U danima najveće moći, kad je držao Sarajevo pod opsadom ili kad je kasnije s vojskom ušao u Srebrenicu, Ratko Mladić bio je zbijen, zadrigao muškarac koji je pucao od zdravlja. S ciničnim smiješkom obilazio je zbjeg bošnjačkih žena i djece, dijelio čokolade, gladio bijelog zeku nekog sirotog dječaka i obećavao im sigurnost. Sve to dok su njegovi vojnici strijeljali njihove očeve, braću, muževe.
Tada je bilo nezamislivo da bi taj čovjek mogao završiti u zatvoru - toliko se činio svemoćnim i nedodirljivim. Ali bio je kukavica pa se u strahu za vlastiti život nakon rata šesnaest godina skrivao u nekakvom selu u Srbiji, pod zaštitom vojske. Baš kao i u ratu mu nadređeni Radovan Karadžić koji se također skrivao maskiran u alternativca “doktora Dabića”. Ništa im nije bilo ispod časti samo da spase vlastitu kožu.
I kad je konačno bio uhićen, činilo se da je Mladić drugi čovjek. Teško ga je bilo prepoznati u ćelavom, prgavom starcu koji izgleda kao da nije pri sebi i da ne shvaća zašto ga uopće uhićuju. No kad se, vidno ostario, napola dementan i urušena zdravlja, pojavio pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, ponovno je bio jednako drzak i pun sebe. Kao da ne shvaća težinu optužbe za genocid i zločine protiv čovječnosti, izjavio je da se ne osjeća krivim.
Prošle srijede na izricanju presude pojavio se u sudnici vedar i nasmijan i sve iznenadio zdravim izgledom, iako je njegov odvjetnik tvrdio da je na rubu smrti. Domahivao je poznatima, rukovao se, osmjehivao, izjavio kako zna da nije kriv i da mu “ne mogu uzeti dušu” i ponašao se kao da je došao na kakvu konferenciju, a ne na vlastito suđenje. Je li mu život u pritvoru godio? Ne, bit će ipak nešto drugo, da mu je godio izlazak u javnost. Na tren je pred ondje prisutnima, a naročito pred televizijskim kamerama opet bio onaj stari, važni, moćni Mladić. Da u tom trenutku i dalje živi u iluziji svoje moći pokazalo se kad je od suca zatražio da skrati izricanje presude, što je ovaj odbio. Na to se digao, počeo vikati da su optužbe laž - dok nije uklonjen iz sudnice. I tako je neslavno završilo njegovo pojavljivanje. Nepravomoćna osuda na doživotni zatvor nije nikoga iznenadila, osim možda njega.
Nakon presude Mladiću, koji je zadnji od velikih ratnih zločinaca, izostalo je ono čemu se ICTY nadao, neka vrsta katarze. Sada srpska vlada mirno može tvrditi kako nema nikakve veze sa zločinima tog bosanskog Srbina. Jer sudsko vijeće se u svojoj presudi ograničilo isključivo na političko i vojno vodstvo bosanskih Srba ne navodeći nikoga iz Srbije i pored toga što su, poput Miloševića, bili imenovani u optužnici. U političkom smislu bilo je važno dokazati vezu Srbije i, na primjer, pokolja u Srebrenici - za koju je, doduše, potvrđeno da je tamo počinjen genocid. Dogodilo se, međutim, ono u što se sumnjalo, da će sud i u ovoj presudi izbjeći Miloševića i srpsku vladu prozvati odgovornima za Mladićeve zločine.
Predsjednik tzv. Republike Srpske Milorad Dodik prostro je crveni tepih za Biljanu Plavšić kad se vratila nakon odsluženja kazne i time pokazao što misli o presudama ICTY-ja i koliko ih uvažava. Pa iako njemu neće biti u prilici učiniti to isto, za Dodika, bez obzira na presudu, Mladić ne može biti nego heroj, a ne zločinac.
U Srbiji su na vlasti nacionalisti, bivši radikali kojima će i ovakva presuda biti samo još jedan dokaz kako je sud protiv Srba. Ionako ga ne uzimaju ozbiljno, što se vidi i iz njihova zahtjeva da se Vojislav Šešelj vrati u Scheveningen. Štoviše, puštaju ga da slobodno šeće i igra se političara. Ova presuda neće ih opomenuti niti poučiti, a kamoli ih nagnati da se zamisle nad nedavnom prošlošću svoje zemlje i zločinima koje su počinili u Bosni i Hrvatskoj.
Pitanje je je li ispunjen bilo koji cilj nakon dvadeset godina postojanja tribunala. Recimo, olakšati i omogućiti pomirenje - što se do sada nije dogodilo. Ustvari ideja nikada nije bila dalja. Osnovni bi preduvjet bio da sve strane prihvate činjenice koje su na sudu ustanovljene kao nepobitne. Ali kako, kad su Srbi do prekjučer tvrdili da se Srebrenica uopće nije dogodila pa je njihov parlament morao objaviti posebnu deklaraciju. Ili kad Hrvati tvrde da narod koji se brani ne može počiniti ratne zločine, a Bošnjaci da nisu uvozili mudžahedine, primjera je previše.
Ili poruka da ratni zločini ne zastarijevaju i da će pravosuđa Bosne, Srbije i Hrvatske nastaviti posao tribunala i sama suditi svojim osumnjičenicima za ratne zločine. Sudeći prema tome koliko se sporo i nevoljko istražuju zločini i održavaju suđenja, ni tu nije postignut uspjeh. A što se žrtava i njihove zadovoljštine tiče, po mišljenju i rođaka i javnosti premalo je učinjeno da bi im presude zločincima donijele ikakvu utjehu i mir.
Naravno da su ovakva suđenja uvijek simbolična jer je nemoguće suditi svima koji su počinili zločine i treba razumjeti razočaranje sviju koji su očekivali više. No u jednome, možda najvažnijem aspektu, sud ipak nije podbacio. Radi se o ustanovljavanju činjenica, odnosno saznavanju istine. Malo-pomalo, uz ogromne napore, činjenice koje su na sudu iznosili optuženi i svjedoci slagale su se u jednu golemu slagalicu, u kojoj još ima praznina, ali koja donosi istinu o ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Da nije bilo temeljitih istraga i bolnih svjedočanstava na sudu, “istina” bi bilo mnogo, točno onoliko koliko i strana u ratu. Bez obzira na sve moguće nedostatke i prigovore, historijska zasluga Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju je upravo - bar djelomična istina o ratovima i o nama samima.