Slavenka Drakulić će 25. travnja uz Jutarnji list objaviti svoju najnoviju knjigu reportaža "Tijelo njenog tijela", u kojoj piše o anonimnim i dobrovoljnim davateljima bubrega koje je upoznala u Sjedinjenim Američkim Državama.
ŠTO KAŽE ZAKON O UZIMANJU I PRESAĐIVANJU DIJELOVA LJUDSKOG TIJELA U SVRHU LIJEČENJA
To je druga njezina knjiga koja se bavi tematikom presađivanja bubrega. Svoju je književnu karijeru počela autobiografskim romanom "Hologrami straha" objavljenim 1987. Ovaj put je, međutim, riječ o literarnim reportažama koje su nastale nakon što je autorici 2004. godine u SAD-u presađen bubreg od anonimne davateljice. Slavenka Drakulić se u posljednjoj knjizi "Oni ne bi ni mrava zgazili", portretirajući ratne zločince, bavila prirodom zla u ljudima. U ovoj knjizi piše upravo o suprotnom, o dobru u ljudima i postavlja pitanja o moralnim i etičkim aspektima ljudske dobrote.
• Prije dvije godine imali ste drugu transplantaciju bubrega. Prva se dogodila 1986. godine. Koliko vam je bilo teško doći do novog bubrega i kako se dogodilo da ste dobili baš donaciju ovog tipa, od anonimnog živog davatelja, koja u Europi još nije moguća?
- Tri godine sam čekala bubreg u Švedskoj jer sam bila visokosenzibilizirana, što znači da je vjerojatnost da ću odbaciti novi bubreg bila 70 posto. Onda sam se obratila svom starom doktoru u Americi, koji me operirao još 1986. godine. On me stavio na listu čekanja u svojoj bolnici u Providenceu. Naime, tamo godišnje operiraju pet posto stranaca. Nakon godinu dana čekanja dobila sam bubreg od žive i još uz to meni nepoznate osobe. Takvo nešto nisam očekivala jer su se takve operacije počele raditi u Americi prije pet-šest godina i Europa o njima malo zna. Nema ni jedne knjige u svijetu koja se posebno bavi tim fenomenom iako se u više od 300 knjiga kao pojam spominje altruistični anonimni živi donor koji nije ni u kakvom srodstvu s osobom kojoj daruje organ. U tom smislu mi se činilo jako važnim pisati o tome i procijenila sam da je za to najprikladnija forma reportaža. Smatrala sam da ljude prije svega zanima zbog čega bi netko dao dio svog tijela anonimnoj osobi, a da od toga nema nikakve koristi.
• Je li vam spoznaja da vam je mlada ženska osoba koju ne poznajete darovala život pomogla u podnošenju boli?
- Bila sam fascinirana što je netko bio spreman podnijeti bol za drugu osobu. Naravno, u trenutku kada sam je prvi put ugledala, činilo mi se da me više ništa ne boli. Bila sam potpuno zaokupljena Christine i nevjerojatno uzbuđena. Zamislite sebe u takvoj situaciji! Sigurno vam ne bi bilo svejedno...
• U knjizi ozbiljno propitujete motive osoba koje neznancu daruju život. Što ste zapravo zaključili?
- Kad se suoči s tom vrstom altruizma koji zahtijeva veliku žrtvu, čovjek se počne pitati: čekaj, bih li ja to bila u stanju napraviti? I onda ti se čini da to mogu samo posebni ljudi koje američki novinari nazivaju 'anđelima', ili 'dobrim Samarićanima' a da običan smrtnik to nije u stanju napraviti. No kao što sam u knjizi 'Oni ne bi ni mrava zgazili' pokušala pokazati da su zločinci bili obični ljudi, tako sam i ovdje nastojala pokazati da su i ovi ljudi koji čine dobro drugima ljudi poput vas i mene. Naš problem je što se nad zločincima osjećamo moralno nadmoćnima, a darovatelji organa nas tjeraju da se osjećamo moralno inferiornima. Zato ljudi možda ne vole slušati priče o dobročiniteljima, ako one ne podrazumijevaju da je riječ o čovjeku s nekim interesom ili razumljivim motivima. Meni se čini da se anonimni darovatelji organa mogu najlakše usporediti s Nijemcima koji su u Drugom svjetskom ratu spašavali Židove, riskirajući pritom vlastiti život.
