo pjesmu i to što prvo snimi, to je ujedno i najbolje. Ne razmišlja dugo, on je genijalac.
• Instinktivno?
- E, instinktivno, kao Šuker. Dudu ima urođeni instinkt. Čak i Christiano Ronaldo, najbolji igrač, ali na njemu vidiš da puno trenira, a ovo je čovjek genijalnih poteza.
•
A, tko bi mogao biti Keith Richards, a da nije pokojni George Best?
- Ha, ha, ha, ha!
• Ili bi to mogao biti samo George Best?
- Znaš kako ja Keitha doživljavam u Stonesima? On ništa ne radi, nema ga, nema ga, i onda tuf i to je to. I sad ti skontaj šta on radi, a da makneš to, nema Stonesa.
• Znači, Maradona?
- Je, Maradona, a i po životu su slični.
• Koja ti je navijačka himna najjača, najbolja, bilo kao igraču, bilo kao izborniku ili kao čovjeku koji prati nogomet?
- Naša najbolja navijačka pjesma je “Dinamo ja volim”. To je meni prava navijačka pjesma, brutalna pjesma sirove snage koja u trenu pokreće mase, a sviđa mi se i “Dalmacija” koja je više pop-rock pjesma, ali isto je jako pjevna.
• A, inozemna?
- “You’ll Never Walk Alone” koja je od pjesme (iz mjuzikla “Carousel”, obradili je Presley, Sinatra, Gerry & The Pacemakers i mnogi drugi - nap. a.) postala himnom Liverpoola.
• Jesi li kad kao igrač doživio “You’ll Never Walk Alone” na Anfieldu. Kakav je to osjećaj bio tebi kao igraču suparničke momčadi?
- To je snaga, to njih digne, to je moć. Osjetiš, kad dođeš, da ćeš teško nešto napraviti. Mada sam ja tamo igrao tri puta i samo jednom izgubio, ali osjetiš jednu fascinantnu moć, pogotovo kad je večernja utakmica, to je “strava”.
• Spomeno si Dylana. Njegov koncert u Varaždinu pada u vrijeme kad ćeš s reprezentacijom već biti u Austriji. Planiraš li kakav “bijeg” u Varaždin?
- Ne bih ni da se radi o meni dražim izvođačima.
• Ni na Guns N’ Roses?
- Čuj, da se oni obnove, ne bi imali samo taj koncert.
• Ali činjenica je da kad bi došao na Dylana u Varaždin, nitko ti ne bi mogao reći da nisi na stadionu.
- Ha, ha, ha, ha. Ma ne, gledaj, čovjek ima prioritete i to mora poštovati. Meni je najdraže što je atmosfera u reprezentaciji stvarno dobra, a dijelom je to tako i zato što ja u tim pravilima nisam iznimka. Uvijek polazim od sebe i svog stožera. De facto, ja bih mogao otići kamo hoću jer sam šef reprezentacije.
• I to se ne bi tumačilo kao “bijeg” u “Fontanu”...
- Tako je, ja mogu što hoću, dok me ne potjeraju, ali ako u nekim pravilima kreneš od sebe i stožera, onda se ni igrači neće buniti, ali ako radiš neke stvari koje igračima braniš, onda će se oni s pravom buniti. Uvijek treba poći od sebe.
• Imaš daleko veće iskustvo kao igrač i sada izbornik nego kao član grupe Rawbau, ali ipak može li se po načinu funkcioniranja usporediti nogometna ekipa i rock bend?
- Teško mi je na to odgovoriti jer ja u bendu Rawbau, nažalost, u zadnje dvije godine nisam svirao. Nisam imao vremena svirati s njima zbog obveza s reprezentacijom. Ali, mislim da je isto u mnogo čemu. Gdje god je više ljudi, mora biti dobra atmosfera, a da bi bila dobra atmosfera, za to treba biti dobra organizacija. Treba biti jedan glavni koji će presjeći kad je to nužno, ali i drugi se moraju osjećati važnima, bilo da je to u bendu, banci, firmi ili nogometnoj ekipi. Zato nogometni treneri drže predavanja o vođenju uspješnog tima. Ja sam baš nedavno imao jedno takvo predavanje. Ista je to stvar, bio to tim menadžera ili tim nogometaša. Tako je i u bendu. Zna se hijerarhija, ali se mora ostaviti sloboda jer su i rock i nogomet umjetnost. Siguran sam da i veliki bendovi tako funkcioniraju.
• Vjerojatno tako funkcionira i tebi jedan od najdražih bendova - Iron Maiden. Hoćeš li barem imati vremena doći na njihov koncert na Poljud?
- To je na ljeto, još k tome koncert je u Splitu, pa valjda ću naći vremena.
• U planu je i nogometna utakmica prije koncerta, jesi li uključen u to?
- Iron Maiden igraju svugdje, gdje god dođu. Zvali su me i 1998. da dođem zaigrati s njima, mislim u Göteborgu, ali bio sam s reprezentacijom pa nisam mogao. Ako bude mogućnosti, sigurno ću zaigrati s njima u Splitu.
