Upravo je izglasan prijedlog gradonačelnika Zagreba Milana Bandića o novčanoj pomoći za majke i očeve odgojitelje i osobe izjednačene s njima (posvojitelj, skrbnik i sl.) s najmanje troje djece. Oni bi prema toj odluci, ako su građani Zagreba i zadovoljavaju sve uvjete, trebali primati plaću u iznosu prosječne plaće u Hrvatskoj. Ovo je još jedna u nizu predloženih i obećanih mjera stranaka za poboljšanje demografske slike, koje su slične kao jaje jajetu. Po čemu je ova posebna? U tome da gradonačelnik ima i moć da se ona sprovede.
Iako je Bandić ovu mjeru predstavio kao njegovo osobno rješavanje problema “bijele kuge” (u stilu krajnje personalizirane politike koju inače vodi), činjenice govore drugačije. Prijedlog, vrlo sličan, postoji već ravno 20 godina. Naime, kako piše MojPosao portal, ovu je mjeru još 1996. predložio Hrvatski sabor u sklopu Nacionalnog programa demografskog razvitka. Prema tom prijedlogu, majke ili očevi s četvero ili više djece mogli bi dobiti pravni status roditelja-odgojitelja. Status bi mogao steći roditelj koji je državljanin RH, ima najmanje četvero djece, u Hrvatskoj ima prebivalište najmanje deset godina, nezaposlen je ili ostvaruje manji dohodak od prosječne plaće. I ne samo to, na prošlim je izborima prijedlog takvog zakona iznio i Most. Prema njihovoj procjeni, ovu bi mogućnost u Hrvatskoj koristilo oko 6500 obitelji, iako je procjena da je obitelji s četvero i više djece oko 30 tisuća. To znači mjesečni izdatak iz proračuna 22,75 milijuna kuna, odnosno godišnji od 273 milijuna kuna.
Međutim, ima li gradonačelnik novaca, s obzirom na to da je procjena kako bi trošak iznosio oko deset milijuna kuna iz gradskog proračuna? Recimo da ima.
Zagreb je relativno bogat grad, a njegovi građani plaćaju prirez od visokih 18%. I može se reći da je gradska uprava za naše prilike široke ruke jer trenutna visina pomoći iznosi 1800 za prvo, 3600 za drugo i 54 tisuće kuna neto za treće i svako sljedeće dijete. No da bi se najnovija odluka provela, trebat će naravno zahvatiti dublje u gradsku blagajnu - to jest, u džepove građana. Iako prema njegovim živopisnim izjavama izgleda kao da gradonačelnik sam iz svojih sredstava dijeli školske udžbenike, pomaže sromašnim umirovljenicima, zapošljava roditelje da postanu profesionalci, pa čak i gradi fontane - istina je da je u demografskom problemu i suviše općenitim prijedlozima stranaka pronašao mogućnost za samopromociju preko ovog starog prijedloga. On je mađioničar koji posjeduje dragocjenu vještinu stvaranja iluzije da su gradski novci ustvari njegovi!
Koliko je odluka ostvariva tek će se vidjeti. I hoće li doprinijeti natalitetu. Teško je biti protiv ovakvih odluka, koje same po sebi nisu loše, ali da bi se postigao željeni učinak, ovise o nizu drugih mjera. No što je sa ženama, ide li odluka njima u korist? Njome se, ako ništa drugo, nudi privremeno zapošljavanje. Zaposlit će se i biti ovisni o državi dok im djeca ne navrše 15 godina. A što onda? Hoće li moći naći zaposlenje nakon dugogodišnjeg odsustva s tržišta rada? Je li to ostvarivo? Možda, ali za one s najnižim kvalifikacijama, pa se ova mjera poboljšanja demografske slike već unaprijed čini selektivnom. O samopoštovanju i izgledima majke u ovoj situaciji da se, kao “profesionalna roditeljica”, osjeća ravnopravnom svome partneru, teško je govoriti. O tome su, kao i o plaćenom radu domaćice, svojevremeno u SAD-u vođene velike diskusije Ali zašto baš majke? Zato jer će, s obzirom na naš mentalitet, ove pogodnosti vjerojatno koristiti uglavnom žene. Zato se i postavlja pitanje koliko će ova mjera u stvarnosti biti anti-ženska, u smislu da ih vraća u kuću i reducira na isključivu ulogu majke. Da, reducira je baš prava riječ. Nakon što su žene postigle da izađu iz kuće, da budu ravnopravne, da rađanje bude stvar izbora, da sudjeluju na tržištu rada - nezaposlenost i demografske probleme ne bi trebalo prebijati samo preko njihovih leđa, sve u ime “višeg cilja”.
Svaka mjera koja doprinosi natalitetu a pritom pazi na očuvanje ravnopravnosti i samopoštovanje žene je dobrodošla, pa i ova. Pojedinačne mjere međutim nemaju velike šanse za uspjeh. Prvo zato jer su obično izolirane a vrlo često i financijski neizvedive. Drugo, jer pronatalitetne mjere moraju biti sveobuhvatne, tako da roditelji (a pogotovo žene) najrazličitijeg materijalnog statusa i svjetonazorskih uvjerenja mogu odabrati one koje njima najviše odgovaraju. Bilo da se radi o roditeljstvu kao profesiji ili možda polovici radnog vremena sponzoriranog od države. Najviše se mladih zaposlenih roditelja tuži na nedostatak jaslica i vrtića i na njihovo radno vrijeme. Možda bi promjena te situacije, zajedno s nizom drugih mjera kao što su olakšice u poreznoj politici na primjer - urodila željenim ciljem.
Broj jaslica i vrtića je, recimo, baš zgodna mjera za mjerenje ozbiljnosti namjere političara da promijene demografsku sliku. Ne bi li bilo bolje da se gradonačelnik Zagreba usredotočio na desetak novih vrtića i zapošljavanje dodatnog potrebnog osoblja?
Zato se birači moraju zapitati kome najviše koristi ova Bandićeva predizborna odluka? Ili je to tek prilog borbi za njegov politički opstanak - kako u državi tako i u gradu?