• Ali koji su motivi anonimnih dobrovoljnih darovatelja?
- Neke je motive lako razumjeti, a neke ipak teže: Jasni su mi bili motivi katoličkog svećenika koji je donator ili jedne budističke svećenice koji su to učinili u ime vjere. Bilo mi je razumljivije kad su to napravili ljudi koji su imali neko teško iskustvo s bolešću u obitelji, pa su zbog toga bili spremni pomoći drugome. Teže razumljivi su motivi osobe poput Christine koja je meni darovala bubreg bez ikakvog vidljivog razloga, osim onoga da pomogne nekome kome je to potrebno. Ima i onih kojima je stalo dobiti istinsku potvrdu da su nekome pomogli, da su dobri ljudi. Možda je to najbolje u knjizi objasnio donator milijunaš Zell Kravinsky. 'Bez obzira na to što ja u budućnosti napravim, ovo je moja polica osiguranja. Znam da sam napravio dobro djelo', rekao je. Upravo je moralna zadovoljština glavna motivacija nekih darovatelja. To im je samo po sebi - nagrada. Pitanje je, naravno, koliko takav čin čovjeka koji je dobio organ obvezuje da u životu i sam čini dobra djela, kako bi na neki način uzvratio dar.
• Naprosto je teško zamisliti kako bi se čovjek trebao odužiti takvom dobrovoljnom davatelju, a jasno je da ste imali potrebu. Djevojka vam može biti kći i doista je dirljivo kad vi u knjizi propitujete njezinu odluku, iako vas je spasila. Što ste učinili da joj se odužite?
- Nikome se nije moguće odužiti za spašavanje života. Jedino što sam mogla učiniti je posvetiti joj ovu knjigu i potruditi se da informiram ljude o njezinu dobročinstvu. Christine mi je rekla da je dala bubreg, ali je zauzvrat dobila sestru. • Može li ovakvo dramatično iskustvo čovjeka učiniti vjernikom?
- Mnogo je ljudi koji nakon teških operacija ili bolesti postanu vjernici. Međutim, cijela moja knjiga je napisana u duhu vjere u čovjeka i ljudsku dobrotu.
• Zašto u Hrvatskoj još postoje zakonske prepreke da osoba dobije organ od davatelja koji s njom nije u obiteljskoj vezi?
- Novi hrvatski zakon donesen prije godinu i pol nigdje to ne brani. Hrvatski zakon uopće ne propisuje od kojih živih davatelja, srodnih ili nesrodnih, čovjek smije dobiti organ. Zakon nikoga ne isključuje. Sličan zakon ima Švedska u kojoj već nekoliko godina presađuju bubrege od prijatelja. Dakle, ljudi koji tumače taj zakon kao restriktivan očito ga nisu pročitali, pa makar se radilo i o ministru zdravstva koji naravno ima pravo izraziti svoje protivljenje presađivanju od živih nesrodnih davatelja - ali samo kao građanin. I sama sam se u svojoj knjizi povela za krivom interpretacijom, jer ta interpretacija prevladava. Hrvatska nema zakonski problem, već problem nedostatka dobre volje i sredstava da se s takvim programima krene. Sve zdravstvene institucije na svijetu, bez obzira na zakon, vrlo su trome po tom pitanju. I sami građani mogli bi pomoći tako što bi zahtijevali primjenu zakona.
• Kakva je uloga medija u tome?