• Sad govorimo o pozitivnim vezama nogometa i rock’n’rolla, što bi i inače trebalo biti, međutim Zagreb su nedavno potresli obračuni navijača s rokerskim subkulturama. Kako to spriječiti?
- Imam osjećaj da kod nas jedan dio ljudi samo traži razlog da napravi problem, da bude “šajba”, svejedno je li to između navijača Dinama i Hajduka ili između navijača i rokera ili bilo koga drugog. Samo se traži povod. Poruke? Mogu ja slati poruke da se to ne čini, ali morat će policija to riješiti rigoroznim kaznama.
• Svi smo se veselili kad je Hrvatska pobijedila Englesku, ali je li ti kao anglofilu ipak bilo malo žao što si tom pobjedom na Wembleyju izbacio Englesku iz kvalifikacija za EP?
- Veliko natjecanje nije isto s Englezima i bez njih. Mrzio ih ili volio ih, svi žele Engleze na takvim velikim natjecanjima. Oni imaju to navijački sljedbeništvo i to čini nogomet. Njih prati 80.000 navijača koji idu za reprezentacijom, plus milijuni ljudi uz TV u jednoj od najmoćnijih europskih država. Ali da mi je bilo žao, nije. Niti smo mi igrali tu utakmicu da izbacimo Engleze, niti smo igrali da pomognemo Rusima. Mi smo na Wembleyju igrali veliku utakmicu za Hrvatsku. Ne može bend na Wembleyju imati nevažan koncert pa tako nijedna reprezentacija ne može imati nevažnu utakmicu.
• Koji bi bend htio gledati na Wembleyju?
- Pa, mene ne pale stadionski koncerti.
• Mislio sam da je obratno jer su tebi stadioni i kao igraču i kao izborniku prirodno okruženje, a i voliš te velike bendove.
- Ma kakvi, više volim dvoranu ili klub. Dobri su koncerti na stadionu, ali zbog štimunga, onoga prije koncerta i svega oko stadiona, ali koncerti u dvoranama i klubovima uvijek su mi bolji. Volio bih gledati Foo Fighterse, bilo gdje. Uvijek razmišljam o bendovima koje nisam imao prilike nikada gledati. Pustimo Gunse, Metallicu, Slayer, Pearl Jam, to sam sve gledao. Volio bih da se opet okupe System Of A Down, oni su mi baš dragi. Volio bih gledati i mekše izvođače, volio bih gledati Sade Adu. A da mogu koncert ponoviti, to bi bio Faith No More, 90-ih u Münchenu.
• Jesi li gledao Brucea Springstena?
- Jesam, u Albert Hallu s “Ghost Of Tom Joad”. To je bila “strava” i gledao sam ga u Manchesteru u dvorani za 13.000 ljudi, to je bilo taman. Nema gužve, svi imaju stolice, ali svi stoje, negdje sam u desetom redu i to je to.
• Koliko te, i zbog te tvoje ljubavi prema rock’n’rollu, privlači da jednog dana odeš raditi na Otok i biraš na čiji ćeš koncert otići?
- Ne bih otišao samo radi toga, ali privlači me pomisao da svaki dan treniram neki klub. Za sada sam odlučio da je premalo dvije godine uz reprezentaciju. Još ću ostati dvije godine. Ali Engleska mi je najatraktivnija. Sad je bila ponuda Hamburgera, a to je drugi klub u Njemačkoj. Da me traži Wigan, a traži me i Hamburger, pa neću ići u Wigan samo zato što je to engleski klub. Ali ako bih imao ekvivalentnu ponudu engleskog kluba, vjerojatno bih ga odabrao.
• U intervjuu prije tri i pol godine rekao si da se nadaš kako se generacija “Vatrenih” iz 1998. može ponoviti. Sad si već nekoliko godina izbornik današnjih “Vatrenih”. Koje su sličnosti i razlike ekipe s kojom si bio treći na svijetu i ove ekipe danas?
- Oba tima su bila dobro organizirana s dovoljno individualne kvalitete da se riješi situacija kad kolektivu baš i ne ide. I u sredini terena i napadu su bili izvrsni tehničari, a tako je i danas. Obje ekipe imaju dobru atmosferu. Momčad iz Francuske 1998. bila je iskusnija jer je u gotovo istom sastavu već igrala na EP-u 1996. Ovdje, pak, imaš igrača poput Šimića koji su igrali na nekoliko takvih prvenstava, ali ima i onih kojima je ovo prvo veliko natjecanje. Kao tim imamo samo iskustvo kvalifikacija, a moj posao i posao mojih suradnika je da ih psihički pripremimo za jedan takav veliki turnir. Možda je ova ekipa danas još vrednija i bolje organizirana od one koja je imala potez Šukera, Asanovića, Bobana, Prosinečkog, Bokšića. Ali i ono je bila marljiva ekipa. Slični smo, a bitno je da i ova momčad ima ekstra naboj kad igra za Hrvatsku i kad igra velike utakmice.
|
'Vatreni' su danas možda još bolji nego 1998.
|
Aleksandar Dragaš
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....