- Gotovo svi ljudi koji se u mojoj knjizi spominju kao dobrovoljni anonimni davatelji za takvu mogućnost doznali su iz medija. Mediji bi i kod nas mogli odigrati ključnu ulogu u spašavanju života. Da košarkaškom asu Mourningu nije trebao bubreg, taj članak ne bi pročitala Kristy Olivet, koja je onda odlučila postati donatorica. A o njezinoj donaciji iz novina je saznala moja donatorica Christine Swenson. Zato je akcija Jutarnjeg lista zaista velika stvar.
• U Hrvatskoj između 600 i 1000 ljudi godišnje čeka na bubreg, a što je još tužnije, najviše ljudi čeka na organ više od šest godina.
- Ja sam početkom 80-ih na dijalizi provela šest godina. Od grupe od 40-ak ljudi koja je sa mnom išla na dijalizu samo nas je troje danas na životu. Sve troje zahvaljujući transplantaciji. Na listi čekanja u Hrvatskoj umire 20 posto ljudi. Berlin, koji ima stanovnika koliko i cijela Hrvatska, ima 200 transplantacija godišnje, a Hrvatska oko 100 - dakle, može se učiniti još više.
- O tome trenutno u SAD-u polemiziraju najveći stručnjaci. Znam slučaj dvije sestre gdje je jedna drugoj dala bubreg i onda tražila od nje da joj prepiše kuću. Kako ćemo to nazvati? Moralnom ucjenom? Trgovinom? Ili slučaj bračnog para gdje je žena mužu dala bubreg pa su danas u nemogućim odnosima jer ga ona ucjenjuje. Takvu vrstu 'trgovine' nitko ne može kontrolirati. Mislim da je u Hrvatskoj prerano govoriti o legaliziranju trgovine dok još uopće nismo iskoristili sve zakonske mogućnosti.
Ivana Mikuličin
ŠTO KAŽE ZAKON O UZIMANJU I PRESAĐIVANJU DIJELOVA LJUDSKOG TIJELA U SVRHU LIJEČENJA
To je druga njezina knjiga koja se bavi tematikom presađivanja bubrega. Svoju je književnu karijeru počela autobiografskim romanom "Hologrami straha" objavljenim 1987. Ovaj put je, međutim, riječ o literarnim reportažama koje su nastale nakon što je autorici 2004. godine u SAD-u presađen bubreg od anonimne davateljice. Slavenka Drakulić se u posljednjoj knjizi "Oni ne bi ni mrava zgazili", portretirajući ratne zločince, bavila prirodom zla u ljudima. U ovoj knjizi piše upravo o suprotnom, o dobru u ljudima i postavlja pitanja o moralnim i etičkim aspektima ljudske dobrote.
• Prije dvije godine imali ste drugu transplantaciju bubrega. Prva se dogodila 1986. godine. Koliko vam je bilo teško doći do novog bubrega i kako se dogodilo da ste dobili baš donaciju ovog tipa, od anonimnog živog davatelja, koja u Europi još nije moguća?
- Tri godine sam čekala bubreg u Švedskoj jer sam bila visokosenzibilizirana, što znači da je vjerojatnost da ću odbaciti novi bubreg bila 70 posto. Onda sam se obratila svom starom doktoru u Americi, koji me operirao još 1986. godine. On me stavio na listu čekanja u svojoj bolnici u Providenceu. Naime, tamo godišnje operiraju pet posto stranaca. Nakon godinu dana čekanja dobila sam bubreg od žive i još uz to meni nepoznate osobe. Takvo nešto nisam očekivala jer su se takve operacije počele raditi u Americi prije pet-šest godina i Europa o njima malo zna. Nema ni jedne knjige u svijetu koja se posebno bavi tim fenomenom iako se u više od 300 knjiga kao pojam spominje altruistični anonimni živi donor koji nije ni u kakvom srodstvu s osobom kojoj daruje organ. U tom smislu mi se činilo jako važnim pisati o tome i procijenila sam da je za to najprikladnija forma reportaža. Smatrala sam da ljude prije svega zanima zbog čega bi netko dao dio svog tijela anonimnoj osobi, a da od toga nema nikakve koristi.
• Je li vam spoznaja da vam je mlada ženska osoba koju ne poznajete darovala život pomogla u podnošenju boli?
- Bila sam fascinirana što je netko bio spreman podnijeti bol za drugu osobu. Naravno, u trenutku kada sam je prvi put ugledala, činilo mi se da me više ništa ne boli. Bila sam potpuno zaokupljena Christine i nevjerojatno uzbuđena. Zamislite sebe u takvoj situaciji! Sigurno vam ne bi bilo svejedno...
• U knjizi ozbiljno propitujete motive osoba koje neznancu daruju život. Što ste zapravo zaključili?
- Kad se suoči s tom vrstom altruizma koji zahtijeva veliku žrtvu, čovjek se počne pitati: čekaj, bih li ja to bila u stanju napraviti? I onda ti se čini da to mogu samo posebni ljudi koje američki novinari nazivaju 'anđelima', ili 'dobrim Samarićanima' a da običan smrtnik to nije u stanju napraviti. No kao što sam u knjizi 'Oni ne bi ni mrava zgazili' pokušala pokazati da su zločinci bili obični ljudi, tako sam i ovdje nastojala pokazati da su i ovi ljudi koji čine dobro drugima ljudi poput vas i mene. Naš problem je što se nad zločincima osjećamo moralno nadmoćnima, a darovatelji organa nas tjeraju da se osjećamo moralno inferiornima. Zato ljudi možda ne vole slušati priče o dobročiniteljima, ako one ne podrazumijevaju da je riječ o čovjeku s nekim interesom ili razumljivim motivima. Meni se čini da se anonimni darovatelji organa mogu najlakše usporediti s Nijemcima koji su u Drugom svjetskom ratu spašavali Židove, riskirajući pritom vlastiti život.
• Ali koji su motivi anonimnih dobrovoljnih darovatelja?
- Neke je motive lako razumjeti, a neke ipak teže: Jasni su mi bili motivi katoličkog svećenika koji je donator ili jedne budističke svećenice koji su to učinili u ime vjere. Bilo mi je razumljivije kad su to napravili ljudi koji su imali neko teško iskustvo s bolešću u obitelji, pa su zbog toga bili spremni pomoći drugome. Teže razumljivi su motivi osobe poput Christine koja je meni darovala bubreg bez ikakvog vidljivog razloga, osim onoga da pomogne nekome kome je to potrebno. Ima i onih kojima je stalo dobiti istinsku potvrdu da su nekome pomogli, da su dobri ljudi. Možda je to najbolje u knjizi objasnio donator milijunaš Zell Kravinsky. 'Bez obzira na to što ja u budućnosti napravim, ovo je moja polica osiguranja. Znam da sam napravio dobro djelo', rekao je. Upravo je moralna zadovoljština glavna motivacija nekih darovatelja. To im je samo po sebi - nagrada. Pitanje je, naravno, koliko takav čin čovjeka koji je dobio organ obvezuje da u životu i sam čini dobra djela, kako bi na neki način uzvratio dar.
• Naprosto je teško zamisliti kako bi se čovjek trebao odužiti takvom dobrovoljnom davatelju, a jasno je da ste imali potrebu. Djevojka vam može biti kći i doista je dirljivo kad vi u knjizi propitujete njezinu odluku, iako vas je spasila. Što ste učinili da joj se odužite?
- Nikome se nije moguće odužiti za spašavanje života. Jedino što sam mogla učiniti je posvetiti joj ovu knjigu i potruditi se da informiram ljude o njezinu dobročinstvu. Christine mi je rekla da je dala bubreg, ali je zauzvrat dobila sestru. • Može li ovakvo dramatično iskustvo čovjeka učiniti vjernikom?
- Mnogo je ljudi koji nakon teških operacija ili bolesti postanu vjernici. Međutim, cijela moja knjiga je napisana u duhu vjere u čovjeka i ljudsku dobrotu.
• Zašto u Hrvatskoj još postoje zakonske prepreke da osoba dobije organ od davatelja koji s njom nije u obiteljskoj vezi?
- Novi hrvatski zakon donesen prije godinu i pol nigdje to ne brani. Hrvatski zakon uopće ne propisuje od kojih živih davatelja, srodnih ili nesrodnih, čovjek smije dobiti organ. Zakon nikoga ne isključuje. Sličan zakon ima Švedska u kojoj već nekoliko godina presađuju bubrege od prijatelja. Dakle, ljudi koji tumače taj zakon kao restriktivan očito ga nisu pročitali, pa makar se radilo i o ministru zdravstva koji naravno ima pravo izraziti svoje protivljenje presađivanju od živih nesrodnih davatelja - ali samo kao građanin. I sama sam se u svojoj knjizi povela za krivom interpretacijom, jer ta interpretacija prevladava. Hrvatska nema zakonski problem, već problem nedostatka dobre volje i sredstava da se s takvim programima krene. Sve zdravstvene institucije na svijetu, bez obzira na zakon, vrlo su trome po tom pitanju. I sami građani mogli bi pomoći tako što bi zahtijevali primjenu zakona.
• Kakva je uloga medija u tome?
- Gotovo svi ljudi koji se u mojoj knjizi spominju kao dobrovoljni anonimni davatelji za takvu mogućnost doznali su iz medija. Mediji bi i kod nas mogli odigrati ključnu ulogu u spašavanju života. Da košarkaškom asu Mourningu nije trebao bubreg, taj članak ne bi pročitala Kristy Olivet, koja je onda odlučila postati donatorica. A o njezinoj donaciji iz novina je saznala moja donatorica Christine Swenson. Zato je akcija Jutarnjeg lista zaista velika stvar.
• U Hrvatskoj između 600 i 1000 ljudi godišnje čeka na bubreg, a što je još tužnije, najviše ljudi čeka na organ više od šest godina.
- Ja sam početkom 80-ih na dijalizi provela šest godina. Od grupe od 40-ak ljudi koja je sa mnom išla na dijalizu samo nas je troje danas na životu. Sve troje zahvaljujući transplantaciji. Na listi čekanja u Hrvatskoj umire 20 posto ljudi. Berlin, koji ima stanovnika koliko i cijela Hrvatska, ima 200 transplantacija godišnje, a Hrvatska oko 100 - dakle, može se učiniti još više.
- O tome trenutno u SAD-u polemiziraju najveći stručnjaci. Znam slučaj dvije sestre gdje je jedna drugoj dala bubreg i onda tražila od nje da joj prepiše kuću. Kako ćemo to nazvati? Moralnom ucjenom? Trgovinom? Ili slučaj bračnog para gdje je žena mužu dala bubreg pa su danas u nemogućim odnosima jer ga ona ucjenjuje. Takvu vrstu 'trgovine' nitko ne može kontrolirati. Mislim da je u Hrvatskoj prerano govoriti o legaliziranju trgovine dok još uopće nismo iskoristili sve zakonske mogućnosti.
Roditelji ubojice iz Importannea zaslužuju društveno priznanje
• Ministar zdravstva kaže da je osobno protiv donacija anonimnih nesrodnika. Hrvatska zdravstvena politika, čini se, više je orijentirana na akciju doniranja organa nakon smrti.
- To je također u redu. No treba znati da mali broj ljudi doživi moždanu smrt, što je jedini slučaj smrti u kojem je moguće izvršiti presađivanje bubrega. Stoga nikad nema dovoljno mrtvih davatelja. Evo, sada imamo primjer roditelja ubojice i samoubojice iz Importannea koji su odlučili donirati njegove organe i time su, koliko znamo, spasili dva života. To je velika gesta za koju ljudi uglavnom ne dobivaju društveno priznanje.
Kad žena ucjenjuje muža zbog bubrega, i to je trgovina
• Što mislite o legaliziranju trgovine organima?
|
Ivana Mikuličin
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....